Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], MŽ

Poslovni broj: P-335/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama iz ZOU mr. sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj,odvjetnice u Čakovcu protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Hanžeković & Partneri d.o.o.,odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 27.veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu Ugovor o kreditu br. 5102853577 od 16.02.2006. plati tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.220.25 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tj. od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, a počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima računatom:

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.2.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.3.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.4.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.5.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.6.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.7.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.8.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.9.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 5,12 EUR računatom od 1.11.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,69 EUR računatom od 1.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 5,70 EUR računatom od 1.1,2009. ,pa do isplate

- na iznos od 5,94 EUR računatom od 1.2.2009., pa do isplate

- na iznos od 6,18 EUR računatom od 1.3.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,47 EUR računatom od 1.4.2009., pa do isplate

- na iznos od 6,43 EUR računatom od 1.5.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,63 EUR računatom od 1.6.2009. , pa do isplate

- na iznos od 4,70 EUR računatom od 1.7.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,08 EUR računatom od 1.8.2009. , pa do isplate

- na iznos od 5,76 EUR računatom od 1.9.2009. , pa do isplate

- na iznos od 5,10 EUR računatom od 1.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,04 EUR računatom od 1.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 5,82 EUR računatom od 1.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 6,44 EUR računatom od 1.1,2010., pa do isplate

- na iznos od 7,26 EUR računatom od 1.2.2010. , pa do isplate

- na iznos od 7,06 EUR računatom od 1.3.2010., pa do isplate

- na iznos od 8,47 EUR računatom od 1.4.2010. , pa do isplate

- na iznos od 8,17 EUR računatom od 1.5.2010. , pa do isplate

- na iznos od 8,50 EUR računatom od 1.6.2010. , pa do isplate

- na iznos od 12,25 EUR računatom od 1.7.2010., pa do isplate

- na iznos od 11,42 EUR računatom od 1.8.2010., pa do isplate

- na iznos od 14,47 EUR računatom od 1.9.2010. , pa do isplate

- na iznos od 12,96 EUR računatom od 1.10.2010. , pa do isplate

- na iznos od 11,66 EUR računatom od 1.11.2010. , pa do isplate

- na iznos od 15,56 EUR računatom od 1.12.2010. , pa do isplate

- na iznos od 17,55 EUR računatom od 1.1,2011. , pa do isplate

- na iznos od 16,06 EUR računatom od 1.2.2011., pa do isplate

- na iznos od 16,52 EUR računatom od 1.3.2011., pa do isplate

- na iznos od 15,27 EUR računatom od 1.4.2011. , pa do isplate

- na iznos od 15,41 EUR računatom od 1.5.2011. , pa do isplate

- na iznos od 18,22 EUR računatom od 1.6.2011., pa do isplate

- na iznos od 18,86 EUR računatom od 1.7.2011., pa do isplate

- na iznos od 23,29 EUR računatom od 1.8.2011. , pa do isplate

- na iznos od 22,66 EUR računatom od 1.9.2011. , pa do isplate

- na iznos od 19,19 EUR računatom od 1.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 17,40 EUR računatom od 1.11.2011., pa do isplate

- na iznos od 17,02 EUR računatom od 1.12.2011. , pa do isplate

- na iznos od 18,04 EUR računatom od 1.1,2012. , pa do isplate

- na iznos od 19,02 EUR računatom od 1.2.2012. , pa do isplate

- na iznos od 19,04 EUR računatom od 1.3.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,43 EUR računatom od 1.4.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,63 EUR računatom od 1.5.2012. , pa do isplate

- na iznos od 19,01 EUR računatom od 1.6.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,65 EUR računatom od 1.7.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,67 EUR računatom od 1.8.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,33 EUR računatom od 1.9.2012. , pa do isplate

- na iznos od 17,65 EUR računatom od 1.10.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,43 EUR računatom od 1.11.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,66 EUR računatom od 1.12.2012., pa do isplate

- na iznos od 18,67 EUR računatom od 1.1.2013. , pa do isplate

- na iznos od 17,54 EUR računatom od 1.2.2013., pa do isplate

- na iznos od 18,27 EUR računatom od 1.3.2013. , pa do isplate

- na iznos od 18,47 EUR računatom od 1.4.2013. , pa do isplate

- na iznos od 18,03 EUR računatom od 1.5.2013. , pa do isplate

- na iznos od 16,80 EUR računatom od 1.6.2013. , pa do isplate

- na iznos od 16,31 EUR računatom od 1.7.2013. , pa do isplate

- na iznos od 16,82 EUR računatom od 1.8.2013., pa do isplate

- na iznos od 17,33 EUR računatom od 1.9.2013. , pa do isplate

- na iznos od 18,29 EUR računatom od 1.10.2013., pa do isplate

- na iznos od 17,83 EUR računatom od 1.11.2013. , pa do isplate

- na iznos od 18,07 EUR računatom od 1.12.2013. , pa do isplate

- na iznos od 18,24 EUR računatom od 1.1.2014., pa do isplate

- na iznos od 15,62 EUR računatom od 1.2.2014., pa do isplate

- na iznos od 15,89 EUR računatom od 1.3.2014 , pa do isplate

- na iznos od 15,70 EUR računatom od 1.4.2014. , pa do isplate

- na iznos od 15,36 EUR računatom od 1.5.2014. , pa do isplate

- na iznos od 15,20 EUR računatom od 1.6.2014. , pa do isplate

- na iznos od 15,34 EUR računatom od 1.7.2014., pa do isplate

- na iznos od 15,74 EUR računatom od 1.8.2014. , pa do isplate

- na iznos od 16,26 EUR računatom od 1.9.2014., pa do isplate

- na iznos od 16,34 EUR računatom od 1.10.2014., pa do isplate

- na iznos od 16,52 EUR računatom od 1.11.2014., pa do isplate

- na iznos od 16,82 EUR računatom od 1.12.2014. , pa do isplate

- na iznos od 16.65 EUR računatom od 1.1.2015., pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.2.2015. , pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.3.2015., pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.4.2015., pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.5.2015. , pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.6.2015. , pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.7.2015. , pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.8.2015., pa do isplate

- na iznos od 16,88 EUR računatom od 1.9.2015., pa do isplate

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da s osnova povrata više plaćenih iznosa po kreditu po Ugovor o kreditu br. 5103020004 od 08.06.2006. plati tužitelju KŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.731,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tj. od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, a počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima računatom

- na iznos od 1,36 EUR računatom od 1.9.2006., pa do isplate

- na iznos od 0,50 EUR računatom od 1.10.2006. , pa do isplate

- na iznos od 0,07 EUR računatom od 3.11.2006. pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.12.2006., pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.2.2008., pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.3.2008., pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.4.2008. , pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.5.2008., pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.6.2008., pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.7.2008. , pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.8.2008. , pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.9.2008. , pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.10.2008. , pa do isplate

- na iznos od 34,01 EUR računatom od 1.11.2008. , pa do isplate

- na iznos od 15,87 EUR računatom od 1.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 37,75 EUR računatom od 1.1.2009. , pa do isplate

- na iznos od 39,27 EUR računatom od 1.2.2009. , pa do isplate

- na iznos od 40,81 EUR računatom od 1.3.2009., pa do isplate

- na iznos od 36,22 EUR računatom od 1.4.2009. , pa do isplate

- na iznos od 46,27 EUR računatom od 1.5.2009. , pa do isplate

- na iznos od 41,11 EUR računatom od 1.6.2009. , pa do isplate

- na iznos od 35,07 EUR računatom od 1.7.2009. , pa do isplate

- na iznos od 37,56 EUR računatom od 1.8.2009., pa do isplate

- na iznos od 41,94 EUR računatom od 1.9.2009. , pa do isplate

- na iznos od 37,67 EUR računatom od 1.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 37,26 EUR računatom od 1.11.2009. , pa do isplate

