Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-302/2019-44
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja, predlagatelja osiguranja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], (u nastavku teksta: tužitelj), zastupanog po punomoćniku Bošku Karlašu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika, protivnika osiguranja Sindikata pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB: 68681199202, (u nastavku teksta: tuženik), zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika Boška Karlaša, odvjetniku u Rijeci, i tuženikovog punomoćnika Damira Kralja Anzela, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri d.o.o. u Rijeci, 27. veljače 2025., javno objavivši,
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je Odluka o otkazu ugovora o radu od 21. svibnja 2019. godine, upućena od strane tuženika Sindikata pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB:68681199202, tužitelju RZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.
II Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se zahtjev za određivanje privremene mjere sadržan u prijedlogu radi osiguranja koji glasi:
« 1. Nalaže se tuženiku Sindikatu pomoraca Hrvatske, Rijeka, Fiorello La Guardia 13, OIB:68681199202, privremeno vratiti na rad tužitelja BZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 8 (osam) dana, pod prijetnjom ovrhe.
2. Ova privremena mjera ostaje na snazi do donošenja pravomoćne odluke u ovom predmetu.
3. Žalba na ovo rješenje ne odgađa njegovu ovrhu. «
II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 3. srpnja 2019. podnio Općinskom sudu u Rijeci tužbu u kojoj, u bitnom, navodi da je temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. lipnja 2015. godine, Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01. prosinca 2015. godine, Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2017. godine i Aneksa Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 2017. godine, sklopljenog 08. svibnja 2018. godine, u radnom odnosu kod tuženika, te obavlja poslove ITF inspektora, da je tuženik 21. svibnja 2019. godine donio Odluku o otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), te da mu je istu dostavio 23. svibnja 2019. godine. Dalje, tužitelj da je u zakonom propisanom roku protiv Odluke o otkazu ustao s Zahtjevom za zaštitu prava, da se tuženik oglušio na Zahtjev tužitelja i nije u zakonom propisanom roku od 15 dana od dana dostave Zahtjeva udovoljio zahtjevu tužitelja. Stoga, da u zakonskom roku podnosi ovu tužbu. Nadalje, da tuženik Odluku o otkazu temelji na gospodarskim razlozima, da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu, da tuženik ne obrazlaže svoju odluku već samo paušalno navodi kako je do otkaza ugovora o radu došlo uslijed odluke ITF-a (Internetional transport workers federation) od 17. travnja 2019. godine, a kojom navodnom odlukom da je ITF odlučio smanjiti broj ITF inspektora s dosadašnja tri inspektora na dva, da tuženik tvrdi da je ITF od njega navodno zatražio da smanji broj ITF inspektora na dva, te da je, uslijed zahtjeva ITF-a, tuženik odlučio otkazati ugovor o radu upravo njemu, a s kojim odabirom i raskidom ugovora o radu s tužiteljem da se navodno suglasio i ITF u svom dopisu od 16. svibnja 2019. godine. Tužitelj tvrdi da takvo obrazloženje tuženika u cijelosti neutemeljeno, da nije imao uvid u navedene dopise ITF-a, osporava i samo postojanje odluka na koje se poziva tuženik, da tuženik namjerno zanemaruje činjenicu da bi ITF, ukoliko bi doista i donio odluku o smanjenju broja ITF inspektora, morao svom inspektoru, sukladno dokumentu Memorandum of understanding, dati prethodnu pisanu obavijest minimalno 6 tjedana prije ukidanja mjesta. Tvrdi tužitelj da takvu obavijest nikada nije dobio, da se postavlja pitanje zašto niti tuženik niti ITF, na čiju se odluku poziva tuženik i na čijoj se odluci uostalom i temelji Odluka o otkazu, nisu obavijestili tužitelja, a bili su dužni sukladno Memorandum of understanding koji da je potpisan između poslodavca i ITF-a. Tužitelj ukazuje na činjenicu da je u radnom odnosu s tuženikom te da, sukladno ugovoru o radu, obavlja poslove ITF inspektora, da je nejasno zašto bi odluka ITF-a rezultirala otkazom ugovora o radu tužitelju, kada bi on u tom slučaju samo prestao obavljati poslove ITF inspektora i nastavio obavljati ostale poslove koje da je obavljao kao zaposlenik tuženika, da je 12. travnja 2019. godine, za vrijeme radnog vremena, a nakon saznanja za činjenicu podnošenja tužbe protiv tuženika radi zaštite dostojanstva radnika, odnosno mobbinga, bio fizički napadnut od strane nadređenog kolege, da je protiv napadača podnio kaznenu prijavu, da je bio primoran zatražiti liječničku pomoć i otvoreno mu je bolovanje koje je zatvoreno 22. travnja 2019. godine. Uz to, da je ITF navodnu odluku od 17. travnja 2019. godine donio za vrijeme dok je bio na bolovanju zbog fizičkog napada motiviranog činjenicom saznanja za sudski postupak radi mobbinga kojeg da je tužitelj pokrenuo protiv tuženika. Tuženik u obrazloženju Odluke o otkazu da navodi da je nakon analize odlučio od tri ITF inspektora raskinuti ugovor o radu upravo s tužiteljem pritom paušalno objašnjavajući zašto je upravo njemu otkazao ugovor o radu, a ne primjerice ITF inspektorima DZ ili ĆZ. Tužitelj ističe da je upravo on pokrivao područje sjevernog Jadrana, pa tako i najprometniju luku, luku Rijeka te ostale luke sve do granice s Republikom Slovenijom. Uvidom u dokumentaciju o provedenim inspekcijskim nadzorima, izvješćima i kvartalnim izvješćima od strane tužitelja, razvidno je koliko je bitno da postoji ITF inspektor na području sjevernog Jadrana. Stoga, a pogotovo ako se objektivno sagleda razmjer posla, njegova uspješnost u obavljanju posla, kao i rezultati koje on nedvojbeno ostvaruje. Tužitelj ističe da pouzdano zna da nema nikakve potrebe za ukidanjem njegovog radnog mjesta, te da je Odluka o otkazu samo nizak i proziran pokušaj tuženika da se na bilo koji način, pod svaku cijenu, riješi radnika koji se usudio "podignuti glas" i ukazati tuženiku na gruba kršenja njegovih radničkih prava, i to na način za koji tuženik smatra da je na zakonu osnovan, da se pred Općinskim sudom u Rijeci između istih stranaka u istim stranačkim ulogama vode dva postupka i to postupak pod posl.br. Pr- 702/18 radi povrede prava radnika, pokrenut tužbom 20. prosinca 2018. godine, te postupak pod posl.br.: Pr-154/19 radi mobbinga, pokrenut tužbom 29. ožujka 2019. Pored toga, da ga se tuženik već pokušao riješiti donošenjem upozorenja pred otkaz po saznanju za činjenicu da je zatražio zaštitu svojih prava pred sudom, da je protiv upozorenja pred otkaz podnio tužbu (posl.br. Pr-4/2019), da je tuženik upozorenje pred otkaz stavio izvan snage, da je u trenutku primitka Odluke o otkazu, tužitelj bio na bolovanju, na kojem se nalazi i u vrijeme podnošenja tužbe. Tužitelj smatra indikativnim što je tuženik Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu donio nakon što on protiv njega u posljednjih 7 mjeseci pokrenuo tri sudska postupka, nakon što je zbog postupanja tuženika bio na dugotrajnom bolovanju uslijed teško narušenog zdravlja i na kojem se i danas nalazi, nakon što je bio dva puta hospitaliziran, nakon što ga se tuženik već jednom neuspješno pokušao riješiti, nakon što je bio fizički napadnut na svom radnom mjestu za vrijeme radnog vremena i nakon što je pokrenuo kazneni postupak protiv napadača. Tužitelj ističe da iz svega navedenog nedvojbeno proizlazi da je Odluka o otkazu samo još jedan od pokušaja tuženika da odstrani tužitelja iz radnog kolektiva, a nikako rezultat gospodarskih razloga na koje se neosnovano poziva tuženik. Stoga, takva Odluka o otkazu da je nedopuštena. Predlaže donošenje odluke sa sadržajem kao u izreci presude.
