REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-4552/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Željki Zrilić Ježek, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Jasminke Janković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MARŽIĆ I PARTNERI – ODVJETNIČKO DRUŠTVO d.o.o., OIB: 40831335506 Zagreb, Palmotićeva 50, kojeg zastupa opunomoćenik Darko Maržić, odvjetnik u Zagrebu, Palmotićeva 50, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Koturaška 43, radi inspekcijskog nadzora, 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/23- 01/154, URBROJ: 513-04-24-8 od 6. rujna 2024.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/19-01/72, URBROJ: 513-07- 01-23-27 od 13. travnja 2023.

III Obustavlja se postupak poreznog nadzora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/23-01/154, URBROJ: 513-04-24-8 od 6. rujna 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske – Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/19-01/72, URBROJ: 513-07-01-23-27 od 13. travnja 2023. kojim se u toč. I tužitelju utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. rujna do 31. listopada 2018. u iznosu od 60.315,88 EUR (454.450,00 kn). Točkom II. naloženo je tužitelju da, na za to propisani račun, uplati naprijed navedene obveze te da obračuna i uplati zatezne kamate za PDV, ako u razdoblju od datuma zapisnika do datuma uplate na uplatnom računu nema dovoljan iznos preplate PDV-a. Točkom III. tužitelju je naloženo da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, točkom IV. određen je rok od 8 dana za izvršenje pobijanog rješenja od dana njegove izvršnosti.

2. Tužitelj u pravodobno podnesenoj tužbi osporava rješenje tuženika u cijelosti te ističe da je pobijanim prvostupanjskim rješenjem od 13. travnja 2023. potvrđenim ovdje pobijanim rješenjem od 6. rujna 2024. u ponovnom postupku poreznog nadzora tužitelju ponovno utvrđen (isti) manje obračunati PDV (od 454.450,00 kn, dodatno uvećan za zateznu kamatu od 3.935,16 kn) i ponovno mu je naložena (ista) kondemnatorna obveza na platež citiranog iznosa (kao da taj PDV nije bio plaćen još davne 2013., pa ga je obveznik 2018. zahtijevao nazad) te je ponovno naloženo i odgovarajuće knjiženje, ali i prijetnja naplate ovrhom. Smatra neosnovanim, ali i alarmantnim, da upravna porezna tijela prvog i drugog stupnja, ustrajnom "lakoćom" ignoriraju sadržaj i obrazloženi smisao presude Upravnog suda u Zagrebu, broj UsI- 3287/20 od 8. rujna 2022., a također i drugih presuda Upravnog suda, gotovo kao da ih niti nema. Ističe da upravo s obzirom na opetovano ignoriranje presuda Upravnog suda u Zagrebu predlaže da ovaj sud donese meritornu odluku i tako okonča predmetni postupak nadzora. Opisuje da su oba upravna tijela, nadalje, ignorirala i novo pristigle pravomoćne presude (koje je obveznik/tužitelj zaprimio tek nakon što je izjavio žalbu 25. travnja 2023.). i to:

- Presudu Visokog upravnog suda RH broj Už-115/23 od 10. svibnja 2023., kojom je bila potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu broj UsI-437/21 od 22. rujna 2022., kojom je utvrđeno da obveznik ima pravo na povrat (istog) PDV-a od 454.450,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom od (neosnovane) uplate 1. veljače 2023., slijedom koje je Ispostava Centar, PU Područnog ureda Zagreb, krajem 2023. godine većim dijelom i izvršila naloženi joj povrat poreza obvezniku; te

- Presudu Vrhovnog suda RH Revt 116/18 od 22. ožujka 2023. kojom je (sumarno, a niže obrazloženo) utvrđeno kako ne postoji čak niti porezna osnovica za obračun spornog PDV-a (u smislu tamo parnično sporne fakture 53/2012.), pa onda ne postoji niti PDV (uplaćen davne 2013. g.).