- na iznos od 42,32 EUR računatom od 1.12.2009. , pa do isplate

- na iznos od 46,39 EUR računatom od 1.1.2010. , pa do isplate

- na iznos od 51,71 EUR računatom od 1.2.2010. , pa do isplate

- na iznos od 50,42 EUR računatom od 1.3.2010. , pa do isplate

- na iznos od 59,57 EUR računatom od 1.4.2010. , pa do isplate

- na iznos od 57,59 EUR računatom od 1.5.2010., pa do isplate

- na iznos od 59,76 EUR računatom od 1.6.2010. , pa do isplate

- na iznos od 84,10 EUR računatom od 1.7.2010., pa do isplate

- na iznos od 78,71 EUR računatom od 1.8.2010., pa do isplate

- na iznos od 98,52 EUR računatom od 1.9.2010., pa do isplate

- na iznos od 88,70 EUR računatom od 1.10.2010. , pa do isplate

- na iznos od 72,58 EUR računatom od 1.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 97,41 EUR računatom od 1.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 110,08 EUR računatom od 1.1,2011., pa do isplate

- na iznos od 100,60 EUR računatom od 1.2.2011. , pa do isplate

- na iznos od 103,52 EUR računatom od 1.3.2011. , pa do isplate

- na iznos od 95,59 EUR računatom od 1.4.2011. , pa do isplate

- na iznos od 96,47 EUR računatom od 1.5.2011. , pa do isplate

- na iznos od 111,62 EUR računatom od 1.6.2011. , pa do isplate

- na iznos od 115,69 EUR računatom od 1.7.2011. , pa do isplate

- na iznos od 143,69 EUR računatom od 1.8.2011. , pa do isplate

- na iznos od 139,73 EUR računatom od 1.9.2011. , pa do isplate

- na iznos od 117,74 EUR računatom od 1.10.2011. , pa do isplate

- na iznos od 105,69 EUR računatom od 1.11.2011. , pa do isplate

- na iznos od 103,33 EUR računatom od 1.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 109,73 EUR računatom od 1.1.2012. , pa do isplate

- na iznos od 115,91 EUR računatom od 1.2.2012., pa do isplate

- na iznos od 116,05 EUR računatom od 1.3.2012., pa do isplate

- na iznos od 112,19 EUR računatom od 1.4.2012., pa do isplate

- na iznos od 113,46 EUR računatom od 1.5.2012., pa do isplate

- na iznos od 115,84 EUR računatom od 1.6.2012. , pa do isplate

- na iznos od 113,58 EUR računatom od 1.7.2012., pa do isplate

- na iznos od 113,75 EUR računatom od 1.8.2012., pa do isplate

- na iznos od 111,57 EUR računatom od 1.9.2012. , pa do isplate

- na iznos od 107,27 EUR računatom od 1.10.2012., pa do isplate

- na iznos od 112,22 EUR računatom od 1.11.2012. , pa do isplate

- na iznos od 113,64 EUR računatom od 1.12.2012. , pa do isplate

- na iznos od 113,75 EUR računatom od 1.1.2013. , pa do isplate

- na iznos od 106,57 EUR računatom od 1.2.2013., pa do isplate

- na iznos od 111,19 EUR računatom od 1.3.2013. , pa do isplate

- na iznos od 112,44 EUR računatom od 1.4.2013., pa do isplate

- na iznos od 109,67 EUR računatom od 1.5.2013., pa do isplate

- na iznos od 101,89 EUR računatom od 1.6.2013. , pa do isplate

- na iznos od 98,82 EUR računatom od 1.7.2013., , pa do isplate

- na iznos od 102,02 EUR računatom od 1.8.2013., pa do isplate

- na iznos od 105,29 EUR računatom od 1.9.2013. , pa do isplate

- na iznos od 111,30 EUR računatom od 1.10.2013., pa do isplate

- na iznos od 108,40 EUR računatom od 1.11.2013., pa do isplate

- na iznos od 109,97 EUR računatom od 1.12.2013., pa do isplate

- na iznos od 111,05 EUR računatom od 1.1.2014. , pa do isplate

- na iznos od 101,39 EUR računatom od 1.2.2014., pa do isplate

- na iznos od 103,07 EUR računatom od 1.3.2014., pa do isplate

- na iznos od 101,88 EUR računatom od 1.4.2014., pa do isplate

- na iznos od 99,74 EUR računatom od 1.5.2014. , pa do isplate

- na iznos od 98,68 EUR računatom od 1.6.2014., pa do isplate

- na iznos od 99,59 EUR računatom od 1.7.2014. , pa do isplate

- na iznos od 102,15 EUR računatom od 1.8.2014. , pa do isplate

- na iznos od 105,42 EUR računatom od 1.9.2014. , pa do isplate

- na iznos od 105,97 EUR računatom od 1.10.2014. , pa do isplate

- na iznos od 107,10 EUR računatom od 1.11.2014., pa do isplate

- na iznos od 109,01 EUR računatom od 1.12.2014. , pa do isplate

- na iznos od 107,90 EUR računatom od 1.1.2015. , pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.2.2015., pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.3.2015., pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.4.2015. , pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.5.2015., pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.6.2015., pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.7.2015. , pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.8.2015. , pa do isplate

- na iznos od 109,38 EUR računatom od 1.9.2015. , pa do isplate

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.644,90, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi koja se određuje sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude tj. od 28.veljače 2025.godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 13.6.2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopila dva ugovora o kreditu i to:

- dana 16.2.2006. Ugovor o kreditu broj: 5102853577 kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i isplatio stambeni kredit u protuvrijednosti iznosa od 14.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Prema čl. 8. predmetnog ugovora kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja je iznosila 4,250 % godišnje, time da je određeno da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke. Banka je tužiteljici isplatila 17.2.2006. u kunama u iznosu od 65.325,40 kuna po tečaju 1 CHF=4,6661 HRK, time da je ugovoren rok vraćanja od 240 mjeseci u iznosu od 79,27 CHF, time da je predmetni kredit još u otplati,

- dana 8.6.2006. Ugovor o kreditu broj: 5103020004 kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici , te isplatio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Čl.8. predmetnog ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva, ista je u trenutku ugovaranja iznosila 4,55 % , te je ugovoreno da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope , način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke. Banka je tužiteljici isplatila kredit 30.6.2006. u iznosu od 384,331,50 kuna u tečaju 1 CHF=4,630500 HRK. Ugovoren je rok vraćanja od 218 mjeseci u mjesečnim obrocima u iznosu od po 511,10 CHF, a predmetni kredit je još u otplati.