2. U istom podneskom, nakon tužbe, tužitelj podnosi i prijedlog za donošenje privremene mjere. Navodi da mu po isteku otkaznog roka, iz Odluke o otkazu, prestaje radni odnos kod tuženika s danom 7. srpnja 2019. godine, da on ostaje bez posla, a time i bez plaće, odnosno bez ikakvih primanja. Ističe da je protiv predmetne Odluke o otkazu ugovora o radu, podigao tužbu radi utvrđenja nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanju predlagatelja na rad, da je konzumirao svoje pravo propisano čl. 133. st. 1. Zakona o radu, te će se po provedenom postupku utvrditi osnovanost, odnosno dopuštenost predmetne Odluke o otkazu ugovora o radu. Citira čl. 124. st.2. ZR-a. Smatra da iz predmetne tužbe nedvojbeno proizlazi da osporava dopuštenost otkaza, a čime da je legitimiran tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži vraćanje na posao. Tvrdi da je u braku i ima troje malodobne djece od kojih dvoje živi s njim i suprugom, dok jedno živi s majkom i za kojeg plaća uzdržavanje, da ima kredit i dug po kreditnim karticama, da mu ukupni mjesečni troškovi premašuju iznos od 13.000,00 kn, da njegova supruga ima primanja u iznosu od 8.000,00 kn, da njezina plaća nije dostatna za pokrivanje redovnih mjesečnih troškova, da mu je uslijed kršenja njegovih radnih prava i sustavnog i dugotrajnog mobbinga od strane protivnika osiguranja, ozbiljno narušeno zdravlje, da nije izvjesno kada će se liječenje okončati, da postoji vjerojatnost da će Odluka o otkazu biti proglašena nedopuštenom, a ukoliko sud ne donese predloženu mjeru osiguranja, da bi mu nastupila nenadoknadiva šteta i da bi tuženik, ukoliko se ne donese predložena mjera osiguranja, spriječio ostvarenje tražbine koju ima tužitelj prema njemu. Pri određivanju privremene mjere činjenice se ne utvrđuju do stupnja izvjesnosti već do stupnja vjerojatnosti, a iz iznesenih činjenica tužitelj smatra da je učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, kao i da je učinio vjerojatnim da je mjera potrebna da se spriječi nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Poziva se na čl. 346. i čl. 347. Ovršnog zakona. Predlaže donošenje rješenja o osiguranju sa sadržajem kao u izreci rješenja.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 15. srpnja 2019., u bitnom, osporava tužbu u cijelosti. Ističe da je tužitelj putem pošte zaprimio 23. svibnja 2019. otkaz ugovora o radu od 21. svibnja 2019., no da je o otkazu ugovora o radu usmeno obaviješten još 21.05.2019. od strane neposredno nadređenog, a pisani otkaz ugovora o radu da mu je uručen istog dana ali da je bezrazložno odbio primitak navedenog pismena. Nadalje, da mu je zahtjev za zaštitu prava upućen 3. lipnja 2019. godine, dok da je tužba Općinskom sudu u Rijeci predana 4. srpnja 2019. Citira čl. 133. Zakona o radu, da je tužitelj morao najkasnije do 3. srpnja 2019. godine podnijeti tužbu nadležnom Općinskom sudu, da je izgubio pravo na zaštitu svojih prava pred sudom. Nastavno, tuženik smatra kako je otkaz ugovora o radu opravdan te dan u skladu sa zakonskim odredbama. Citira sudsku praksu: «Obrazloženje razloga ne bi trebalo biti paušalno,…, potrebno je konkretizirati koja je tehnologija uvedena i što je posljedice uvođenja iste, koja su radna mjesta zbog toga postala višak ili koliko su smanjenje potrebe za brojem izvršitelja na određenom radnom mjestu. Naime, da bi se ispunile pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz, nije potrebno da radno mjesto bude ukinuto, već je dovoljno i da se smanji broj izvršitelja koji rade na određenom radnom mjestu. (VSRH, r. Rev. 710/04 od 12. siječnja 2005.). Nakon što u otkazu poslodavac navede razloge otkazivanja ugovora o radu, poslodavac u sudskom postupku nema obvezu daljnjeg obrazlaganja razloga za otkaz. To stoga što sud nije ovlašten ispitivati valjanost poslovne politike poslodavca. Ovo iz razloga što sudsko utvrđivanje razloga za poslovno uvjetovani otkaz ne smije dovesti do takvog ograničenja slobode poduzetništva, koje bi pretvorilo suce u osobe koje odlučuju o poslovnoj politici poduzeća u svezi sa radnicima.». Pored toga, tuženik ističe da je tužitelj bio njegov zaposlenik, ali kao ITF INSPEKTOR imenovan od strane ITF (International transportation workers federation) temeljem Izjave od 27. travnja 2015. godine, da se navedenom izjavom ITF obvezao tuženiku refundirati sredstva potrebna za rad radnika dok je isti u svojstvu ITF inspektora zaposlenog kod tuženika, sve dok ITF ima potrebu za tolikim brojem ITF inspektora. Nakon toga, da je dopisom od 17. travnja 2019. godine izviješten od strane ITF-a kako je potonji izvršio potrebu procjene za ITF inspektorima u Hrvatskoj. Po ITF-u broj od tri ITF inspektora da je prevelik te da su stoga oni odlučili smanjiti broj ITF inspektora na dvojicu. Dalje u odgovoru na tužbu tuženik prepisuje dijelove obrazloženja Odluke o otkazu, konkretno da je prilikom navedene odluke usporedio broj i veličinu brodova koji dolaze u hrvatske luke uspoređujući isti sa drugim zemljama i lukama na Mediteranu i svijetu, broj radnji i poslova koje obavljaju inspektori ITF-a u Hrvatskoj, broju inspektora u omjeru na broj članova sindikata, predviđenom proračunu ITF-a za ovu godinu te projiciranim potrebama za ITF inspektorima u budućnosti. Slijedom navedenog ITF je zatražio od tuženika da smanji broj ITF inspektora na dva, budući će isti podmirivati financijska sredstva samo za dva ITF inspektora. Tuženik je stoga, a nakon analize, odlučio od tri ITF inspektora raskinuti ugovor o radu sa radnikom. ITF inspektor TZ pokriva luke Split, Šibenik i Zadar, sjedište mu je u Šibeniku a barem dva dana u tjednu radi u uredu tuženika u Splitu, kada je potrebno odlazi u luku Zadar, isti je mijenjao radnika u Rijeci kada je tužitelj zbog bolovanja (ili GO) bio odsutan. ITF kooridnator ŠZ jedini je zaposlenik poslodavca u Dubrovniku i pokriva luke Dubrovnik i Ploče, a ujedno je isti Koordinator ITF inspektora te nije u istom položaju kao preostala dva inspektora (koordinatore bira i imenuje ITF u posebnom postupku). Tuženik ima glavni ured u Rijeci te tri regionalna ureda. U uredu Dubrovnik zaposlen je samo ITF koordinator ŠZ, u uredu Split zaposlen je samo OZ, u uredu Zadar zaposlen je samo EZ, u glavnom uredu u Rijeci zaposleno je 7 radnika (glavni tajnik JZ, zamjenik glavnog tajnika ZZ, tajnica HZ, finacijer ĐZ, pr. djelatnik FZ, pravni savjetnik LZ i radnik. Uzevši u obzir da glavni ured u Rijeci (osim radnika) ima 6 zaposlenih te da isti mogu pružiti logističku podršku ITF inspektorima, tuženik je odlučio da Koordinator ITF inspektora ŠZ i ITF inspektor TZ nastave raditi u svojim zadanim regionalnim uredima te da po potrebi (i uz logističku pomoć zaposlenika u glavnom uredu u Rijeci) dolaze obavljati poslove u luci Rijeka. Sa navedenim odabirom i raskidom ugovora o radu sa radnikom suglasio se i ITF u svojem dopisu od 16. svibnja 2019. godine. U nastavnom dijelu odgovor na tužbu tuženik ističe da je temeljem valjanih gospodarskih razloga - uskrate isplate sredstava odlučio izvršiti smanjenje broja izvršitelja na radnom mjestu ITF inspektora, te se odlučio iz objektivnih razloga dati otkaz ugovora o radu tužitelju, čime da su u cijelosti ispunjeni naprijed navedeni zakonski uvjeti, a poslovna politika poslodavca da ne može biti predmet ovog postupka, da su netočni navodi tužitelja kako mu je dao otkaz zbog njegovih zdravstvenih problema te mnogobrojnih postupaka koje je tužitelj pokrenuo protiv tuženika. Suprotno tome, razlozi za otkaz ugovora o radu da su navedeni i obrazloženi u tekstu otkaza ugovora o radu, i samo isti da mogu predstavljati osnovu o kojoj se može raspravljati u ovom postupku, da su druge tvrdnje ili navodi tužitelja predmet su drugih sudskih postupaka u kojima će se u konačnici utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. Tuženik se protivi i prijedlogu za izdavanje privremene mjere jer za to da nisu ispunjeni zakonski uvjet, da bi se usvajanjem privremene mjere konzumirao tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži povrat na posao što nije smisao privremene mjere, jer ona po svojem smislu, predstavlja samo privremeno reguliranje odnosa medu strankama do okončanja postupka pred sudom, da tužitelj nikakvim dokazima ne potkrjepljuje tvrdnje o svojem financijskom statusu, da nije priložio nikakve dokaze o prihodima drugih članova obitelji, kao što nije priložio dokaze niti o svojem imovinskom stanju ( nekretnine, pokretnine ) kao ni imovinskom stanju drugih članova obitelji. Tuženik ukazuje kako po njegovim saznanjima tužitelj ima u vlasništvu stan u [adresa], i dva stana u [adresa] koji su u najmu, te stoga predstavljaju mjesečni izvor prihoda tužitelja a u konačnici isti predstavljaju i vrijednost te se u slučaju prodaje mogu ostvariti znatna sredstva kojima tužitelj može zatvoriti postojeće kredite i ostvariti sredstva za život, tužitelj odnosno supruga i njezina obitelj imaju u vlasništvu apartmane u Baškoj Vodi koje iznajmljuju i od kojih ostvaruju dodatne prihode, da je tužitelj kapetan/zapovjednik broda većeg od 3.000,00 BT ili većeg, da trenutno u RH ne postoji nezaposleni kapetan (osim onih koji nisu zainteresirani za posao ), te da kao iskusni pomorac koji nema problema naći posao (zadnji posao bio je zapovjednik kontejnerskog broda tvrtke E.R. Ship Management) potvrđuje i u svojem dopisu tuženiku od 23. ožujka 2018. godine, dakle da tužitelj nije u tako bezizlaznoj situaciji kako to želi prikazati. Tuženik predlaže da se odbije tužbeni zahtjev i zahtjev za izdavanje privremene mjere. Potražuje parnični trošak.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Saslušani su na ročištu 3.10.2024. svjedoci LZ (stranice od 205 do 209 spisa) i ĆZ (stranice od 209 do 214 spisa), na ročištu 13.1.2025. svjedok IZ (str. 235 i 236 spisa) na ročištu 4.7.2024. saslušan je tužitelj BZ (stranice 191 i 192 spisa), te zastupnik tuženika po zakonu, JZ (stranice od 186 do 191 spisa). Tužitelj je saslušan i 30.1.2020. (str. 102 i 103). Izvršen je uvid (kroz e.spis aplikaciju) u predmete ovog suda pod posl.br. Pr-154/2019, Pr-4/2019, Pr-702/2018 i K-666/2019. U dokaznom postupku nisu saslušani po tužitelju predloženi svjedoci SZ i KZ jer je od tih dokaznih prijedloga tužitelj odustao na ročištu 3.10.2024. (str. 214 spisa).
5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud zaključuje da je tužiteljev tužbeni zahtjev osnovan. Zahtjev za određivanje privremene mjere je neosnovan.
6. Predmet spora je poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu (zbog gospodarskih razloga). Tužitelj zahtjeva, u deklaratornom smislu, da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika od 21. svibnja 2019. kojom mu je otkazan ugovor o radu te kondemnatorni dio kojim zahtjeva vraćanje na rad.
7. Člankom 133. stavci 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14 i 127/17; dalje: ZR/2014) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
8. Vezano uz normativni okvir citiran u točki 7. obrazloženja, a glede prigovora tuženika usmjerenog na isticanje prekluzije prava tužitelja na podnošenje predmetne tužbe, u dokaznom postupku je utvrđeno da je protiv sporne Odluke od 21. svibnja 2019. o otkazu mu ugovora o radu (str. od 16 do 18 spisa, isto i od 49 do 51) tužitelj podnio Zahtjev za zaštitu prava i to 3. lipnja 2019. (stranice od 19 do 22 spisa) preporučenom pošiljkom koju je tuženik zaprimio 4. lipnja 2019. (dokaz: preslik povratnice na str. 24 spisa), dakle u zakonskom roku od 15 dana. Poslodavac prema stanju stvari nije je odgovorio tužitelju na podneseni Zahtjev za zaštitu prava unutar 15 dana, pa je nakon toga u daljnjem roku od 15 dana tužitelj (prema sadržaju prijamnog pečata suda na stranici 1 spisa) podnio tužbu, preporučenom pošiljkom preko pošte, predanu 3. srpnja 2019. (čl. 113. st.2. ZPP-a). Prema tome, a protivno stavu tuženika, predmetna tužba jest podnesena unutar prekluzivnih rokova propisanih u članku 133. ZR-a/2014, iako je na omotu predmetnog spisa naznačen (otisnut) pogrešan datum početka procesa: 04.07.2019.
9. Među strankama je sporno je li tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zaključenog 29. prosinca 2017. zbog gospodarskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) donesena 21. svibnja 2019. (ne)dopuštena, te s tim u vezi je li radni odnos stranaka prestao ili nije.
10. U postupku je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj bio tuženikov zaposlenik temeljem Ugovora o radu od 29.12.2017. (str. od 11 do 13 spisa) za poslove ITF inspektora, a da su 8.5.2018. stranke zaključile i Anex tog ugovora koji je time postao njegov sastavni dio (str. 14 i 15 spisa). Prije toga, tužitelj je kod tuženika radio po osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.12.2015. (str. 10). Također, utvrđeno je da tužitelj prethodno tome izjavom od 27. travnja 2015. (str. 224 i 225 spisa) bio imenovan ITF inspektorom od strane ITF federacije (Međunarodne federacije transportnih radnika), dakle dobio je u tom smislu odgovarajući certifikat. Tuženik je član ITF federacije (dalje u tekstu: ITF).
11. Svjedokinja LZ u iskazu, u bitnom, navodi da je BZ radio na radnom mjestu ITF inspektor, da je dobio otkaz zbog gospodarskih razloga, da je krovna organizacija Sindikata pomoraca Hrvatske - ITF (Međunarodna federacija transportnih radnika) ukinula je financiranje za jednog od dva ITF inspektora, da je IT financirala tuženiku sve troškove, plaću, sve materijalne stavke vezano uz sredstva za rad, a to sve što se odnosi na ITF inspektore i ITF koordinatora, da je ITF Federacija subvencionira radnike druge pravne osobe, tuženika, a isti sustav subvencioniranja postoji u svim drugim državama svijeta. Tvrdi da je sastavila sadržaj Odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju, da je sudjelovala u proceduri odlučivanja kojem će od ITF inspektora se otkazati ugovor o radu u onom dijelu u kojem je proučavala zakonske propise, a nakon toga je glavnom tajniku i ITF koordinatoru izložila koji su uvjet, da su u toj proceduri sudjelovali glavni tajnik JZ i ITF koordinator ĆZ, da je dopisom ITF-a od 17. travnja 2019. od tuženiku traženo da se smanji broj ITF inspektora koji djeluju u Hrvatskoj i to sa dva izvršitelja na jednog, da kada se donosila odluka o otkazu ugovora o radu tada se ITF koordinator nije uzimao u obzir, s obzirom da je on na nadređenoj poziciji u odnosu na ostala dva „samo“ ITF inspektora, da su u vrijeme Odluke o otkazu tužitelju ITF inspektori zaposleni kod tuženika bili tužitelj, IZ i ITF koordinator ĆZ. Svjedokinja pojašnjava da je upoznata sa određenim aspektima procedure zapošljavanja i otkazivanja ugovora ITF inspektorima kod tuženika, a upoznata je da sve u vezi rada i djelovanja ITF inspektorata određuje ITF u Londonu, da oba ITF inspektora i koordinator potpisuju poseban memorandum sa ITF-om i sa Sindikatom pomoraca Hrvatske, a sadržaj tog memoranduma da je razrješenje pravnih odnosa između tri strane, da se pojam six weeks notice - obavijest 6 tjedana prije, odnosi na otkazni rok, a prema odluci o otkazu da je tužitelj imao otkazni rok, da je tužitelj kod tuženika obavljao poslove inspekcije, a za ostalo da nema saznanja, da je tužitelj dok je radio kod tuženika držao predavanja. Svjedokinja nema saznanja je li tužitelj bio član Odbora tuženika za dodjeljivanje studentskih stipendija, da se ne sjeća je li s tužitelj sudjelovala kao predstavnik sindikata u Programu Educa u organizaciji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, da se vezano uz prethodno navedeno, ne radi o poslovima inspekcije, ali da se radi o obuci.
