Zakon.hr

Poslovni broj: P-1415/2019-45

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Šefiki Lazarin odvjetnici u Rijeci protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku iz OD Metelko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 22. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 27. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102785749 zaključen dana 29.12.2005. između tužitelja LĐ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka kao kreditora koji je potvrđen dana kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod posl. br. OU-26270/2005 i to.:

-odredba čl. 2. označenog ugovora koji glasi: „=121.000,00 CHF (stodvadesetijednatisućaCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj“

-odredba članka 7. st.2. označenog ugovora koja glasi: „Iznos anuiteta =1.057,97 CHF (jednatisućapedesetsedamCHFidevedesetsedam/100) odredba čl. 8.st.2. označenog ugovora koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

-utvrđuje se da su ništetne odredbe Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102785749 zaključen dana 07.12.2012. između tužitelja LĐ OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka kao kreditora koji je potvrđen dana 19.12.2012. kod vršitelja dužnosti javnog bilježnika Hrvojke Kuzle iz Opatije pod posl. br. Ov-3310/12 i to.:

-odredba čl. 1. označenog Aneksa koja glasi: „121.000,00 CHF (stodvadesetijednutisućuCHF)u kunskoj protuvrijednosti,“

odredba čl.2. 1. označenog Aneksa koja glasi: „iznos glavnice kredita iznosi: 40.759,97 CHF ( četrdesettisućasedamstopedesetdevet i 97/100 CHF) u kunskoj protuivrijednosti obračunata po srednjem tečaju Banke.“

odredba čl. 2.2. označenog Aneksa koja glasi: „iznos anuieta =476,18 CHF (četristosedamdesetišest i 18/100CHF).

II. a) Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka isplatiti tužitelju LĐ [osobni identifikacijski broj] ukupan iznos od 22.500,47 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima na dole naznačene iznose i to:

- na iznos od 2.552,36 eura od 01.10.2015.g. do isplate i

- na iznos od 19.948,11 od 01.10.2015.g. do isplate.

b) Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. OIB23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka isplatiti tužitelju LĐ [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.639,77 eura.

III. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim na iznos od 2.639,77 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

IV. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 975,72 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

