Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-510/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draganu Antiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. siječnja 2025. godine, godine u prisutnosti pun. stranaka, dana 27. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi ili odredbe Ugovora o kreditu zaključenog pod brojem broj: 346-1/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. siječnja 2007. godine, ovjerenog i solemniziranog u uredu Javnog bilježnika u Rovinju-Davor Dušić pod br. OU-33/07. od 11. siječnja 2007. godine, između tužiteljice GV, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, sada Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici GV, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.411,49 eura na ime preplate tuženiku izvršene temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF opisanog u točki I petita tužbenog zahtjeva zajedno sa zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 7,85 € od 18.5.2009. do isplate

- iznos od 10,10 € od 18.5.2009. do isplate

- iznos od 8,62 € od 17.7.2009. do isplate

- iznos od 8,56 € od 17.7.2009. do isplate

- iznos od 7,78 € od 16.9.2009. do isplate

- iznos od 8,65 € od 16.9.2009. do isplate

- iznos od 7,54 € od 26.11.2009. do isplate

- iznos od 8,66 € od 26.11.2009. do isplate

- iznos od 8,84 € od 17.12.2009. do isplate

- iznos od 11,50 € od 19.4.2010 do isplate

- iznos od 13,32 € od 19.4.2010 do isplate

- iznos od 14,75 € od 19.4.2010 do isplate

- iznos od 15,27 € od 19.4.2010 do isplate

- iznos od 18,23 € od 16.6.2010 do isplate

- iznos od 18,68 € od 16.7.2010 do isplate

- iznos od 24,84 € od 16.7.2010 do isplate

- iznos od 26,29 € od 17.8.2010 do isplate

- iznos od 31,22 € od 13.9.2010 do isplate

- iznos od 27,33 € od 18.10.2010 do isplate

- iznos od 27,49 € od 16.12.2010 do isplate

- iznos od 37,52 € od 16.12.2010 do isplate

- iznos od 40,06 € od 16.2.2011 do isplate

- iznos od 33,30 € od 16.2.2011 do isplate

- iznos od 35,85 € od 12.4.2011 do isplate

- iznos od 32,07 € od 12.4.2011 do isplate

- iznos od 40,73 € od 17.5.2011 do isplate

- iznos od 46,95 € od 16.6.2011 do isplate

- iznos od 56,86 € od 18.7.2011 do isplate

- iznos od 67,41 € od 16.8.2011 do isplate

- iznos od 50,81 € od 17.10.2011. do isplate

- iznos od 45,64 € od 25.10.2011. do isplate

- iznos od 48,07 € od 5.12.2011. do isplate

- iznos od 47,61 € od 5.12.2011. do isplate

- iznos od 52,80 € od 17.2.2012. do isplate

- iznos od 54,36 € od 17.2.2012. do isplate

- iznos od 52,69 € od 19.3.2012. do isplate

- iznos od 52,27 € od 17.4.2012. do isplate

- iznos od 53,26 € od 16.5.2012. do isplate

- iznos od 54,47 € od 18.6.2012. do isplate

- iznos od 52,96 € od 16.7.2012. do isplate

- iznos od 52,48 € od 16.8.2012. do isplate

- iznos od 49,94 € od 10.9.2012. do isplate

- iznos od 52,24 € od 16.10.2012. do isplate

- iznos od 53,43 € od 13.11.2012. do isplate

- iznos od 52,69 € od 10.12.2012. do isplate

- iznos od 53,52 € od 7.1.2013. do isplate

- iznos od 50,24 € od 13.2.2013. do isplate

- iznos od 50,34 € od 13.3.2013. do isplate

- iznos od 53,41 € od 4.4.2013. do isplate

- iznos od 51,09 € od 7.5.2013. do isplate

- iznos od 48,58 € od 8.7.2013. do isplate

- iznos od 47,57 € od 8.7.2013. do isplate

- iznos od 49,08 € od 9.9.2013. do isplate

- iznos od 49,42 € od 9.9.2013. do isplate

- iznos od 51,56 € od 8.11.2013. do isplate

- iznos od 51,47 € od 8.11.2013. do isplate

- iznos od 53,26 € od 9.12.2013. do isplate

- iznos od 51,01 € od 8.1.2014. do isplate

- iznos od 56,16 € od 7.2.2014. do isplate

- iznos od 57,06 € od 5.3.2014. do isplate

- iznos od 55,82 € od 8.5.2014. do isplate

- iznos od 55,22 € od 8.5.2014. do isplate

- iznos od 54,38 € od 7.7.2014. do isplate

- iznos od 55,39 € od 7.7.2014. do isplate

- iznos od 56,95 € od 8.8.2014. do isplate

- iznos od 58,14 € od 8.9.2014. do isplate

- iznos od 58,16 € od 6.10.2014. do isplate

- iznos od 59,39 € od 5.11.2014. do isplate

- iznos od 59,92 € od 3.12.2014. do isplate

- iznos od 59,85 € od 5.1.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 3.2.2015. do isplate

- iznos od 60,27 € od 10.3.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 7.4.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 6.5.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 5.6.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 1.7.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 3.8.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 1.9.2015. do isplate

- iznos od 60,28 € od 2.10.2015. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. , Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici GV, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 998,80 eura na ime nepriznatog iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Addiko bank d.d. , Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici GV, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu 2.036,70 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na taj iznos teče od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu u iznosu 312,00 eura zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 10. kolovoza 2020. godine kod ovoga suda pod gore označenim poslovnim brojem zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu sklopljenog 10. siječnja 2007. godine, uz zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovu djelomičnih ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužiteljica HV kao korisnica kredita s pravnim prednikom tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., zaključila dana 10. siječnja 2007. godine Ugovor o kreditu broj: 346-1/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je ovjeren i solemniziran u uredu Javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod brojem OU-33/07, dana 11. siječnja 2007. godine, a temeljem kojeg je korisnici kredita odobren kredit u iznosu od 53.000,00 CHF (slovima: pedesettritisuće švicarskih franaka) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, a koji predmetni ugovor tužiteljica više ne posjeduje;

- da je dana 09. ožujka 2016. godine tužiteljica s pravnom prednicom tuženice zaključila Aneks uz ugovor o kreditu broj: 346-1/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića u Rovinju 11. ožujka 2016. godine, broj OV-1859/16), u kojem se primarni ugovor o kreditu navodi kao osnovni, te da je tim Aneksom, a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjena i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužiteljice, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosilo 28.363,01 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za 1 euro;

- da s obzirom tužiteljica više ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom ugovora o kreditu ista je dana 23. srpnja 2020. godine zatražila od tužene potrebnu dokumentaciju koju do podnošenja tužbe nije dobila;

- da je predmetni Ugovor o kreditu iz 2007. godine sadržavao niz ništetnih odredbi o promjeni kamatne stopi jednostranom odlukom tužene i valutnoj klauzuli u CHF;

- da se za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužiteljici povećavala nekoliko puta, a zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope je značilo da se smanjuje udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu po novom otplatnom planu s povećanom kamatnom stopom, uslijed čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala u odnosu na početni otplatni plan, što da je za posljedicu imalo dodatnu uvećanu cijenu kredita;

- da je pravna prednica tužene jednostranom odlukom mijenjala kamatnu stopu, a o istom obavještavala tužiteljicu, bez da je za promjenu tražila ikakvu suglasnost, pa je visina kamatne stope isključivo ovisila o poslovnoj politici i odluci tužene;

- da se visina kamatne stope mijenjala prema odluci tužene bez ikakvih ugovorenih podataka o kojima ovisi visina redovne kamate;

- da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužena kao trgovac nije ni na koji način s tužiteljicom kao potrošačem pojedinačno pregovarala, niti je ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tužene o promjeni ugovorene kamatne stope, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu tužiteljice, dok je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužena u predugovornoj fazi davala tužiteljici skriveno ili izričito poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope;

- da su stoga nepoštene odredbe ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, tj. od trenutka kad su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje je postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima cijelo vrijeme dok se koriste, dakle od trenutka kada su unesene u ugovor pa nadalje, što sve proizlazi iz samog pojma ništetnosti, koja je posljedica toga što su nepoštene;

- da je Visoki trgovački sud u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je okončan pravomoćnom presudom, a koji se vodio pod posl. br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je tužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna;

- da predmetna deklaratorna presuda obvezuje sve sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošač (tužitelj) pokrene protiv tuženika sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP;

- da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmeti i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tužena da je u potpunosti izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što da je suprotno odredbi čl. 26. ZOO/91, odnosno čl. 247. ZOO/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen ako su ugovorne stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu da su svakako predmet i cijena, pri čemu su kamate cijena;

- da je dodatna okolnost koja je presudna kod toga - uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice suprotno načelu savjesnosti i poštenja upravo činjenica, što su navedene odredbe ušle u ugovor na inicijativu banke i to kao sadržaj standardnog ugovora tuženice, na što tužiteljica nije mogla utjecati, pri čemu je nedvojbeno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu bili utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara;

- da u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze tužiteljice) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, već je u ugovoru navedeno kako se promjene ugovorene kamatne stope vrši sukladno odluci banke;

- da je tužena iskoristila svoje ugovoreno ovlaštenje i u više navrata samovoljno mijenjala kamatnu stopu međutim, obzirom na to da su citirane odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne - bez pravnog učinka su i sve ostale odluke banke - tužene o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita;

- da je u navedenoj presudi 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudio: "…da je petotužena Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 - dalje u tekstu: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je nadalje u navedenoj presudi VTS RH presudio: "… da je petotužena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., (dalje u tekstu: Addiko bank) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP 03 i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP 07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. -8. izreke), te naložio tuženiku da prekine s gore opisanim postupanjem te je tuženiku naložio da u roku od 60 dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda (točka 9. izreke), zabranio tuženicima takvo ili slično postupanje ubuduće (točka 10. izreke);

- da se tužiteljica poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br. Pž-6632/2017-10, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP;

- da je u obrazloženju presude VTSRH PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud iznio: „Kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“;

- da je isto tako VTS RH u obrazloženu presude od 14. lipnja 2018. godine iznio: „Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženici nisu dokazali da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate potrošaču nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Ne treba posebno isticati da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati u ovom postupku već pravomoćno ocijenjene nepoštenima i utvrđene ništetnim zato što se kamatna stopa veže za jednostranu odluku banke“;

- da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora, odnosno temeljem takvih odredbi ugovora, steklo, pa stoga tužiteljica kao korisnik kredita smatra kako je preplatila cijenu kredita odnosno kamate za sve vrijeme trajanja ugovora;

- da se preplata sastoji od iznosa koji predstavljaju razliku između naplaćenog temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i kamatne stope određene na dan sklapanja ugovora o kreditu na glavnicu kredita izraženu u kunskoj protuvrijednosti ugovorenog iznosa kredita u CHF prema srednjem tečaju kreditora koji je važio na dan korištenja tj. na stvarni iznos kuna kojeg je kreditor isplatio tužiteljici i temeljem vezivanja anuiteta otplate za kunsku protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, budući kreditor nije isplatio tužiteljici CHF nego kune što izričito stoji u ugovoru.

1.2. Slijedom svih prednjih navoda predlaže se sudu usvojiti tužbeni zahtjev koji je tužiteljica narednim podneskom od 09. studenoga 2022. godine (list 241) određeno postavila u kondemnatornom dijelu u iznosu od 42.229,80 kuna / 5.604,86 eura na koji podnesak se tužena ne očituje i upušta u raspravljanje pa je prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu od 25. siječnja 2023. godine ovakvom visinom kondemnatornog zahtjeva. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica usklađuje tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka sadržajno kao u točki II. i III. izreke ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 26. travnja 2021. godine (list 25-48) osporava činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti uz prigovor zastare, sve uz slijedeće navode:

- da kako je tužba podnesena dana 10. kolovoza 2020. godine, tužena ističe materijalnopravni prigovor zastare s obzirom se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 10. kolovoza 2015. godine nastupila je zastara potraživanja;

- da se prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine;

- da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne;

- da je ova tužba ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe te se jedino ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare;

- da je neprihvatljivo tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak;

- da rok od 5 godina po mišljenju tužene nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara, a tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere;

- da osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete, pa za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl. 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a;

- da sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare, stoga. Kako takva odredba u zakonu ne postoji, predlaže se sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje;

- da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka te se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku;

- da je dopušteno pozivati se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 samo u parnicama za naknadu štete, a kako ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga da ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe;

- da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne), a sve pozivom i primjenom odredbe čl. 81. ZZP/07;

- da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne;

- da tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a, samim time propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju;

- da članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove;

- da tužena smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF;

- da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF, a odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti;

- da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF;

- da je tužena u tim pregovorima vrlo jasno objasnila sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, pri tome je tužena, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovala sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti;

- da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom;

- da je tužena pri sklapanju Ugovora o kreditu postupala sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope;

- da je pored toga tužena u potpunosti postupala i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočila i učinila dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana;

- da se člankom 3. Zakona o javnom bilježništvu i članak 230. Zakona o parničnom postupku navodi da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003; stoga da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

- da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka;

- da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je prvo, procijeniti uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i drugo, uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, a koja se oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi;

- da je sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu;

- da do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno;

- da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja;

- da je tuženik općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, te je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te ženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005. godini, dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF-u;.

-da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu;

- da u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, a rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu;

- da se osporava i visina tužbenog zahtjeva, kao i tijek zateznih kamata i predloženo financijsko vještačenje, odnosno tužena se protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora;

- da pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu, tim više što sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii;

- da se dopunsko tumačenje ugovora temelji na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4.-7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana.

2.1. Slijedom svega navedenoga tužena predlaže sud odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem aneksa uz ugovor o kreditu od 09. ožujka 2016. godine (list 8-13)

- uvidom u propagandni materijal kredita CHF (list 62-70);

- uvidom u obavijest o promjeni kamatne stope (list 246, 253, 289, 327-328);

- uvidom u otplatni plan (list 247-251, 255-259, 291-321, 325, 329-332);

- uvidom u izračun konverzije (list 260-262);

- uvidom u simulirani otplatni plan u EUR (list 263-269);

- uvidom u obavijest o parametrima kamatne stope i promjeni (list 322-324);

- uvidom u prihvaćanje izračuna konverzije (list 326);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 333);

- uvidom u obavijest o provedenoj konverziji (list 334-335);

- uvidom u pregled prometa za klijenta (list 336-356);

- saslušanjem svjedoka FV, ĆV i DV, na ročištu od 18. travnja 2023. godine (list 372-375);

- čitanjem ugovora o kreditu od 10. siječnja 2007. godine (list 380-386);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (list 394-415);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 438-439).

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 346-1/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 10. siječnja 2007. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, ovjeren i solemniziran od strane javnog bilježnika Davora Dušića 11. siječnja 2007. godine, broj OU-33/07, kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovoru osnovom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz pripadajuće zatezne kamate po dospijeću svakog preplaćenog mjesečnog anuiteta uz razliku glavnice prema nalazu vještaka.

6. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. kao kreditora sklopile Ugovor o kreditu br. 346-1/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 10. siječnja 2007. godine (stambeni kredit za adaptaciju stana) za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.000,00 CHF sa rokom otplate 29 godina s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 3,88% godišnje, koja se obračunava u CHF-u (dekurzivno godišnje);

- da su stranke sklopile Aneks tome Ugovoru o kreditu dana 09. ožujka 2016. godina solemniziran kod javnog bilježnika Rina Zujića dana 11. ožujka 2016. godine, pod brojem OV-1859/16, kojim je Aneksom kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR, te da je čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu utvrđeno da nakon konverzije kredita na dan 30. rujna 2015 godine iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 28.363,01 eura i utvrđen iznos preplate od 7.662,36 HRK.

7. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru od 09. ožujka 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li/i koji iznos obeštećenja pripada tužiteljici.

8. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

8.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 za istaći je da se u tome postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Dodatkom/aneksom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa tužiteljica svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti, dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja Aneksa kojim se provela konverzija tužiteljica je svoj kredit otplaćivala u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom. Konačno tako ukazuje i praksa iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice.

8.2. Stoga i ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu, temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2007. godine i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 10. kolovoza 2020. godine, petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u odnosu na njegov zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule.

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

10.1. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljicom u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 10. siječnja 2007. godine (solemniziran 11. siječnja 2007. godine).

10.2. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

10.3. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (čl. 99. ZZP/07. godine). Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

11. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 10. siječnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

12. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

13. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

14. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

15. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

17. U odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

18. Da je tome tako, proizlazi iz iskaza svjedokinje DV predložene od strane tuženice, a na okolnosti upućivanja i obavještavanja tužiteljice o uvjetima kredita. Svjedokinja je prepoznala nazočnu tužiteljicu na ročištu od 18. travnja 2023. godine (kada je svjedokinja saslušana) kao klijenticu banke prednice tužene Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. gdje je ista radila kao službenica cca. 5 godina i to konkretno na radnom mjestu kreditnog referenta. U odnosu na predmetni kredit prisjeća se da je ona odradila cijelu obradu i davanja uvjeta pri čemu da je ponudila najpovoljniju varijantu za traženi stambeni kredit i to kredit u CHF. Tvrdi da je tada kredit u CHF bio jedini prihvatljiv i najpovoljniji kredit sa kamatom od cca. 3,00% naspram kredita u EUR valuti kojeg je banka nudila sa fiksnom kamatom od 9,00%, a koji pamti da je samo jedna osoba uzela kroz razdoblje 4-5 godina kako je radila kod tužene, prihvaćajući uvjete kredita u EUR. Svjedokinja pojašnjava da je sa stanovišta banke i nje osobno bilo bitno da plasira kredite u CHF valuti kako bi ispunila svoj plan ali istovremeno da klijent bude siguran da će moći vratiti jer je za banku bila bitna i naplata. Krediti u CHF navodi da su tada bili jako reklamirani i promovirani, a prednica tužene kao nova mlada banka to izuzetno dobro promovirala letcima sa tiskanima uvjetima kredita gdje bi pisala visina kamatne stope, vrsta kredita, sredstva osiguranja, valutna klauzula, omjer kredita i vrijednosti nekretnine i troškovi obrade uz potrebnu dokumentaciju. Glede kamatne stope navodi da bi općenito klijentima, pa tako i tužiteljici rekla samo da je promjenjiva i da nikada nikome nije objašnjavala što može utjecati na promjenjivost kamatne stope, a isto i u odnosu na promjenu valute CHF. Ističe da službenici banke nisu imali nikakvu edukaciju vezano za plasiranje kredita u CHF, a ona i osobno uzela takav kredit što da je isticala klijentima jer je to za njih bilo bitno. Ugovor o kreditu u CHF navodi da bi klijenti prvi put vidjeli kod javnog bilježnika gdje bi i ona znala ići predstavljajući banku pa iz tog iskustva tvrdi da nije doživjela da bi javni bilježnik pročitao sve iz ugovora ali bi objašnjavao pojedine stavke uglavnom čitajući opis nekretnine i ono što se tiče hipoteke i posljedica neplaćanja. Svjedokinja je izričita u navodi da tužiteljici kao klijentici ništa nije objašnjavala u svezi rizičnosti ugovaranja valute CHF, već suprotno tome držalo se da je riječ o čvrstoj valuti jer se takvom prezentirala. Konačno, navodi da se o uvjetima kredita nije moglo pregovarati s bankom, ali da su postojala situacije izuzeća za pojedine klijente primjerice obrtnike za koje bi ona obrazlagala upravi razloge da se odobri kredit.

18.1. Iz iskaza saslušanih svjedoka FV, tužiteljičinog supruga i ĆV, tužiteljičine kćeri sud dobiva saznanja glede okolnosti da je unatoč povećanju mjesečnog anuiteta tužiteljica redovito otplaćivala svoj kredit obustavom iz plaće jer istima kao sudužnicima nikada nije došla obavijest o neplaćanju. Nadalje, iskazuju i na okolnost da je predmetni kredit korišten za adaptaciju kupljenog stana u [adresa], u [adresa] gdje i dan danas tužiteljica stanuje sa suprugom, koji stan da se nikada nije iznajmljivao niti se u njemu obavljala djelatnost, a za vrijeme do konverzije u razdoblju kada je mjesečni anuitet toliko porastao da su razmišljali i o prodaji stana jer je obitelj bila u teškoj financijskoj situaciji.

19. Tužena nije osporila tužiteljici status potrošača jer je očito da taj status proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužiteljica kao korisnica kredita i fizička osoba sklopila s pravnom prednicom tuženice kao davateljem kredita i to kao stambeni kredit. 19.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

19.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

19.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

19.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi dovršetka kupljenog stana prijavljenog prebivališta, ona ima svojstvo potrošača, a teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu je na tuženoj, koja suprotno niti tvrdi.

20. Dakle, iz navedenog, ali i iz sadržaja Aneksa uz ugovor o kreditu od 09. ožujka 2016. godine proizlazi, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

21. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno, da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

22. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3. osnovnog Ugovora su koncipirani nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

23. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

24. Tuženica u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice - banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tuženica postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

25. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03.

26. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje saslušana svjedokinja DV kada navodi da nikakva pojašnjenja od nje nije dobila, pa je istoj ostalo nerazumljivo zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

27. U ovom konkretnom slučaju tuženica je u Ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužiteljica kao korisnica kredita, a ujedno i potrošač, dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,88%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu mu bili poznati. Tuženica je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelja kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

28. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne da je ugovorena odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništava, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03. godine.

29. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi iz čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja eura zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

30. Za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

31. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

32. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

33. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

34. Stoga, u odnosu na utvrđenje djelomično ništetnih odredbi iz čl. 2., čl. 3. i čl. 4. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a o čemu sud odlučuje kao o prethodnom pitanju tužiteljeva zahtjeva, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

35. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, pa niti predloženom svjedokinjom DV, već suprotno tome, njezin iskaz u cijelosti je potvrdio tužiteljičine navode.

36. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

37. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

38. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Naime, ništetnost tih utvrđenih pojedinih dijelova odredbi ugovora ne povlače ništetnost i samog osnovnog ugovora kako on može opstati bez tih dijelom utvrđenih ništetnih odredbi. Dakle, konverzijom odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu 09. ožujka 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

39. Polazeći od takva pravna stava, kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, ista postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a. Ovakav identičan pravni stav izrazio je VS RH u svojoj odluci Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. godine.

40. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Dodatka ugovora o kreditu provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

41. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 16. travnja 2024. godine (list 396-415) i to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:

- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije šest puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala od početno ugovorene 3,88%, na 4,60% od dana 30. lipnja 2007. godine, na 5,00% od dana 31. kolovoza 2007. godine, na 5,99% od dana 29. veljače 2008. godine, na 6,20% od dana 30. studenoga 2008. godine, na 5,95% od dana 30. studenoga 2010. godine, na 5,45% od 30. rujna 2011. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužiteljica na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,555000 HRK za 1 CHF), više uplatila iznos od 3.468,61 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 405-406);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,555000 HRK za 1 CHF), iznosi 57,10 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 406);

- da je neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 3.411,49 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8 nalaza vještaka (list 407);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 2.015,77 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 - razlika glavnice, nalaza vještaka (list 409);

- da je tužiteljica sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 1.016,97 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata / manjak, list 409-410);

- da je razlika glavnice nakon zatvaranja preplate (2.015,77 eura - 1.016,97 eura) iznos od 998,80 eura.

42. Podneskom od 27. lipnja 2024. godine (list 424-427) tužena se očitovala na pisani nalaz vještaka ne prigovarajući matematičkom izračunu iako i dalje osporava osnov tužiteljeva potraživanja. Međutim, s obzirom da je vještak u nalazu prikazao razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog odnosno pravilno utvrdio tzv. negativnu razliku, tužena predlaže istu uzeti u obzir ako bi sud usvojio zahtjev tužiteljice. U preostalom dijelu sadržaja toga podneska tužena se u bitnom ponavlja, ističući pravna pitanja iznesena već u odgovoru na tužbu odnosno, da tužiteljica nema pravni interes za postavljanje kondemnatornog zahtjeva s obzirom je kredit konvertirala iz valute CHF u kredit denominiran u valutu EUR, tim više što je vještak potvrdio kako je tužiteljici već priznata preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 7.662,36 kuna / 1.003,08 eura stoga, kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan da se ne može zanemariti činjenica priznate preplate koju svakako treba uzeti u obzir. 43. Podneskom od 08. siječnja 2025. godine (list 431-433) tužiteljica se očitovala na pisani nalaz vještaka prihvaćajući istog u cijelosti bez primjedbi to temeljem izračuna vještaka precizirala točku II. i III. tužbenog zahtjeva sadržajno kao u izreci ove presude opredijelivši se na prijeboj negativnih razlika odnosno uskladila zahtjev iz točke II. tužbe prema tablici 8 nalaza vještaka uvažavajući negativnu tečajnu razliku ukupnog iznosa od 57,10 eura pojedinačno iskazano u tablici 7 nalaza vještaka.

44. Podneskom od 14. siječnja 2025. godine tuženica se očituje na podnesak tužiteljice od 08. siječnja 2025. godine na način da se protivi povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi na iznos od 3.411,49 eura te prigovara zastari po osnovi traženog temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na novopostavljeni zahtjev.

45. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 438-439) kada se vještak Tomislav Prpić, dipl. oec. očitovao na zaprimljene podneske stranaka.

45.1. Glede tužiteljičinog podneska od 08. siječnja 2025. godine ističe da je ista uskladila tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe tražbinom iz pregleda tablice 8 odnosno pregled neto više plaćenog na ime tečajnih razlika koja uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj, ukupnog iznosa od 3.411,49 eura, s time da se ukazuje na pregled samo negativnih tečajnih razlika iz tablice 7 nalaza vještaka u ukupnom iznosu od 57,10 eura. U odnosu na tražbinu nepriznatog iznosa umanjenja glavnice od 998,80 eura, vještak pojašnjava da ona predstavlja razliku glavnice utvrđenu u iznosu od 2.015,77 eura, umanjeno za priznatu preplatu u konverziji od strane tužene u iznosu 1.016,97 eura a sve kako je prikazano u tablici rekapitulacije 11A na dan 30. rujna 2015. godine, a sve imajući u vidu da je tužiteljica prihvatila i uzela u obzir pregled neto više plaćenog iz tablice 8, dakle i tzv. negativne tečajne razlike. Vještak je pojasnio i metodologiju izračuna kako je to navedeno i iznad svake pojedine tablice izračuna, pa ponavlja da razlika kamata predstavlja razliku stvarno plaćene kamate u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu (3,88%), a prema stvarnim uplatama (prosječni tečaj plaćanja), kako su knjižene u knjigovodstvenoj kartici banke, dok tečajne razlike predstavljaju iznose količine umnožaka dospjelog anuiteta i razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita u otplatu, umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku ranije prikazanih preplaćenih kamata. Konačno, vještak odgovara da u obračunu nije uzeo u obzir uplate na ime zateznih kamata i troškova što je navedeno u pisanom nalazu jer takav mu zadatak nije naložen od strane suda, ali da je uzeo u obzir preplatu u priznatoj konverziji po tuženoj, a to prikazano u tablici 10, a kasnije u tablicama rekapitulacije 11.A i 11.B.

46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenja vještaka kao stručno i objektivno na koje ni jedna od stranaka nije imala primjedbi glede matematičkog izračuna, a rezultati iz vještačkog nalaza ukazuju na to, da tužena nije u pravu kada tvrdi da je samom konverzijom, a koja je nesporno provedena pravilno prema ZID ZPK u ovome postupku, tužiteljica obeštećena u cijelosti, imajući u vidu utvrđene dijelove ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u svezi valutne klauzule u CHF. Konverzija je učinjena, a da se pri tome nisu uzeli u obzir efekti ništetnih odredbi pa je vještak po naloženom zadatku suda izradio nalaz uzevši u obzir sve efekte konverzije pa tako i priznatu preplatu u postupku konverzije uz prikaz i negativnih tečajnih razlika (tablica 7) koje su dovele u pitanje priznati prijeboj iz tablice 8 kao nesporan i po samoj tužiteljici.

47. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

48. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

49. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

50. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

51. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

52. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.

53. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

54. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i ranije u čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno u čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

55. Podneskom od 14. siječnja 2025. godine (list 434) tužena se protivi povišenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 08. siječnja 2025. godine, uspoređujući ovaj u visini od 3.411,49 eura s neodređenim iznosom iz tužbe u kojoj je naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu 1.459,95 eura, pri čemu zanemaruje podnesak tužiteljice od 09. studenoga 2022. godine (list 241), kojim je kondemnatorni zahtjev već određeno postavila u visini od 42.229,80 kuna ili 5.604,86 eura, a nakon toga se tuženica upustila u raspravljanje ne prigovarajući preinaci.

56. Podneskom od 08. siječnja 2025. godine tužiteljica točkom II. i III. kondemnatornog zahtjeva ukupnog iznosu od 4.410,29 eura ne povisuje prethodno uređeni tužbeni zahtjev iz podneska od 09. studenoga 2022. godine (iznos 5.604,86 eura), već smanjuje tužbeni zahtjev usklađujući ga s nalazom vještaka. Dakle nije riječ o preinaci tužbenog zahtjeva mada i u slučaju da je zahtjev i bio povišen nakon provedenog vještačenja primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a sud bi preinaku dopustio.

57. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.348,70 eura od čega se na ime troška zastupanja odnosi trošak sastava tužbe (100 bodova - 200,00 eura), sastava podnesaka od 18. ožujka 2021. godine, 10. studenoga 2022. godine i 08. siječnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od 10. studenoga 2022. godine, 25. siječnja 2023. godine, 18. travnja 2023. godine i 28. siječnja 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura) uz trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 162,00 eura i trošak financijskog vještačenja 586,70 eura.

57.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice troškove nastale iz osnove zastupanja koji se odnose na nagradu odvjetnika za: sastav tužbe (200,00 eura), pristupa na tri održana ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 25. siječnja 2023. godine, 18. travnja 2023. godine i 28. siječnja 2025. godine u 100% vrijednost (svako po 200 bodova), pristupa na ročište od 10. studenoga 2022. godine koje je odgođeno prije početka raspravljanja u visini od 25% vrijednosti nagrade (50,00 eura) i sastava tri obrazložena podneska (ukupno 600,00 eura) uz priznat trošak vještačenja u iznosu 586,70 eura.

57.2. Sud nije priznao traženi trošak za pristup na ročište od 10. studenoga 2022. godine koje je odgođeno prije početka raspravljanja u punoj vrijednosti već kako je navedeno samo 25% vrijednosti, te nije priznao traženi trošak na ime sudske pristojbe s obzirom da takva obveza više ne postoji nakon izmjene Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) koji čl. 11. toč. 20. oslobađa potrošače kao stečajne dužnike i tužitelje u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa od plaćanja sudskih pristojbi.

57.3. Slijedom svega navedenog, usvojen je zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška do visine iznosa od 2.036,70 eura, dok se u preostalom dijelu u visini 312,00 eura zahtjev odbija kao neosnovan, kao u točkama IV. i V. izreke, a primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a i primjenjive Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1, 8.1, 8.3, 8.4, 9.1, 9.3, 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 27. veljače 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.