12. Svjedok ĆZ u iskazu, u bitnom, ističe da radi kod tuženika na radnom mjestu ITF koordinator-koordinator inspektorata, da je tužitelj radio kod istog poslodavca kao ITF Inspektor, da na svom poslu prvenstveno odgovara Sekretarijatu ITF u Londonu kao krovna organizacija (Federacija) međunarodnih organizacija transportnih radnika, da on njih dobiva radne zadatke, da organizacijski ITF Inspektor odgovara njemu kao koordinatoru, a on o ITF središnjici u Londonu, da postoji akt Memorandum of understanding zaključen između radnika, Sindikata pomoraca Hrvatske i ITF-a. Svjedok navodi da sukladno Memorandumu obavlja poslove inspekcije brodova i to isključivo brodova zastava pogodnosti, a to rade i izvršitelji na radnom mjestu ITF inspektor, da tijekom radnog odnosa kod tuženika za svakog izvršitelja na radnom mjestu ITF inspektor, ITF koordinator, Sindikata pomoraca Hrvatske ne daje radne zadatke, osim prisustvovanja različitim sjednicama vezanim u rad sindikata ili inspektorata, zatim prisustvovanja događajima na tu tematiku, s tim da ako radnik na tom radnom mjestu ne bi došao zbog radnih obaveza kojih ima prema ITF Federaciji odnosno prema njezinim nalozima, ne bi imao negativnih posljedica po svoj radno pravni status kod Sindikata pomoraca Hrvatske, da na radnom mjestu ITF koordinatora radi od 2016. ili 2017., da ITF koordinator obavlja i poslove ITF inspektora. Dalje, vezano uz proceduru da fizička osoba postane ITF inspektor pojašnjava da su Memorandumu opisane primarne pretpostavke da bi netko mogao postati inspektor, zatim tuženik objavljuje natječaj za kandidate, a Sekretarijat ITF-a obavlja razgovore sa kandidatima i izabiru najboljeg kandidata, koji potom prolazi obuku u Londonu, obuka traje mjesec dana, nakon toga se obavlja pravni dio posla koji u konačnici rezultira zaključenjem Ugovora o radu sa tim kandidatom, a taj ugovor zaključuje se između tuženika i radnika, da je tužitelj kao ITF inspektor obavljao predavanja i vršio preglede hrvatskih brodova u stranim lukama dakle inspekcije, da je on dao odobrenja tužitelju uz suglasnost s ITF- om za pregledom broda hrvatskog brodara u stranoj luci, da ITF inspektore u RH financira ITF London na način da nastale troškove od strane ITF inspektorata podmiruje po kvartalnim etapama, da u te troškove ulazi plaća ITF inspektora i koordinatora, troškovi nastali na putovanjima za potrebe kampanje, u što spadaju troškovi goriva, cestarina, noćenja i uredski troškovi a ITF London također pokriva i ostala materijalna prava iz radnog odnosa kao što su regres, božićnica, naknada plaće i dr., da nema saznanja o tome da bi tužitelju u vrijeme njegovog zaposlenja 2015. na radno mjesto ITF inspektora pola plaće isplaćivao ITF, a pola plaće tuženik, da o potrebi zapošljavanja ITF inspektora u RH odlučuje isključivo ITF u Londonu, da odluku da li je potreban inspektor ili više nije potreban donosi ITF u Londonu, a odluku kao akt izvršava poslodavac – tuženik na način koji je sukladan nacionalnih zakonima iz područja rada, da Središnji odbor tuženika dobiva samo na znanje informaciju o tome uzima li se novi inspektor ili više nema potrebe za postojećim, ali da nema upliva u odluku da li će se i tko od ITF inspektora izabrati, da je pojam „six weeks notice“ termin iz pomorske struke, a radi se o obavijesti o prekidanju ugovora koji može podnijeti ili brodar pomorcu ili obrnuto, da se inspektor određuje za jedno određeno područje, ali da može pokriti i druga područja unutar jedne države. Pored navedenog, da je na osnovu ITF-ovih gospodarskih potreba odlučeno da nije potreban još jedan ITF inspektor, a svjedok navodi da se i on računa kao ITF inspektor zato što i također obavlja inspekcije uz druge poslove koje od njega traži Sekretarijat ITF, da je i on bio dio procedure oko otkaza ugovora o radu upravo tužitelju u segmentu kada je trebalo odlučiti gdje je potreba za inspektorom da se ga ostavi, a gdje nema potrebe za ITF inspektorom, a tu da su sudjelovali još i glavni tajnik sindikata JZ i LZ. Svjedok da ne zna je li bio izuzet odnosno isključen kao jedan od kandidata za otkaz u smislu smanjenja broja ITF inspektora sa 3 na 2 izvršitelja, da je prije njega ITF koordinator bio AZ.
13. U iskazu svjedok IZ, u najbitnijem je rekao da je zaposlenik tuženika kontinuirano od 2000. godine, da nema nikakvih saznanja vezano o tome na koji način je prestao radni odnos BZ, da vezano uz prestanak radnog odnosa tužitelja s njim nitko nije ništa razgovarao o bilo kakvim okolnostima, a niti da ga je bilo što kontaktirao.
