R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-587/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Rački i kolege, Pisarnica Slavonski Brod, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025. provedene u prisutnosti tužitelja FĐ, osobno, punomoćnice tužitelja Marine Konrad, odvjetnice, i punomoćnika tuženika FĐV, odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 3210052737 sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana 28. lipnja 2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Bračuna dana 29. lipnja 2007. pod brojem OU-20389/2007,

a koje u dijelu čl. 1. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti od 19.806,40 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke dan isplate kredita…uz valutnu klauzulu“,

u dijelu čl. 2. glasi "…platiti u anuitetima iznos kredita od 19.806,40 CHF…sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”,

u dijelu čl. 6. glasi "…u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 281,82 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.”,

u čl.18.točka “Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.208,23 EUR (slovima: jedna tisuća dvjesto osam eura i dvadeset tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 4,11 EUR od 02.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 4,19 EUR od 02.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,92 EUR od 02.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 6,90 EUR od 02.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,18 EUR od 02.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 3,34 EUR od 02.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,64 EUR od 02.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,28 EUR od 02.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 1,23 EUR od 02.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 7,73 EUR od 02.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 11,69 EUR od 02.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 6,07 EUR od 02.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 21,25 EUR od 02.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 21,41 EUR od 02.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,32 EUR od 02.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,84 EUR od 02.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 17,73 EUR od 02.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 15,71 EUR od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,08 EUR od 02.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 14,11 EUR od 02.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 16,23 EUR od 02.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 13,90 EUR od 02.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,29 EUR od 02.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 9,02 EUR od 02.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 11,29 EUR od 02.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,63 EUR od 02.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 12,12 EUR od 02.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 13,39 EUR od 02.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 15,81 EUR od 02.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 16,12 EUR od 02.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 18,84 EUR od 02.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 18,43 EUR od 02.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 24,12 EUR od 02.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,26 EUR od 02.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 20,69 EUR od 02.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,90 EUR od 02.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 23,77 EUR od 02.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,08 EUR od 02.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 22,38 EUR od 02.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 21,98 EUR od 02.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 23,66 EUR od 02.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 27,61 EUR od 02.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 31,97 EUR od 02.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,54 EUR od 02.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 27,55 EUR od 02.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 24,22 EUR od 02.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 23,80 EUR od 02.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 23,56 EUR od 02.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 25,09 EUR od 02.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 25,04 EUR od 02.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 23,69 EUR od 02.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 22,92 EUR od 02.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 22,55 EUR od 02.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 22,40 EUR od 02.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 21,04 EUR od 02.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 20,17 EUR od 02.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 18,00 EUR od 02.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 18,59 EUR od 02.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 18,44 EUR od 02.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 17,38 EUR od 02.12.2012. godine do isplate

- na iznos od 16,27 EUR od 02.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 15,43 EUR od 02.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 14,60 EUR od 02.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 14,79 EUR od 02.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 12,82 EUR od 02.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 11,96 EUR od 02.06.2013. godine do isplate

- na iznos od 11,39 EUR od 02.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 10,60 EUR od 02.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 10,28 EUR od 02.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 9,79 EUR od 02.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 9,15 EUR od 02.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 8,73 EUR od 02.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 7,67 EUR od 02.01.2014. godine do isplate

- na iznos od 7,24 EUR od 02.02.2014. godine do isplate

- na iznos od 6,61 EUR od 02.03.2014. godine do isplate

- na iznos od 5,68 EUR od 02.04.2014. godine do isplate

- na iznos od 4,75 EUR od 02.05.2014. godine do isplate

- na iznos od 3,99 EUR od 02.06.2014. godine do isplate

- na iznos od 3,27 EUR od 02.07.2014. godine do isplate

- na iznos od 2,49 EUR od 02.08.2014. godine do isplate

- na iznos od 1,67 EUR od 02.09.2014. godine do isplate

- na iznos od 0,85 EUR od 02.10.2014. godine do isplate

sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nadležnosti ovog suda.

