Republika Hrvatska
Poslovni broj: P-374/2024
Općinski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan – Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SP iz Islama [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva KALLAY& PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 15. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. god. ništetan u dijelu u kojemu se način promjene ugovorne stope kamata vezuje uz neobjektivizirane parametre.
II. a) Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.840,45 eur (13.866,87 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 17,22
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.01.2008. do isplate,
- 17,22
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.02.2008. do isplate,
- 17,22
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.03.2008. do isplate,
- 17,22
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.04.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.08.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.09.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.11.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.12.2008. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.01.2009. do isplate,
- 20,66
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.05.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.06.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.12.2009. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.01.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.05.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.06.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.07.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.08.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.10.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.12.2010. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.02.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.03.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.04.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.05.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2011. do isplate,
- 27,53
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.07.2011. do isplate,
- 27,53
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2011. do isplate,
- 27,53
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.09.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2011. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.04.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2012. do isplate, - 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2012. do isplate, - 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.07.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.10.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.11.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.12.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.01.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.02.2012. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.04.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.05.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.06.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.09.2013. do isplate,
- 26,13
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.10.2013. do isplate,
- 1,62
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate,
- 95,86
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
b) Odbija se kao neosnovan (sporedni) tužbeni zahtjev koji glasi:
Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: SP, [adresa], OIB: 72886458681isplati iznos od 1.029,05 eur (7.753,34 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.11.2007. do isplate,
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 27.11.2007. do isplate,
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.01.2008. do isplate,
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.02.2008. do isplate,
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.03.2008. do isplate,
- 6,64
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.04.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.05.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.08.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.09.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.11.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.12.2008. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.01.2009. do isplate,
- 10,07 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.05.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.06.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.10.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.12.2009. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.01.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.02.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.03.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.04.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.05.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.06.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.07.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.08.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.10.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.12.2010. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.01.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.02.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.03.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.04.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.05.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 26.07.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2011. do isplate,
- 15,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.09.2011. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.11.2011. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.12.2011. do isplate
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.02.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.04.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.06.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.07.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 20.08.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.09.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 22.10.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 23.11.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.12.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 16.01.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.02.2012. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 21.03.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.04.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.05.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.06.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.07.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.08.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 13.09.2013. do isplate,
- 14,15 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 18.10.2013. do isplate,
- 0,83
EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate,
- 52,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 14.11.2013. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kredita.
IV. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 504,77 eur (3.803,20 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 21. veljače 2007. godine, do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.
VI. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju: SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 36,74 eur (276,80 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos počevši od dana koji slijedi danu: 14. studenog 2013. godine, do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.
VII. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
1. Iz rješenja Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-11/2023-2 od 1. veljače 2024. slijedi da se ukida presuda ovog suda posl. br. P-1482/2021-36 od 28. listopada 2022. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Iz obrazloženja istog između ostalog slijedi da će u ponovljenom postupku sud otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano, ocijeniti osnovanost istaknutih relevantnih prigovora, prvenstveno prigovor kojim se osporava tužitelju status potrošača i s time u vezi ocijeniti potrebu izvođenja dokaza saslušanja tužitelja radi utvrđenja činjenica odlučnih za ocjenu osnovanosti navedenog prigovora, obrazložiti odluku ukoliko je odbijen neki od dokaznih prijedloga stranaka, ponovno razmotriti pravni interes tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu koje su predmet spora, te donijeti novu zakonitu odluku i za istu dati valjane razlog o odlučnim činjenicama, a u novoj odluci ponovno je potrebno obrazložiti i odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti.
2. Tužitelj u tužbi podnesenoj naslovnom sudu dana 10. kolovoza 2021. godine navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50-3925620 s nadnevkom 16. veljače 2007. godine (dalje : Ugovor). Ugovorom se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate (dalje: kamate). Stopa kamata nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate, te nije odrediva, jer ugovor ne sadrže podatke s pomoću kojih se stopa kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Pošto su kamate ugovorene, ali njihova stopa nije ugovorom ni određena ni odrediva, stopa kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je tužitelju po ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kredita (dalje: Ulazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Ulaznu naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati ulaznu naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora, pa je tužitelj terećenjem za ulaznu naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Kredit po ugovoru je prijevremeno otplaćen. Prilikom prijevremene otplate kredita tuženik je tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita (dalje i: Izlazna naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju kao potrošaču obračunati i naplatiti Izlaznu naknadu. Izneseno u pogledu ulazne naknade primjenjuje se i na izlaznu naknadu, pa se upućuje na izlaganja u toč. 4. ove tužbe. Postupanjem pod 2., 3., 4. 5. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.