Navodi da je nakon zaprimanja navedenih presuda, kao novih činjenica relevantnih za rezultate (i rješenja) ovdje pobijanog postupka nadzora, o njima obavijestio i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo poreznog nadzora (podnescima od 10. listopada 2023. i 19. listopada 2023.) predlažući im obustavu ovog postupka nadzora, ali je drugostupanjsko tijelo te presude u cijelosti ignoriralo (sa stavom da su to žalbeni navodi "izvan roka"), a prvostupanjsko tijelo, iako za to ovlašteno nije donijelo svoje novo rješenje kojim bi, a ono samo, van snage stavilo svoje, žalbom pobijano, prvostupanjsko rješenje, pa do drugostupanjskog rješenja ne bi ni došlo. Napominje da kako je obje presude zaprimio tek nakon donošenja prvostupanjskog rješenja (13. travnja 2023.) i nakon izjavljivanja žalbe (25. travnja 2023.), jasno je kako te presude objektivno nije ni mogao dostaviti "pravovremeno" uz svoju žalbu. Naime, presudu Revt 116/18 zaprimio je tek 10. listopada 2023., a presudu Usž- 115/23 zaprimio je tek 9. listopada 2023., pa jedino što je mogao jest da o njima obavijesti i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo i zatraži obustavu nadzornog postupka, što je i učinio podnescima od 10. listopada 2023. i 19. listopada 2023. Nastavlja, da su relevantne presude dostavljene poreznim tijelima (unutar roka od 15 dana od kada su zaprimljene), ali ta porezna tijela nisu donijela nikakve odluke. Nadalje, čak i ukoliko je predmetni postupak poreznog nadzora (kao onaj prvotni iz 2019., tako i ovaj ovdje sada pobijani) osnovano i pokrenut, taj smisao je "nestao" onog dana kada je njegovu pretplatu PDV-a u gore citiranom iznosu 454.450,00 kn Porezna uprava sama već i "isknjižila", još krajem 2020., od kada on više niti nema iskazanu pretplatu PDV-a. Navodi da će upravo tako i postupiti, Porezna uprava je, po svom službeniku g. JĆ (potpisniku svih prvostupanjskih rješenja), o tome, na upit obavijestila njegovog knjigovođu, mailom 11. studenog 2020.

3. Tužitelj opisuje kako je svojoj stranci ispostavio račun 53/2012, od 11. prosinca 2012., u kojem računu je, suglasno ugovoru s tom strankom, fakturirao izdatke i troškove 16-godišnjeg odvjetničkog zastupanja. A u tom računu je zaračunat i PDV od 454.450,00 kn, sukladno pisanoj uputi Porezne uprave. Tužiteljeva stranka račun je odbila platiti, te ga je vratila tužitelju, uz izjavu da pretporez nije koristila. Tužitelj je stoga, radi naplate cit. računa, ustao tužbom, a spor je okončan pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTS-a) , broj PŽ-6517/2014, od 28. studenog 2017., kojom sud tužiteljevoj stranci nalaže da plati osnovicu računa (tj. ugovoreni iznos izdataka u cijelosti), ali presuđuje i da stranka nije dužna platiti PDV iz citiranog računa. Predmetna parnica okončana je preinaćujućom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-116/18, kojom je utvrđeno da tužitelj nema pravo od stranke naplatiti niti glavnicu (kao poreznu osnovicu PDV-a), pa je time, u konačnici, prestala postojati i porezna osnovica na taj već plaćeni PDV.