IV. S viškom tužbenog zahtjeva u iznosu 2.543,38 EUR tužitelj se odbija.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju FĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu 100,00 EUR (slovima: sto eura), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom sklopio dana 28.06.2007.g. Ugovor o kreditu broj 3210052737, a prema kojem je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 19.806,40 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 281,82 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je u listopadu 2014.g. predmetni kredit otplatio u cijelosti. Iako je tužitelj uredno otplaćivao kredit, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju za CHF (vidljivo iz plana otplate) važeće na dan plaćanja, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01.04.2005.g. do 31.08.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te ZOO-a. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.04.2005.g. - 31.08.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). Slijedom navedenog, tužitelj je oštećen za razliku između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa koji je isti stvarno otplatio tuženoj obračunatih zbog primjene valutne klauzule na kamatu, te primjene valutne klauzule na glavnicu kredita. Tužitelj stoga, potražuje od tužene isplatu iznosa od ukupno 3.751,61 EUR/ 28.266,52 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Slijedom navedenog, predlaže se sudu da nakon zakazane i provedene rasprave donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210052737 od 28. lipnja 2007. godine. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Tužitelj i tuženik sklopili su 28. lipnja 2007. godine Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210052737 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 19.806,40. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu te odredbi Općih uvjeta poslovanja iz čl. 18 j., te s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od3.751,61 eur/ 28.266,52 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. godine nastupila zastara. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U- III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka) Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik ističe da tužitelj ničim ne obrazlaže navodnu ništetnost odredbe čl. 18. j. Ugovora o kreditu o općim uvjetima poslovanja tuženika. Opreza radi tuženik navodi da sadržaj Općih uvjeta poslovanja tuženika nije u suprotnosti s Ustavom, prisilnim propisima i moralu društva te se stoga radi o valjanim ugovornim odredbama. Tuženik nadalje ističe da teret dokaza o navodnoj ništetnosti navedenih odredbi pada na tužitelja. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210052737 od 28. lipnja 2007., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještakinji Mirjani Radman-Funarić te je saslušan tužitelj ako stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 12. studenog 2024. konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa navedenog u izreci, a s viškom je tužitelj odbijen. 4.2. Tuženik se u podnesku od 25. studenog 2024. protivio smanjenju tužbenog zahtjeva, odnosno povlačenju dijela tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj prvotno tražio isplatu iznosa od 3.751,61 eur da bi na kraju smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.208,23 eur. Stoga je tuženik tražio da sud odluči o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4.3. Sukladno članku 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) obzirom da se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, sud je odlučio o cjelokupno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210052737 od 28. lipnja 2007. na iznos od CHF 19.806,40 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 28. lipnja 2007., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda te stavio prigovor zastare tražbine, te prigovor statusa potrošača tužitelja.

7.1. Iz iskaza tužitelja, a glede prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda utvrđeno je da nije shvatio odredbe Ugovora o kreditu u kojima je bilo naznačeno da će u slučaju spora biti nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Ugovor je potpisao po principu "uzmi ili ostavi" i nije mogao mijenjati bilo koje odredbe. Vođenje ovog postupka u mjestu sjedišta kreditora za tužitelja bi predstavljalo dodatne financijske poteškoće i dodatni gubitak vremena.

7.2. Prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovoga suda nije osnovan, a sukladno članku 59. ZPP-a.

7.3. Obzirom da je Ugovor zaključen kod tuženika u Podružnici u [adresa], te obzirom da se o odredbi o nadležnost suda u slučaju spora nije posebno pregovaralo, te također uobzirujući činjenicu da bi tužiteljici vođenje spora pred sudom u Zagrebu predstavljalo znatne financijske poteškoće, valjalo je odlučiti kao u izreci glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

7.4. Naime, sud cijeni da odredba Ugovora o kreditu kojom je u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu je nepoštena, a time i ništetna jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Prigovor tuženika da tužitelj nema status potrošača u ovom postupku nije osnovan. Naime, iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila vidljivo je da Ugovor zaključuje FĐ, korisnik kredita. Dakle, iz ovoga je sud utvrdio da je tužitelj Ugovor zaključio kao fizička osoba i da Ugovor nije zaključio u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili poslovne djelatnosti.

9. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 1.208,23 eur glede promjene tečaja CHF.