2. Ova tužba odnosi se na razdoblje do 30.9.2019. i obuhvaća više plaćene iznose po predmetnim kreditima. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbama o promjeni kamatne stope kojom se utvrđuje da se može mijenjati jednostranom odlukom banke, već je tuženik svojim tipskim ugovorom ugovorio takvu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati, niti utjecati na njezin sadržaj. Banka tužitelju kao korisniku kredita prije sklapanja kredita nije dala informacije koje bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora i rizika koji iz njih proizlaze. Tim odredbama nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna istih , a koji utječu na promjenu ugovorene kamate već je takvom odredbom tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu , te je ugovorna činidba neodređena i nedopuštena. Od početka otplate oba kredita, pa nadalje, banka je u više navrata samoinicijativno i jednostrano bez pregovaranja i bez jasnih kriterija i parametra u više navrata povećavala kamatnu stopu po oba kredita, a što je rezultiralo povećanjem mjesečnih anuiteta po svakom kreditu. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 269.st.2. Zakona o obveznim odnosima, i čl.272. ZOO. Tužitelj navodi da promjena kamatne stope nije određena niti odrediva čime je odredba kojom se uređuje način promjene kamatne stope ništetna. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) odnosno na odredbu čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14, 110/15, 14/19) kojim zakonskim člancima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca , pa stoga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. koja je potvrđena odlukom VTS RH , broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Predmetnom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke , a što je slučaj i kod predmetnih ugovora o kreditu. Isto tako tuženik je svojim tipskim ugovorima ugovorio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF , te se glavnica kredita i obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a što je definirano čl. 2. predmetnih ugovora o kreditu. Prilikom ugovaranja predmetnih ugovora tuženik nije upozorio niti informirao tuženika kao potrošača o rizičnosti ugovaranja CHF valutne klauzule. Na taj način je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret tužitelja. Iz svega navedenog proizlazi da su odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene i ništetne. To je potvrđeno presudom TS ZG broj: 1401/12 od 4.7.2013. koja je potvrđena odlukom VTS RH , poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018., a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno da je 5.tužena Hypo Alpe-Adria Bank povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

3. Uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli tužitelj je sukladno obračunima banke platio s osnova predmetnih kredit više od onoga što je bio dužan platiti bez primjene tih odredbi. Prema nalazu sudskog vještaka MŽV, tužitelja je po ugovoru o kreditu, broj: 5102853577 od 16.2.2006. do dana 30.9.2015. platio 8.325,70 kuna više nego ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora od 4,25 % godišnje i preračunaju obveze po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria bank važećim na dan plasmana kredita. Prema nalazu istog vještaka tužitelj je po ugovoru o kreditu broj: 5103020004 od 8.6.2006. do dana 30.9.2015. platio 51.762,38 kuna više nego ako se primjeni kamatna stopa na dan sklapanja ugovora od 4,55 % godišnje i preračunaju obveze po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria Banke d.d. važećim na dan plasmana kredita.

4. Između banke i tužitelja temeljem odredbi čl. 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljeni su aneksi uz ugovore o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR ali je takav obračun bio pogrešan s obzirom da je za kredit, broj. 5103020004 od 8.6.2006. prilikom konverzije od 30.9.2015. utvrđena preplata od 983,01 kune, dok je po izračunu vještaka preplata iznosila 51.762,38 kuna , dok je po kreditu broj: 5102853577 od 16.2.2006. prilikom konverzije, s danom 30.9.2015. utvrđen manjak od 290,73 kuna , dok je prema izračunu vještaka postojala preplata u iznosu od 8.325,70 kuna. Ujedno banka prili,om konverzije čak niti na preplatu koju je utvrdila nije priznala nikakvu kamatu. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se nalaže banci da tužitelju isplati preplaćene iznose od 8.325,70 kuna za kredit broj: 5102853577 odnosno iznos od 51.762,38 kuna vezan uz preplatu kredita broj: 5103020004, sve sa zakonskom zateznom kamatom kao i da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

5. Ujedno tužiteljica je dana 22.7.2019. dostavila sudu podnesak, te je nastavno istakla da se mjesna nadležnost Općinskog suda u Čakovcu temelji na mjestu poslovne jedinice tuženika koji ima poslovnicu u [adresa], u kojoj je predmetni ugovor potpisan, a gdje i tužiteljica kao potrošač ima prebivalište sukladno zakonskim odredbama o zaštiti potrošača i Direktivi vijeća 93/13 EEZ. Odredba predmetnih ugovora o kreditima kojom je ugovorena nadležnost suda u sjedištu banke je nepoštena, o istoj se nije neposredno pregovaralo, ista je sadržana u unaprijed tiskanom tekstu koji je pripremio tuženik i tužiteljica kao potrošač o istoj nije mogla pregovarati, a koja odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Podneskom od 4.8.2024. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka tražeći isplatu od 1.220,25 eura s osnova povrata više plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu broj: 5102853577 , te iznosa od 7.731,61 euro, s osnova više plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu broj: 5103020004, sve sa zakonskim zateznim kamatama , te je tražila da joj tuženik nadoknadi parnični trošak.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika predmetnim ugovorima o kreditu, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost ustanovljena zakonom su istovjetni , pa je nesporno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

8. Opreza radi tuženik daje odgovor na tužbu, te u cijelosti osporava osnovanost , visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir je da su parnične stranke dana 5.1.2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15). Potpisivanju Aneksa prethodio je prihvat izračuna konverzije. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa , a tužitelj je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos sa tuženikom. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka , slijedom čega tuženik smatra da je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana. Navodi da je Visoki trgovački sud došao do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnoteža između banaka i potrošača, na teret potrošača, jer su banke znale za posebni valutni rizik valute CHF , te po mišljenju VTS istu nisu iskomunicirale sa potrošačima. Tuženik je u reklamnom materijalu, te u oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF , EUR i USD , te nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače , pa tako ni tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, isticao da svako kreditno zaduženje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik, kojeg tražitelj kredita, pa tako i tužitelj mora biti svjestan. Ujedno na dispoziciji svim potrošačima bila je informacija Pojam „valutna klauzula „ i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom , pa je jasno vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. Poziva se na brošuru stambeni krediti Erste banke koja je bila prilog uz Novi list koju su dobivali potencijalni korisnici kredita, pa tako i tužitelj vidljivo je da je tuženik upozoravao posebno na rizik vezano uz podizanje kredita uz valutnu klauzulu u CHF ili USD. Stoga smatra da je tužitelj bio dovoljno informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tužitelj tvrdi da je navedena odredba koja se glavnice kredita veže uz valutu CHF jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječnom opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo biti nepoznato, da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano uz odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik navodi da je prije donošenja ZID ZPK ( 112/2012 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počinje primjenjivati odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama bio je dužan obavijestiti potrošača najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počela primjenjivati. Tuženik je dakle, tek od stupanja na snagu metodologije mogao definirati parametar, fiksnu maržu i druge elemente promjenjive kamatne stope , a što je tuženik i učinio. Tuženik smatra da se tužitelj ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametati ugovor određenog sadržaja na unaprijed standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

9. Povodom prigovora tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda Općinski sud u Čakovcu dana 16.studenog 2020. donio rješenje kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, na koje rješenje je tuženik izjavio žalbu, te je Županijski sud u Rijeci, dana 27.lipnja 2011. donio rješenje, poslovni broj: Gž-4473/2020-2 kojim je odbio žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Čakovcu.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj: 5103020004 od 8.6.2006. uz solemnizaciju istog ( list 9 -16 spisa), Ugovor o kreditu broj: 5102853577 ( list 40 -44 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo vezano uz ugovor o kreditu broj: 5102853577 ( list 27 -39 spisa), otplatni plan ( list 45-47 spisa), pregled prometa po partiji navedenog kredita ( list 48-53 spisa), obavijesti o promjeni uvjeta kredita i obavijest o povećanju kamatne stope (list 54-69 spisa), nalaz i mišljenje vještaka MŽV vezano uz ugovor o kreditu broj: 5103020004 ( list 70 -84 spisa), otplatne planove, pregled prometa, obavijesti o predmetnom kreditu, obavijest o usklađivanju kamatne stope, otplatni plan (list 93-128 spisa), presudu VTS RH , broj: Pž-7129/13 (list 129 -143 spisa), podnesak tužiteljice od 6.8.2019. (list 145 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 147 – 232 spisa), podnesak tužiteljice kojim se očituje na odgovor na tužbu, s prilozima (list 238-330 spisa), podnesak tuženika od 15.5.2020. sa prilozima (list 331-533 spisa), ovosudno rješenje broj: P-684/2019-14 (list 535-537 spisa), žalbu tuženika s prilozima ( list 539-562 spisa), odgovor tužiteljice na žalbu tuženika sa prilozima ( list 565-606 spisa), rješenje Županijskog suda u Rijeci, broj:

Gž-4473/2020-2 od 7.lipnja 2021. ( list 618-620 spisa), podnesak tuženika sa prilozima (list 622 -822 spisa), ovosudno rješenje broj: P-684/2019-21 od 28.siječnja 2022. (list 823-824 spisa), podnesak tuženika od 25.8.2022. sa prilozima (list 828- 846 spisa), ovosudno rješenje broj: P-684/2019-4 od 6.ožujka 2023. (list 847-848 spisa), podnesak tužiteljice sa prilozima od 14.8.2023. ( list 850-862 spisa), podnesak tužiteljice od 16.8.2023. sa prilozima (list 863-967 spisa), podnesak tužiteljice od 8.9.2023. sa prilozima (list 972-1049 spisa), podnesak tužiteljice od 25.9.2023. (list 1092-1093 spisa), podnesak Primorsko goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj (list 1110 spisa), podnesak Ureda državne uprave u Primorsko goranskoj županije, Službe za gospodarstvo, ispostava Rab (list 1111-1112 i 1113-1114 spisa), podnesak turističke zajednice grada [adresa] ( list 1116 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, smjer financije ČŽ ( list 1134-1152 spisa), podnesak tužitelja od 5.4.2024. (list 1159-1160 spisa), podnesak tuženika od 26.7.2024. s prilozima (list 1166-1247 spisa), podnesak tužitelja od 1.8.2024. (list 1248-1286 spisa), podnesak tužiteljice od 25.10.2024. (list 1290-1350 spisa), presudu VS RH , broj: Rev-637/2019-2 (list 1360- 1369 spisa), presudu Europskog suda broj: C-347/2023 (list 1370-1378 spisa), iskaze svjedoka IŽ, OŽ, ZŽ i ĆŽ, te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

11. Svjedokinja IŽ, majka tužiteljice izjavila je da je čula da je tužiteljica uzela kredit , ne zna kakav, ne zna u kakvom iznosu, i o samom kreditu joj ništa nije poznato. Zna da je ona radila tamo gdje je tužiteljica sa suprugom gradila kuću, a radilo se o mjestu [adresa], na [adresa]. Kuća se gradila kako bi mogli ići na more , uključujući i nju i njenog supruga, i kad se izgradila ona nigdje drugdje nije bila na moru. Na more su išli oni, njena druga kći sa sinom i unuci su znali doći sa društvom. Ona i suprug su na more odlazili od 5.mjeseca do početka velikih vrućina, te su se na more vraćali u jesen. U 5., 9. i 10. mjesecu bili su sami u kući koja inače ima tri apartmana. Apartman u kojem su ona i suprug boravili imali su samo za sebe dok je njen zet CŽ živio u drugom apartmanu , a ukoliko su dolazili turisti, CŽ je vodio brigu o njima. Tamo su na more dolazili i roditelji supruga tužiteljice kao i njegova sestra s obitelji koji su boravili u posebnom apartmanu, a možda i kod CŽ ( supruga tužiteljice). Ona je radila na gradnji kuće, vozila je tačke „ premetala je kamenje“ i sl. Kod gradnje kuće pomagala je cijela familija, njen suprug, kći i zetovi roditelji. Kuća se gradila s namjerom da svi imaju gdje ljetovati kao obitelj. U vrijeme kada su počeli koristiti predmetne apartmane , ona i njen suprug su bili u mirovini, dok su ih drugi članovi obitelji koristili za vrijeme trajanja godišnjeg odmora. U prizemlju kuće nalazi se apartman u kojem su oni boravili, plus jedna soba koju su isto koristili, a gore se nalaze još tri apartmana. Prvo je izgrađen apartman u prizemlju, a apartmani na katu radili su se postepeno, te se nije mogla iskazati koliko dugo je trajala njihova gradnja.

12. Svjedokinja OŽ, sestra tužiteljice je izjavila da zna da su tužiteljica i njen suprug uzeli kredite i da se iz tih sredstava gradila kuća na [adresa]. Prvo se napravilo prizemlje, a nakon pet, šest ili sedam godina se napravio kat. U prizemlju se nalaze dva apartmana, na prvom katu isto dva apartmana, a iznad prvog kata još jedan apartman. Oni, obitelj, koristili su donje apartmane. Ona je na godišnji odmor odlazila u 7.mjesecu i nije vidjela da bi se apartmani iznajmljivali. Na ljetovanje u predmetnu nekretninu odlaze članovi obitelji njene sestre i šogora, te ima ukupno 10 članova obitelji. Apartmani su se počeli iznajmljivati kada su izgrađeni gornji apartmani. Apartmane su koristili i sin tužiteljice sa obitelji, sestra supruga tužiteljice sa svojom obitelji, roditelji tužiteljice , time da su isti boravili na moru, u dva navrata tijekom godine, odnosno vraćali su se kući tijekom sezone jer im je bilo prevruće, a tada je ona išla na ljetovanje.

13. Svjedok ĆŽ, suprug tužiteljice, izjavio je da mu se čini da su prvi kredit od 14.000,00 CHF uzeli za izgradnju nekretnine na [adresa], drugi kredit za dovršetak , time da mu se čini da su od većeg kredita kupili i auto. Kuća na [adresa] radila se po etapama, te su počeli s izgradnjom, čini mu se 2000.godine. Prizemlje je izgrađeno za oko godinu dana, te su u istom boravili iako nije bilo dovršeno, odnosno postojale su instalacije ali nije bilo ožbukano i nije postojala kupaona. Cijela zgrada bila je gotova za oko pet do sedam godina. U prizemlju se nalazi jedan apartman i jedna mala soba, na prvom katu dva apartmana, i na drugom katu jedan apartman. U apartmanu u prizemlju živi on, a kad dođu roditelji njegove supruge ili netko drugi od rođaka, isti borave u gornjim apartmanima. Apartmani se iznajmljuju od 2007. , a iznajmljuju se tri apartmana. On je registriran kao iznajmljivač, te vodi kompletnu brigu o gostima. Vezano uz predmetne kredite, on je bio sa suprugom kada je uzimala iste. Kada su došli u banku bio im je ponuđen kredit u CHF, kao najpovoljniji kredit za stambenu izgradnju. Djelatnik banke nije im predočio kakva bi bila kamata, npr. u eurima, ili kunama, već samo u CHF. Isto tako nije izvršio izračune kako bi im predočio ukoliko bi kredit uzeli u eurima ili kunama, kakve bi bile kamate i koliko bi iznosila rata kredita. Djelatnik banke nije naveo nikakve rizike vezano uz CHF, već su razgovarali o tome da su krediti u švicarcima najsigurniji. Za konverziju su on i supruga sami išli pitati, nitko im nije objasnio na koji se način rade izračuni, niti im je ponuđeno da uzmu kredit u nekoj drugoj valuti kako bi se isplatili postojeći krediti. Nisu im prezentirani nikakvi letci ili pisane informacije vezano uz kretanje tečaja eura ili CHF već se samo razgovaralo da su krediti u CHF najpovoljniji. Zna da je kamatna stopa promjenjiva, ali nije im bilo objašnjeno o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope. Ugovor o kreditu je već bio sastavljen i kada su došli isti su samo potpisali, te nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Kod javnog bilježnika bili su pet minuta, ugovor im nije pročitan, samo je navedeno što će se desiti ako se kredit neće plaćati. Javni bilježnik nije objašnjavao razliku valutne klauzule u eurima ili CHF niti parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope. Iz razgovora u banci kao niti putem drugih informacija nije imao saznanja o rizicima CHF, smatrao da je da je Švicarska stabilna zemlja. U oba kredita rata je porasla malo manje nego duplo. Da su on kao sudužnik i njegova supruga znali da će rata gotovo duplo porasti, ne bi uzeli predmetne kredite. Kredit je uzet s namjerom izgradnje kuće kako bi svi članovi obitelji tamo mogli ljetovati, a on i živi u predmetnoj nekretnini. Radi se o obitelji koja se sastoji od njega, njegove supruge, njihovog djeteta, sina sa obitelji, njegove sestre sa suprugom i djetetom, roditelja i sestre tužiteljice sa sinom. Donji apartman je veličine oko 50 m2, dok su gornji apartmani veličine jedan od 30 m2, a drugi 55 m2, a na narednoj etaži nalazi se apartman od 55 m2. Za iznajmljivanje su se odlučili kad je porasla rata kredita, iznajmljuju se dva mjeseca kroz godinu i to gornja tri apartmana.