1 0
14. Tužitelj BZ pred sudom, u bitnom, ističe da je bio učlanjen u Sindikat pomoraca Hrvatske, da je nakon razgovora i izbora koji se odvijao u Londonu u sjedištu ITF, izabran za inspektora ITF za Luku Rijeka jer se inspektori biraju za luku, a ne po državi, da je obavljao i druge poslove po naravi posla i po nalogu poslodavca, za te ostale posle nije mu bilo nužno to što je bio imenovan ITF Inspektorom, da je imao obavezu pregleda oko 100 brodova godišnje što je i obavljao pa čak i više, da je počeo primjećivati da se rade stvari koje nisu dobre za članove da je sve netransparentno, da je na to izražavao svoje zamjerke, što da nije naišlo na odobravanje, pa je on počeo sve više osjećati zdravstvene tegobe, da je sjednici 11 mjesecu 2018. došlo do verbalnog kršenja njegovih prava, da nisu mu dali da govori da je otišao na bolovanje te podnio zahtjev za zaštitu prava na koji da nije odgovoreno. Nakon toga da je podnio tužbu radi kršenja prava, pa da je dobio upozorenje za otkaz, da je podnio tužbu protiv tog upozorenja, pa ga je tuženik povukao, da bi on nakon toga podnio tužbu za mobing, da je u cijelom razdoblju bio na bolovanju. Po preporuci doktora da se vratio na posao, da se dogodio i fizički napad od gospodina ZZ za što je on i podnio privatnu tužbu nakon čeka da je on ponovno otvorio bolovanje, da mu je tijekom bolovanja uručen mu je poslovno uvjetovan otkaz, da je prema memorandumu ITF-a u slučaju bilo kakvog mobinga ili napada, ITF dužan pokrenuti postupak odnosno Sindikat da ih je bio dužan obavijestiti i onda su oni po tome morali postupiti, a što da su isti očito htjeli izbjeći na način da su rekli da je jedan inspektor u Hrvatskoj viška, da se kod njegovog razrješavanja nije sastao središnji odbor iako Statut propisuje da središnji odbor imenuje kandidate pa bi trebao odlučiti o razrješenju, a što da isti nije učinio, iako su se sastajali i za daleko manje značajne stvari kao npr. kad je jedna kolegica dala otkaz i o istome su raspravljali, da su počinjeni i propusti kod donošenja odluke kome će se otkazati od inspektora jer nisu uzeti u obzir svi elementi propisani zakonom, a to su godine života, staž i obveze uzdržavanja, da su mu mogli ponuditi i obavljanje drugih poslova, jer je on obavljao i druge poslove, da je postojala mogućnost da ga imenuju za nacionalnog inspektora, da je nelogično da je ĆZ sudjelovao u odluci kojeg će se ITF inspektora zadržati kada je on jedan od onih koji su trebali tom odlukom biti zadržani ili kojima je trebao biti otkazan Ugovor o radu, a to i piše u odluci o otkazu, da je u trenutku otkaza u Sindikatu bilo oko 11 zaposlenih, od toga troje ITF inspektora i koordinatora, da je razlika između ITF inspektora i koordinatora samo u tome što je koordinator pored obavljanja inspektora osoba s kojom kontaktira - ITF pa ima umanjeno normu na 50 brodova, da on prenosi drugim inspektorima upute ITF-a koordinira rad te prema ITF-u sačinjava izvješća i sve što se radi, koordinator da je na neki način nadređeni inspektorima ITF-a i po Pravilniku ima veću plaću i koeficijent, da je njima ITF financirao sve što se odnosilo na poslove ITF inspektora s tim što su im plaću podmirivali u cijelosti te mobitel, osobno vozilo i laptop a sve iz razloga što isti nisu znali koliko je obim njihovog posla kao ITF inspektora, da je on troškove koji su bili vezani za Sindikat, gorivo, avionske karte, dnevnice potraživao od tuženika. Dalje, tužitelj tvrdi od strane ITF nije dobio nikakvu obavijest da je razriješen, nego da je iz spisa dobio na uvid dopis koji da je poslao ITF da je BZ sa 7. srpnja napustio dužnost ITF inspektora, ali on da nije napustio dužnost nego je dobio otkaz, s tim da ne zna da li se poklapa s tim njegovim rokom od 6 tjedana. Formalnu odluku za koordinatora ITF-a donosi ITF nakon raspisanog
1 1
natječaja s tim da je u konkretnom slučaju od strane Sindikata njemu i drugom kolegi zabranjeno da se kandidiraju već da je njegovom kolegi ĆZ predloženo da se kandidira i odabran je, da ne zna na koji način je ITF došao do potrebnog broja inspektora za Hrvatsku. U pogledu zahtjeva za izdavanje privremene mjere navodi da je supruga zaposlena ima plaću, ali da ne mogu preživjeti, da dobiva naknadu s biroa koja mu ističe 7. veljače 2020., da je iznosila, 4.000,00 i nešto kuna, a sad je 2.000,00 i nešto, da ima i prihod od najma stana, da je procjena banke bila oko 30 tisuća € kad je digao kredit, da je otpremninu i još neke naknade plaće, da su mu osnovni troškovi oko 13,000.00 kn bez troškova auta, goriva, obuće i odjeće, da ima troje djece od čega da je jedno vanbračno od čega plaća 1.800,00 kn, također ima i kredite koji iznose 3.000,00 kn, a za djecu ima troškove vrtića i škole, treninga i slično.
15. Zastupnik tuženika po zakonu JZ, u iskazu, u bitnom, navodi da kod tuženika, kao člana krovne udruge ITF, nije formirano Radničko vijeće niti postoji sindikalni povjerenik, da je temeljni posao federacije kontrola svega vezano uz one brodove od kojih je brodar različit od države pod čijom zastavom brod plovi, da je tuženik jedini član Federacije iz RH u pomorskoj sektoru, da certifikat za ITF inspektora daje Federacija i on da je nužna pretpostavka da bi se s radnikom na radnom mjestu ITF inspektor mogao zaključiti ugovor o radu. Osim toga, ističe da u odnosu na dio Odluke o otkazu, zadnji odlomak na prvoj stranici gdje se navodi da su prilikom navedene odluke „usporedili su“ da ITF Federacija tuženiku nije dostavila konkretne podatke u pisanom obliku, već da je dostavila svoju odluku, da se vezano uz obrazloženje Odluke o otkazu, na drugoj stranici, gdje se navodi da je „poslodavac stoga, a nakon analize“, pojam analize odnosi na operativni dio njihovog posla u RH i ostali čimbenici koji su utjecali na odluku o otkazu, a da su navedeni u obrazloženju, dok analiza nije obuhvaćala od strane tuženika poslodavca analiziranje podataka koje je ITF konstatirao u svom dopisu. Nadalje, da kod tuženika u zavisnosti o kojem se radnom mjestu radi, utječe i pitanje iz kojih sredstava se financira plaća i ostali materijalni troškovi. Konkretno da za radno mjesto ITF inspektora plaću i sve ostale troškove u cijelosti plaća ITF federacija, a sva ostala radna mjesta unutar tuženika da su na trošku tuženika, da na početku godine tuženik sastavlja budžet za radno mjesto ITF inspektora i koordinatora, da dokumentaciju šalje u London na odobrenje ITF Federaciji i oni kvartalno isplaćuju zatraženi i odobreni iznos po toj osnovi. Što se tiče poslovne politike tuženika u odnosu na radno mjesto ITF inspektor ona da je minimalna, da se sastoji u tome da svi zaposlenici tuženika sudjeluju u radu izvršnog odbora i u suradnji s koordinatorom obavljaju eventualno inspekcijske poslove za brodove koji su od interesa tuženika, a radne naloge u tim situacijama radniku na radnom mjestu ITF inspektora daje radnik tuženika na radnom mjestu ITF koordinator kojeg također nominira ITF, da su i tužitelj i taj koordinator u radnom odnosu s tuženikom, a nisu u radnom odnosu na ITF. Što se tiče sintagme u odluci o otkazu zbog gospodarskih razloga z.z. je kazao da tuženik u proceduri njihovog utvrđivanja nije sudjelovao, da su sve dobili od ITF Federacije, da inicijativu za zapošljavanja na radno mjesto ITF inspektora daje ITF federacija i upućuje ju prema tuženiku i onda tuženik raspisuje natječaj između članova, da popis kandidata dostavlja u London, da London s njima obavlja intervju i
1 2
onda izvješćuje u svojoj odluci, a nakon toga svi troje zaključuju Memorandum of understanding, te tuženik i radnik ugovor o radu. Nadalje, navodi da unutar tuženika postoji tijelo koja odlučuju o zaposlenju radnika, ali ono da nema nadležnost nad zapošljavanju ITF inspektora, da je tužitelj u sklopu svog radnog mjesta obavljao i poslove u dogovoru s ITF koordinatorom, da su ti poslovi bili do 10% od njegovog ukupnog radnog vremena odnosno angažmana, da je i taj tužiteljev rad bio uključen u njegovu plaću, da tuženik nije mogao direktno samostalno dati niti jedan radni nalog tužitelju, a da nije bio iskomuniciran sa radnikom na radnom mjestu i u funkciji ITF koordinatora, da u Republici Hrvatskoj ITF inspektori pokrivaju više luka, da se u donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju konzultirao s kolegicom iz pravne službe LZ, ITF koordinatorom ĆZ i u manjem dijelu sa kolegicom ĐZ vezano uz financije, da se iz dopisa ITF federacije podrazumijeva ITF koordinator ĆZ bio izričito isključen od strane ITF federacije kao jedan od kandidata za otkaz ugovora o radu, da prilikom slanja dopisa 14. svibnja 2019. Središnjem odboru tuženika, to tijelo nije obavijestio i o proceduri otkazivanja tužitelju ugovora o radu jer je to još uvijek bilo u tijeku i nije o tome imao nikakvih novih informacija, da nema saznanja da bi u vrijeme tužiteljevog zaposlenja na radno mjesto ITF inspektora, pola mu plaće plaćao tuženik, a pola plaće ITF federacija, da je Odluku o otkazu tužitelju upućena preporučenom pošiljkom za svaku sigurnost obzirom da ju je odbio preuzeti.