4. Tužitelj je podnio zahtjev Poreznoj upravi 24. kolovoza 2018., za povrat predmetnog PDV-a, koji je Porezna uprava, Područni ured Zagreb, Ispostava Centar odbila (kratkim) rješenjem od 10. listopada 2018. jer „na zbirnoj i analitičkoj kartici poreznog obveznika ... nema preplate" (tj. da preplata „nije vidljiva"). Upravo povodom ove poruke Porezne uprave, iz prvog rješenja od 10. listopada 2019., tužitelj je izvršio ispravak prijave PDV-a za prosinac 2012. (po kojoj je u siječnju 2013. izvršio uplatu PDV-a) nakon čega je u prijavi PDV-a za listopad 2018., povodom upute, a temeljem gore citirane presude, te tako iskazao preplatu PDV-a od 454.450,00 kn. Slijedom navedenoga, a nakon što je preplata PDV-a od 454.000,00 kn postala iskazanom, nad tužiteljem, kao poreznim obveznikom, proveden je porezni nadzor. Tužitelj ističe da je krajnje neosnovan stav da pravomoćna presuda za porezno tijelo nema značaja, te da ne može biti temelj za ispravak poreznih obveza poreznog obveznika. Naprotiv, sudska presuda je konstitutivna glede pitanja ne/postojanja sporne PDV-obveze. Naglašava da je presudom Visokog upravnog suda RH Usž-115/23 tužitelju priznato pravo na povrat spornog PDV-a zajedno sa zateznom kamatom, a PU-Ispostava Centar je skoro u cijelosti i podmirila taj dug. Ističe da se ta presuda odnosila samo na pitanje spornog PDV-a, na tada još uvijek nespornu osnovicu za obračun PDV-a. Presudom Vrhovnog suda RH Revt-116/18 osnovica za obračun PDV-a u cijelosti je poništena, jer je presuđeno da tužitelj nije imao pravo od stranke naplatiti niti glavnicu fakture.

5. Predlaže da sud tužbu uvaži, poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje i obustavi postupak poreznog nadzora.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

7. Sud je 20. veljače 2025. održao usmenu i javnu raspravu te je time strankama, sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

8. Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je temeljem članka 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Iz podataka spisa tuženika vidljivo je da je kod tužitelja u ponovnom postupku obavljen inspekcijski nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. rujna 2018. do 31. listopada 2018., o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: UP/I-471-02/19-01/72, Urbroj: 513-07-01-23-25 od 2. ožujka 2023. u kojem je utvrđeno da u razdoblju nadzora izlaznih računa nije bilo, već je u knjizi izlaznih računa evidentiran storno isporuke u iznosu 1.817.800,00 kn i storno PDV-a od 454.450,00 kn i evidentirana je isporuka oslobođena PDV-a u iznosu 1.817.800,00 kn. Dokument temeljem kojeg je evidentiranje izvršeno je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 44 Pž-6517/2014-4/28. studenog 2017. Porezni obveznik je za 10. mjesec 2018. podnio PDV obrazac u kome je iskazao pravo na povrat PDV-a u iznosu 456.822,01 kn. Razlog za iskazan povrat poreza je storniranje porezne obveze u PDV obrascu u koloni II. 3. - isporuke dobara i usluga u RH po stopi 25% u iznosu osnovice od -1.817.800,00 kn i - 454.450,00 kn PDV-a. Nadalje se u Zapisniku navodi da je temeljem iste presude porezni obveznik smatrao da je PDV iskazan u spornom računu broj 53 koji je evidentiran u obrascu od 12. mjeseca 2012. uplaćen u državni proračun bez pravne osnove. Porezno tijelo poziva se na odredbu članka 33. stavak 1. i 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 115/16.) te ističe da dokument o ispravku računa broj 53 iz 2012. zbog nemogućnosti naplate nije ispostavljen kupcu Pacific fruit limited d.o.o. i kupac nije pismeno obavijestio poreznog obveznika da je ispravio pretporez. Nadalje, nadzorom je utvrđeno da porezni obveznik nije ispravio PDV obrazac temeljem zakonom propisane dokumentacije, a ispravak nije pismeno ovjerio primatelj računa koji svojim potpisom potvrđuje da je izvršio ispravak pretporeza. Dokument po kome je izvršen ispravak porezne prijave je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je navedena u knjizi izlaznih računa za razdoblje 01. rujna - 31. listopada 2018. Navedena presuda u smislu Zakona o porezu na dodanu vrijednost se ne može smatrati dokumentom po kome se može vršiti ispravak porezne obveze u PDV obrascu. Storno isporuke kako ju je porezni obveznik prikazao u obrascu za 10. mjesec 2018. godine može se izvršiti samo sukladno odredbi u članku 33. stavku 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Također, nadzorom je utvrđeno da je rok propisan odredbama članka 76. Općeg poreznog zakona propušten te je nastupila zastara za mogućnost ispravka porezne prijave. Zastara ispravka porezne prijave nastupila je 1. siječnja 2017. Obzirom da je ispravak porezne prijave iz 12. mjeseca 2012. izvršen nakon zakonom utvrđenog roka na način koji Zakonom o porezu na dodanu vrijednost nije propisan, nadzorom je utvrđeno da porezni obveznik nije pravilno utvrdio poreznu osnovicu i poreznu obvezu u PDV obrascu za 10. mjesec 2018. Nastavno, analiziraju se donesene presude Upravnog suda u Zagrebu posl. br. UsI-3287/20-7 od 8. rujna 2022. i presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6517/2014-4 od 28. studenog 2017.

