REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83 P-160/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Livii Petričić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Žurić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025., punomoćnice tužitelja Livie Petričić, odvjetnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e:

I./ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 isplatiti tužitelju VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.467,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 1,88 EUR od 05.09.2006. godine,

- iznos od 1,70 EUR od 04.10.2006. godine,

- iznos od 1,22 EUR od 09.11.2006. godine,

- iznos od 0,43 EUR od 05.12.2006. godine,

- iznos od 6,41 EUR od 12.04.2008. godine,

- iznos od 5,03 EUR od 16.05.2008. godine,

- iznos od 4,98 EUR od 14.06.2008. godine,

- iznos od 5,04 EUR od 12.07.2008. godine,

- iznos od 4,94 EUR od 02.08.2008. godine,

- iznos od 4,95 EUR od 02.09.2008. godine,

- iznos od 5,03 EUR od 02.10.2008. godine,

- iznos od 17,82 EUR od 04.11.2008. godine,

- iznos od 5,14 EUR od 02.12.2008. godine,

- iznos od 22,29 EUR od 03.01.2009. godine,

- iznos od 24,26 EUR od 03.02.2009. godine,

- iznos od 25,26 EUR od 03.03.2009. godine,

- iznos od 22,89 EUR od 02.04.2009. godine,

- iznos od 22,55 EUR od 03.05.2009. godine,

- iznos od 18,85 EUR od 02.06.2009. godine,

- iznos od 15,59 EUR od 02.07.2009. godine,

- iznos od 16,72 EUR od 02.08.2009. godine,

- iznos od 19,14 EUR od 16.09.2009. godine,

- iznos od 20,74 EUR od 21.10.2009. godine,

- iznos od 19,38 EUR od 18.11.2009. godine,

- iznos od 22,51 EUR od 17.12.2009. godine,

- iznos od 25,47 EUR od 16.01.2010. godine,

- iznos od 28,59 EUR od 17.02.2010. godine,

- iznos od 27,77 EUR od 24.04.2010. godine,

- iznos od 33,02 EUR od 15.05.2010. godine,

- iznos od 31,67 EUR od 19.06.2010. godine,

- iznos od 34,31 EUR od 16.07.2010. godine,

- iznos od 49,17 EUR od 12.08.2010. godine,

- iznos od 45,79 EUR od 16.09.2010. godine,

- iznos od 58,48 EUR od 16.10.2010. godine,

- iznos od 51,79 EUR od 18.12.2010. godine,

- iznos od 46,75 EUR od 15.01.2011. godine,

- iznos od 62,07 EUR od 15.01.2011. godine,

- iznos od 71,53 EUR od 16.02.2011. godine,

- iznos od 64,67 EUR od 15.03.2011. godine,

- iznos od 65,68 EUR od 14.04.2011. godine,

- iznos od 60,75 EUR od 14.05.2011. godine,

- iznos od 62,27 EUR od 14.05.2011. godine,

- iznos od 79,03 EUR od 15.06.2011. godine,

- iznos od 81,39 EUR od 15.07.2011. godine,

- iznos od 99,94 EUR od 13.08.2011. godine,

- iznos od 93,20 EUR od 15.09.2011. godine,

- iznos od 82,71 EUR od 15.10.2011. godine,

- iznos od 82,44 EUR od 16.11.2011. godine,

- iznos od 81,29 EUR od 16.12.2011. godine,

- iznos od 85,10 EUR od 14.01.2012. godine,

- iznos od 89,29 EUR od 02.02.2012. godine,

- iznos od 89,42 EUR od 02.03.2012. godine,

- iznos od 86,78 EUR od 03.04.2012. godine,

- iznos od 87,85 EUR od 03.05.2012. godine,

- iznos od 89,43 EUR od 02.06.2012. godine,

- iznos od 87,73 EUR od 03.07.2012. godine,

- iznos od 87,88 EUR od 02.08.2012. godine,

- iznos od 86,31 EUR od 02.09.2012. godine,

- iznos od 83,42 EUR od 02.10.2012. godine,

- iznos od 86,95 EUR od 03.11.2012. godine,

- iznos od 88,23 EUR od 02.12.2012. godine,

- iznos od 87,72 EUR od 03.01.2013. godine,

- iznos od 82,56 EUR od 02.02.2013. godine,

- iznos od 86,13 EUR od 02.03.2013. godine,

- iznos od 86,95 EUR od 03.04.2013. godine,

- iznos od 85,35 EUR od 03.05.2013. godine,

- iznos od 80,60 EUR od 02.06.2013. godine,

- iznos od 77,65 EUR od 02.07.2013. godine,

- iznos od 97,99 EUR od 02.08.2013. godine,

i to do 31.12.2007. godine po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 (pet) postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, a od 01. 01 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. 12. 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.358,89 EUR sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik (ranije: VOLKSBANK d.d.) dana 04. kolovoza 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, broj 919799, kojim ugovorom je tužitelju odobren namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.582,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate (u daljnjem tekstu: Ugovor). Člankom 2. Ugovora određeno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,10 %. Člankom 4. Ugovora određeno je da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 8. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 334,41 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća. Nakon sklapanja Ugovora tuženik je promijenio tvrtku na način da sada ista glasi Sberbank d.d. Promjenama u visini kamatne stope kao i promjenama u tečaju valute CHF došlo je i do promjena u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Tužitelj ističe da se o odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, kao ni o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskom franku - CHF, nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njihov sadržaj, budući da su navedene odredbe sastavljene unaprijed kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u kojom postupku je sud 04.07.2013. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je tuženik:

- u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90. , a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da su odredbe Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom banke i valutna klauzula u CHF ništetne, iste se među strankama ne mogu primijeniti. Tužitelj stoga ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,1 % za redovnu kamatu te preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF koji iznosi 4,606154 kuna za 1 CHF. Tuženik se primjenom ništetnih odredbi ugovora neosnovano obogatio za iznos od 26.128,51 kuna sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, kao i trošak postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega ju isti osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03), prigovor načinu postavljanja tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik stavlja prigovor zastare. Ističe kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 07. svibnja 2021. godine pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. S osnova naknada štete, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 919799 sklopljen 2006. (dalje u tekstu kao: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Povrat mjesečnih anuiteta, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO- a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 23.582,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 11. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik pojednostavljeno i skraćeno objašnjava metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju za devize HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva

– nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. . Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P-3855/21 od 17.02.2023. kojom je naložio tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 2.677,57 EUR/20.174,18 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate, razdoblje od05.09.2006. do 02.08.2013., dok je odbio tužbeni zahtjev po osnovi preplaćenih iznosa sa osnovca ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.055,81 EUR/5.954,33 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate za razdoblje od 12.04.2008. do 02.08.2013., te naložio tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak od 1.156,04 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a tuženika odbio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

4. Županijski sud u Zagrebu rješenjem Gž-2588/2023-8 od 19.04.2024. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog suda i predmet vratio na ponovni postupak.

5. U obrazloženju istog rješenja stoji kako je stav ovog suda o osnovanosti prigovora zastare za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope u konkretnom je slučaju pogrešan, na što se osnovano ukazuje navodima žalbe. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na prednika tuženika, Sberbank d.d. preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. i tužbeni je zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Nakon toga je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 7 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima kojima je tuženik (tamo 8 tuženik Sberbank d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika nepoštena, a time i ništetna te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, u odnosu na tuženika kao pravnog slijednika Sberbank d.d., jednako kao i za promjenu valutne klauzule CHF, teče od pravomoćnosti navedene odluke odnosno od 14. lipnja 2018. te ističe 14. lipnja 2023., pa je stoga tužba podnesena u konkretnom slučaju 7. svibnja 2021. podnesena u okviru zastarnog roka od pet godina sukladno čl. 225. ZOO. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi osnovanost ostalih prigovora tuženika istaknutih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno te je na tako nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud u pobijanom dijelu pogrešno primijenio i materijalno pravo. Stoga je na temelju odredbe čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet tome sudu na ponovno suđenje. Imajući u vidu da je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točci III. izreke pobijane presude, jer ista odluka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku pri čemu će se i o troškovima žalbe odlučiti u konačnoj odluci.

. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu 919799 (list 8-14 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 16-18 spisa), neslužbeni izvadak iz Trgovačkog registra za tuženika (list 19-22 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (list 23-31 spisa), izvod iz sudske prakse (list 52-104 spisa).

7. Nadalje proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 111-122 spisa), te saslušanjem tužitelja (list 135-136 spisa).

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim.

