Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-275/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu po sutkinji Zdenki Kudović- Husain u parničnom predmetu tužitelja ĆP OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetnika iz Bjelovara, protiv tužene Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 4. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tužene, dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. st. 3. Ugovora o kreditu, broj: 3208531889, broj kreditne partije: 7103529360, sklopljenom 01. ožujka 2007. između tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 kojom je ugovorena tužiteljeva obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 da tužitelju ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 eur tekućom od 27. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 740,61 eur, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 1. ožujka 2007. kao korisnik kredita sklopio s tuženom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 3208531889, broj kreditne partije:7103529360 (dalje: Ugovor) kojim joj je tužena odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 17.446,66 švicarskih franaka (dalje: CHF) protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tužene za tu valutu na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca u svrhu kupnje motornog vozila. Tvrdi kako mu je tužena odredbom članka 2. stavak 3. tog Ugovora nametnula ugovornu odredbu kojom je bio u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja Kreditor, na temelju koje mu je naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kako to proizlazi iz tablice prometa po kreditu. Tvrdi kako nije imao mogućnosti pregovarati o toj odredbi ugovora već mu ju je tužena nametnula jednostrano u unaprijed pripremljeni tipski ugovor o kreditu, a da ta odredba ne sadrži ikakve podatke temeljem kojih bi mogao zaključivati o visini te naknade pa se radi o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a tuženoj u vezi sa obradom kredita nije nastao ikakav trošak koji bi opravdavao tu naknadu jer je upravo on, tužitelj snosio sve troškove povezane sa sklapanjem toga Ugovora. Poziva se na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj mu je obveza za primljeni iznos platiti kreditoru samo ugovorene kamate.

2. Nadalje tvrdi da je prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik od tužiteljice naplatio jednokratno iznos od 8.184,15 kn kao naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jednostrano određenu od tuženika u visini od 2,50% od odobrenog kredita. Budući da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu te da tužiteljica nije imala ikakvog utjecaja na njegov sadržaj, koristio se nepoštenom poslovnom praksom te kao jača ugovorna strana i financijska institucija nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadama za obradu zahtjeva te upravljanja kreditom, čime je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, čime je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP) i to člancima 81., 82. i 87, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05). Kako prije sklapanja spornog Ugovora nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom o toj Ugovornoj odredbi iz članka 10. stavak 1., niti su joj objašnjeni parametri po kojima se ta naknada određuje, takva obveza nije određena niti je odrediva, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime joj je nametnuta prekomjerna obveza i ekonomski potpuno neopravdana, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, a protivna je i ostalim načelima obveznog prava, uz ostalo, načelu ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

3. Stoga smatra predmetnu Ugovornu odredbu ništetnom, a budući da je tuženik temeljem takve odredbe stekao nepripadnu imovinsku korist za koju nema pravne osnove, osim zahtjeva za utvrđenje njezine ništetnosti traži i povrat plaćenog iznosa s te osnove, odnosno sada iznosa od 1.086,22 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno stavlja prigovor označenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu d 1.330,00 eur koju ničim ne dokazuje. Zatim tvrdi da tužitelj ničim nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbena utvrđenje ništetnosti dijela spornog Ugovora pa predlaže odbaciti je zbog nedostatka pravnog interesa. U slučaju meritornog odlučivanja ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača, a sve i da to dokaže tvrdi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dovoljno jasna, razumljiva i lako uočljiva pa stoga u smislu odredbe članka 57. Zakona o zaštiti potrošača te članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ nije ni dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost kada je u njoj sadržano koje se usluge i troškovi se pokrivaju u zamjenu za iznose koji se naplaćuju temeljem te ugovorne odredbe. Također ističe da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi bila suprotna odredbi članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ jer samo činjenica što u Ugovoru nisu određeno navedene konkretne usluge koje se plaćaju ne znači da te odredbe ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

5. Stoga je predložio odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu mu troškova postupka.

6. Odlučujući o tužbenom zahtjevu izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), pregled prometa po spornom kreditu (list 12-20, saslušan je tužitelj kao parnična stranka (list 118) te izvršen uvid u potvrdu o naplaćenoj ulaznoj naknadi (list 121).

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka ocjenom izvedenih dokaza u skladu sa odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje: ZPP) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan. 8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovorne odredbe iz članka 2. Ugovora koja glasi: "...Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

9. Među strankama je nesporna činjenica sklopljenog Ugovora o kreditu broj 3208531889, broj kreditne partije:7103529360 dana 1. srpnja 2007. u kojem je pored ostalih ugovornih odredbi u članku 2. ugovoreno "...Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.".

10. Sporna je visina predmeta spora, pravni interes tužitelja na podnošenje samo tužbe na utvrđenje ništetnosti te odredbe, a ukoliko ima je li predmetni Ugovor potrošački te je li ništetna navedena ugovorna odredba.

11. Tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe na utvrđenje kako bi na temelju toga ostvarila pravo na povrat temeljem te odredbe plaćene naknade tuženiku. Naime, iz potvrde tuženika (list 121) proizlazi da joj je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.183,13 kn. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla te su njezine posljedice propisane odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) prema kojima uslijed ništetnosti svaka strana mora drugoj vratiti što je primila temeljem ništetne ugovorne odredbe, a i strana koja je kriva za sklapanje ništetnog ugovora, ima obvezu svom suugovaratelju naknaditi i eventualnu štetu koja mu je nastala kao posljedica te ništetnosti.

12. No, budući da je tužitelj kao pravni interes na podnošenje predmetne tužbe naveo samo njegovo pravo na vraćanje plaćene naknade čiji je iznos 157,03 eur te nije obrazložio i postojanje nekog drugog prava koje bi mu iz te ništetnosti proizlazilo, sud je na prigovor tuženika označenoj vrijednosti predmeta spora istu utvrdio upravo u visini te plaćene naknade od 157,03 eur sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP- a.

13. Tužitelj je po ocjeni suda nedvojbeno utvrdio da je predmetni Ugovor potrošački budući da je novčanim iznosom dobivenim iz tog kredita kupio automobil za osobne potrebe, a tuženik ničim nije dokazao suprotno. U vrijeme sklapanja spornog Ugovora bio je na snazi ZZP/03 koji je člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje:ZZP/03) propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stavak 2. toga članka definirao je trgovca kao svaku osobu koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja odnosno svoje djelatnosti, što je u ovom slučaju tuženik kao bankarska institucija.

14. Odredbom članka 81. stavak 1. toga Zakona bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (točka 1.), da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed bila formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (točka 2.) te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je to dužan dokazati (točka 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništavost sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 odnosno ništetnost sukladno članku 102. stavak 1 ZZP.

15. Odredbom članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja je ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju inkorporirana u domaće zakonodavstvo propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom u dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a stavkom 5. da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. 16. Tužitelj je u iskazu naveo da mu je agent u auto kući u kojoj je kupio osobni automobil marke Dacia za vlastite potrebe, rekao kako će mu pripremiti sve potrebne papire za realizaciju kupnje vozila na kredit, da je tamo i preuzeo ugovor o kreditu ga je samo odnio na ovjeru potpisa javnom bilježniku te nije ni znao da se obvezao platiti banci i uslugu obrade kredita, misleći da će kredit biti u visini cijene vozila no bio je viši iznos za cijenu te naknade. Nitko mu nije pojašnjavao odredbe ugovora ni koje naknade mora platiti.

17. Iz navedenog iskaza tužitelja koji tuženik ničim nije osporio proizlazi da je sporni ugovor doista sastavljen kao tipski na standardnom obrascu ugovora koje je tada nudio svojim klijentima pod istim uvjetima, te da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa ni ovdje spornoj o ugovorenoj naknadi za obradu kredita.

18. I po ocjeni ovog suda takvim postupanjem tuženika kao trgovca i jače ugovorne strane, tužitelj je stavljen u neravnopravni položaj ovisnosti o ponudi i zahtjevu trgovca- banke pa je takva ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika da je sporna ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva jer niti se navodi koje bi to naknade i troškove tužitelj kao korisnik kredita trebao platiti niti su dani ikakvi parametri iz kojih bi mogao zaključivati o mogućim obvezama plaćanja i iznosima. Osim toga, tužitelj tvrdi da nije dobio osim Ugovora ikakve druge isprave od banke, pa tako ni u Ugovoru spominjanu Odluku o Tarifi naknada, a tuženik nije dokazao da bi je prezentirao tužitelju.

19. Naime, pojam ugovora o kreditu propisan je odredbom članka 1021. ZOO-a prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, tom je odredbom definirano što je korisnik kredita dužan platiti kreditoru, odnosno što je kreditor ovlašten naplatiti od korisnika kredita. U visini ugovorene kamate trebala bi biti sadržana i cijena rada na pripremi ugovora pa je ugovaranjem predmetne odredbe tuženik postupio protivno načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika u tom obveznom odnosu, savjesnosti i poštenja, dužnosti suradnje izabrane zlouporabe prava).

20. Stoga se utvrđuje da je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer je njome preuzeta obveza u potpunosti ovisila o tuženiku, a slijedom toga temeljem odredbe članka 87. ZZP/03 i članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23-dalje ZOO) i ništetna te je usvojen kao osnovan tužbeni zahtjev.

21. O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje:Tarifa), sve uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora utvrđenu po sudu u iznosu od 157,03 eur. Opravdanim mu je priznat trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristupa punomoćnika na jedno ročište, sve u visini od 25 bodova za svaku radnju sukladno Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife, što je ukupno po osnovi zastupanja 75 bodova, a primjenom Tbr. 54 za vrijednost jednog boda od 2,00 eur pripada mu iznos od 150,00 eur. Na taj iznos dosuđen mu je i zatraženi PDV od 25% po Tbr. 46 Tarife što je iznos od 37,50 eur. Nadalje, opravdan mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora u visini od 13,27 eur jer se ne radi o sporu iz članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama da bi bio oslobođen od njihova plaćanja.

22. Stoga mu se dosuđuje trošak postupka u ukupnom iznosu od 214,04 eur, a kako je specificiranim troškovnikom (list 122) zatražio iznos od 954,65 eur odbijen mu je zahtjev za naknadu preostalog zatraženog iznosa od 740,61 eur.

U Vrbovcu 27. veljače 2025.

Sutkinja

Zdenka Kudović – Husain

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude na e-Oglasnoj ploči. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1.odvj. Jugoslav Puran, Bjelovar

2.odvj. Kruno Knežević, Zagreb