11. Temeljem nadzorom utvrđenog činjeničnog stanja, uvodno naznačenim prvostupanjskim rješenjem od 13. travnja 2023. tužitelju se utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. rujna 2018. do 31. listopada 2018. u iznosu od 60.315,88 EUR (454.450,00 kn).

12. Osporenim rješenjem odbijena je žalba u bitnom ponavljajući navode prvostupanjskog rješenja.

13. Izraženi stav u osporenom kao i u prvostupanjskom rješenju ovaj sud ne može prihvatiti, prvenstveno iz razloga jer se njima u cijelosti ignorira postojanje pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 44 Pž- 6517/2014-4 od 28. studenog 2017., te nastavno presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-116/2018-3 od 22. ožujka 2023.

14. Naime, nespornim iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj ispostavio račun broj 53/2012. od 11. prosinca 2012. svojoj stranci Pacific Fruit Limited d.o.o. u iznosu od 1.817.800,00 kn sa iskazanim PDV-om u iznosu od 454.450,00 kn. Iznos PDV-a je plaćen u korist proračuna RH, što tuženik niti ne spori. Jednako tako, nije sporno da stranka Pacific Fruit Limited d.o.o. izjavljuje da po predmetnom računu nisu koristiti pretporez u navedenom obračunskom razdoblju, već je račun vraćen tužitelju, te je u svezi istog vođena parnica.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 44 Pž- 6517/2014-4 od 28. studenog 2017. jasno je utvrđeno da se na navedeni iznos od 1.817.800,00 kn nije mogao zaračunati porez na dodanu vrijednost, jer je Tarifom izričito određeno u Glavi 1. stavak 2. Tarife, da su troškovi zastupanja odvjetničke usluge, uvećane za porez na dodanu vrijednost i izdaci potrebni za izvršenje posla. Dakle, izdaci potrebni za izvršenje posla ne spadaju u usluge, na koje se ima pravo zaračunati porez na dodanu vrijednost, što je sukladno i Zakonu o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine" broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00. 48/04, 82/04, 90/05, 76/07, 87/09. 94/09, 22/12 i 136/12) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja spornog računa.

16. Iz spisa predmeta proizlazi da se tužitelj višekratno obraćao poreznom tijelu radi povrata PDV-a, koji je prema stavu Visokog trgovačkog suda RH iskazan protivno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Tužitelj se obratio Državnom odvjetništvu RH radi mirnog rješenja spora, obzirom je RH stekla bez osnove iznos od 454.450,00 kn. Prema stavu DORH-a, RH nije bez osnove stekla iznos PDV-a jer da je isti ispravno obračunat sukladno tada važećem Zakonu o PDV- u, kao i da je zahtjev preuranjen obzirom je protiv presude Visokog trgovačkog suda izjavljena revizija kao izvanredni pravni lijek. Nastavno, tužitelj se upućuje da je za odlučivanje o pravu na povrat poreza nadležno porezno upravno tijelo.

17. Sukladno danoj uputi DORH-a tužitelj je zahtjevom od 24. kolovoza 2018. zatražio povrat plaćenog poreza na dodanu vrijednost, iskazan na obrascu za prosinac 2012., plaćen u siječnju 2013., pozivajući se na naznačenu presudu Visokog trgovačkog suda RH i u njoj izraženom stavu da je na računu broj 53/2012. neosnovano zaračunan porez na dodanu vrijednost. Pozivom na odredbu članka 66. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, predmetni zahtjev je odbijen, uz obrazloženje kako na zbirnoj i analitičkoj kartici poreznog obveznika, računu vrste prihoda 1201, nema preplate u iznosu kako to navodi porezni obveznik u svom zahtjevu te stoga nije ostvarena pretpostavka za povrat poreza na dodanu vrijednost. U skladu s navedenim, tužitelj je izvršio ispravak prijave PDV-a za prosinac 2012. nakon čega je u prijavi PDV-a za listopad 2018. iskazao preplatu PDV-a u iznosu od 454.450,00 kn.