14. Svjedok ZŽ, djelatnik tuženika, je izjavio da tužiteljicu poznaje od ranije, prije nego što je uzimala predmetne kredite. Radilo se o stambenim kreditima i čini mu se da je namjera kredita bila izgradnja ili dovršenje apartmana na [adresa]. Da se radilo o apartmanskoj kući ima saznanja jer se radila procjena nekretnine , sjeća se da nešto nije zadovoljavalo, da je nešto bilo dograđivano i da predmetna nekretnina nije bila adekvatna kao instrument osiguranja. Nije se mogao sjetiti u kojoj fazi je bila izgradnja nekretnine kad se vršila procjena, no to postoji u dokumentaciji. On je razgovarao s tužiteljicom vezano uz predmetne kredite, bili su ponuđeni krediti u eurima, kunama i švicarskim francima, te se radilo o odluci klijentice koji će kredit uzeti, i da ne zna iz kojih razloga se odlučila za predmetne kredite, da li se radilo o manjim kamatama, njenoj kreditnoj sposobnosti ili nečem trećem. Iskazao je da on uobičajeno radi izračune u svim valutama, te iste predočava klijentu. Na upit suda da li je upozorio tužiteljicu na rizike uzimanja kredita u CHF odgovorio je protupitanjem koji su to rizici. Na upit koju valutu u RH štiti HNB iskazao je da ne zna , jer ne radi u HNB-u. Isto tako iskazao je da mu nije poznat termin valute utočišta. Anekse ugovora o konverziji radila je kolegica. Nije se mogao sjetiti da li je tužiteljica imala kakvih pitanja prilikom sklapanja ugovora, time da on nije nagovarao, niti sugerirao tužiteljici koju vrstu kredita da uzme. Izvori informacija o kreditima za klijente bili su letci, u pretežitom dijelu, time da se nije mogao iskazati da li su postojale kakve informacije na web stranicama banke. On je na radnom mjestu odobravanja kredita radio dulje vrijeme, unazad 20 godina, te je od 2006. do sada radio na obradi 1000 do 2000 kredita.

15. Tužiteljica KŽ je izjavila da se vezano uz oba predmetna kredita o istima raspitivala samo kod tuženika s obzirom da tamo ima otvoren tekući račun na koji prima plaću i to od kada je počela raditi. Prilikom uzimanja oba kredita pretpostavlja da je djelatniku banke navela iznos u eurima, jer su euri bili valuta u kojoj su se izražavale neke vrijednosti. Tijekom razgovora o kreditima djelatnik banke je kazao da je kredit u CHF najbolja opcija, da su to najisplativiji krediti. Nije joj predočeno kako bi za isti iznos izgledao otplatni plan u kunama, eurima, niti isto komparirano sa švicarskim francima. Djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezane uz CHF , time da kad se spominje Švicarska ima se osjećaj sigurnosti i pouzdanosti. Nije bio spomenut termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Isto tako nije spomenuto prilikom razgovora o kreditu koju valutu i na koji način u RH štiti HNB. Oba kredita koja je uzela imala su promjenjivu kamatnu stopu, što ona misli da znači da se ista može mijenjati ali nije se razgovaralo o tome iz čega se ista sastoji i o čemu ovisi da li će rasti. Nije joj predočena ni uručena nikakva odluka banke u kojoj bi bili navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Kad su im krediti odobreni dobili su poruku da dođu potpisati ugovor. Kada su došli u banku ugovor je već bio sastavljen, bilo je rečeno da su dobili ugovor koji su tražili, i napomenuta je visina kamate. Nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora , time da je pretpostavljala da je to najbolje što se može dobiti. Nije imala nikakve razloge sumnjati u navode djelatnika banke da se radi o najboljem i najisplativijem kreditu. Ugovor je prvo potpisao u banci , nakon čega se išlo k javnom bilježniku, a koji, koliko se sjeća nije pročitao ugovore u potpunosti, već je kazao da su potpisali ugovore , da sve znaju, naveo je visinu kredita, kakve su kamate u upozorenje da ako neće plaćati da će doći do prisilne naplate. Kada su rate kredite počele rasti, nije išao u banku pitati za razlog, jer su od banke dobivali obavijesti da je došlo do promjene kamatne stope, te su dobivali nove otplatne planove, a nisu samo oni bili u toj situaciji, u to vrijeme, su švicarci postojali sve teži i rate su svima postajale sve veće. Nekretninu su počeli graditi vlastitim sredstvima, negdje 2000.godine, a kada su došli u situaciju da više nisu imali vlastitih sredstava odlučili su se za prvi kredit u iznosu od 14.000,00 CHF. objasnila je da predmetno zemljište na kojem se nalazila stara kuća nisu kupili, već osoba koja im je dugovala novac isti nije mogla vratiti, već su zauzvrat dobili navedenu nekretninu. Kuća koja se tu nalazila bila je stara oko 150 godina, više se radilo o ruini, to je bilo negdje 1998.godine, te su ju takvu počeli koristiti ona i njena obitelj, njeni roditelji i roditelji njenog supruga, te njena sestra, sestra njenog supruga i njihove obitelji. Nakon nekog vremena zaključili su da bi to bilo dobro adaptirati ili renovirati, pa su srušili staru kuću, a sve radove obavljali su njen suprug, njegov otac koji je po struci bio zidar i njen otac, dok su žene kuhale. Kuća se gradila po etažama, imali su priključke, prvo su koristili donju etažu u kojoj nisu imali niti kupaonu, a zatim su počeli radovi i na drugoj etaži. Suprugov otac tada više nije mogao raditi, pa su angažirali stručne osobe, a što je bio razlog za uzimanje prvog kredita. Nakon toga krenuli su u daljnje radove za koje su trebali angažirati majstore. Stoga su uzeli veći kredit, te su vidjeli da vlastitim sredstvima više ne mogu pokrivati troškove gradnje. Čini joj se da je dijelom sredstava od većeg kredita kupljeno osobno vozilo jer su ta sredstva dobili u gotovini. Čini joj se da su s iznajmljivanjem počeli 2007. i to jedne jedinice koja se sastojala od dnevne i spavaće sobe, jer su dolazile rate kredita , a samo je ona radila. Njen suprug boravio je na predmetnoj nekretnini od 4. -10.mjeseca, jer je kontinuirano trebalo nešto raditi, i bio je smješten u posebnoj jedinici. U nekretnini su boravili i njeni i suprugovi roditelji, i to kraće vrijeme, time da su se vraćali kući, odmorili i natrag vraćali na predmetnu nekretninu jer je na istoj trebalo kontinuirano raditi. Predmetna nekretnina sada se sastoji od prizemlja koje koriste ona i suprug, na prvoj etaži nalazi se dvije jedinice u kojima su smješteni njeni roditelji i roditelji njenog supruga, koji su povremeno istovremeno dolazili , pa su koristili obje jedinice na prvoj etaži, a kad su dolazili odvojeno koristila bi se jedna jedinica na prvoj etaži. Na drugoj etaži nalazi se jedna jedinica koja je služila za iznajmljivanje. Kredite je redovito otplaćivala putem trajnog naloga i nikad nisu kasnili u plaćanju, a prihod od najma im je služio da zadrže standard kakav su ranije imali. Ona nikad nije imala obrt, niti trgovačko društvo. Povećanjem rate kredita došlo je do pada njihovog standarda , npr. nisu mogli ići na putovanja na kakva su išli prije nego što su se rate kredita povećale. Tijekom izgradnje predmetne nekretnine njen otac je uskakao sa pozajmicama, platio je instalacije struje i vode, radijatore, čime je željela pokazati da se radilo o obiteljskoj nekretnini. Za konverziju su se odlučili jer su smatrali da će na taj način plaćati manje rate kredita i da će im biti lakše. Nakon konverzije rata kredita im je smanjena, no nije se mogla iskazati o iznosu. Kada su čuli da postoji mogućnost konverzije, najavili su se u banku, navodeći da bi htjeli sklopiti istu, a kad su došli u banku rečeno im je koliko će iznositi rata kredita, nije im prezentiran izračun konverzije, nisu mogli utjecati na odredbe Aneksa ugovora o konverziji odnosno mogli su samo prihvatiti on što im je ponuđeno, a da nisu, pretpostavlja da bi nadalje plaćali rate kakve su plaćali do sklapanja konverzije. Njima je bilo bitno da im se rata kredita smanji, i postupali su s punim povjerenjem u banku, pa se stoga nisu previše nisu niti raspitivali za uvjete vezano uz konverziju. Misli da su predmetni krediti isplaćeni u kunama, ali se toga sa sigurnošću ne sjeća. Dio predmetne nekretnine iznajmljivali su od 15.7. do 10.8. , a na predmetnoj nekretnini živi njen suprug, koji je tamo prijavljen, i na kojoj boravi od početka 5.mjeseca, do kraja 10.mjeseca.

16. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 5103020004, utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika i tužiteljice, te da je u istom sudužnik suprug tužiteljice , a ugovor je sklopljen 8.6. 2006.godine. Predmetnim ugovorom banka je stavila na raspolaganje tužiteljici iznos od 83.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke, na dan puštanja kredita u tečaj, radi se o stambenom kreditu građana, za izgradnju stambenog prostora, s rokom vraćanja od 218 mjesečnih obroka, u visini mjesečnog obroka od 511,10 CHF sa promjenjivom kamatom od 4,55 % godišnje, time da se u skladu s važećim odlukama banke mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate.

17. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 5102853577 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice, kao korisnika kredita , tuženika, kao banke, dana 16.2.2006., da se radi o stambenom kreditu građana, kojim se tužiteljici stavlja na raspolaganje iznos od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunao po srednjem tečaju banke, na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 240 mjeseci , s visinom mjesečnog obroka od 79,27 CHF uz promjenjivu kamatu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,250 % godišnje time da je određeno da su stranke suglasne da se za vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate, u skladu sa važećim odlukama banke.

18. Uvidom u dopis Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj Primorsko goranske županije utvrđeno je da je dana 4.srpnja 2006. na adresi [adresa] izdano odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na iznajmljivača CŽ iz [adresa]. Uvidom u podnesak Ureda državne uprave u Primorsko goranskoj županiji, služba za gospodarstvo – ispostava [adresa] utvrđeno je da je dana 4.srpnja 2006. izdano rješenje kojim se odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu ĆŽ na adresi [adresa], za iznajmljivanje jednog apartmana, studio za dvije osobe, jednog apartmana sa dvo posteljnom sobom i dvije pomoćne postelje, i jednog apartmana studio za četiri osobe, kapaciteta 8 postelja i dvije pomoćne postelje, za ukupno 10 osoba, pružanjem usluga noćenja od 1.svibnja do 30.rujna tekuće godine.

19. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

20. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. U postupku je sporno da li je nastupila zastara potraživanja; te da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Nadalje, sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa preplatom spornih kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorima o kreditu.

22. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) nastala šteta, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13, na presudu istog suda Pž-6632/17-10, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

24. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

26.. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

27. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj: U-III-4150/2019 od 3.veljače 2021. odbio ustavnu tužbu između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute CHF čime je potvrđeno utvrđeno nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti CHF i kamati koja se mijenja odlukom banke ovdje tuženika.

28. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

29. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

30. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

31. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

32. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom banke i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

33. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

34. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

35. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

36. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

37. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

38. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

39. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

40. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

41. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

42. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

43. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

44. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

45. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

46. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

47. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

48. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

49. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

50. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

51. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

52. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

53. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

54. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

55. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

56. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

57. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

58. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

59. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

60. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 9.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

61. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

62. Kamatna stopa određena Dodatkom od 9.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

63. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 9.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

64. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

65. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

66. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

67. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

68. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

69. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

70. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

71. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

72. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

73. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

74. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

75. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

76. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

77. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

78. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

79. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

80. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

81. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu gotovo duplo porasla, a i imao je puno povjerenje u banku koja mu je ponudila konverziju kredita.

82. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

83. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

84. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

85. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

86. Prema članku 295. st.1. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva. U st.2. istog članka određeno je da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. St. 3. istog članka određeno je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi vrijede ove posljednje. Stavkom 4. određeno je da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajen način, dok je stavkom 5 određeno da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

87. Odredbom čl. 296. st.1. Zakona o obveznim odnosima određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu su ugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. St.2. istog članka određeno je da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora pravnu narav ugovora, vrstu robe ili usluge koje objekt činidbe ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. U st.3. određeno je da se odredba st.1. iz ovog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tome mogla utjecati na njihov sadržaj , te ne odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

88. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

89. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli suprotne su odredbi čl. 26. ZOO. kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora , a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu), jer je jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno čl. 4. ZOO. jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti, kao i cijena , time da je primjenom spornih ugovornih odredbi tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO. , te je uslijed takvih ugovornih odredbi došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti nije mogao predvidjeti svoje obveze , te je utvrđena nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje je sastavio tuženik pozivom na odredbu čl. 296. ZOO. odnosno takva kamatna stopa ne predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269.st.2. i čl. 272. ZOO. , a koju nejasnu odredbu je sačinio tuženik kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja, pa takvu ugovornu odredbu treba tumačiti u koristi tužitelja, te je ista, kao i odredba o valutnoj klauzuli protivna prisilnom propisu na temelju odredbe čl. 322. st.1. ZOO.

90. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

91. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

92. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja, kao i iskaza saslušanih svjedoka tako što ne proizlazi.

93. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

94. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

95. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

96. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

97. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena. Naime, djelatnik banke koji je saslušan kao svjedok izjavio je da mu nisu bili poznati rizici vezani uz kredite u valuti CHF, da mu nije bio poznat termin valute utočišta, a što mu je po mišljenju suda kao kreditnom savjetniku trebalo biti poznato , te je o svim rizicima vezanim uz kredite vezane uz valutu CHF trebao izvijestiti stranke kako bi iste mogle imati potrebnu obavijest o mogućim rizicima uzimanja takvog kredita.

98. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

99.U postupku je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, smjer financije UŽ. Vezano uz Ugovor o kreditu, broj: 5102853577 mišljenje je vještaka da je tužiteljica u periodu od stavljanja kredita u korištenje do 30.9.2015. ukupno na ime većih kamatnih stopa i višeg tečaja CHF/HRK u odnosu na početne platila 1.220,25 eura više nego što bi platila da se kamatne stope i tečaj nisu povećavali. U istom periodu na ime manjih kamatnih stopa i nižih tečaja CHF- HRK u odnosu na početne tužiteljice ja platila 116,82 eura manje, nego što bi platila da se kamatne stope i tečaj nisu snižavali. U odnosu na kredit broj: 5103020004 vještak je naveo da je tužiteljica u periodu od stavljanja kredita u korištenje do 30.9.2015. ukupno na ime većih kamatnih stopa i višeg tečaja CHF / HRK u odnosu na početne platila 7.731,61 euro više nego što bi bila platila da se kamatne stope i tečaj nisu povećavali. U istom razdoblju za isti kredit tužiteljica je ukupno na ime manjih kamatnih stopa i nižeg tečaja CHF / HRK u odnosu na početne platila 763,19 eura manje nego što bi platila da se kamatne stope i tečaj nisu snižavale. Vezano uz oba kredita vještak je iznio da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK /15, te su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnih ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama , te je pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita ( CHF – EUR). Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka , te je navela da je već prilikom sačinjavanja privatnog nalaza i mišljenja vještakinja uzela u obzir manje uplaćene iznose od strane tužiteljice temeljem smanjenja kamatnih stopa u odnosu na početnu kamatnu stopu i manje uplaćenog temeljem sniženog tečaja od otplate , te je već u tužbi postavila navedene iznose. Podneskom od 4.8.2024. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka ali je osporavao osnovanost potraživanja tužitelja, te je ujedno postavio i prigovor radi prijeboja i to vezano uz kredit broj: 5102853577 u iznosu od 48,82 eura, vezano uz valutnu klauzulu odnosno vezano uz promjenu kamatne stope tražio je da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 68,00 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama , dok je vezano uz kredit broj: 5103020004 vezano uz valutnu klauzulu izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine, s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 237,99 eura, te s osnova razlike u kamati da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 525,20 eura. Tužiteljica smatra da je neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja s obzirom da banka ne može tražiti vraćanje nečega što korisnik kredita nije niti stekao, a ujedno je i sam tuženik – banka uvrstio ništetnu odredbu u ugovor , pa se ne može pozvati na ništetnost iste u svoju korist. Nadalje, navodi da ravnoteža nije mogla biti uspostavljena konverzijom provedenom 30.9.2015. odnosno aneksima ugovora sklopljenim nakon toga kad u to vrijeme nije bila utvrđena ništetnost valutne klauzule. Nikako se ne može smatrati da je tužitelj na bilo koji način sklapanjem aneksa o konverziji dao bilo kakav pristanak , a pogotovo nije dao slobodan i informirani pristanak na odricanje od prava koja mu pripadaju temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Tužiteljica ponavlja da nije točno da su krediti uzeti s namjerom adaptacije nekretnina u svrhu turističkog iznajmljivanja, već su isti uzeti za stanovanje i korištenje obitelji tijekom ljeta i tijekom godine, te je tek naknadno radi olakšanja vraćanja kredita, suprug tužiteljice odlučio dio nekretnine staviti u najam i to samo u manjem dijelu. Kad bi se i utvrdilo da tužitelj nema status potrošača on ima pravo na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i na obeštećenje, budući da se tada primjenjuju odredbe čl. 295. i čl.296. ZOO. Direktiva vijeća Europske zajednice 93/13 implementirana je ne samo u ZZP, već djelomično i u odredbe čl. 295. i 296. ZOO., dok su posljedice nevaljanosti ugovora sadržane u odredbama čl. 322.-325. ZOO.

100. Nakon provedenog postupka nesporno je utvrđeno :

- da je tužiteljica podnijela tužbu radi isplate, dana 13.lipnja 2019. vezano uz ugovore o kreditu broj: 5102853577 i broj: 5103020004,

- da je tražila da sud vezano uz ugovor o kreditu broj: 5102853577 tražila da joj tuženik s osnova više plaćenih iznosa isplati iznos od 8.325,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom,

- da je tražila vezano uz Ugovor o kreditu broj. 5103020004 da joj tuženik s osnova povrata više plaćenih iznosa isplati iznos od 51.762,38 kuna sve sa zakonskom zateznom kamatom,

- da je dana 8.9.2023. specificirala tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, te u pogledu kamata na način da je vezano uz ugovor o kreditu broj: 5102853577 tražila isplatu od 1.105,01 euro sa zakonskim zateznim kamatama, a za ugovor o kreditu broj: 5103020004 isplatu iznosa od 6.870,05 eura, time da je podneskom od 4.8.2024. uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka tražeći od tuženika povrat više plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu broj: 5102853577 u iznosu od 1.220,25 eura , a po ugovoru o kreditu iznos od 7.731,61 euro,

- da se tužiteljica interesirala za kredit u eurima , a da je od djelatnika banke bilo navedeno da su najbolji i najpovoljniji krediti vezani uz valutu CHF, odnosno da je to najbolja opcija i da su to najisplativiji krediti,

- da djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezane uz valutu CHF, da im nije spominjao niti objašnjavao termin valute utočišta, da ih nije upozorio na to koju valutu u RH i na koji način štiti HNB , a što je razvidno ne samo iz iskaza tužiteljice i njenog supruga koji je bio sudužnik po predmetnim kreditima, već i iz iskaza djelatnika banke koji je s tužiteljicom i njenim suprugom razgovarao o kreditima, M ZŽ,

- da djelatnik banke nije objašnjavao tužiteljici ništa vezano uz promjenjivu kamatnu stopu odnosno o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope , niti joj je prezentirao odluku banke u kojoj je navedeno da se mogu vršiti promjene kamatne stope, način obračuna i naplate , a na koju odluku se tuženik poziva u oba ugovora o kreditu vezano uz promjenu kamatne stope,

- da tužiteljica nije mogla utjecati niti na jednu odredbu bilo kojeg ugovora o kreditu,

- da se tužiteljica sama nakon što je čula da postoji mogućnost konverzije najavila u banku radi mogućeg sklapanja ugovora o konverziji, te su joj po dolasku u banku ponuđeni aneksi ugovora već unaprijed sastavljeni od tuženika koje je ili mogla prihvatiti u ponuđenom obliku ili ne prihvatiti iste, te nastaviti plaćati veće rate kredita,

- da su joj rate kredita od početnih porasle na gotovo duplo veće,

- da joj je vezano uz Anekse ugovora o konverziji u banci prezentirano koliko će iznositi rate kredita ukoliko se krediti konvertiraju ali nije prezentirano na koji način je banka vršila izračun konverzije,

- da je tužiteljica postupala s povjerenjem u banku , da joj je bilo bitno da se rate kredita smanje i da je stoga pristala potpisati anekse ugovora o konverziji,

- da se prema iskazu tužiteljice i njenog supruga predmetna nekretnina počela graditi tijekom 2000.godine, s namjenom ljetovanja i boravka nje, supruga, njihove braće i njihovih obitelji kao i njihovih roditelja,

- da se suprug tužiteljice odlučio na iznajmljivanje nekretnine i to u jednom dijelu kako bi mogli isplaćivati postojeće rate kredita,

- da su Aneksi ugovora o oba kredita sastavljeni i potpisani 5.1.2016. time da se u točci 1. istih navodi da je 30.9.2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te da banka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojeg se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz predmetnih ugovora o kreditu. U točci 1.točka 3. navedeno je da stupanjem na snagu ovog aneksa nastaju učinci propisani ZID ZPK, dakle da je nesporno da je banka glede oba ugovora o kreditu priznala tužiteljici status potrošača.