3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu od 30. rujna 2021. godine navodi da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika CP, pod brojem OV-2359/2007, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina ĐP, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu, nije uvjerljivo to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su s ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tužitelj također u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je ugovorena člankom 3. Ugovora o kreditu, a kojom su stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu suglasno ugovorile jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (izlazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Jednakog je stava i Županijski sud u Splitu, koji je u recentnoj presudi pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 od dana 24.02.2021. godine utvrdio kako su odredbe glede ugovornih troškova obrade kredita te odredbe o naknadi za prijevremeno vraćanje kredita „dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora“. Nadalje, a u odnosu na odredbu o prijevremenoj otplati kredita, gore navedeni Županijski sud utvrđuje kako „u trenutku prijevremenog povrata ili otplate kredita banka dobiva sredstva koja po planu nisu bila planirana, a istovremeno u odnosu na sredstva koja su nabavljena iz depozita nekog drugog klijenta nema mogućnost prijevremeno raskinuti, te da banka i dalje ima trošak depozita, a kredita više nema jer je prijevremeno vraćen. Stoga u slučaju prijevremene otplate kredita banka ima trošak s jedne strane u odnosu na kamatu koju plaća po depozitu i negativnu kamatu koji plaća na višak sredstava koji drži na drugim računima.“ Pored iznesenog, tuženik upućuje na odredbu članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005), (nadalje: ZOO) koja sadrži opće odredbe o plaćanju odnosno vraćanju kredita prije roka. Naime, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Jedino što je propisano kao zabrana za banku u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka jest da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru kredit trebalo vratiti. Dakle ni po jednoj odredbi ZOO-a izrijekom nije zabranjeno tuženiku kao banci odnosno kreditoru u slučaju prijevremene otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu. Isto tako, a u odnosu na jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-571/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020. Konačno, obzirom da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu te su ih korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 99. ZPP-a kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.
4. U postupku je proveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i bankarstvo ZP (l.s. 214-223), te pregledom i čitanjem isprava i to: ugovora o kreditu br. 138-50-3925620 od 16. veljače 2007. godine (l.s. 6- 12), prijepis knjigovodstvene kartice (l.s. 13-18), otplatni plan (l.s. 19-26), pregled promjena kamatne stope (l.s. 27), zadužnice (l.s. 47-50), osnovne podatke i izjavu sudužnika (l.s. 51-52), zahtjev za kredit (l.s. 53), suglasnosti (l.s. 54-57), obavijest banke od 23. listopada 2013. godine (l.s. 60), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta i izračun utjecaja promjene kamatnih stopa na visinu kamata sukladno Ugovoru o kreditu, UP, mag. oec. (l.s. 170-177) te je saslušan tužitelj u svojstvu stranke (l.s. 370-371).
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. 138-50-3925620 od 16. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem se način promjene ugovorene stope kamate vezuje uz neobjektivizirane parametre, u dijelu kojim se uglavljuje naknada za obradu kredita te u dijelu u kojem se uglavljuje da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete Kreditora. Uz deklaratorne zahtjeve na utvrđenje ništetnosti tužitelj je postavio i zahtjeve za isplatu i to: isplatu preplaćenih iznosa s osnove ugovorene promjene kamatne stope u iznosu od 1.840,45 EUR i eventualni tužbeni zahtjev s iste osnove u iznosu od 1.029,05 EUR iznos od 504,77 EUR s osnove ništetne ulazne naknade i 36,74 kn s osnove izlazne naknade.