0,04 EUR od 01.02.2006 pa do isplate,

3,97 EUR od 09.02.2006 pa do isplate,

0,13 EUR od 01.03.2006 pa do isplate,

10,04 EUR od 08.03.2006 pa do isplate,

0,38 EUR od 01.04.2006 pa do isplate,

15,47 EUR od 12.04.2006 pa do isplate,

0,01 EUR od 01.05.2006 pa do isplate,

14,00 EUR od 08.05.2006 pa do isplate,

16,21 EUR od 03.06.2006 pa do isplate,

19,39 EUR od 07.07.2006 pa do isplate,

16,01 EUR od 07.09.2006 pa do isplate,

28,57 EUR od 26.10.2006 pa do isplate,

14,22 EUR od 01.11.2006 pa do isplate,

17,59 EUR od 05.12.2006 pa do isplate,

0,95 EUR od 01.01.2007 pa do isplate,

23,29 EUR od 02.01.2007 pa do isplate,

2,12 EUR od 01.02.2007 pa do isplate,

31,17 EUR od 22.02.2007 pa do isplate,

28,18 EUR od 13.03.2007 pa do isplate,

17,46 EUR od 04.05.2007 pa do isplate,

39,42 EUR od 29.05.2007 pa do isplate,

80,51 EUR od 18.06.2007 pa do isplate,

47,24 EUR od 01.07.2007 pa do isplate,

47,21 EUR od 01.08.2007 pa do isplate,

41,80 EUR od 01.09.2007 pa do isplate,

49,85 EUR od 01.10.2007 pa do isplate,

50,04 EUR od 01.11.2007 pa do isplate,

29,95 EUR od 01.12.2007 pa do isplate,

14,45 EUR od 03.12.2007 pa do isplate,

37,63 EUR od 09.01.2008 pa do isplate,

32,77 EUR od 04.02.2008 pa do isplate,

7,12 EUR od 01.03.2008 pa do isplate,

13,98 EUR od 12.03.2008 pa do isplate,

2,31 EUR od 01.04.2008 pa do isplate,

9,96 EUR od 07.04.2008 pa do isplate,

56,25 EUR od 29.05.2008 pa do isplate,

1,46 EUR od 01.06.2008 pa do isplate,

38,43 EUR od 14.07.2008 pa do isplate,

39,78 EUR od 26.07.2008 pa do isplate,

45,11 EUR od 12.08.2008 pa do isplate,

22,22 EUR od 30.09.2008 pa do isplate,

9,23 EUR od 20.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 5.515,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 5.004,08 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 10. listopada 2024.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu na iznos od 121.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeći na dan puštanja kredita u tečaj te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 7,99% godišnje. Ugovorena je otplata kredita kroz 216 mjeseca. Parnične stranke su 07.12.2012 sklopile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu. Tužitelj navodi kako je tužena u ugovoru ugovorila nepoštene a time i ništene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana valuta CHF a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena tužitelja kao potrošača nije informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81, čl. 82 i 90 i suprotno načelu savjesnosti i poštenja po Zakonu o obveznim odnosima. Dakle tužitelj kao potrošač nije obavješten o općem riziku vezanom uz svaku valutu koji proizlazi iz sustava fluktuirajućih tečajeva, riziku vezanom za činjenicu da HNB ne štiti tečaj kune naspram CHF onako kako čini prema EUR, da je rast tečaja CHF vrlo vjerojatan, zbog skorog uvođenja EURO zone, tužitelju nije objašnjena priroda valutne klauzule i njezino značenje. Parnične stranke ugovor su sklopile na unaprijed formuliranom obrascu te se ima uzeti presumpcija da o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale. Nadalje u ugovoru je ugovorena nepoštena a slijedom toga i ništetna odredba na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamate stope što je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81, čl. 82 i 90 i suprotno načelu savjesnosti i poštenja po Zakonu o obveznim odnosima. Kamatna stopa se u konkretnom slučaju isključivo mijenjala jednostranom odlukom banke. Ni o ovoj odredbi ugovora o kreditu nije se pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane banke te tužitelj nije imao utjecanja na njen sadržaj.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-6632/17, od 14.4.2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 4.7.2013. o ništetnosti valutne klauzule. U slučaju ništetnosti, sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, svaka je ugovorna stran dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla i stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem ništetnih odredaba stekao. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u ugovoru as koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope tužena je dužna tužitelju isplatiti iznos od 137.618,55 kn (preplata tečaja 114.372,32 kn i preplata kamate 23.246,23 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Nakon konverzije glavnica kredita je iznosila 113.716,05 kn, dok je glavnica po početnom tečaju CHF trebala iznositi 90.469,83 kn time je banka za 23.246,23 kn više zadužila tužitelja pa i to tužitelj potražuje tužbom sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015. sve uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23%, dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope , ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Prigovara statusu potrošača. Postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 7.601,56 KN zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koaj je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora. predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U daljnjem tijeku postupka tuženik navodi kako podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 02.02.2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 34.977,20 a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EUR sku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 34.977,20 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 34.977,20 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu/podneskom ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 34.977,20 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač, ističe se da je namjena kredita bila zatvaranje kredita društva Informis d.o.o., stoga tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP te ne uživa zaštitu po odredbama tog zakona, nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer sve uplatu po ugovoru o kreditu nisu vršene od strane tužitelja i to ukupno u visini od 33.755,35 EUR , pa povrat tih iznosa ne može tražiti tužitelj.