101. Između stranaka je sporno da li je tužitelj potrošač u smislu Zakona o potrošaču,odnosno da li se u pogledu tužitelja glede spornog ugovora mogu primjenjivati pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ( presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9.travnja 2015. )u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnik kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili egzaktne parametre i metodu njihovog izračuna ,a koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) i to čl.81., 82. i 90. od 1.siječnja 2004. do 6.kolovoza 2007. , a od 7.kolovoza 2007. godine, pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, čl.96. i 97. ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima

102. Ujedno presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredba između ostalih i za tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,a to iz razloga jer se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu isključivo potrošača. VS RH je odlukom broj Rev-2221/18 u cijelosti potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17, a kojima je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak.

103. Po mišljenju suda tuženik je neopravdano prigovorio tužitelju svojstvo potrošača, a što je od bitnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu. Naime, odredbom čl.3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čl.2. navedenog zakona bilo je propisano kako primjena odredaba ovog zakona ne utječe na prava koja potrošači imaju na temelju drugih zakona ali i da će se na obvezno pravne odnose primjenjivati odredbe Zakona o obveznim odnosima, a na identičan način sve navedeno bilo je regulirano i odredbama čl.1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07). Naime, nesporno je da je tuženik sa tužiteljem sklopio anekse vezano uz oba predmetna ugovora o kreditu pozivajući se u istima na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dakle da je banka priznala tužiteljici status potrošača vezano uz oba predmetna ugovora.

104. Nesporno je da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor , da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene redovne kamatne stope , kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da ga tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi njihova izračuna koji utječu na promjenu kamatne stope ugovorene kamate , a ugovornom odredbom predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa , promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tuženik tužitelja pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak , niti ga je u cijelosti informirao o svim parametrima i rizicima vezano uz navedenu valutnu klauzulu. Stoga odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost takve promjene. Takve jednostrano određene ugovorene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti i cijena.

105. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO. pravo na isticanje ništetnosti ne gasi što znači da ne podliježe zastarnim rokovima , dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327.st.1. ZOO.). Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok uslijed čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen drugi rok zastare. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci broj: Rev-2245717 – 2 od 20.ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO , te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel VS RH je u zaključku sa svoje sjednice od 30.siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO./05 ( čl.104.st.1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31.siječnja 2022. dano je objedinjen pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( broj: Su-IV-33/2022-2) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od ( naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Ništetnost ugovornih odredbi o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača i to glede promjenjive kamatne stope s danom donošenja presude VTS RH, poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH , poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. Obzirom da je tužba tužitelja podnijeta dana 13.6.2019. neosnovan je po tuženiku istaknut prigovor zastare glede preplate po predmetnom kreditu po osnovi promjene kamatne stope , kao i na potraživani iznos preplate zbog promjene tečaja CHF.

106. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

107. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

108. Prema čl.295. Zakona o obveznim odnosima opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru bilo da se ugovor na njih poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

109. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

110. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

111. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

112. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba s kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva odnosno ugovor ne sadrži precizan način određivanja kamatne stope već je isti način naveden samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je da je promjenom kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane odnosno tužitelja bez pregovora o promjeni , bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita biti, da li će promjene prestati , zbog kojih razloga. Iz ponašanja tuženika kao i odgovora na tužbu proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa postupao zbog promjene tržišnih uvjeta ali jednostrano bez pregovora s drugom stranom , te je tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatnih stopa ne nudeći tužitelju bilo kakvu drugu mogućnost.

113. Isto tako tužitelj je bio dužan tuženika informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF, te o svim bitnim parametrima za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što tuženik nije učinio. Naime, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga , pripadajućih kamata i u konačnici povećanja anuiteta. Tuženik nije tužitelju objasnio rizike sklapanja ugovora u valuti CHF u odnosu na sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, npr. EUR-u , a što proizlazi iz iskaza tužitelja , kao i djelatnika banke koji je izjavio da mu nije poznato da je postojao bilo kakav rizik vezan uz CHF , te da mu nije poznat termin valute utočišta , time da tužitelju kao klijentu nije bila ponuđena konverzija kredita, s obzirom da je politika banke bila da ukoliko klijent želi promjenu da treba sam uputiti zahtjev banci.

114. Navedeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu upućuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer isti ne može predvidjeti svoje obveze. Isto je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima kojom se propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Naime, jednostrano određivanje ugovorne obveze protivno je čl.4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice koju tužitelj ima obvezu vratiti kao i cijena. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu što je suprotno odredbi čl.247. Zakona o obveznim odnosima.

115. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja tuženika sukladno čl. 323. ZOO. u slučaju ništetnosti pojedinih odredbi ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je na temelju istih primila. Sud smatra da plaćanjem navedenih obroka tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove već je cijelu uplatu primio tuženik radi čega ne postoji obveza tužitelja da vraća nešto što nije primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost spornih odredbi već je upravo tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompatibilna radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja.

116. Ujedno ovaj sud je sukladno odredbi čl. 190.st.3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe u podnesku tužiteljice od 4.8.2024. kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila ( povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH , broj. Su-IV- 162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

117. Dakle, kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na osnovu toga primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – stjecanje bez osnova – u kojem članku zakona je određeno o stavku 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe , a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.220,25 eura u odnosu na kredit broj: 5102853577, te iznosa od 7.731,61 euro u odnosu na kredit broj: 5103020004 koji iznos je utvrđen provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem. Ujedno tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi čl. 323. st.1. ZOO vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO s zakonskom zateznom kamatom po datumima dospijeća tijekom otplate kredita , pa do isplate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i st.2. Zakona o obveznim odnosima.

117. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

119. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku,kao i trošak sudske pristojbe i plaćenog predujma za vještačenje. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( radi isplate). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na ročištu dana 8.9.2023., 22.11.2023. i 16.1.2025. ( Tbr.9.1. Tarife) po 200,00 eura za svako ročište, za zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, za sastav podneska od dana 28.9.2019., 14.8.2023., 5.4.2024. i 1.8.2024. ( Tbr.9.1. Tarife) od po 200,00 eura za svaki podnesak, za sastav podneska od 22.7.2019., 22.7.2019., 26.8.2019., 1.10.2019., 8.9.2023., 22.9.2023., 1.2.2024. ( Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od po 50,00 eura za svaki podnesak, za sastav podneska od 16.12.2020., 16.8.2023., 25.10.2024. ( Tbr.8.3. Tarife) u iznosu od po 100,00 eura za svaki podnesak, što ukupno iznosi 3.350,00 eura, pripadajući PDV u iznosu od 837,50 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 125,59 eura, te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 euro, što ukupno iznosi 4.644,90 eura.

120. Stoga je riješeno kao u izreci.

Čakovec, 27.veljače 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1.tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.