18. Člankom 33. stavkom 1. toč. a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj: 73/2013, 99/2013, 148/2013, 153/2013, 143/2014, 115/2016. – dalje u tekstu: Zakon) propisano je da se poreznom osnovicom pri isporuci dobara i usluga smatra se naknada koju čini sve ono što je isporučitelj primio ili treba primiti od kupca ili neke druge osobe za te isporuke uključujući iznose subvencija koji su izravno povezani s cijenom isporučenih dobara ili usluga. Ako se porezna osnovica promijeni naknadno zbog opoziva, različitih vrsta popusta ili nemogućnosti naplate, tada porezni obveznik koji je isporučio dobra ili obavio uslugu može ispraviti iznos PDV-a ako porezni obveznik kome su isporučena dobra ili obavljene usluge ispravi odbitak pretporeza i o tome pisano izvijesti isporučitelja (stavak 7.).

19. U svezi primjeni ove odredbe za istaknuti je da je u konkretnom predmetu osnova za naplatu PDV-a otpala je temeljem presude Visokog trgovačkog suda RH, a osnovica za obračun PDV-a temeljem presude Vrhovnog suda RH, s time da porezni obveznik kome su obavljene odvjetničke usluge nije niti izvršio odbitak pretporeza, te je istovremeno i vraćen sporan račun tužitelju.

20. Prema mišljenju Suda, nije osnovan stav da je neosnovano izvršen ispravak porezne prijave iz 2012. jer da je tužitelj izvršio oporezivu isporuku, obzirom je upravo pravomoćnom presudom utvrđeno da nema osnove na računu broj 53/2012. iskazati PDV jer se ne radi o uslugama na koje se ima pravo zaračunati porez na dodanu vrijednost. Tužitelj se za povrat pogrešno iskazanog PDV višekratno obraćao Državnom odvjetništvu, te potom poreznoj upravi, a ispravak porezne prijave izvršen je tek nakon što je odbijen sa zahtjevom za povrat naznačenog iznosa „jer u analitičkim karticama nije bila vidljiva preplata“.

21. Osporenim i prvostupanjskim rješenjem, po ocjeni suda, izražen je neprihvatljiv stav kako presuda Visokog trgovačkog suda ne obvezuje Poreznu upravu jer porezna uprava nije učestvovala u parničnom postupku, nije bila sudionik postupka, te nije dužna vratiti iznos PDV-a jer isto nije navedeno u izreci presude. Nadalje, istaknuto je i da naznačena presuda donesena u parničnom ovršnom postupku između poreznog obveznika i njegovog kupca i vezana je isključivo uz naplatu računa, ne može biti dokument po kome porezni obveznik može tražiti povrat poreza na dodanu vrijednost kojeg je sam uplatio 2013. godine.

22. Poštivanje pravomoćne sudske presude jest sine qua non pravnog poretka, te se porezno tijelo ne može pozivati na činjenicu da nije stranka dotičnog postupka pa da ju stoga ista ne obvezuje! U konkretnom predmetu, u sporu zbog izdanog računa, tijelo sudbene vlasti, u tumačenju i primjeni zakonskih propisa, utvrđuje da tužitelj na računu nije smio iskazati obvezu PDV-a jer troškovi/izdaci za izvršenje posla ne ulaze u isporučene odvjetničke usluge.

23. Člankom 76. stavak 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj:115/16.) propisano je da porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Ispravak prijave iz stavka 1. ovoga članka porezni obveznik može izvršiti najkasnije u roku od tri godine od isteka roka za podnošenje prijave (stavak 3.). Stavkom 8. ovog članka propisano je da je iznimno od stavka 3. ovog članka porezni obveznik dužan izvršiti ispravak prijave u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti sudske odluke.