Po provedenom vještačenju i dopuni istog podneskom od 9. listopada 2024. tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev te od tužene potražuje preplaćene anuitete sa osnova promjene kamatne stope u iznosu od 2.552,36 eura i preplaćene anuitete sa osnova tečaja u iznosu od 19.948,11 eura odnosno ukupnu razliku preplaćenih anuiteta u iznosu od 22.500,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana konverzije do dana isplate i obračunatu zateznu kamatu na svaki pojedinačni iznos preplate do 30.09.2015. umanjenu za pretplatu iz konverzije, dakle iznos od 2.639,77 eur sa kamatom od presuđenja. Dodatno tužitelj ističe kako je potrošač sukladno ZZP uživa zaštitu jer je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u privatne a ne poslovne svrhe. Nadalje u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ističe da je pomorac na stranom brodu te da su uplate vršene od strane drugih osoba najviše njegove majke a li sve po njegovom nalogu za njegov račun. Podneskom od 19. kolovoza 2024. tuženik precizira prigovor radi prijeboja te s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta potražuje iznos od 975,92 EUR sve na način pobliže opisan u točki IV izreke nove odluke.

Nadalje podneskom od 24. listopada 2024 protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podnesak tužitelja od 9.10.2024 navodeći ako je tužitelj uz postojeće tužbene zahtjeve sada postavio i zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća do konverzije, to je isplata s potpuno nova pravne osnove, radi se o novim okolnostima, ističe se i prigovor zastare jer je konverzija izvršena 7.12.2015. Nadalje protivi se preinaci i zbog povišenja postojećeg tužbenog zahtjeva naime tužbom se tražilo 18.265,12 EUR a sada se potražuje 25.140,24 EUR, ističe se prigovor zastare

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 9. listopada 2024. pozivom na odrdebu čl. 190 st. 2 ZPP-a, naime obje preinake su zapravo neprave preinake kako ona po visini jer je konačnu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj mogao postaviti po provedenom financijom vještačenju tako mi preinaka koja se odnosi potraživanje zakonskih zateznih kamata na utvrđene iznose preplate tečaja i kamata od dana svake pojedine uplate do 30.09.2015. To iz razloga jer je tužbom na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tečaja i kamata već potraživana zakonska zatezna kamata od dana uplate pa do isplate, sada je tužitelj pozivajući se na tumačenja presude Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-3404/2020 i Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-612/2022 glede učinaka konverzije kojim odlukama je iznijeto tumačenje učinaka konverzije na način da se preplata priznata potrošaču u konverziji mora uzeti u obzir prilikom dosuđena iznosa koji tužitelju- potrošaču pripadaju uz primjenu čl. 172 ZOO-preplatu iz konverzije odbiti od ukupnih zakonskih zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose koje kamate se obračunavaju od dospijeća do 30.09.2015., postavio zahtjev za isplatom tzv uglavničene kamate koja je izračunata na utvrđene preplaćene iznose tečaja i kamata od dospijeća do 30.9.2015 i od toga oduzeo preplatu priznatu u konverziji, stoga ne radi s o novom pravnom osnovu niti o pravoj preinaci tužbe. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja i svjedoka CĐ, te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-fin.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan, odnosno ne postoji.

Tužitelj potražuju ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8 u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, te odredbe u dijelu u kojem u ugovoru u čl. 2 i 7 ugovoreno da je obveza kredita i otplata kredita vezana u valutu obveze CHF slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF. Također da se utvrde ništetnim i odredbe Aneksa broj 1 ugovoru o kreditu iz 2012. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti .čl. 1 i 2 .