6. Iz provedenih dokaza u postupku utvrđeno je:
-da je sklopljenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.486,83 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita,
-da je predmetni ugovor o kreditu zaključen s namjenom kupnje novog vozila, i da je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca,
-da se tužitelj obvezao vršiti otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno dospijeće anuiteta u pravilu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iz mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl.7.), -da je navedenim ugovorom ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,20 %, te da je ugovoreno da će se stopa redovne kamate mijenjati odlukom tuženika (čl.2.),
-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,
-da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. godine te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, i Rev-2221/18 od 17. rujna 2019. godine, -da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,
-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,
-da su odredbe predmetnog ugovora promjenjivosti stope ugovorne kamate odlukom tuženika kao kreditora odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora,
-da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi stranke o navedenim ugovornim odredbama posebno pregovarale te da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj,
-da se radilo nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o promjeni stope ugovorne kamate, niti je tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelju to objasnio niti ga je upozorio na posljedice koje uslijed toga za njega mogu nastupiti, -da je nakon sklapanja ugovora o kreditu tuženik u više navrata mijenjao (povećavao) stopu ugovorne kamate a u obavijestima (l.s. 27,60) tužitelju o tome nije obrazložio i objasnio razloge za to,
-da je tužitelj zaključno 14. studenog 2013. godine u cijelosti prijevremeno otplatio navedeni kredit,
-da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog (povećanja) stope redovne kamate isti preplatio za iznos od 1.029,05 EUR.
7. Iz iskaza tužitelja slijedi da je htio kupiti auto, otišao je u banku gdje su mu rekli da je to najpovoljnije, pa je zato prihvatio ugovor u CHF. Banka je pripremila Ugovor o kreditu, znao je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da je klauzula u CHF, banka mu nije detaljno obrazlagala parametre uz koje se vezuje promjena kamatne stope, niti ga banka niti javni bilježnik nisu upozorili na rizike sklapanja tog ugovora. Nije mogao utjecati na ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, niti naknade za prijevremenu otplatu, tj. ulazne i izlazne naknade. Trebao mu je auto jer ga nisu imali te su dobili i dijete, tj. iz obiteljskih razloga. Nije razmatrao uvjete u drugim bankama, iz auto kuće su ga poslali u Raiffeissen banku i tako je postupio. Kad je sklopio Ugovor o kreditu bio je zadovoljan jer mu je bio potreban auto. Znao je nešto kada ga se pita o valutnoj klauzuli ali nije znao da će to tako puno ići gore. Kredit mu je uredno isplaćen od strane banke. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao niti registrirani obrt niti poslovni udio u trgovačkom društvu. Nije automobil unio u imovinu društva niti ga je koristio u kontekstu poreznih propisa. Ne sjeća se u kojem trenutku je saznao da mora platiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Ne zna zašto je platio tu naknadu.
8. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke jer isti smatra životnim i uvjerljivim te u skladu sa ostalim provedenim dokazima, te kojemu u bitnom dijelu nije prigovoreno.
9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, a uvažavajući pri tome odredbe čl.84. i čl.87. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, uvažavajući odredbu čl.322. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), ali uvažavajući, pozivom na odredbu čl.502. a do čl.502.c ZPP-a, i pravne stavove sudova izražene u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, ovaj sud nalazi utvrđenim da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kao nerazumljive tužitelju kao potrošaču jer u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri te koje su kao unaprijed unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u tom smislu da tuženik tužitelja nije upozorio na rizike ugovaranja kamatne klauzule, nepoštene ugovorne odredbe, a onda da su i ništetne.
10. Svoje novčano potraživanje tužitelj je konačno precizirao, a nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 01. rujna 2022. i 08. studenog 2024. kojim je zatražio od tužene na ime stečenog bez osnova iznos od 1.840,45 EUR, a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta obračunatih temeljem jednostrano promijenjene kamatne stope u odnosu na anuitete obračunate po zakonom propisanoj kamatnoj stopi u smislu čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje ZOO), sve uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog obroka.
11. Za slučaj da sud ne bi prihvatio takav zahtjev tužitelj je sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP istaknuo tužbeni zahtjev kojim od tužene potražuje iznos od 1.029,05 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu počev od dospjelosti svakog mjesečnog obroka. Obrazlažući takvo potraživanje tužitelj tvrdi da stranke o kamatnoj klauzuli nisu pojedinačno pregovarale već je kamatnu stopu banka mijenjala svojom jednostranom odlukom te bi u ovom slučaju vrijedila početno ugovorena kamatna stopa od 5,20 %. Budući je tužena teretila tužitelja po kamatnoj stopi na koju nije imala pravo, podredno istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj sada traži povrat iznosa od 1.029,05 EUR a koji iznos predstavlja razliku između naplaćenih anuiteta po jednostranoj odluci banke i anuiteta obračunatih po početnoj kamatnoj stopi, a sve uz pripadajuću kamatu počev od dospjelosti svakog pojedinog anuiteta.
12. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz čl.2. prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
13. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
14. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu kamatne klauzule.
15. Očitujući se o osnovu novčanog potraživanja tužena je ustrajala u prijedlogu da se tužbeni zahtjev odbije ukazujući na pravna shvaćanja zauzeta u sudskoj praksi u pogledu pravne valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
16. Ocjenom svih provedenih dokaza odlučeno je kao u pravorijeku, a to iz slijedećih razloga:
Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita, i tužena, kao kreditor, dana 16. veljače 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj ugovora 138-50-3925620. Istim je ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 25.486,83 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci. U čl. 2. Ugovora utvrđeno je da kamatna stopa iznosi 5,20 % s time da je ta stopa promjenjiva, s time da je u istom članku naznačeno doslovce "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".
Među strankama je neprijeporno da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala, a to jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa br. 217). Tako je od 30. studenog 2007.godine iznosila 6,20 % godišnje, od 31. svibnja 2008. godine iznosila je 6,75 % godišnje, od 31.ožujka 2009. iznosila je 7,75 % godišnje a od 31.listopada 2011. godine iznosila je 7,25 % godišnje.
Također je među strankama neprijeporno da je tužitelj u cijelosti prijevremeno isplatio kredit dana 14. studenog 2013. godine po spomenutom ugovoru i da je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 14. studenog 2013. godine. Prigovor tužene da tužitelj nema pravnog interesa podnijeti ovakvu tužbu budući je obveznopravni odnos među strankama prestao ispunjenjem tj. otplatom kredita nije osnovan. Ovo stoga jer je predmet spora zahtjev radi isplate preplaćene kamate pri čemu tužitelj ne mora dokazivati svoj pravni interes, a na osnovanost takvog potraživanja ne utječe okolnost da je obveznopravni odnos među strankama prestao ispunjenjem ugovora.
Pregledom Ugovora kojega su zaključile parnične stranke opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu. U konkretnom slučaju je riječ o tipskom ugovoru, ni u jednoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo niti je kod sklapanja ugovora na bilo koji način tužitelj bio upozoren na opasnost sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.
Ni tvrdnja tužene o tome da je tužitelj bio upoznat s općim uvjetima poslovanja i drugim aktima banke i da mu je bio dostavljen otplatni plan nije od značaja u ovoj parnici.
17. Naime, prema odredbi čl. 295. st. 1. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u tipskom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva. Takvi opći uvjeti dopunjuju posebne pogodbe među ugovarateljima, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
18. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora.
19. Čl. 1111. ZOO propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj ga je dužan vratiti, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednost nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije opala.
20. Prema shvaćanju suda, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare, a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/2013, pozivajući se i na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom pravnom pitanju izneseno u odluci poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. ZZP tužbu definiranu čl. 241. ZOO kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u toj odluci zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (za kamatu) počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014.. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. kolovoza 2021. godine, nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. godine istekao je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega se prigovor zastare od strane tuženice ukazuje osnovanim u dijelu koji se odnosi na zastaru restitucijskih zahtjeva zbog promjenjive kamatne stope. Dakle, što se tiče zahtjeva za isplatu po osnovi ništetenosti odredaba o promjenjivosti kamatne stope, sud smatra da je nastupila zastara jer je u tom dijelu zastara počela teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu a to je bilo 13. lipnja 2014., dok je tužba podnesena tek 10. kolovoza 2021. pa je zasigurno protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO/05.
21. Međutim, pravo na isticanje ništetnosti je ograničeno – ne gasi se, kako je propisano u čl. 328. ZOO/05 i ne ovisi o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva pa je u tom dijelu valjalo usvojiti deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o kamatama.
22. Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača budući osobni automobil kupljen od "Pete Brzine" d.o.o. Škabrnje financiran ugovorom o kreditu za kupnju novog vozila marke Seat zaključenog 16.2.2007. tužitelj nije unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio nikakva prava u kontekstu poreznih propisa. Navedeno proizlazi u prvom redu iz stranačkog iskaza tužitelja.
U odnosu na navode tuženika kojim osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno odredbi čl.3.st.1. ZZP-a, valja kazati da se isti ukazuju paušalni, nepotkrijepljeni bilo kakvim dokazom te stoga neosnovani.
23. Člankom 9. Ugovora o kreditu određeno je između ostalog da se na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svih njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.
24. Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi te o naknadi nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogla pregovarati što proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja koji je iskazao da kao klijent nije pregovarao o uvjetima kredita jer su ti uvjeti bili u skladu sa tadašnjom odlukom banke.
Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."
Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj i izlaznoj naknadi i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa kredita te izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi banka kao kreditor. Također je tužitelj u svom iskazu potvrdio da se s njim kao potrošačem nije pregovaralo o uvjetima kredita.
Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.
Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 3. i 9. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u utuženim iznosima, to je očito da su iste prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe članka 3. i 9. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.
Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita i izlazne naknade, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe, te postoji obveza vraćanja uplaćenih iznosa od 504,77 eur i 36,74 eur. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.
S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako to navodi tuženik. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita kao i činjenica da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i naknadom za prijevremenu otplatu kredita, nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita te prilikom prijevremene otplate kredita.
Slijedom svega navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i čl. 9 u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnosti i uz uvjete koje odredi kreditor.
Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 3. u kojem je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i u dijelu čl. 9 u kojem je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnosti i uz uvjete koje odredi kreditor, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ulazne i izlazne naknade, pri čemu je između stranaka nesporno da je ulazna naknada naplaćena 21. veljače 2007. (na dan korištenja kredita) u iznosu od 504,77 eur te izlazna naknada 14. studenog 2013. u iznosu od 36,74 eur. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članaka 3. i 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:
Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
25. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos (ulazne) naknade u iznosu od 504,77 eur i iznos (izlazne) naknade u iznosu 36,74 eur. Na ove iznose tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknade su naplaćene 21. veljače 2007. i 14. studenog 2013. što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 22. veljače 2007. i od 15. studenog 2013. u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.
26. U odnosu na navode tuženika da su ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu ne samo tužitelj i tuženik već i NP, kao sudužnik, valja kazati da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenim suparničarima, ali ne i o nužnim. Stoga predmetnom tužbom nije bilo nužno obuhvatiti sve ugovorne strane, slijedom čega se navedeni prigovor tuženika ukazuje neosnovan.
27. Na pripremnom ročištu dana 02. veljače 2022. sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Ovo stoga jer je neprijeporno da je ugovor o kreditu zaključen u poslovnoj jedinici tužene u Zadru pa se mjesna nadležnost temelji na odredbi čl. 59. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP). Citiranom je zakonskom odredbom propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Nadalje, prema stajalištu Vrhovnog suda RH, koje stajalište prihvaća i ovaj sud, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Naime, odredba čl. 12. Ugovora je nepoštena ugovorna odredba u okviru odredbi Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81., 87. i dr. NN 96/03, čl. 6., 96., 102. i dr. NN 79/07, čl. 41., 49., 50., 55. i dr. NN 41/14). Ugovor je pripremio i predložio tuženik, a o odredbi o mjesnoj nadležnosti suda se nije pojedinačno pregovaralo – istu je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac. Takvom odredbom tužitelju su nametnuti znatno veći financijski i dr. troškovi, uzevši u obzir da bi tužitelj za pristup sudu morao putovati iz mjesta prebivališta (BP) na Općinski građanski sud u Zagrebu i natrag, a isto osim financijskog napora, uzrokuje i znatan vremenski napor tužitelju. Kako se radi o odredbi na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, to je takva ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna.
28. Zbog navedenoga je ovaj sud utvrdio da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan.
29. Na pripremnom ročištu dana 02. veljače 2022. sud je također svojim rješenjem dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe čl. 190.st.3. ZPP-a. Naime, tužitelj je postavio točno određeni tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja na poziv suda da uredi tužbu rješenjem od 19. listopada 2021. godine. Tuženik se u svom podnesku od 11.11.2021. usprotivio preinaci tužbe, ističući da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev. Sud je dopustio preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka, smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
30. Sud je odbio daljnji dokazni prijedlog stranaka saslušanja javnog bilježnika CP kao svjedoka na okolnost da je prilikom solemiziranja predmetnog ugovora o kreditu objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla, budući smatra činjenično stanje dovoljno utvrđenim i razjašnjenim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a također u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka. Tuženik je na ročištu od 15. siječnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenika tuženika-voditelja regije ĐP, kao svjedoka koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a.
32. Zbog navedenoga odlučeno je kao u pravorijeku.
U Zadru, 27. veljače 2025.
Sutkinja
Tatjana Domijan-Mrva
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka.
Dna:
1. Tužitelju po pun.,
2. Tuženiku po pun.,