16. Odredbom članka 115. stavka 1. točka 1. ZR-a regulirano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako je prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Prema stavku 2. istog članka pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Stavkom 3. istog članka normirano je da se odredbe stavka 2. ovoga članka ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika. U dokaznom postupku nedvojbeno je utvrđeno da tuženik zapošljavao manje od dvadeset radnika u pravno relevantno vrijeme za ovaj spor (u obrazloženju Odluke o otkazu su poimenično nabrojani svi radnici), a osim toga nitko od stranaka tu činjenicu niti nije osporavao (tužitelj u iskazu govori o broju od oko 11 radnika tuženika), pa stoga navodi tužitelja da je kod donošenja Odluke kome će se otkazati ugovor bilo propusta jer da nisu uzeti u obzir svi elementi propisani zakonom, a to su godine života, staž i obveze uzdržavanja, jesu nebitni za ishod ovog spora, obzirom se konkretno primjenjuje odredba članka 115. stavka 3. ZR-a.
17. Člankom 150. stavkom 1. ZR-a određeno je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Stavkom 3. istog članka propisano je da se važnim odlukama iz st. 1. smatraju osobito, između ostalog, odluke o otkazu te promjene u organizaciji i načinu rada. U iskazu tuženikov zastupnik po zakonu, JZ u bitnom je iskazao da kod tuženika nema formiranog radničkog vijeća, a nema ni
1 3
sindikalnog povjerenika koji bi preuzeo ulogu radničkog vijeća. Prema tome na strani tuženika prije donošenja sporne Odluke o otkazu nije postojala obaveza postupanja u smislu članka 150. ZR-a.
18. Tužitelj je u iskazu rekao da mu je tuženik mogao ponuditi obavljanje drugih poslova, znači zaposliti ga na drugim poslovima. Konkretno je spominjao imenovanje za nacionalnog inspektora. Ovi navodi su također bez pravne relevantnosti za meritornu odluku zato jer ZR-om/2014 više nije propisana poslodavčeva obveza prema kojoj je poslovno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, kao što je to propisivala odredba članka 107. stavka 2. prije važećeg ZR-a/2009.
19. Prema stavu ovog suda, za ocjenu zakonitosti odluke o otkaz relevantne su činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja te odluke. (isto i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-43/14 od 18. 3. 2014. i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-3054/2014 od 13. 5. 2015.). To znači da sve činjenice, isprave i svi događaji nakon 21. svibnja 2019. kada je donesena sporna Odluka o otkazu, osim onih vezanih uz proceduru reguliranu u čl. 133. ZR-a (o tome je obrazloženo u točki 8.), za donošenje odluke u ovom sporu su irelevantni, pa stoga u dokaznom postupku nisu ocjenjivane naknadno nastale isprave dostavljene u spis, niti su analizirane ikakve (pisane ili usmene) tvrdnje stanaka ili (usmeni navodi) svjedoka koji su se ticali perioda poslije 21. svibnja 2019.
20. Nepobitno je dokazom postupku utvrđeno da su u vrijeme donošenja predmetne Odluke o otkazu kod tuženika radila tri radnika sa certifikatima ITF-a. To su bili tužitelj i IZ, kao ITF inspektori te ĆZ kao ITF koordinator.
21. Prema članku 135. stavku 3. ZR-a/2014 u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. Prema tome, za sve ostale tvrdnje isticane po tužitelju ili tuženiku, odnosno za njihovu osnovanost teret dokaza je na onom tko takve navode prezentira.
22. Tužitelj je tijekom postupka primarno tvrdio da je postojao dogovor između ITF i tuženika da upravo on dobije otkaz, odnosno (kako to ističe u podnesku od 11.9.2019. – str. 85 spisa) da je dopis ITF-a od 17. travnja 2019., citirano: « .. rezultat dogovora između tuženika i ITF-a, a sve kako bi tuženik imao temelj za otkaz ugovora o radu..». Te svoje navode tužitelj, na kome je bio u tom pogledu tereta dokaza, nije dokazao. To ne proizlazi iz sadržaja nije jednog od izvedenih dokaza. Naime, iako je predlagao, tužitelj je voljno, stranačkom dispozicijom odustao od saslušanja svjedoka SZ (Glavni tajnik ITF-a) i ŽZ (Koordinator Inspektora). Upravo je potonji dostavio dopis u formi mail-a tuženiku, a iz sadržaja tog dokumenta slijedi da isti predstavlja ishodište početka postupanja tuženika u smislu započinjanja procedure utvrđivanja činjenica relevantnih koje su rezultirale spornom Odlukom o otkazu. Navedeni svjedoci, prema stanju stvari, mogli su imati saznanja o razlozima (konkretnim uzorcima) sastavljanja
1 4
navedenog dokumenta od 17. travnja 2019. i koje periode su uzeli u obzir u svojim zaključcima navedenim u mail-u, kao i konkretnim brojčanim podacima u tamo općenito navedenim zaključcima. Pored toga, tužitelj nije predlagao niti pribavljanje eventualnih drugih dokaza, primjerice dokumentacije ili od tuženika ili od ITF-a, za ovaj spor u relevantnom razdoblju, kako bi bilo moguće komparacijom utvrditi postoje ili između referentnih razdoblja bitna odstupanja u broju obavljenih inspekcija brodova, odnosno u svim onim poslovima te radnim operacijama za koje su zaduženi ITF inspektori i ITF koordinator, a svakako i glede drugih bitnih elemenata.
23. Po osnovi analize dokazne građe proizlazi da osim što ITF federacija imenuje ITF inspektore (osim inspektora postoji i funkcija ITF koordinatora), taj pravni subjekt također i plaća imenovanog inspektora kao radnika tuženika putem refundacije sredstava (opravdanih troškova) tuženiku, potrebnih za njegov rad sve dok je isti u tom svojstvu (statusu) zaposlen kod tuženika. To slijedi dokumenta na stranici 224 spisa pod nazivom «Imenovanje na radno mjesto inspektora / koordinatora ITF» (u točki 4.), kao i iskaza zastupnika tuženika po zakonu. Tužitelj je u postupku tvrdio da je njemu na radnom mjestu ITF inspektora u nekom razdoblju pola plaće isplaćivao ITF, a pola plaće tuženik, dakle zastupao je stav da rad ITF inspektora nije plaćao (refundirao) isključivo i samo ITF. Te navode tužitelj na kome je bio u tom pogledu tereta dokaza, nije dokazao. To ne proizlazi iz sadržaja nije jednog od izvedenih dokaza, dok tužitelj nije isticao nikakve odgovarajuće dokazne prijedloge, primjerice provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenje s ciljem utvrđenja s čijeg računa (jednog ili više) se na njemu isplaćivala plaća kod tuženika, dostavljanje takvog podatka od banke i slično.
24. Za razliku od tužiteljevog pozivanja, još u tužbi, na paušalnost navoda o razlozima za otkaz, po stavu prvostupanjskog suda, Odluka o otkazu ima detaljno argumentirano obrazloženje. U proceduri otkazivanja u obzir u uzeta tri ITF inspektora (treći odlomak na drugoj stranci Odluke – stranica 17, isto i na str. 50 spisa). Gospodarski razlozi zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu imaju svoje ishodište u dopis / mail-u od 17. travnja 2019. iniciranom od strane ITF-a. Nadalje, ovaj sud se potpuno slaže s navodima tuženika da uskrata isplate sredstava za radnika predstavlja valjani gospodarski razlog da poslodavac odluči izvršiti smanjenje broja izvršitelja na određenom radnom mjestu. Također, donositelju ove odluke je prihvatljivo i tuženikovo isticanje sudske prakse, u smislu da nakon što u otkazu poslodavac navede razloge otkazivanja ugovora o radu poslodavac u sudskom postupku nema obvezu daljnjeg obrazlaganja razloga za otkaz, te da sud nije ovlašten ispitivati valjanost poslovne politike poslodavca i dovoditi do ograničenja slobode poduzetništva.
25. Međutim, nužno je naglasiti da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi na razlozima koji ne počivaju na argumentu «zdravog razuma». Stoga svako tumačenje, ali i primjena, mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici u odnosu na pravnu poziciju i u tom kontekstu zaštitu pojedinačnih prava, pa tako i subjektivnih prava radnika.
1 5
26. Pravna situacija kada je nužno provesti objektivni postupak odabira jednog ili nekih od više radnika unutar usporedne skupini kome / kojima će biti dodijeljen otkaz, pri čemu sam poslodavac autonomno određuje koji će od radnika biti u toj grupi iz koje će neki od njih dobiti otkaz jest specifičnost procedure samo kod poslovno uvjetovanog otkaza, za razliku od osobno uvjetovanog otkaz, otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednog otkaza ugovora o radu, kada je tako nešto isključeno obzirom na samu prirodu tih drugih vrsta otkaza, odnosno tih načina prestanaka ugovora o radu.
27. Svjedokinja LZ u iskazu tvrdi da je dopisom ITF-a od 17. travnja 2019. od tuženiku traženo da se smanji broj ITF inspektora koji djeluju u Hrvatskoj i to s dva izvršitelja na jednog, te da kada se donosila odluka o otkazu ugovora o radu da se ITF koordinator nije uzimao u obzir. Ove tvrdnje navedene svjedokinje sud ne prihvaća jer su u koliziji sa sadržajem dopisa TF-a od 17. travnja 2019. (stranica 59 spisa) u kojem eksplicitno piše da, citirano: « Trenutačno postoje tri inspektora u Hrvatskoj, i dalje, citirano: « ITF nema potrebe za trojicom inspektora u Hrvatskoj». Dakle, nikakvo spominjanje dva inspektora ili smanjenje broja s dva na jednog u tom dokumentu se ne spominje. Sud polazi od pretpostavke da ITF ima podatak o točnom broju inspektora i koordinatora u Republici Hrvatskoj, međutim unatoč tome svu trojicu radnika tuženika u svom dopisu navodi isključivo kao inspektore. Zastupnik tuženika po zakonu JZ u iskazu tvrdi da se iz dopisa ITF federacije podrazumijeva da je ITF koordinator ĆZ bio izričito isključen od strane ITF federacije kao jedan od kandidata za otkaz ugovora o radu. Niti tu tvrdnju ovaj sud ne prihvaća iz istog razloga – tako nešto ne proizlazi iz sadržaja mail-a / dopisa od 17. travnja 2019. Argumentum a contrario, ako bi navod JZ bio točan, onda nije jasno koji bi to imenom i prezimenom bio treći ITF inspektor u kontekstu sadržaja obrazloženja Odluke o otkazu (treći odlomak, druga stranica Odluke – str. 17 spisa), citirano: « Poslodavac je stoga, a nakon analize, odlučio od tri ITF inspektora, raskinuti ugovor…«.
28. Komparacijom sadržaja mail-a / dopisa ITF-a od 17. travnja 2019. s obrazloženjem Odluke o otkazu proizlazi da se u obrazloženju Odluke koristi jednaka terminologija u istom smislu kao i u mail-u / dopisu (sintagma o tri inspektora), dakle Odluka u tom dijelu prati sadržajni izričaj mail-a ITF-a.
29. Točno je da je autonomno pravo poslodavca da zbog gospodarskih razloga kao uzroka otkazivanja ugovora o radu nekom od radnika, odluči kojem će od više radnika na takav način prestati radni odnos. S druge pak strane, izvan je okvira autonomije svakog poslodavca, koji sukladno zakonskoj proceduri otkazivanja ugovora o radu radniku zbog poslovno uvjetovanih razloga, ako omogući da u tom postupku aktivno sudjeluje i jedan od usporednih radnika koji se nalazi u grupi iz koje će biti odabran onaj radnik kojem će, od njih više, ugovor o radu u konačnici biti otkazan. U tom smislu svjedok ĆZ je eksplicitno rekao da je i on bio dio procedure oko otkaza ugovora o radu upravo tužitelju u segmentu kada je trebalo odlučiti gdje je potreba za inspektorom da ga se ostavi, a gdje nema potrebe za ITF inspektorom.
1 6
30. Prvostupanjski sud, na temelju analize dokazne građe, izvodi zaključak da bi sporna Odluka o otkazu od ugovora o radu tužitelju od 21. svibnja 2019. bila pravilna i zakonita, da je u proceduri otkazivanja ugovora jednom od troje radnika, sudjelovao bilo koji od svih ostalih radnika tuženika, osim ĆZ, uz napomenu da ostala dvojica iz usporedne skupine, a to su IZ i tužitelj, prema rezultatu dokaznog postupka, nisu imala nikakvu ulogu u smislu da bi i oni analizirali gdje je i dalje egzistira potreba za inspektorom da nastavi s radom, a gdje nema potrebe za ITF inspektorom, a što zapravo predstavlja esencijalni dio obrazloženja (stranica 2. Odluke – str. 17 spisa) u kojem dijelu je izvršena minuciozna analiza s ciljem argumentiranog razjašnjenja pitanja gdje i dalje postoji potreba za ostalim radnicima, a gdje više ne u odnosu na jednog radnika. Isto kao IZ te tužitelj, ništa nije imao analizirati niti ĆZ. Činjenica da se na sva tri radnika (BZ, IZ, ĆZ) odnosila provedena selekcijska analiza nedvojbeno slijedi iz samog sadržaja obrazloženja Odluke.
31. Iako je ĆZ ITF koordinator, poslodavac ga je u proceduri odluke kome će otkazati ugovor zbog gospodarskih razloga uključio pojmovno među ITF inspektore (ITF koordinator obavlja i poslove ITF inspektora uz dodatne poslove, prema iskazu svjedoka ĆZ), očito prateći sadržaj dopisa ITF od 17. travnja 2019. u kojem se spominje da ITF nema potrebe za trojicom inspektora u Hrvatskoj, dakle postoji višak, a time je i ĆZ ušao u skupinu od tri elektivna radnika od kojih će jednom biti raskinut ugovor o radu, sve kako piše obrazloženju Odluke o otkazu, citirano: «Poslodavac je stoga, a nakon analize, odlučio od tri inspektora raskinuti ugovor o radu s radnikom. «, a u konačnici otkaz je dobio tužitelj.
32. Ovaj sud ne nalazi, primjenom niti jedne od metoda tumačenja pravnih normi, vezano uz proceduru otkazivanja ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga kako je to zakonodavac regulirao ZR-om, da je pravilno i zakonito postupio onaj poslodavac, konkretno tuženik, koji je prije samog donošenja odluke o tome koji je od tri radnika višak, odredio istu osobu da bude dio procedure u segmentu utvrđenja te odlučivanja gdje postoji i dalje potreba za inspektorom, a gdje više ne (s pozicije poslodavca), dok se taj isti radnik istovremeno nalazi i u ulozi jednog od radnika u usporednoj skupini. Prema osnovnim pravilima pravne logike u navedenim okolnostima svi radnici u usporednoj skupini nisu u istom pravnom položaju, a to bi trebala biti temeljna (opća) pretpostavka objektivnosti provođenja selekcije, odnosno izbora viška radnika. Protivno tome, jedan od usporednih radnika (ĆZ) je odlučivanjem na način kako je u iskazu opisao zapravo direktno odlučivao i o svojoj „sudbini“ u smislu svog nastavka daljnjeg rada (zadržavanja postojećeg posla) kod trenutnog poslodavca.
33. U kumulaciji argumenata iznesenih pod točkama od 25. do 32. obrazloženja sud nalazi razloge zašto predmetna Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije zakonita, a time ni dopuštena, pa je zato prihvaćen tužiteljev tužbeni zahtjev i odlučeno je sadržajem točke I dispozitiva.
1 7
34. Sadržaji ostalih isprava nisu posebno ocjenjivani obzirom nisu bili relevantni za odluku o meritumu.
35. Ovosudni predmeti u koje je izvršen uvid, a to su pod posl.br. Pr- 154/2019, Pr-4/2019, Pr-702/2018 i K-666/2019, također nisu bili od značaja za presudu, niti zaključci s njima u vezi ni na koji način nisu utjecali na drugačiji sadržaj donesene odluke. Iz spisa broj K-666/2019 slijedi da je tužitelj odustao od privatne tužbe protiv okrivljenika ZZ pa je zato taj kazneni postupak obustavljen rješenjem od 1. listopada 2024. U predmetu posl.br. Pr-4/2019, a vezano uz koji je tužitelj tvrdio da mu je tuženik već prije pokušao otkazati ugovor o radu time što je dobio upozorenje o mogućnosti otkaza, tužiteljev tužbeni zahtjev je odbačen (očito u smislu odbačaja tužbe kao podneska zbog nedostatka pravnog interesa), dok se u predmetu posl.br. Pr-154/2019 (mobbing), tužiteljeva tužba presumirano smatra povučenom rješenjem od 25. listopada 2021. Kasnije, po žalbi tužitelja i ta odluka je stekla pravne učinke pravomoćnosti.
