Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-106/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr- 171/2019-34 od 14. prosinca 2023., na sjednici vijeća 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-171/2019-34 od 14. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u iznosu od 7.287,07 eura/54.904,45 kn[1] sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.005,87 eura/22.647,73 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22. 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja 2014. do prosinca 2015.

6.1. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, u ..., ..., te da mu je rad bio organiziran sukladno odredbi čl. 44. st. 11. („Narodne novine“ br. 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12-dalje KU/12), na drugačiji način. Utvrđuje da konkretni poslovi pomorske policije Rijeka uključuju redovito, tijekom cijele kalendarske godine nadzor državne granice i poslove na moru na području morskog akvatorija Primorsko-goranske županije, odnosno poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu te održavaju plovilo na kojem rade pa da njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na brodu. Stoga da navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljanja, nisu privremenog karaktera, već se ujednačeno obavljaju tijekom cijele kalendarske godine, a prisutnost tužitelja na radnom mjestu neophodna je jer u svakom trenutku mora biti na raspolaganju svom poslodavcu kad to zahtijevaju potrebe posla, u kojim situacijama tužitelj mora biti spreman odraditi svoj dio posla tj. radni zadatak sukladno opisu svog radnog mjesta. Utvrđuje da, s druge strane, evidencija radnog vremena koju je tuženica vodila ne odgovara stvarno odrađenim satima rada tužitelja, ni kvalifikaciji odrađenih sati u smislu da nisu određeni prekovremeni sati ili sati rada subotom, nedjeljom i blagdanima, a istodobno da je razvidno da su tužitelju s navedene osnove davani slobodni dani. Nadalje, da su u utuženom razdoblju djelatnicima na plovilima u višednevnim službama bila određena pasivna dežurstva, a tuženica da je za intervencije obavljene izvan redovnog radnog vremena izdavala naloge za prekovremeni rad u prilogu kojeg se ispunjavalo izvješće o obavljenoj službi. Uvidom u izvode iz službene evidencije o radnom vremenu, utvrđuje da rad tužitelja, zbog specifičnosti poslova pomorske policije, nije bio organiziran kao redovan rad, od ponedjeljka do petka, po osam sati dnevno, tjedno 40 sati tjedno, već je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru, odnosno rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno nakon čega se odmara sljedećih 12 sati, već se služba obavlja po potrebi ili pozivu te nema dnevnog niti tjednog odmora. Slijedom navedenog, ponavlja se da je odredbom čl. 42. st. 2., 43. st. 2. i 86. ZR/09 definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

6.2.. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud pozivom na čl. čl. 41. st. 1. i čl. 44. KU/12, te čl. 92. Zakona o policiji ("Narodne novine" br. 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11P) kao i čl. 7. st. 3, čl. 82. st. 1 i čl. 257. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje: ZR/09) i nastavno istovjetnim odredbama Zakona o radu ( „Narodne novine“ br. 93/14-dalje:ZR) zaključuje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, pri čemu je otklonio prigovor tuženice da je tužitelj namiren za taj rad isplatom naknade za pasivno dežurstvo, cijeneći da je tužitelju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo i naknada za izvršeni prekovremeni rad temeljem izdanih radnih naloga za obavljane intervencije izvan redovnog radnog vremena. Visinu zahtjeva tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, koji je sačinjen uzimajući u obzir radni nalog (kojem prileži izvješće o obavljenoj službi), evidenciju o prisutnosti na radu ( u kojoj su vidljivi korišteni slobodni dani koji su tužitelju plaćeni na način da je isplaćena puna plaća), radno vrijeme tužitelja provedeno na brodu umanjeno za dnevni odmor u trajanju od 8 sati unutar svaka 24 sata provedena na moru, a u slučajevima višednevne kontinuirane ophodnje na moru je razdoblja od 0 do 24 sata umanjena su za 8 sati dnevnog odmora, slijedom čega je sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 7.287,07 eura/ 54.904,45 kn.

7. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

8. Neosnovano tuženica u žalbi ističe žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je, protivno shvaćanju žaliteljice, prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

9. U žalbenom stadiju sporno je pitanje da li tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad i za onaj dio boravka na brodu nakon redovnog radnog vremena i izvan vremena dnevnog odmora od 8 sati.

9.1. Predmetna materija u utuženom razdoblju regulirana je odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika („Narodne novine“ br. 104/13, 104/13, 150/13, 153/13-dalje:KU/13) koji u čl. 44. st. 1. propisuje da plaću državnog službenika čini osnovna plaća i dodaci na plaću time da su dodaci na plaću u konkretnom slučaju propisani i Uredbom o plaćama policijskih službenika, nadalje odredbama Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15-dalje:ZP) koji u čl. 33. st.. 1., 2. i 3. propisuje da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i da policijskom službeniku za taj rad pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

