Poslovni broj: P-631/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić , odvjetnica iz Donje Stubice , Nova ulica 3/1 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Gložinić i Barbara Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 11. studenog 2024. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja Matee Polanović Pamuković, odvjetnice iz Zaboka te punomoćnice tuženika Barbare Knežević, odvjetnice iz Zagreba, dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od dana 9. prosince 2004., koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 753,38 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

-na iznos od 0,52 EUR od 19.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 2,37 EUR od 19.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,21 EUR od 23.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,92 EUR od 26.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1,36 EUR od 27.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 0,46 EUR od 21.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 3,46 EUR od 26.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 2,77 EUR od 23.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,84 EUR od 26.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 6,07 EUR od 27.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 7,58 EUR od 28.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 20,60 EUR od 28.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 17,92 EUR od 27.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 26,11 EUR od 27.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 23,28 EUR od 27.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 18,73 EUR od 27.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 28,34 EUR od 23.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 40,56 EUR od 21.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 31,90 EUR od 25.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 34,94 EUR od 21.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 31,08 EUR od 24.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 31,77 EUR od 27.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 48,15 EUR od 27.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 49,75 EUR od 16.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 63,44 EUR od 22.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 56,41 EUR od 3.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 48,71 EUR od 23.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,88 EUR od 21.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,29 EUR od 22.11.2011. pa do isplate i

-na iznos od 50,96 EUR od 20.12.2011. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-2586085 od dana 19. prosinca 2004.: ,,Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

IV. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćane naknade za obradu kredita isplati iznos od 166,73 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2004. pa do isplate po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinmca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

V. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužitelju: HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.362,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 27. veljače 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

VI. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tužitelja : HD iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VII. O d b i j a se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 575,77 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1Tužitelj HD u tužbi tvrdi da je s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. dana 9. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2586085 , kojim se Ugovorom isti, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 19.730.30 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, a tužitelj se sukladno čl. 7. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, međutim prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja,pače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a s time u svezi razvidna je činjenica, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji promjenjivi element (valutna klauzula vezana za švicarski franak), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pa tako ni danas nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu te nadalje tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju, činidba glede vezivanja anuiteta uz valutnu klauzulu u CHF, koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva,a tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, kao i da isti uopće nije bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja švicarskog franka nego je suprotno od navedenog, tužitelju kredit vezan uz valutu CHF, bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit i tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao i ako tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće i u vrijeme kada su sklapani ugovori , koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten i zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive te osim navedenog, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž- 7129/13 od dana 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, od dana 4. srpnja 2013. ,u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, ,,u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara , koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima" te tužitelj ističe i dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od dana 9. travnja 2015. pod poslovnim brojem Revt- 249/14 i nadalje tužitelj tvrdi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, od dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, ,,u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača t suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima" te je tvrdnje tužitelja potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. , a kako prema odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09.,89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača , ,,Narodne novine '' br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a osim toga prema čl. 502 c. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje ZPP ), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati i sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao i s obzirom na sve navedeno , kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj smatra početni anuitet mjerodavnim, ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,674 CHF i nadalje tužitelj tvrdi da su u predmetnom ugovoru o kreditu sadržane i nezakonite odredbe o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 3. koji određuje naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i odredba o prijevremenoj otplati kredita pa je tako čl. 9. t. 6. Ugovora određeno kako se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a koje naknade su tužitelju naplaćene te je i takva odredba ništetna , jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru bez da je potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj iste ,a nejasno je koji su to uvjeti koje je kreditor odredio te na koji je način određena njihova visina, dakle, tuženik je jednostrano odredio ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita te naknadi za obradu kredita, jer je isti ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem glede citiranih ugovornih odredbi niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njihovim određivanjem tako da tužitelj tužbom traži utvrđenje da jer ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od dana 9. prosince 2004., koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i traži od tuženika isplatu iznosa od 198,23 EUR zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli , kao i zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa , zatim tužitelj traži da se utvrdi ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2586085 od dana 19. prosinca 2004.: ,,Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ te tužitelj traži da mu tuženik isplati iznos od 166,73 EUR s osnova plaćene nakade za obradu kredita i tužitelj traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 15. listopada 2024. precizirao tužbeni zahtjev , kojim zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli traži od tuženika isplatu iznosa od 753,38 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok su ostali tužbeni zahtjevi ostali neizmijenjeni.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 9. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-2586085, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.730,30, a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva te tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom , a tuženik u odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF i Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten , s time da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) te nadalje tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute i protivno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula, a svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama tako da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ,,Narodne novine '' br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a osim toga tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, a tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u ,,slučaju Franak“ , jer se ne radi o odlukama koje djeluju ergo omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, a tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati te tužitelj nije bio stranka u postupku ,koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude dok u odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna , tuženik tvrdi da u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovorena je naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i takva odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva te pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio Javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora pri čemu tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita i tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, jer prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke su zaključile ugovor , a tuženik stavlja i prigovor zastare tražbine tužitelja sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ pa s obzirom da je tužitelj podnio tužbu 11. lipnja 2023.tražbina tužitelja je zastarjela i slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 029-50-2586085 od dana 9. prosinca 2004. , uvid u Izračun ( list 14 spisa ), uvid u Promet po računu ( list 15 i 16 spisa ), uvid u Otplatnu tablicu ( list 17 do 129 spisa ), uvid u prijepis knjigovodstvene kartice ( list 20 do 24 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 25 do 27 spisa ), uvid u zahtjev za kredit ( list 38 spisa ),uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušan je tužitelj HD.