24. Tužitelj je mogao zatražiti povrat iskazanog poreza na dodanu vrijednost tek po dostavi pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH kojom je utvrđeno da nema osnove za iskazivanje obveze PDV-a, uzevši u obzir da je nesporno taj porez plaćen, a po izdanom računu nije iskorišten pretporez. Nastavno, DORH izražava i stav da je predmetni zahtjev preuranjen, jer da je protiv presude Visokog trgovačkog suda izjavljena revizija kao izvanredni pravni lijek. Nastavno na navedeno, u tijeku žalbenog postupka, a prije donošenja osporenog rješenja, tužitelj podneskom od 19. listopada 2023. obavještava tijelo kako je presudom Vrhovnog suda RH, broj: 116/18 od 22. kolovoza 2023. presuđeno da tužitelj nema pravo na naplatu ne samo spornog PDV-a nego niti glavnicu fakture broj 53/12 u iznosu od 1.817.800,00 kn.

25. Dakle, prema stavu DORH-a, tek po primitku naznačene presude Vrhovnog suda RH tužitelj može tražiti storno izdanog računa i povrat PDV-a, tim više što nije tražen pretporez po tom računu.

26. Nadalje, ukazuje se i na pravomoćnu presudu Visokog upravnog suda RH posl. br. Usž-115/23 od 10. svibnja 2023. kojom se potvrđuje ovosudna presuda posl. br. UsI-437/21 od 22. rujna 2022., a kojom je upravo u izreci tužitelju priznato pravo na povrat PDV plaćenog po spornom računu broj 53/12 sa zakonskom zateznom kamatom.

27. Presudom Vrhovnog suda RH utvrđeno je u biti da do oporezivog događaja nije niti došlo, ali se u osporenom rješenju navodi da ista ne utječe na odluku u ovoj upravnoj stvari jer se odnosi na zaračunatu uslugu u 2012. godini koje razdoblje ovdje nije obuhvaćeno nadzorom, ali bi se povrat mogao zahtijevati u redovnom postupku pred nadležnom ispostavom što je drugi postupak od utvrđivanja poreza o kojemu se raspravlja u ovom konkretnom predmetu. Potrebno je naglasiti da se i ovaj postupak nadzora vodi o istom računu, u svezi istog iskazanog PDV-a, te je zauzeti stav protivan načelu dobre uprave. Naime, svim prethodno poduzetim radnjama tužitelj upravo zahtjeva povrat uplaćenog PDV-a, koji se osporava iz razloga što je ili zahtjev preuranjen, ili je pogrešno izvršen ispravak odnosno nakon proteka roka, ili PDV obrazac nije predan temeljem zakonom propisane dokumentacije, te, konačno, da se u ovom postupku radi o poreznom nadzoru za 2018. godinu.

28. Sukladno navedenom, protivno je načelu postupanja u dobroj vjeri propisanog odredbom članka 9. Općeg poreznog zakona, i tužitelja i nadalje zaduživati za sporni iznos PDV-a da bi ga se istovremeno uputilo na podnošenje zahtjeva za povrat tog istog iznosa PDV-a, tim više što je već porezno tijelo postupilo po pravomoćnoj presudi Visokog upravnog suda RH i tužitelju vratilo izrekom naloženi povrat PDV-a da bi ga se u poreznom nadzoru ponovno zadužilo za taj isti PDV.

29. Iz svega navedenog, po ocjeni suda, nema osnove za vođenje ovog poreznog nadzora kojem je ishodište obračun, evidentiranje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost po računu 53/12 u iskazanom iznosu od 454.450,00 kn jer porezno tijelo nema osnovu ponovno zaračunavati istu obvezu PDV koju je vratilo po pravomoćnoj presudi, tim više što je po presudi Vrhovnog suda RH otpala i osnova za obračun tog PDV-a.

30. Sukladno svemu navedenom, osporeno rješenje se nije moglo ocijeniti zakonitim, stoga je temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 27. veljače 2025.

Sutkinja:

Željka Zrilić Ježek, univ. spec.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Odvjetnik Darko Maržić, [adresa] Zagreb, Palmotićeva 50/II

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, [adresa] Zagreb, Koturaška 43, uz spis

3. U spis