36. Člankom 124. stavak 1. ZR-a/2014 normirano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao. Uz to, ako povratak radnika na raniji posao objektivno nije moguć, to podrazumijeva poslodavčevu obvezu dati radniku posao primjeren njegovoj struci, znanju, uzimajući u obzir i ekvivalent plaće radnog mjesta na kojem je radnik prije otkaza radio (ako takvo radno mjesto i dalje postoji u sistematizaciji radnih mjesta kod poslodavca), odnosno odgovarajuće plaće u komparaciji s drugim usporednim radnicima kod istog poslodavca. Primjenom članka 124. st. 1. ZR-a/2014 odlučeno je kao u točki II.
37. Tužiteljev zahtjev za određivanje privremene mjere nije osnovan. 38. Odredbom članka 346. stavka 1. Ovršnog Zakona (“Narodne novine” broj 112/12, 25/13, 93/14, 65/16, 73/17 – dalje: OZ) regulirano je da se privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine i ako učini vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Člankom 124. stavkom 2. ZR-a/2014 normirano je da radnik koji osporava dopuštenost otkaza može tražiti da sud privremeno, do okončanja spora, naloži njegovo vraćanje na posao. Dakle, ovakav zahtjev ima značenje privremene mjere radi osiguranja tužiteljeve nenovčane tražbine, pa da bi uspio u on treba učiniti vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine te vjerojatnim nastanak nenadoknadive štete koja prijeti u smislu članka 346. OZ-a.
39. Nadalje, člankom 341. stavkom 2. OZ-a propisano je da u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojemu će, između ostalog, točno označiti tražbinu čije osiguranje traži. Međutim tužitelj, na takav zakonom propisani način, zahtjev u ovoj pravnoj stvari nije postavio. Naime, svoju tražbinu je morao točno označiti upravo u
1 8
zahtjevu budući sud o zahtjevu donosi meritornu odluku, dok historijatom prijedloga za osiguranje odnosno činjeničnim tvrdnjama iznesenim u tom dijelu podneska aktivna strana potkrjepljuje osnovanost zahtjeva za donošenje privremene mjere. Okolnost što se stranka na svoju tražbinu eventualno poziva i u činjeničnom dijelu podneska kojim obrazlaže navode, ako to individualizirano potraživanja nije postavljeno i u zahtjevu, jest za odluku o privremenoj mjeri irelevantno jer sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva sukladno članku 2. stavku 2. ZPP-a u vezi s člankom 21. stavkom 1. i člankom 290. OZ-a. Odredba članka 341. stavka 2. OZ-a u dijelu koji sadrži tekst, citirano: «…. točno označiti tražbinu čije osiguranje traži,» ima se tumačiti na način da je tužitelj bio dužan individualizirati svoju tražbinu (konkretno u zahtjevu), a što predstavlja preciziranje jasnije od osnovne podjele tražbina na novčane i nenovčane. Pod pretpostavkom da je predmetni prijedlog bio podnesen radi osiguranja novčane tražbine, tada bi se morao u takvom zahtjevu, poštujući imperativnu zakonsku odredbu, naznačiti točan iznos (svotu) novčane tražbine u eurima (ranije kunama) čija naplata / predaja se osigurava predloženom mjerom. Na jednak način treba postupiti i ako se radi o nenovčanoj tražbini obzirom da u domicilnom pravnom poretku postoje različiti oblici nenovčanih tražbina. I takva tražbina se u konkretnom postupku mora precizno označiti, a to znači opisati (u zahtjevu) što je točno njezin sadržaj, pa je time isključeno da bi «točno označena tražbina» čije se osiguranje traži «proizlazila» iz činjeničnog dijela prijedloga za određivanje mjere osiguranja ili se pak «izvlačila» iz konteksta tužbe i u njoj postavljenog tužbenog zahtjeva.
40. Međutim, čak i da je tužitelj postupio u cijelosti po sadržaju pravne norme iz članka 341. stavka 2. OZ-a, njegov zahtjev za određivanje privremene mjere niti tada ne bi bio osnovan i to zato što nije učinio vjerojatnom i kumulativnu pretpostavku iz članka 346. stavka 1. točke 2. OZ-a na koju se u svom prijedlogu poziva, a to je da je mjera potrebna kako bi se spriječio nastanak mu nenadoknadive štete. Dakle, ne štete koja se može nadoknaditi, niti teško nadoknadive štete (što je pretpostavka primjerice za odgodu ovrhe – čl. 65. OZ-a), već one štete koja se ne može, niti će se ikada moći na bilo koji način nadoknaditi.
41. Prije svega, ostanak bez posla i plaće ne podrazumijeva, samo po sebi, nastanak nadoknadive štete jer bi se u tom slučaju automatski prihvaćao svaki zahtjev radnika za vraćanjem na rad za vrijeme trajanja sudskih postupaka u kojima se utvrđuje nedopuštenost otkaza, već dovoljno ako bi samo podnio zahtjev za određivanje takve mjere osiguranja. Tužitelj tijekom čitavog postupka uopće nije konkretizirao koliki mjesečni iznos plaće je ostvarivao kod tuženika, a bez kojeg je ostao zbog otkaza. Činjenica jest da je tužitelj jedan period bio nezaposlen, ali se za vrijeme parnice zaposlio kao pomorac u međunarodnoj plovidbi (podnesak tužitelja od 10.2.2022. – str. 131) te da je radio (radi) u času zaključenja glavne i donošenja ove odluke. Upravo iz tog razloga, prema navodima njegovog punomoćnika, tužitelj nije mogao pristupiti na ročište 13. siječnja 2025. Pored navedenog, uzimajući u obzir i službene podatke Ministarstva financija – Porezne uprave od 3.12.2019. (stranica 101 spisa) o iznosima prihoda tužitelja i njegove supruge od 2016. do 2019. (ostvareni dohodci, u iznosima za 2016. od 231.950,64
1 9
kuna i 90.009,25 kuna, za 2017. od 212.979,56 kuna, za 2018. u iznosima od 227.412,66 i 121.771,20 kuna, za 2019. u iznosima od 121.276,17 kuna i 114.078,95 kuna), te da je tužitelj vlasnik, između ostalih nekretnina, i stana u [adresa] te stana u [adresa] (od kojeg ostvaruje najamninu) – podatak Porezne uprave od 22.11.2019. (stranica 100 spisa), proizlazi zaključak da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bez donošenja zatražene privremene mjere došlo do nastanka upravo nenadoknadive štete.
42. Slijedom navedenog (točke od 37. do 40. obrazloženja), budući u konkretnom slučaju nisu ispunjenje kumulativne pretpostavke iz članka 346. OZ-a odbijen je tužiteljev zahtjev za određivanje privremene mjere te je odlučeno točkom I izreke rješenja.
43. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a. Tužitelj je ostavio uspjeh vezano uz osnovni zahtjev, dok nije uspio u odnosu na zahtjev za određivanje privremene mjere. U dijelu u kojem tužitelj nije, uspjeh je ostvario tuženik, i obrnuto, dakle stranke su u ovom postupku djelomično uspjele u (približno) jednakim dijelovima, pa je stoga odlučeno kao u točki II izreke rješenja.
44. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.) obzirom je predmetna tužba podnesena 3. srpnja 2019. Rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st.1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 70/19 – na snazi od 1. rujna 2019.).
U Rijeci 27. veljače 2025.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (osam) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
2 0
Dostaviti:
- pun. tužitelja – neposredno
- pun. tuženika - isticanjem ove presude i rješenja na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova u trajanju od osam dana, računajući od 27. veljače 2025.