5. Nesporno je da je dana 9. prosinca 2004 tužitelj HD zaključio s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb ,kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 029-50-2586085 za kupnju vozila , kojim kreditom je odobreno i stavljeno na raspolaganje tužitelju iznos od 19.730.30 CHF , a prema članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od dana 9. prosince 2004., ugovoreno je da se kredit plaća : ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. te je ugovoren rok otplate od 84 mjeseca i da je tužitelj dužan platiti i kamatu koja iznosi 5,85%,a također je tim Ugovorom ugovorena naknada za obradu kredita i to u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2586085 od dana 19. prosinca 2004. gdje je ugovoreno : ,,Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

6. Sporno je u ovom predmetu da li je odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50- 2586085 od dana 9. prosinca 2004 sklopljenog između tužitelja i tuženika , a sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2586085 od dana 19. prosinca 2004. gdje je ugovoreno : ,,Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ ništetna te je sporno da li je ništetna odredba ugovora glede valutne klauzule sadržane u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu gdje je ugovoreno da se kredit plaća : ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ , odnosno da li je zbog promjene deviznog tečaja-valutna klauzula preplaćen iznos mjesečnih anuiteta.

7. Tužitelj HD saslušan u svrhu dokazivanja je izjavio da je predmetni kredit uzeo 2004. kod tuženika s time da kod tuženika nije imao otvoren račun te je uzeo kredit u iznosu od oko 100.000,00 kn. Tuženik tvrdi da je auto kuća „Kozina“ bila u dogovoru s bankom, ovdje tuženikom i napravljen je predmetni ugovor o kreditu, a namjena tog kredita bila je kupnja osobnog automobila te je rok otplate kredita bio sedam godina.Tužitelj tvrdi da je u cijelosti otplatio predmetni kredit. Tužitelj se sjeća da je zapravo ugovor bio vezan uz CHF, a nije tražio kredit u nekoj drugoj valuti kuna ili EUR i tvrdi da je zapravo mogao uzeti kredit u nekoj drugoj banci za istu namjenu u kunama ili EUR, ali je uzeo kredit u CHF, jer je bila najpovoljnija kamata i ne sjeća se da bi što drugo bilo povoljno u vezi tog kredita. Tužitelj tvrdi da nije ništa posebno pitao niti se interesirao u vezi s valutnom klauzulom, a niti ne zna što je zapravo valutna klauzula. Tužitelj navodi da je početna rata bila 1.400,00 kn, a tijekom otplate kredita došlo je do porasta mjesečnih rata kredita i najviše je iznosila oko 2.200,00 kn. Tužitelj tvrdi da nije ništa pitao u banci zbog čega je došlo do tolikog porasta mjesečne rate kredita, a isto tako niti banka ga nije obavijestila o tome zbog čega je došlo do porasta mjesečne rate kredita. Tužitelj navodi da sada ne može ništa posebno reći o naknadi za obradu kredita, ali tvrdi da nije ništa prigovarao niti stavljao primjedbe glede naknade za obrade kredita kao i valutne klauzule.Nadalje tužitelj tvrdi da je predmetni osobni automobil ,kojeg je kupio na kredit bio za njegove osobne potrebe, a u vrijeme uzimanja kredita i otplate kredita nije imao svoj obrt niti tvrtku i radio je u tvrtki „Orometal“ u Oroslavju. Tužitelj tvrdi da je on osobno otplaćivao predmetni kredit. Tužitelj navodi da je bio kod Javnog bilježnika radi ovjere predmetnog ugovora o kreditu, ali mu Javni bilježnik nije ništa rekao o tom Ugovoru već mu je samo objasnio da je dužan plaćati mjesečne rate kredita, a Javni bilježnik mu nije govorio o tečaju i stabilnosti CHF.Tužitelj navodi da nije pitao ,odnosno išao u drugu banku radi usporedbe visine mjesečnih rata kredita i to zbog toga , što su neki njegovi prijatelji i poznanici isto uzimali kredit kao i on u navedenoj valuti. Tužitelj napominje da nije tražio od banke da se izvrši konverzija kredita iz CHF u EUR, a niti ga je o tome obavijestila banka niti mu je to ponuđeno , a tvrdi da je samo došao preuzeti ugovor o kreditu kod auto kuće „Kozina“ i nitko ga nije upozorio tada o mogućem rastu tečaja valute. Tužitelj navodi da je pročitao ugovor i da mu je zapravo izgledalo ,,normalno'', ali da on inače nije stručnjak. 8. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05,41/08,125/11,78/15 i 29/18 –dalje ZOO) propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

9. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita niti je određena niti odrediva.

10. Naime, naknada za obradu kredita određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužitelja bez da je za to tražio njegovu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja.

11. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaća naknada za obradu kredita , uzrokovan je nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, koju promjenu on nije mogao predvidjeti, a pravilnost nije mogao provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

12. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed, pripremlienog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

13. Iz takvog odnosa tužitelja i tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade kredita

14. Prema tome na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada kreditnog zahtjeva ulazi u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

15. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. 16. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

17. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknadu za obradu kredita niti je dokazao kako je utvrdio tu naknadu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita .

18.. Slijedom navedenog utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2586085 od dana 19. prosinca 2004. koja glasi : ,,Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III izreke presude.

19. Budući da je utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe , a da je nesporno da 3,30% od iznosa odobrenog kredita iznosi 166,73 EUR , to je valjalo odlučiti , kao u toč. IV izreke presude.

20. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima to je isto dužan vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, sa zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja, odnosno od 14. prosinca 2004.

21. U ovom predmetu sporno je i da li su ništetni dijelovi Ugovora , koji se odnose na valutnu klauzulu i to odredba članka 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od dana 9. prosince 2004., koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“

22. Pritom valja reći da je nesporno da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004 . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

23. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim ve ći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja šv icarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

24. Naime, kako i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi rečeno mu je prije uzimanja kredita da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti i iznosili oko 1.400,00 kn, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita i rata je najviše iznosila oko 2.200,00 kn, s time da tuženik nije ništa govorio o tome da može doći do povečanja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

25. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

26. Pri tome valja reći da je tužitelj prosječan potrošač , kao što navodi, po zanimanju strojobravar te nje niti znao što znači valutna klauzula te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo , značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

27. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

28. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 029-50-2586085 od dana 9. prosince 2004., koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“. radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

29. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet JD protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

30. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

31.

Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

32. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnost izračuna razlike između iznosa kojeg je tužitelj platio po predmetnom kreditu po mjesecima i s datumima uplata i onog iznosa kojeg bi platio da je za cijelo vrijeme trajanja kredita bio primijenjen početni tečaj CHF na dan isplate kredita.

33. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da je ugovoreni iznos od 19.730,30 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio protuvrijednost od 96.631,93 kn, odnosno 12.825,26 EUR,a ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 753,38 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),a ako se promatraju i pozitivni i negativni iznosi (prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2005.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 202,67 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.

34. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik nije prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka glede matematičkog izračuna , ali je naveo da je vještak koristio za cijelo vrijeme fiksni tečaj dok ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj nego srednji tečaj na dan dospijeća pojedinog iznosa kredita , ali tuženik na tu okolnost nije predložio da se vještak o tome naknadno očituje.

35. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke na isti nisu stavile primjedbe pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

36. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika kako to čini vještak , valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

37. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da je on prema predmetnom Ugovoru o kreditu preplatio mjesečne anuitete zbog promjene deviznog tečaja-valutne klauzule u ukupnom iznosu od 753,38 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

38. Osim navedenog iznosa , tuženik je sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

39. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan. 40.

Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

41. Glede naknade za obradu kredita i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja – valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj u ovom individualnom sporu podnio je tužbe u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužitelj podneskom podnio tužbu, tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

42. Tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

43. Naime , predmetni kredit je bio namjenski za kupnju vozila , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu naveo tužitelj te je automobil koristio za svoje osobne potrebe i tužitelj je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i otplate kredita radio kao strojobravar u tvrtki ,,Orometal'' u Oroslavju te nije imao svoju tvrtku ili obrt , a i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

44. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, ( ,,Narodne novine '' br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP ), a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 75 bodova ,za sastav podneska od dana 21. 3. 2024. po tbr 8/1 75 bodova , za zastupanje na raspravi dana 5. 6. 2024. po tbr . 9/1 75 bodova, za sastav podneska od dana 20. 6. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 30. 9. 2024. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 15. 10. 2024. po tbr 8/1 75 bodova i za zastupanje na raspravi dana 11. 11. 2024. po tbr 9/1 75 bodova , a kako je 1bod 2,00 EUR , to iznosi 850,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 212,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.362,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 27. veljače 2025.

45. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od dana 20.rujna 2023. ,koji se odnose na dostavu punomoći za zastupanje tužitelja od strane punomoćnice tužitelja , jer je punomoćnica punomoć trebala dostaviti uz tužbu , a što nije učinila već je to učinila naknadno pa je valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

46. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 575,77 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 27. veljače 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Vinka Brundula Tadić , odvjetnica iz Donje Stubice , Nova ulica 3/1

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4