Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1915/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Štefice Bukvić predsjednice vijeća, Krunoslave Dropulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Anđele Bošković Rajković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik u Solinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni br. P-2073/2021-35 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika se odbijaju kao neosnovane te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni br. P-2073/2021-35 od 10. listopada 2024. u pobijanom dijelu presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I., II., III., IV. i V. izreke presude), kao i u odnosu na odluku o trošku (točka II. izreke rješenja).

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 418-50-3404377 od 13. travnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 16.202,60 CFH po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-3404377 od 13. travnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu br. 418-50-3404377 od 13. travnja 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 3.30 % od iznosa kredita.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 1.630,58 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

0,27 eura od 25.5.2006.

5,94 eura od 27.10.2008.

7,97 eura od 30.12.2008.

9,43 eura od 30.1.2009.

10,09 eura od 26.2.2009.

8,27 eura od 27.3.2009.

8,62 eura od 27.4.2009.

5,84 eura od 29.5.2009.

3,79 eura od 24.6.2009.

4,33 eura od 27.7.2009.

5,41 eura od 26.8.2009.

5,32 eura od 28.9.2008.

4,23 eura od 26.10.2009.

6,28 eura od 27.11.2009.

7,92 eura od 30.12.2009.

10,25 eura od 31.01.2010.

9,72 eura od 26.2.2010.

12,89 eura od 31.3.2010.

12,29 eura od 28.4.2010.

13,46 eura od 27.5.2010.

23,60 eura od 28.6.2010.

21,52 eura od 29.7.2010.

27,90 eura od 30.8.2010.

25,69 eura od 27.9.2010.

22,15 eura od 27.10.2010.

29,63 eura od 30.11.2010.

39,14 eura od 28.12.2010.

32,41 eura od 28.1.2011.

34,77 eura od 28.2.2011.

31,76 eura od 31.3.2011.

32,30 eura od 28.4.2011.

45,06 eura od 26.5.2011.

46,30 eura od 29.6.2011.

56,96 eura od 28.7.2011.

51,49 eura od 29.8.2011.

45,49 eura od 28.9.2011.

44,85 eura od 24.10.2011.

44,39 eura od 24.11.2011.

47,25 eura od 27.12.2011.

49,74 eura od 31.1.2012.

50,07 eura od 28.2.2012.

48,35 eura od 26.3.2012.

49,51 eura od 26.4.2012.

50,31 eura od 29.5.2012.

48,97 eura od 27.6.2012.

49,32 eura od 25.7.2012.

48,32 eura od 29.8.2012.

46,15 eura od 26.9.2012.

48,46 eura od 15.11.2012.

49,57 eura od 28.11.2012.

48,79 eura od 27.12.2012.

44,43 eura od 29.1.2013.

48,14 eura od 26.2.2013.

48,46 eura od 26.3.2013.

47,01 eura od 29.4.2013.

po stopi obračunatoj od 15 % do 31. prosinca 2007.god., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 330,03 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21. 04. 2006. g. do 31. prosinca 2007. po stopi obračunatoj od 15 %., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.";

i r i j e š i o j e :

"I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 534,32 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog parničnog postupka iznos od 2.430,01 eura, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 10. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Ovu presudu i rješenje u dijelu presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. I., II., III., IV. i V. izreke presude) pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik kao i u odluci o parničnom trošku (toč. II. izreke rješenja), iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 125/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP), s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Tužitelj pobija odluku o parničnom trošku (toč. II. izreke rješenja), iz razloga označenih u propisu čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se odluka o trošku preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj je porekao osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba tuženika u cijelosti kao neosnovana odbije, a njemu dosudi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Među strankama nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka, 13. travnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 16.202,60 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da se je Ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje, kao i da je ugovor sklopljen radi kupnje novog vozila.

7. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je u tom dijelu potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i u odnosu na u ovom predmetu tuženika, a na koju se tužitelj pozvao u ovom predmetu, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima, koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

10. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

11. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđena u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Polazeći od izloženog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primjenjivati kao i odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZPP-a.

14. Stoga je prvostupanjski sud s pravom utvrdio ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu.

15. S pravom je prvostupanjski sud temeljem propisa čl. 322. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.630,58 Eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svakomjesečne preplaćene iznose od dan plaćanja do isplate (čl. 322. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

16. Naime provedenim vještačenjem je utvrđeno da je razlika anuiteta nastala uslijed promjene tečaja ukupno 1.630,58 Eur.

17. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se tuženik koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ne može se smatrati poštenim stjecateljem.

18. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022.)

18.1. Kako je u ovom predmetu tužba podnesena 26. svibnja 2021., a sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača je postala pravomoćna 15. lipnja 2018. (valutna klauzula), to očito nije protekao zastarni rok iz propisa čl. 241. i 255. ZOO-a.

19. Također, suprotno žalbenim navodima, iz sadržaja ugovora proizlazi da tužitelj ima status potrošača, jer je ugovor sklopio kao fizička osoba, a isti je sklopljen radi kupnje osobnog vozila, a ne kako to tuženik u žalbi ističe radi izgradnje objekta.

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita i naložio tuženiku isplatu iznosa od 330,03 Eur na ime plaćenog iznosa po tog ugovornoj odredbi sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. travnja 2006. pa do isplate (čl. 322. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

21. Naime, u provedenom postupku dokazano je, i po mišljenju ovog suda, da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je određena isplata jednokratnih troškova obrade kredita, da je navedena odredba bila unaprijed formulirana i bila dio tipskog ugovora kojeg je banka sklapala s potrošačima, te da tužiteljica nije ni mogla pregovarati o spornoj odredbi ugovora i utjecati na njezin sadržaj, kao i da tužitelju nije razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade.

22. Kako je odredba čl. 3. Ugovora o jednokratnim troškovima obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, niti je bio upoznat na što se točno navedeni troškovi odnose, to i ovaj sud smatra da se radi o nepoštenoj odredbi koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Također je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni br. Rev 673/2023- 2, od 13. veljače 2024. zauzeo stav da se o odredbi kojom se određuje naknada za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da tužitelj nema pravni interes za traženje samo deklaratorne zaštite.

24.1. Naime, sukladno čl. 326. st. 2. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima. Stoga, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

25. Pravilno je, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom postupku radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe pa bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu.

25.1. Naime, ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C- 244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: "čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.".

26. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 151. st. 1. ZPP-a. Naime, pravilan je pravni stav prvostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan u spis, osim potvrde o plaćanju, dostaviti i nalaz i mišljenje vještaka, a da bi dokazao postojanje i visinu potraživanja.

26.1. Također, prvostupanjski sud nije bio dužan pozivati tužitelja da dostavi nalaz i mišljenje. Naime, sukladno propisu čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

27. Dakle, s obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a).

28. U nepobijanom dijelu, a u odnosu na rješenje o povlačenju (točka I. izreke rješenja), odluka ostaje neizmijenjena.

Osijek, 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Štefica Bukvić