9.2. Osim toga, potrebno je razmotriti i Direktivu 2003/88 o određenim vidovima organizacije radnog vremena (dalje: Direktiva 2003/88) u čijim su odredbama čl. 17. do 21. propisana moguća odstupanja od čl. 3. (dnevni odmor), čl.4. (stanke), čl.5. (tjedni odmor), čl.6. (najdulje tjedno radno vrijeme), čl.8. (trajanje noćnog rada) i čl.16. (referentna razdoblja za određivanje trajanja tjednog odmora, najduljeg tjednog radnog vremena i trajanje noćnog rada). Naime, prema odredbi čl. 17. st. 1. Direktive 2003/88 propisana je mogućnost odstupanja u slučaju pojedinih djelatnosti kod kojih trajanje radnog vremena nije izmjereno i/ili unaprijed određeno ili ga mogu odrediti sami radnici, a prema st..2. regulirana je mogućnost da se zakonom i drugim propisima ili kolektivnim ugovorima ili sporazumima između socijalnih partnera mogu predvidjeti odstupanja u pojedinim djelatnostima koje su navedene u stav. 3., 4. i 5., ako radnici dobiju odgovarajuće zamjensko vrijeme za odmor ili iznimno, da dobiju odgovarajuću zaštitu. Iako u djelatnostima koje su izričito propisane npr. liječnička služba, hitna pomoć, vatrogasna i civilna zaštita, nije sadržana i policijska djelatnost u koju bi ulazila i djelatnost pomorske policijske, treba imati na umu da čl. 1. st. 3. Direktive 2003/88 upućuje i na čl. 2. Direktive 89/391/EEZ o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika na radu (dalje: Direktiva 89/391).

9.3. Prema čl. 2. Direktive 89/391 predviđeno je da se ista ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti no i da je u tom kontekstu potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu Direktive 89/391. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije posebna obilježja takvih specifičnih djelatnosti (koje su izuzete od primjene Direktive 89/391) predstavlja i okolnost da one po svojoj prirodi ne omogućuju planiranje radnog vremena (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01), da je neprekidno obavljanje neophodno za osiguranje djelotvornog obavljanja temeljnih državnih funkcija (rješenje od 14. srpnja 2005., Personalrat der Feuerwehr Hamburg, C-52/04) kao i da se opisani zahtjev neprekidnosti treba ocijeniti uzimajući u obzir specifičnost predmetne djelatnosti, iako zahtjev neprekidnog obavljanja djelatnosti službi (konkretno u području javnog reda) nije prepreka da se u normalnim uvjetima organizira obavljanje djelatnosti tih službi i da se izuzetak iz cit. čl.2.stav.2. Direktive 89/391 primjenjuje samo u okolnostima iznimne težine i razmjera (presuda od **.**.2004., M i dr., C-397/01 do C-403/01 i presuda od 12. siječnja 2006., Komisija/Španjolska, C-132/04) s time da čl.2. st. .2. Direktive 89/391 treba tumačiti na način kojim se njegov doseg ograničava na ono što je strogo nužno za očuvanje interesa čija je zaštita omogućena državama članicama i da se isključenje određenih djelatnosti iz područja primjene Direktive 89/391 i posljedično Direktive 2003/88 ne temelji na pripadanju radnika jednom od sektora javne službe iz te odredbe, promatranom kao cjelina, nego isključivo na specifičnosti određenih posebnih zadaća koje obavljaju radnici sektora na koje se ta odredba odnosi (odluka broj C-742/19, B.K. protiv Republike Slovenije).

9.4. Imajući na umu utvrđenje da je tužitelj obavljao poslove policijskog službenika Policijske postaje pomorske policije Rijeka u višednevnoj službi nadzora državne granice na moru, te opseg, sadržaj, vremenski kontinuitet boravka na policijskom plovilu, radne zadatke iz aspekta specifičnosti plovila, može se zaključiti da nije moguće jamčiti poštovanje najduljeg radnog vremena i razdoblja odmora predviđenih Direktivom 2003/88 uz istovremenu garanciju pravovremenog i sadržajnog izvršavanja tužitelju dodijeljenih radnih zadataka, a što sve u ukupnosti opravdava iznimku od pravila u području zaštite sigurnosti i zdravlja radnika zbog apsolutne nužnosti jamstva učinkovite zaštite zajednice pa je za zaključiti da djelatnost (pomorske policije) može biti kvalificirana kao "djelatnost osiguranja i nadzora" iz čl. 17. st. 3 (b) Direktive 2003/88 odnosno "djelatnost koja zahtijeva neprekidno pružanje usluga" iz čl. 17. stav. 3 (c) iste. To više što je odredbama čl. 33. st. 1., 2. i 3. ZP-a određeno da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla i da policijskom službeniku za takav rad pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru (st. .2.). U prilog tome govori i odredba čl. 42. ZP-a prema kojoj je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotom, nedjeljom, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drukčiji način.

9.5. S obzirom na izloženo te polazeći od utvrđenja da je tužitelj u razdoblju obuhvaćenim tužbenim zahtjevom, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove, odnosno biti spreman obavljati poslove po uputama poslodavca i to na plovilu koje ne smije napuštati, takav režim rada se ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe čl. 57. KU/13, kako to neosnovano tvrdi tuženica.

10. Proizlazi dakle pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada utužena naknada za vrijeme provedeno u višednevnoj službi na policijskom brodu izvan redovnog radnog vremena i vremena dnevnog odmora, zbog čega je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu primjenom čl. 368. st. .2. ZPP-a.

11. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio i o parničnom trošku tužitelja primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima tuženice.

12. Tužitelju nije odmjeren trošak odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci 27. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović