Poslovni broj: P-957/2019-35
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić i Rus odvjetnice u Rijeci, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 22. studenog 2024. u prisutnosti pun. tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave od dana 27. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I
Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103857555 od 28. veljače 2008. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak te dio odredbe čl. 7 i 8 istog kredita koje glase:
" IZNOS KREDITA :
98.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj "
„Iznos mjesečnog obroka =500,84 CHF
iznos anuiteta 329,24 CHF..
mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti =171,50 ."
„VALUTNA KLAUZULA:
Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) računat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa stranke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.“
II Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 6.001,26 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:
01.04.2008 5,19 Eur
01.11.2008 1,15 Eur
03.11.2008 17,39 Eur
01.01.2009 21,97 Eur
01.02.2009 23,36 Eur
01.03.2009 24,78 Eur
01.04.2009 20,57 Eur
01.05.2009 21,25 Eur
01.06.2009 16,43 Eur
01.07.2009 10,77 Eur
01.08.2009 13,10 Eur
01.09.2009 17,19 Eur
01.10.2009 13,21 Eur
01.11.2009 12,82 Eur
01.12.2009 17,56 Eur
01.01.2010 21,36 Eur
01.02.2010 26,33 Eur
01.03.2010 25,13 Eur
01.04.2010 33,68 Eur
01.05.2010 31,82 Eur
01.06.2010 33,85 Eur
01.07.2010 11,37 Eur
02.07.2010 47,06 Eur
01.08.2010 51,57 Eur
01.09.2010 70,09 Eur
01.10.2010 0,54 Eur
04.10.2010 56,84 Eur
01.11.2010 51,29 Eur
01.12.2010 0,72 Eur
02.12.2010 68,11 Eur
01.01.2011 0,83 Eur
03.01.2011 85,06 Eur
01.02.2011 0,74 Eur
02.02.2011 74,64 Eur
01.03.2011 0,77 Eur
02.03.2011 78,41 Eur
01.04.2011 72,52 Eur
01.05.2011 0,71 Eur
04.05.2011 76,50 Eur
01.06.2011 92,78 Eur
01.07.2011 1,02 Eur
04.07.2011 91,18 Eur
01.08.2011 121,89 Eur
01.09.2011 10,86 Eur
02.09.2011 113,08 Eur
01.10.2011 13,02 Eur
03.10.2011 85,32 Eur
01.11.2011 93,29 Eur
01.12.2011 16,84 Eur
02.12.2011 75,47 Eur
01.01.2012 96,88 Eur
01.02.2012 12,83 Eur
02.02.2012 89,88 Eur
01.03.2012 102,51 Eur
01.04.2012 99,07 Eur
01.05.2012 100,20 Eur
01.06.2012 102,32 Eur
01.07.2012 13,73 Eur
05.07.2012 85,94 Eur
01.08.2012 100,46 Eur
01.09.2012 98,52 Eur
01.10.2012 94,69 Eur
01.11.2012 99,10 Eur
01.12.2012 13,77 Eur
03.12.2012 86,59 Eur
01.01.2013 100,46 Eur
01.02.2013 94,08 Eur
01.03.2013 98,18 Eur
01.04.2013 7,53 Eur
03.04.2013 92,32 Eur
01.05.2013 7,34 Eur
06.05.2013 88,74 Eur
01.06.2013 0,01 Eur
06.06.2013 89,74 Eur
01.07.2013 87,19 Eur
02.08.2013 90,31 Eur
01.09.2013 92,93 Eur
01.10.2013 98,92 Eur
01.11.2013 95,62 Eur
01.12.2013 0,37 Eur
04.12.2013 97,14 Eur
01.01.2014 0,42 Eur
07.01.2014 97,02 Eur
01.02.2014 81,05 Eur
01.03.2014 82,99 Eur
01.04.2014 81,99 Eur
01.05.2014 1,35 Eur
02.05.2014 78,71 Eur
01.06.2014 1,34 Eur
04.06.2014 76,87 Eur
09.07.2014 80,12 Eur
01.08.2014 82,00 Eur
01.09.2014 0,19 Eur
02.09.2014 83,75 Eur
01.10.2014 84,28 Eur
01.11.2014 0,58 Eur
04.11.2014 85,19 Eur
01.12.2014 0,79 Eur
02.12.2014 86,35 Eur
01.01.2015 86,59 Eur
01.02.2015 87,61 Eur
01.03.2015 87,61 Eur
01.04.2015 87,61 Eur
01.05.2015 87,61 Eur
01.06.2015 87,61 Eur
01.07.2015 15,58 Eur
03.07.2015 72,03 Eur
01.08.2015 87,61 Eur
01.09.2015 0,80 Eur
04.09.2015 86,81 Eur
počam od 01.06.2005. godine do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a od 30. prosinca 2023 do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 8 Ugovora o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103857555 od 28.02.2008. odnoseće na redovnu kamatnu stopu koja glasi:
"...... ugovorne strane su suglasne……u skladu s važećim odlukama banke ....."
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 341,77 EUR preplaćen s osnove ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
01.05.2009 17,05 Eur
01.06.2009 17,05 Eur
01.07.2009 17,05 Eur
01.08.2009 17,05 Eur
01.09.2009 17,05 Eur
01.10.2009 17,04 Eur
01.11.2009 17,04 Eur
01.12.2009 17,04 Eur
01.01.2010 17,04 Eur
01.02.2010 17,03 Eur
01.03.2010 17,03 Eur
01.04.2010 17,03 Eur
01.05.2010 17,03 Eur
01.06.2010 17,03 Eur
02.07.2010 17,03 Eur
01.08.2010 17,03 Eur
01.09.2010 17,03 Eur
04.10.2010 17,03 Eur
01.11.2010 5,02 Eur
02.12.2010 5,01 Eur
03.01.2011 5,02 Eur
02.02.2011 5,01 Eur
02.03.2011 5,01 Eur
01.04.2011 5,01 Eur
04.05.2011 5,01 Eur
počam od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa 30.06.2019. po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.539,76 EUR ime razlike glavnice i 1.179,12 EUR na ime manjka utvrđenih na 30.09.2015. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30.09.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. pa do 30.06.2019.po stopi od 6,54% godišnje, odnosno od 01.07.2019 do 31.12.2022. po stopi koja se određuje povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023 do isplate stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
VI. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužiteljima u visini od 19.646,39 EUR/2.607,54 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05.09.2015 do isplate po stopi koja se određuje do dana 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 1.778,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počam od 27. veljače 2025. do isplate po stopi po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijelova odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 51400607-5103857555 od 28.02.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve na način pobliže naznačen u toč. 1. i 3. izreke presude te posljedično tome povrat iznosa od 30.191,86 kn na ime tečajne razlike te iznosa od 2.855,65 kn na ime razlike više naplaćene kamate te također potražuje iznos od 28.974,08 kn na ime razlike glavnice utvrđene na dan 30.09.2015. sve sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu parničnog troška. Podredno ukoliko sud ne nalazi navedene tužbene zahtjeve osnovanim tada predlaže da se u cijelosti utvrdi ništetnim ugovor o kreditu zaključen između stranaka 28.02.2008. Osnovanost svog zahtjeva temelji na tvrdnji je tužitelj korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu-stambeni kredit , a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku predmet kojeg je iznos od 98.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz zateznu kamatu s rokom otplate 348 mjeseci . Predmetnim Ugovorom da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
Tužitelj ukazuje da je tužena u naprijed navedenom ugovoru o kreditu povrijedila i načelo jednake vrijednosti činidaba te odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila s ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. Banka kao trgovac da raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelji kao potrošač da nije imao niti mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice koje iz istog proizlaze. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla banka da je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji a da je tužitelj postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.
Pritom da tuženik nije transparentno prikazao niti izračun kamatne stope u kreditima vezanim za valutu EUR tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije temeljem kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanju tuženika, pokazala kao rizična. Tužitelj nadalje ukazuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. između ostalog utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača odnosno korisnika kredita time što je zaključujući ugovore o kreditu, kao što je predmetni, koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica (i uplata mjesečnih anuiteta), a da prije zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je tužena postupala suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima posljedično čemu tužitelj u ovom postupku zahtijeva od tužene i vraćanje svega onoga što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, konkretno povrat iznosa od 30.191,86 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana plaćanja tako povišenog iznosa pa do isplate.
Tužitelj nadalje navodi kako je tužena kao banka u govoru o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to jednostranom odlukom tuženika, a o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Zbog navedenog uglavak o načinu promjene kamatne stope da je protivan kogentnim odredbama čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i za vrijeme njegova izvršenja time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njegova ništetnost a sve temeljem čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredaba da su se već pravomoćno izjasnili nadležni sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa da o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a koje su u tom dijelu potvrđene i presudom Vrhovnog suda RH. Kako je u naprijed navedenom postupku po kolektivnoj tužbi utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja se je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove to tužitelji u ovom postupku od tužene zahtijevaju utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9 Ugovora o namjenskom kreditu te posljedično tome vraćanje svega onoga što je tužena primila s osnove ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama, konkretno iznos od 2.855,65 kn s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog tako više plaćenog iznosa do isplate.
Nadalje tužitelj navodi kako je dana 30.01.2016 sa tuženikom sklopio dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama ZPK sa učincima od 30.09.2015., istim je tužitelju izmijenjena obveza preuzeta osnovnim ugovorom na način da valuta ugovora više nije CHF već EUR. Novoutvrđena obveza odnosno stanje glavnice na dan 30.09.2015. je iznosila 57.092,85 EUR, tužitelj je u konverziji imala manjak nastale izjednačavanjem kreditnih obaveza po CHF kreditu i simuliranom EUR kreditu u visini od 8.666,00 kn . Potpisom anexa nisu konvalidirale ugovorne odredbe o ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke niti odredbe o valuti ugovora CHF. Konverzija kredita nije zapreKa da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih odredbi. Ništetne odredbe ne mogu se voljom stranaka konvalidirati, niti obnovom niti nagodbom. pa stoga i nadalje postoji pravni interes potrošača za utvrđivanjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj navodi kako ima pravo potraživati razlike koje su mu do dana izvršene konverzije nastale uslijed primjeni nezakonitih odredbi. Nadalje provedenom konverzijom napravljena je usporedba simuliranog otplatnog plana u EUR, u odnosu na postojeći CHF kredit kao da je on u cijelosti valjan, no glavnica koja je izračunata na dan 30.09.2015. nije točno izračunata jer je primijenjen tečaj na dan 30.09.2015 a ne početni tečaj koje je potrebno primijeniti temeljem utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Pravilnom usporedbom glavnice u EUR i one u CHF na dan konverzije nastaje u korist tužitelja razlika od 28.974,08 KN koji iznos tužitelj potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dan 30.09.2015 do isplate sve uz naknadu parničnog troška. Tužitelj postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva na utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu ukoliko sud ne nađe osnovanim glavni tužbeni zahtjev.
U odgovoru na tužbu tuženik podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2011. snižena na 4,70% , a od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Dakle nema neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope , ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014 u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri , fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od lipnja 2011. do rujna 2015 od tužitelja iznos od 4.269,04 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.
Tužitelj u daljnjem tijeku postupka navodi kako sklapanjem Anexa stranke nisu obnovile osnovni ugovor o kreditu niti konvalidrale ništetne odredbe ugovora o kreditu. Nadalje ističe kako tužitelju nikakve ranije preplate izvršene po kreditnoj partiji u CHF nisu priznate niti je time konačno uređen njihov pravni odnos na ime CHF kredita.. Konverzija ne predstavlja volju tužitelja za nadomještanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF. U pogledu istaknutog prigovora radi prijeboja ističe prigovor zastare.
Tuženik navodi kako je u postupku Gos -1/19 utvrđeno je da je sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nema pravo na isplatu kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora te ističe da je na tužitelju teret dokaza o suprotnom
Podneskom od 16. rujna 2024. tužitelj po provedenom vještačenju temeljem odredbe čl. 190 st. 2 ZPP-a uređuje tužbeni zahtjev za isplatom i to na ime preplate zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 6.001,26 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iznos od 341,77 eur i na ime razlike u glavnici iznos od 3.539,76 EUR i manjka utvrđenog u konverziji iznos od 1.179,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sva na način pobliže opisan u točkama II., III. i V. izreke ove odluke .
Podneskom od 23.10.2024. tuženik precizira prigovor radi prijeboja te predlaže da sud utvrdi postojanje tražbinu tuženika prema tužitelju u visini od 19.646,39 kn/2.607,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sve kako je pobliže osipano u točki VI izreke ove presude.
U postupku su izvedeni dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju priležećoj spisu, saslušao je tužiteljicu kao stranku u postupku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović- Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovanim.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje potražuje i razliku glavnice utvrđena na dan 30.09.2015.-dan konverzije u CHF i glavnice koja bi na navedeni dan bila utvrđena da se primjenjivala za period otplate početno ugovorena kamatna stopa i početni tečaj CHF-a kao i manjak utvrđen provedbom konverzije na dan 30.09.2015. .
Među strankama u postupku nije sporno da su međusobno sklopili Ugovor o kreditu br. 51400607-5103857555 od 28. veljače 2008. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 98.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetni kredit odobren je tužitelju namjenski ( čl. 3. Ugovora) kupnja nekretnine , te da je čl. 9. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 5,25% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 7 i 8 obvezao predmetni kredit otplatiti u 348 mjeseci , odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od po 500,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope 5,25% godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke 13.02. 2016. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Neotplaćena glavnica na da 30.09.2015 iznosi 57.092,85 EUR , prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUIR po srednjem tečaju na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30.09.15 pa ta razlika predstavlja manjak u visini od 1.135,47 EUR.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Status tužitelj kao potrošača tijekom postupka doveden je u pitanje. Naime tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao da je potrošač, a na njemu da je teret toga dokaza.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača , naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za kupnju stana u [adresa] na adresi [adresa] veličine oko 50 m 2 kojim je rješavano stambeno pitanje u kojem tužiteljica i danas živi, iz navedenog jasno proizlazi da tužiteljica predmetni pravni posao nije sklopio u svrhu poslovne djelatnosti već isključivo u osobne svrhe, a suprotno tome nije dokazano- na tuženiku je teret tog dokaza .
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno kako provedena konverzija ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi ( kamata, tečaj razlika glavnice, manjak) , već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
Dakle konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.
Inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.
Odredbom čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,25% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj u iskazu navodi kako mu o načinu promjene kamate stope i o parametrima koji utječu na isto nije ništa pojašnjeno. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da nije tuženik u konkretnom slučaju tužitelj prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
I tužiteljica u iskazu navodi kako joj o načinu promjene kamate stope ništa nije pojašnjeno , kako će se ona mijenjati i o čemu će te promjene ovisiti dakle jasno je da je visina kamatne tope na način kako je formulirana spornom odredbom neodređene, neodrediva i svakako neizvjesna sa tužitelja kao potrošača. Nadalje jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a tužitelj kao potrošač ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.
Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka JR koji je neposredno pregovarao s tužiteljicom.
Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužiteljica neprijeporno nije bila informirana o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužiteljica informirana o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.
U odnosu na pisani iskaz CR sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 9. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki III izreke odluke.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.
U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.
Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovani poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) .
Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci odmah ponudili kredit u i u EUR i CHF napravljen joj je obračun u obje valute, no obračunu CHF je bio povoljniji , službenik u banci je rekao da je Švicarska sigurna država i da joj preporučuje kredit u CHF, bankar joj je djelovao stručno . Nisu je upozorili na rizičnost i specifičnost valute CHF. Ugovor o kreditu ju pripremila banka. Prvi anuitet u kunama je iznosio oko 2.300,00 kn a najviši 3.200,00, a plaća joj je bila tada 3.000,00 kn .
Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da je ista kao potrošač informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužiteljici pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz čl 2 , 7 i 8 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, ništetan pa je odlučeno kao u točki I izreke odluke.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, to uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 22. svibnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina
Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković list 334-370 spisa proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora iznosi 341,77 EUR, dok je manje plaćena kamata 2.607,54 Eur . razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 6.001,26 EUR, negativne tečajne razlike iznose 52,25 EUR. U odnosu na konverziju navodi kako je razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u Eur po tekućem tečaju iznosi 3.539,76 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Konverzija je provedena sukladno zakonu, te navodi kako su preplate kamate i tečaja uzete u obzir kod konverzije.
Uz dopunskom u očitovanju od 24.09..2024. vještak navodi kako konverzijom tužiteljeva obveza nije svedena na početne uvjete uz eliminaciju ništetnih ugovornih obveza, jer se konverzija ne temelji na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu.. Preplata u konverziji po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnih ugovornih obveza po CHF kreditu, te se njenom provedbom kredit ne svodi na početne uvjete. U konverziji se kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR, pri čemu se ne utvrđuje ništetnost ugovornih obveza po kamati i tečaju. Jedina veza sa CHF kreditom su iste uplate u kunama, na temelju kojih se utvrđuje preplata, odnosno manjak. Ako su uplate u kunama veće od zaduženja po otplatnom planu postoji preplata, a ako su manje onda je manjak.
Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 16. rujna 2024. te potražuje na ime preplate po kamati 341,77 EUR, na ime preplate zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.001,26 EUR i na ime razlike u glavnici iznos od 3.539,76 EUR i na ime manjka utvrđenog provedbom konverzije u visini od 1.179,12 EUR .
Tuženik je istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u pogledu matematičkog izračuna negativnih kamata te predlaže da vještak dostavi izračun manje plaćenih kamata da bi tuženik mogao specificirati svoj prigovor radi prijeboja.
Dopunskim očitovanjem vještak Dijana Tomljanović Butković kako je u Tablici na str 14 i 15 navedena specifikacija manje plaćene kamate.
Podneskom od 23. listopada 2024. tuženik je specificirao prigovor radi prijeboja sve na način pobliže opisan u točki VI izreke ove odluke.
Sud nalaz i mišljenje vještakinje Dijane Tomljanović- Butković u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je u svom pisanom očitovanju u potpunosti u odgovorio na sve primjedbe stranaka.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, stoga uvažavajući izračun iz sačinjenog nalaza i mišljenja ( iznose i datume plaćanja ) tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika i to na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 6.001,26 EUR, a na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa sukladno odlukama banke ukupan iznos od 341,77 EUR. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II I IV izreke ove presude.
U odnosu na zahtjev tužitelja koji potražuje na ime razlike u obračunu preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. u visini od 3.539,76 EUR valja navesti kako je ovaj sud mišljenja da tužitelj opravdano potražuje razlike obračunate preostale glavnice na dan 30.09.2015., a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF već je trebalo primijeniti početno ugovoreni tečaj CHF-a između stranaka.
Na navedeni iznos razlike glavnice od 6.538,64 EUR tužitelju pripada sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.
U odnosu na manjak utvrđen u konverziji na dan 30.09.2015. u visini od 1.179,12 EUR koji tužiteljica također potražuje ovom tužbom sud je mišljenja kako i taj iznos tužiteljici pripada jer i u tom obračunu sačinjenom po čl. 19 c točka 3 i 4 ZID ZPK korišten tečaj CHF na dan svake pojedine uplate (prije pretvorbe uplata tih uplata u EUR) a ne početni tečaj koji je trebao biti korišten zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na navedeni iznos utvrđenog manjka od 1.179,12 EUR tužiteljici pripada zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015 kao dana stjecanja tog iznosa od strane tuženika bez osnove pa je odlučeno kao u točki V izreke.
U odnosu na prigovor radi prijeboja u visini 2.607,54 EUR s osnova razlike u kamati u periodu od 2011 do konverzije kredita a koja razlika se očituje u primjeni zakonski određene kamatne stope od 3,23 % i primjeni početno ugovorene kamatne stope za period od 01.01.2014 valja kako se je predmetna niža kamatna stopa koja primjenjivala u navedenom razdoblju, kamatna stopa propisana odredbom čl. 11.a st.5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13) i koja je iznosila 3,23 % godišnje. Riječ je o Zakonom propisanoj visini kamatne stope, a ne o kamatnoj stopi jednostrano određenoj od strane banke, te koja kao takva nije nepoštena i ništetna. S obzirom da je u navedenom razdoblju tuženik obračunavao i naplaćivao kamatu po osnovi koja nije otpala (zakonska osnova), to nema niti stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa tako niti tražbine na strani tuženika koju bi tuženik mogao staviti u prijeboj. Za ranije razdoblje od 2011 do 31.12.2013 kada je također bila u primjeni niža kamatna stopa od početno ugovorena, valja navesti kako je je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna samo u onom dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano, bez unaprijed ugovorenih kriterija promjene, mijenjati visinu kamatne stope na štetu tužitelja. S druge strane, sve one promjene kamatnih stopa koje je tuženik odredio u korist tužitelja (npr. promjene na niže), kao i one promjene kamatnih stopa koje nije odredio tuženik, nego su bile propisane zakonom, su dozvoljene jer ne narušavaju ravnotežu prava i obveza ugovornih strana na štetu tužitelja. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki VI izreke ove odluke.
Ostali navodi parničnih stranaka i ostali dokazi nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnim troškovima tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova, (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska od 13.09.2019., 05.04.2023 i 11.09.2014. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 28.08.2019., 06.03.2024. i 22.11.2024. svako u visini od po 100,00 eur ( Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Zatim je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR , te sudsku pristojba na tužbu u visini od 128,74 EUR odnosno ukupno iznos od 1.778,74 EUR. Na dosuđeni iznos trošak temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci VII. izreke ove presude.
U Rijeci 27. veljače 2025.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