9. Među strankama je nesporno kako je između Volksbank d.d., Zagreb (pravnog prednika ovdje tuženika), kao banke, te tužitelja kao korisnika kredita zaključen Ugovor o kreditu broj: 919799 temeljem kojeg je banka odobrila korisniku kredita nenamjenski kredit za kupnju vozila od 23.582,00 CHF uz redovnu kamatu od 5,10 % promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, efektivnu kamatnu stopu od 6,34%, interkalarnu kamatu koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope, redovna kamata po dospijeću promjenjiva po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknadama kreditora, a koja se obračunava i naplaćuje na sva dospijeća, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. Čl.5. stranke ugovaraju rok otplate kredita od 84 mjeseca, a Čl. 8. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima od 334,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećim na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01-og dana u mjesecu počev od 01.09.2006.

10. Među strankama je također nesporno kako je tužitelj isti Ugovor ispunio u cijelosti, da je sa tuženikom ugovorio da će plaćati promjenjivu kamatnu stopu, a sukladno Odluci o kamatnim stopama banke.

11. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od za razdoblje od travnja 2007. do kolovoza 2013. te promjenjive kamatne stope za razdoblje od za razdoblje od travnja 2008. do kolovoza 2013. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.

12. U svom iskazu tužitelj je naveo da je predmetni ugovor potpisao u auto kući Citroen u Savskoj ulici u Zagrebu, a temeljem kojeg mu je odobren kredit, ne sjeća se u kojem iznosu za kupnju vozila. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio, ne sjeća se kada. Vozilo je koristio isključivo u privatne svrhe. Prvotno mu je rata iznosila tisuću i nešto kuna, a kasnije 2.500,00 kn. Nije mu ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti, te mu je rečeno da većina klijenata uzima kredit u valuti CHF. Tužitelj je letimično pogledao ugovor prije potpisa. Znao je što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula no nisu mu nikada objašnjeni parametri promjene kamatne stope i valute. Ne sjeća se da li je primao obavijesti o povećanju kamatne stope. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao otvoren vlastiti obrt ili trgovačko društvo.

13. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja utvrđeno da je kredit iskorišten za kupnju vozila u privatne svrhe, pa kako je razvidno da tužitelj predmetni Ugovor o kreditu nije zaključio u svrhu koja namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to je razvidno da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu navedene odredbe čl. 3. st. 1. navedenog zakona.

14. U odnosu na ništetnost odredbi ugovorene valutne klauzule u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište daje povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica - švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe daje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, pa je slijedom navedenog sud utvrdio se da je ništetna odredba predmetnoga ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

15. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ovaj sud je polazio od odredbe čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08, dalje ZOO) kojim je propisano kako se na ništavost može pozvati svaka zainteresirana osoba, te čl. 324. kojim je propisano kako ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16. Naime, za utvrđenje nevaljanosti predmetne ugovorne odredbe o podešavanju kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, neodlučno je kako je u konačnici banka (savjesno ili ne) povećavala kamate, već je odlučno je li ugovorna odredba o načinu podešavanja kamatne stope - jednostranom odlukom banke, bila poštena.

17. Ovdje odmah valja istaknuti da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Stoga je neosnovan navod tuženika o tome da je zahtjev u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivosti kamatne stope- valjalo odbaciti jer da za taj dio zahtjeva tužitelj nema pravni interes.

19. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

20. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

21. Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

22. Nadalje, odredba čl. 269. ZOO propisuje je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju propuštanju ili trpljenju, time da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO propisano je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Prema čl. 272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

24. Ocjenom izvedenih dokaza, a obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da je odredba u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,10% godišnje ništava, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

25. Naime, sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni, a među strankama nije niti sporno da nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva (a isto proizlazi i iz prihvaćenog iskaza tužitelja). Povrh toga, tuženik u odgovoru na tužbu i nastavno tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužitelj kao korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.

26. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba točke 2. Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se kamatna stopa mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

27. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

28. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Navedena odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za kašnjenje s plaćanjem) za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano (kako je ranije obrazloženo, niti je tuženik predlaganjem bilo kakvih dokaza dokazao da bi bilo suprotno), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da je predmetna odredba ugovora o namjenskom kreditu ništetna.

30. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili slično, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

31. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koju činjenicu tuženik nije dokazao u smislu čl. 219. i 221. a ZPPa.

33. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

34. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

35. Prema odredbi članka 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

36. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

37. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

38. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

39. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja, Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

40. Na temelju svih utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,10% godišnje, te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF nepoštene i prema tome ništetne.

41. Stoga, a kako je opisana odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi te je na temelju odredbe čl. 323. ZOO dužan vratiti tužitelju se što je primio po toj ništetnoj osnovi.

42. Radi utvrđenja činjenice preplaćenih anuiteta upravo po osnovi razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate(na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, te preplate po osnovi promjene kamatne stope u skladu sa odlukama banke izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću iz kojeg je utvrđeno kako je Volksbank d.d. (pravni prednik tuženika Sberbank d.d.) kao kreditor i VH kao korisnik kredita zaključili su dana 04.08.2006. godine Ugovor o kreditu broj 919799 (list 8-12 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 23.582,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,10% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Članak 3. Namjena kredita je kupnja vozila. Člankom 5. Ugovora ugovoren je rok otplate te iznosi 84 mjeseci. Člankom 8. Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 334,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. u mjesecu počevši od 01.09.2006. godine, a Korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta. Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2006. do 01.08.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Otplatna tablica po kreditu (list 16-18 spisa) - Prometna kartica po kreditu broj 919799 (list 23-31 spisa). Sveukupno otplata kredita iznosi 29.120,03 CHF od čega je otplata glavnice 23.582,00 CHF i kamata 5.538,03 CHF. Simulirani početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,10% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2006. do 01.08.2013. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Ugovor o kreditu broj 919799 (list 8-12 spisa). Sveukupno otplata kredita iznosi 28.064,22 CHF od čega je otplata glavnice 23.582,00 CHF i kamata 4.482,22 CHF. Razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2006. do 01.08.2013. godine. Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu iznosi 1.055,81 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.954,33 kn. Prema Otplatnom planu po kreditu (list 16-18 spisa) kredit je isplaćen 07.08.2006. godine. Srednji tečaj HNB-a na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF= 4,606154 kn. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2006. do 01.08.2013. godine.Ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita iznosi 19.230,94 kn. Razlika s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos: Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.055,81 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.954,33 kn. Dakle Ukupna razlika između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 20.174,18 kn. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 26.128,51 kn.

43. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještva kao objektivno i stručno, jer je sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu.

44. Vještak je dakle jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Darka Prpića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako tuženik u postupku nije zatražio usmeno saslušanje vještaka, te je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.

45. Nadalje sud je tužitelju po osnovi preplate zbog promjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužitelj stvarno preplatio u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužitelj nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekao plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njegova tražbina, pa je po tom osnovu sud tužitelju i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.

46. U odnosu na istaknuti prigovor zatare sukladno stavu zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida, a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema odredbi članka 245. stavaka 1., 3. i 6. ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 i u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 07.05.2021. to je tuženikov prigovor u cijelosti neosnovan.

48. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženiku izvrši isplatu iznosa preplaćenih anuiteta po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 3.467,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose za razdoblje dospijeća prve obveze, tj. 05.09.2006. do konačne otplate, tj. 02.08.2013., te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

49. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02. i 153/04.), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.),a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22).

50. Nadalje u konkretnom slučaju tužitelj nije povisio tužbeni zahtjev, te se ne radi o preinaci već čistoj specifikaciji tužbenog zahtjeva sukladno vještačkom nalazu, pa se stoga tuženik tome ne može protiviti, niti isti s tog osnova, može potraživati parnični trošak od tužitelja u smislu čl. 158. ZPP-a, već ima pravo na trošak sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a.

51. Tuženik je u smislu čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak, i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 26.10.2021., 31.01.2022., 12.09.2022., 13.12.204. 200,00 EUR za svaki podnesak, te za pristup na ročište 10.12.2021., 13.09.2022., 16.12.2022.,. 200,00 EUR, za svako ročište, za pristup na ročište 13.01.2025. zatraženih 150,00 EUR, za sastav žalbe 187,50 EUR ukupno 1.393,56 EUR kn, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 40,34 EUR i presudu u iznosu od 80,68 EUR, te žalbu od 18,56 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), te trošak vještačenja od 331,81 EUR.

52. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 05.01.2023. u iznosu od 3.467,85 EUR.

53. Tužitelju je stoga trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.358,89 EUR. dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III. i IV.

54. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 27. veljače 2025. do isplate.

U Zagrebu, 27. veljače 2025.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun