Poslovni broj: P-3056/2024-7

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šoos Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba članka 1. Ugovora o brzom gotovinskom kreditu, broj: 9367155729, od 19.04.2005., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini 3,000% od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 606,18 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke 19. travnja 2005. sklopile Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 9367155729. Predmetni je kredit sklopljen na iznos od 40.000,00 kuna, s fiksnom kamatnom stopom od 9,980% godišnje i obvezom vraćanja u 36 mjesečnih anuiteta. Člankom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu u visini 3,000% od iznosa kredita, a koja obveza dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta. Predmetna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade nepoštena je i ništetna. Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca i tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dakle ista je nametnuta od strane tuženika po načelu uzmi ili ostavi. S obzirom na vremensko važenje Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.) tužitelj iznosi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, međutim na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju, ne primjenjuje se neposredno pravo Europske unije, ali postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Tužitelj iznosi kako predmetna naknada od 3,000 % od iznosa kredita ne odgovara nijednoj stvarnoj usluzi ili trošku, odnosno tuženik nije imao nikakav trošak, a pogotovo nije mogao imati trošak u iznosu koji bi se utvrđivao u postotku od kreditnog iznosa stoga je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna i njome se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je tužitelj kao potrošač stavljen na temelju primjenjivih zakonskih odredbi nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim odredbama. Sporna ugovorna odredba nije ni transparentna, odnosno tuženik nije spornu odredbu izrazio jasnim i razumljivim jezikom, na način da ista bude jasna ne samo na gramatičkoj razini, iako je trebao tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz tog Ugovora proizlaze. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe kako je tuženik u cijelosti osporava osnovu, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno ne osporava da je naknada za obradu kredita plaćena 31.05.2005. u iznosu 159,27 EUR, stoga nije potrebno provođenje financijskog vještačenja. Tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo je naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, navedeno upravo upućuje na zaključak o dopuštenosti ugovaranja odnosno naplaćivanja sporne naknade i prije stupanja na snagu Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite. Tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), kreditnim institucijama nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, čega se tuženik pridržava u cijelosti. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 40.000,00 kuna/ 5.308,91 EUR, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 1.200,00 kuna / 159,27 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie da je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s ovdje tuženikom. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u ugovor o brzom gotovinskom kreditu od 19. travnja 2005. ( l.s. 5), Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika ( l.s. 13-21). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu ( tužitelj kao korisnik, a tuženik kao kreditor), dok je sporno jesu li ništetne odredbe o ulaznoj naknadi. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 19. travnja 2005. proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini 3,000% od iznosa kredita označenog pod (A), koja dospijeva na naplatu na dan dospijeća prvog anuiteta.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je ništetna odredba o jednostrano određenoj jednokratnoj naknadi, tzv. ulaznoj naknadi.

10. U odnosu na prigovor zastare ističe se kako se prema čl. 328. ZOO/05, tj. čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 109. ZOO/91). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO/05, tj. čl. 360 ZOO/91, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 361. ZOO/91 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO/05, tj. čl. 388. ZOO/91 propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 392. st. 1. ZOO/91 propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim.

11. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara jednokratna naknada u visini 3,000% od iznosa kredita nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite Opće uvjete poslovanja s građanima koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Znatnija neravnoteža u ovom slučaju postoji uzimajući u obzir iznos kredita ( 40.000,00 kuna) i predmetnu naknadu od 3% ( 1.200,00 kuna) posebno jer se radi o fizičkoj osobi kao korisniku te da je isti bio obvezan iznos kredita vratiti uvećan za kamatu po fiksnoj kamatnoj stopi od 9,980 %. Ovaj sud ocjenjuje kako iznos od 1.200,00 kuna, posebno u vrijeme ugovaranja, kada su cijene i troškovi života bili notorno osjetljivo niži nego danas, prosječnom građaninu može predstavljati značajan iznos.

12. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se ugovara jednokratna naknada u visini 3,000% od iznosa kredita nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, radi se o nesumnjivo odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika i tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o ugovara jednokratna naknada u visini 3,000% od iznosa kredita, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO-a.

13. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

14. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

15. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), te za zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2025. vrijednost od 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak sudskih pristojbi ( 53,09 eura za tužbu i 53,09 eura za presudu) ukupno iznosi 606,18 eura.

16. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 27. veljače 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.