9.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 2007. godine. Ugovor je bio zaključen s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate kredita su vezane za valutu švicarski franak. Ugovor o kreditu je zaključen i potpisan u autokući gdje je kupio vozilo. Nije bilo nikakvog razgovora niti pregovora oko odredbi Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila koji je tužitelju dan na potpis, dan je po principu "uzmi ili ostavi", dakle nije mogao mijenjati bilo koju odredbu u Ugovoru ukoliko se s njom ne bi slagao. Tužitelj se nije mogao precizno očitovati, ali misli da mu je Otplatni plan dostavljen naknadno, međutim nigdje nije pisalo da će se rate pri otplati kredita povećavati. Rate kredita su se povećavale. Banka ga o povećanju rata kredita nije obavještavala. U trenutku zaključenja Ugovora tužitelj nije znao kada i zbog čega će se mijenjati kamatna stopa. U banci mu nije nitko rekao prilikom zaključenja Ugovora da je za njega posebno rizično to što zaključuje Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, a otplate kredita vežu se za tečaj CHF-a. U banci mu nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. U banci mu nisu rekli ni da bi se tečaj mogao mijenjati. Tužitelj je sve uvjete Ugovora dogovorio u autokući i kasnije je to ovjereno kod javnog bilježnika.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 12. lipnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su Zagrebačka banka d.d. Zagreb kao Kreditor (tuženik) i FĐ, iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 28. lipnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 3210052737, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 19.806,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 7 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos: 19.806,40 CHF; Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 5,20% godišnja, promjenjiva; Rok otplate: 7 godina (84 mjeseca); Namjena: kupnja automobila; Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 281,82 CHF, u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB, važećem na dan plaćanja. Tuženik je prema priloženom početnom otplatnom planu primijenio kamatnu stopu od 6,10% i obračunao anuitete u iznosu od 290,30 CHF (list 13-16), budući da je otplata kredita počela 1.11.2007. nakon promjene kamatne stope. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 1.11.2007. godine, a zadnji 1.10.2014. godine. Dakle, vještačenjem je utvrđeno da pozitivne razlike (valutna klauzula) iznose 1.208,23 eur.

13.2. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa 1.208,23 eur, dok preko dosuđenog iznosa, u iznosu od 2.543,83 eur, tužbeni zahtjev je odbijen jer je iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da preplata iznosi 1.208,23 eur. 14. Sud je glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

14.1. Sukladno članku 29. ZOO-a odlučeno je i o zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci.

15. Sukladno članku 154. stavak 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka obzirom da je tužitelj uspio u postupku sa 32%, a tuženik sa 68%.

15.1. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi koji su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od troška sastava tužbe u iznosu 150,00 eur prema Tbr.7.točka 1.OT, zastupanje na ročištima 11. travnja 2024. i 13. siječnja 2025. 2x150,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, ročište za objavu presude 75,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav podnesaka 14. rujna 2023. i 24. studenog 2024. 2x150,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, PDV iznosi 206,25 eur. Obzirom da je tužitelj uspio u ovom postupku sa 32%, to ima pravo na naknadu parničnog troška u iznosu 1.031,25 eur x 32% što je uspjeh u parnici, što iznosi 330,00 eur, s tim da je iznos koji je tužitelj imao za troškove vještačenja 450,00 eur u cijelosti priznat. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova osnovan do iznosa 780,00 eur.

15.2. Tuženiku je dosuđen parnični trošak u iznosu 1.000,00 eur, a koji trošak je osnovan i sukladan Odvjetničkoj tarifi, a sastoji se od troška odgovora na tužbu prema Tbr.8.točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 15. listopada 2024. i 25. studenog 2024. 2x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, zastupanje na ročištu 13. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eur prema Tbr.9.točka 1.OT, PDV iznosi 200,00 eur. Obzirom da je tuženik uspio u postupku sa 68%, to ima pravo na naknadu parničnog troška u iznosu 680,00 eur.

15.3. Nakon prijeboja parničnih troškova tužitelja u iznosu 780,00 eur i tuženika u iznosu 680,00 eur, tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 100,00 eur.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 27. veljače 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.