R E P U B L I K A H R V A T S K A
Općinski sud u Slavonskom Brodu
Trg pobjede 13, Slavonski Brod
Poslovni broj: P-78/2022-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja PB, osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Opačka, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice, nakon javne objave presude, 27. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 1, čl.2. i čl. 7. Ugovor o kreditu br. 918-50-3523779 od 14.lipnja 2006. zaključenog između tužitelja PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb OIB:53056966535, isplatiti tužitelju PB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.934,47 eur (slovima: jedna tisuća devetsto trideset četiri eura i četrdeset sedam centi) po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, a od 01.01.2023. prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , na iznose od:
-6,28 EUR počam od 31.10.2008. do konačne isplate
-8,49 EUR počam od 31.12.2008. do konačne isplate
-10,08 EUR počam od 31.01.2009. do konačne isplate
-10,80 EUR počam od 28.02.2009. do konačne isplate
-8,69 EUR počam od 31.03.2009. do konačne isplate
-9,07 EUR počam od 30.04.2009. do konačne isplate
-6,10 EUR počam od 31.05.2009. do konačne isplate
-3,91 EUR počam od 30.06.2009. do konačne isplate
-4,50 EUR počam od 31.07.2009. do konačne isplate
-5,68 EUR počam od 31.08.2009. do konačne isplate
-5,58 EUR počam od 30.09.2009. do konačne isplate
-4,41 EUR počam od 31.10.2009. do konačne isplate
-6,63 EUR počam od 30.11.2009. do konačne isplate
-8,42 EUR počam od 31.11.2009. do konačne isplate
-10,97 EUR počam od 31.01.2010. do konačne isplate
-10,41 EUR počam od 28.02.2010. do konačne isplate
-13,88 EUR počam od 31.03.2010. do konačne isplate
-13,25 EUR počam od 30.04.2010. do konačne isplate
-14,55 EUR počam od 31.05.2010. do konačne isplate
-25,69 EUR počam od 30.06.2010. do konačne isplate
-23,44 EUR počam od 31.07.2010. do konačne isplate
-30,50 EUR počam od 31.08.2010. do konačne isplate
-28,12 EUR počam od 30.09.2010. do konačne isplate
-24,26 EUR počam od 31.10.2010. do konačne isplate
-32,57 EUR počam od 30.11.2010. do konačne isplate
-43,16 EUR počam od 31.12.2010. do konačne isplate
-35,77 EUR počam od 31.01.2011. do konačne isplate
-38,46 EUR počam od 28.02.2011. do konačne isplate
-35,19 EUR počam od 31.03.2011. do konačne isplate
-35,86 EUR počam od 30.04.2011. do konačne isplate
-50,18 EUR počam od 31.05.2011. do konačne isplate
-51,67 EUR počam od 30.06.2011. do konačne isplate
-63,87 EUR počam od 31.07.2011. do konačne isplate
-57,82 EUR počam od 31.08.2011. do konačne isplate
-51,16 EUR počam od 30.09.2011. do konačne isplate
-50,62 EUR počam od 31.10.2011. do konačne isplate
-50,18 EUR počam od 30.11.2011. do konačne isplate
-53,52 EUR počam od 31.12.2011. do konačne isplate
-56,45 EUR počam od 31.01.2012. do konačne isplate
-56,92 EUR počam od 29.02.2012. do konačne isplate
-55,05 EUR počam od 31.03.2012. do konačne isplate
-56,47 EUR počam od 30.04.2012. do konačne isplate
-57,48 EUR počam od 31.05.2012. do konačne isplate
-56,05 EUR počam od 30.06.2012. do konačne isplate
-56,55 EUR počam od 31.07.2012 do konačne isplate,
-55,50 EUR počam od 31.08.2012. do konačne isplate
-53,08 EUR počam od 30.09.2012. do konačne isplate
-55,86 EUR počam od 31.10.2012. do konačne isplate
-57,25 EUR počam od 30.11.2012. do konačne isplate
-56,44 EUR počam od 31.12.2012 do konačne isplate
-51,47 EUR počam od 31.01.2013. do konačne isplate
-55,89 EUR počam od 29.02.2013. do konačne isplate
-56,37 EUR počam od 31.03.2013. do konačne isplate
-54,78 EUR počam od 30.04.2013. do konačne isplate
-49,59 EUR počam od 31.05.2013. do konačne isplate
-49,53 EUR počam od 30.06.2013. do konačne isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu 1.590,00 eur (slovima: jedna tisuća petsto devedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zatezne kamate stopi iz čl. 29. ZOO- a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV. Nalaže se tužitelju PB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, troškove parničnog postupka u iznosu 187,50 eur (slovima: sto osamdeset sedam eura i pedeset centi), u roku 15 dana.
V. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.
VI. Ne postoji tražbina tuženika s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 138,29 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:
1,31 EUR od dana 01.08.2006. pa do isplate,
0,50 EUR od dana 01.09.2006. pa do isplate,
0,38 EUR od dana 01.10.2006. pa do isplate,
0,64 EUR od dana 01.11.2006. pa do isplate,
1,43 EUR od dana 01.12.2006. pa do isplate,
2,86 EUR od dana 01.01.2007. pa do isplate,
3,88 EUR od dana 01.02.2007. pa do isplate,
3,92 EUR od dana 01.03.2007. pa do isplate,
3,81 EUR od dana 01.04.2007. pa do isplate,
5,76 EUR od dana 01.05.2007. pa do isplate,
7,34 EUR od dana 01.06.2007. pa do isplate,
8,43 EUR od dana 01.07.2007. pa do isplate,
7,48 EUR od dana 01.08.2007. pa do isplate,
6,68 EUR od dana 01.09.2007. pa do isplate,
9,07 EUR od dana 01.10.2007. pa do isplate,
9,35 EUR od dana 01.11.2007. pa do isplate,
7,31 EUR od dana 01.12.2007. pa do isplate,
8,09 EUR od dana 01.01.2008. pa do isplate,
5,42 EUR od dana 01.02.2008. pa do isplate,
3,96 EUR od dana 01.03.2008. pa do isplate,
1,43 EUR od dana 01.04.2008. pa do isplate,
5,23 EUR od dana 01.05.2008. pa do isplate,
6,65 EUR od dana 01.06.2008. pa do isplate,
4,83 EUR od dana 01.07.2008. pa do isplate,
7,52 EUR od dana 01.08.2008. pa do isplate,
7,39 EUR od dana 01.09.2008. pa do isplate,
5,80 EUR od dana 01.10.2008. pa do isplate,
1,82 EUR od dana 01.12.2008. pa do isplate
sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje 01.08.2006. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VII. Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlika anuiteta po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu 707,00 eur.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su on kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 918-50-3523770 od 14. lipnja 2006. kupovinu motornog vozila kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 18.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 5,20 %. Rok otplate kredita je 84 mjeseca, a tužitelj je u cijelosti isplatio kredit 2013.g. Člankom 2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 7. ugovoreno je da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba čl. 4. nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Uz sve navedeno tužitelj se poziva i na odredbe čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima jer ugovorne odredbe moraju biti jasne i odredive. Ugovorna odredba kojom se mijenja visina kamatnih stopa jednostranom odlukom banke neodrediva je činidba za jednu od ugovornih strana i kao takva ništetna. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 1. čl. 2 i čl. 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , te se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule , tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate. Tužitelj si pridržava pravo, nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno –financijske struke jer nema dovoljnih stručnih znanja za pojedinačni mjesečni izračun preplaćenih iznosa, stoga predlaže naslovnom sudu nakon provedene glavne i javne rasprave donijeti presudu.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50-3523770, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ruža Medunić, pod brojem OU-420/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u danom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenicu tuženika (voditelja regije), gospođu PBL, a koja je upoznata s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koja ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tuženik ovime ističe da tužba tužitelja ima i materijalnopravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužitelja, već i DB, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, radi se o materijalnopravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obveznopravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to: stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž- 1209/12 „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“ Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“. Dakle, ključno je da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužitelj ni sa čime nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njemu tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je on korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršio on, a ne sudužnik. Isto tako, okolnost da sudužnik nije podnio tužbu sama po sebi ne znači da on nije vršio plaćanja. Tuženik je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bio tužitelj, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršio on. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50- 3523770 od 14. lipnja 2006., zatim je saslušan svjedok javni bilježnik Ruža Medunić, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4. Tužitelj je podneskom od 16. studenog 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.
4.1. Međutim, prije konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva tužitelj je podneskom od 3. rujna 2024. povukao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlika anuiteta po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu 707,00 eur.
4.2. Tuženik je bio suglasan s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva te se istom nije protivio, ali je tražio trošak, pa je riješeno kao u izreci.
4.3. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 16. studenog 2024. u cijelosti osnovan.
5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 918-50-3523770 od 14. lipnja 2006. na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 18.000,00 CHF. Također je nesporno da je temeljem članka 2. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora.
6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 14. lipnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine.
8. Iz Nalaza financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 1.934,47 eur na ime otplate kredita u CHF kao razlike primjene valutne klauzule vezane uz CHF. Također, vještak je utvrdio i manje plaćene tečajne razlike u iznosu 138,29 eur. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.
9. Iz iskaza svjedoka, javnog bilježnika Ruže Medunić utvrđeno je da ona prilikom ovjere Ugovora o kreditu nije strankama davala nikakva dodatna pojašnjenja glede promjenjive kamatne stope.
10.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu 2006. godine. Uz Ugovor je dobio Otplatni plan. Mislio je da će rate kredita plaćati, otplaćivati po Otplatnom planu koji je dobio uz Ugovor. Prvu godinu rate kredita je vraćao prema Otplatnom planu, a nakon toga rate kredita su se povećavale. Od banke nije dobio obavijest da će se rate kredita povećavati. Tužitelj nije znao da su otplate kredita, odnosno rate kredita vezane za tečaj švicarskog franka. U banci mu nisu objašnjavali da je za njega rizično što Ugovor zaključuje s promjenjivom kamatnom stopom, a otplatu rata veže za tečaj švicarskog franka. U banci nije dobio obavijest da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskog franka. Prije zaključenja ovog Ugovora tužitelj nije išao u druge banke interesirati se o uvjetima, autokuća gdje je kupio vozilo ga je uputila na RBA d.d. banku. Tužitelj je u početku bio zadovoljan s ratama kredita, ali bio je kasnije nezadovoljan jer su rate kredita rasle, a što nije očekivao. Nije znao da će se rate kredita mijenjati ovisno o tečaju CHF-a. Ugovor je potpisao jer je smatrao da će rate kredita vraćati prema Otplatnom planu. Kredit je uredno plaćen. Roditelji su mu pomagali prilikom kasnijih otplata rata kredita koje su povećane. U vrijeme zaključenja Ugovora nije imao poslovni udjel u trgovačkom društvu niti obrt. Tužitelj je pročitao Ugovor prilikom potpisa. On je plaćao rate kredita uz pomoć roditelja.
10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Iz iskaza tužitelja, a glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda utvrđeno je da se ne sjeća da je bilo govora o odredbi u Ugovoru o kreditu u smislu koji sud će biti nadležan u slučaju spora. Iskazao je da bi za njega predstavljalo financijsku teškoću ako bi ovaj postupak morao voditi pred sudom u Zagrebu.
11.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP).
11.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.
11.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 14. veljače 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
12.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
13.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
14. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 918-50-3523770 od 14. lipnja 2006. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 18.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, iz istog Ugovora je vidljivo da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.
15. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.
16. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.
16.1. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
16.2. Prema članku 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO) opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.
16.3. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.
16.4. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.
16.5. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.
16.6. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
16.7. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".
16.8. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.
16.9. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16.10. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
16.11. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
16.12. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.
17. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.
17.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da pozitivne tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 1.934,47 eur, a manje plaćene tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 138,29 eur.
18. Podneskom od 15. studenog 2024. tuženik je zatražio, odnosno specificirao prigovor radi prijeboja istaknut na pripremnom ročištu, te potražuje iznos od 138,29 eur sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to pobliže opisano u izreci.
18.1. Tuženik je stavio u prijeboj tražbine s osnove preplaćenih i povlaštenih anuiteta, kako je to pobliže opisano u izreci. Iz Nalaza vještaka financijske struke utvrđeno je da je tužitelj manje platio glede tečajne razlike iznos od 138,29 eur. Sud cijeni da nije osnovan zahtjev tuženika za uračunavanje iznosa manje plaćenih anuiteta. Ti manje plaćeni anuiteti proizlazi iz tečajne razlike CHF koja nije jasno predočena tužitelju, te slijedom toga tuženik ne može imati koristi iz svog nezakonitog postupanja, a plaćanje manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita tužitelj nije ništa neosnovano primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Sud cijeni da glede tuženika ne vrijede ista pravila kao za potrošača. Zbog potrošača je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od početka te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Sud cijeni da je na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo do očite neravnoteže u pravima strankama pa se banke ne mogu pozivati na prigovore radi prijeboja, odnosno nema osnove da se uzmu u obzir i negativne razlike.
19. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.
20. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.
21. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka koje je zatražio tužitelj. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu 1.590,00 eur koji je osnovan i sukladan Odvjetničkoj tarifi, a sastoji se od sastava tužbe u iznosu 200,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT,zastupanje na ročištima 16. rujna 2024. i 15. siječnja 2025. 2x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 3. rujna 2024. i 16. studenog 2024. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT i sastav podneska 19. studenog 2024. 50,00 eur prema Ttbr.8.točka 3.OT, zatim je dosuđen trošak vještačenja u iznosu 440,00 eur. 21.1. Tuženiku su temeljem članka 158. stavak 1. ZPP-a priznati parnični troškovi u ukupnom iznosu 375,00 eur i to troškovi koji se odnose na povućeni dio tužbenog zahtjeva koji iznosi 707,00 eur, dakle radi se o parničnim troškovima: trošak odgovora na tužbu prema Tbr.8.točka 1.OT 150,00 eur + PDV što ukupni iznosi 187,50 eur, te trošak pristupa ročištu 16. rujna 2024. prema Tbr.9.točka 1.OT također 150,00 eur + PDV što ukupno iznosi 187,50 eur.
22. Stoga je odlučeno kao u izreci.
Slavonski Brod, 27. veljače 2025.
Sudac
Pavo Garić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.