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 29.12.2005. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 121.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 216 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 7,99% godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,74390 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Stranke su potom 07.12.2012. zaključile Aneks broj 1 kojim je promijenjena visina iznosa glavnice kredita te utvrđena nova visina mjesečnog anuiteta u CHF. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu 2. veljače 2016. te da preplata po čl. 1 ZID ZPK iznosi 34.977,20 kn koja preplata prema čl. 7 Aneksa broj 2 se koristi za podmirenje budući anuiteta sve po čl 19 st. 1 toč. 5 ZID ZPK.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Sporan je tužiteljev status potrošača, naime tuženik tijekom postupka ističe kako su novci dobiveni kreditom utrošeni za potrebe zatvaranja kredita društva Informis d.o.o.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o gotovinskom hipotekarnom kreditu, kako je navedeno u čl. 3 ugovora, a novci su utrošeni na adaptaciju stana u [adresa] gdje je tada živio, kako tužitelj u svom iskazu navodi, nadalje bio je suvlasnik društva Informis d.o.o. u vrijeme podizanja kredita koje u to vrijeme nije bilo prezaduženo. Dakle ničim nisu dokazane tvrdnje tuženika da bi sredstva dobivena kreditom bila utrošena za zatvaranje starog kredita društva Informis d.o.o. stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g. U svom iskazu tužitelj navodi kako mu je bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, no nije mu objašnjeno o čemu ovisi ta promjena kamatne stope, odnosno koji točno parametri utječu na promjenu iste.

Svjedok ĆĐ koji je neposredno pregovarao s tužiteljem navodi kako je klijentu rekao da je kamatna stopa promjenjiva ali se ne sjeća je li klijentu govorio o čemu promjena kamatne stope ovisi i koji su to parametri koji utječu na promjenu kamatne stope.

Tuženik je predlagao saslušanje svjedokinje FĐ no sud je odbio navedeni dokazni prijedlog jer navedena svjedokinja nije neposredno pregovarala s tužiteljem vezano za zaključenje predmetnog ugovora o kreditu te stoga njezin iskaz ne bi bio odlučan za donošenje odluke jer je u ovom predmetu bitno utvrditi o čemu su stranke nepošteno pregovarale.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 7,99 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 7,99 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio. Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužitelj neprijeporno nije bio informiran parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužitelj informiran o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

U odnosu na pisani iskaz MĐ sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke presude, dok preostali dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim toč. 1 navedenog članka nije osnovan jer je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa što je bila volja stranaka, kao i visina poletne stope od 7,99% na što je tužitelj pristao pa je odlučeno kao u točki IV. Izreke ove odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu, a na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati, radilo se o tipiziranom unaprijed pripremljenom ugovoru.

Iz iskaza tužitelja i svjedoka CĐ ne proizlazi da je tužitelj kao potrošač informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koja će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu i povrat obvezi koje je vezan za valutnu klauzulu u CHF ništetan sadržan u glavnom ugovoru o kreditu od 29.12.2005. čl. 2 i 7 kao i u Aneksu broj 1 od 09.12.2012.-čl. 1 i 2 pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 29. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev prigovor zastare također nije osnovan, naime tužitelj do provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati točan iznos preplaćenih iznosa, preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj ne postavlja neki novi tužbeni zahtjev već tražbine koje je utužio pravovremeno precizira sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, stoga za te pojedinačno preinačene iznose nije nastupila zastara jer su mjesečni iznosi pravovremeno utuženi a njihova visina se konačno mogla precizirati po provedenom vještačenju. Također i u odnosu na uglavnične kamate izračunate na pojedinačno utvrđene iznose preplate kamate i tečaja nema govora o zastari jer su zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate kamate i tečaja već utužene u tužbi, a to što je tužitelj sada iste prikazao kao obračunate-uglavničene kamate ne utječe na zastaru. Pored toga valja uvažiti pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024. koje glasi: " U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.", stoga i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zastare nema.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja te dopunskih očitovanja vještaka financijske struke Marimar-fin d.o.o. proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 2.552,36 EUR stupac 16 Tabela br. 5, preplata tečaja iznosi 19.948,11 EUR stupac 17 Tabela br. 6, negativne tečajne razlike iznose 975,92 EUR. Na dan 30.09.2015. razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi – 6.254,62 EUR dakle ista je negativna i ne predstavlja tražbinu tužitelja (očitovanje vještaka od 26.09.2024). Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir. Preplata koja je utvrđena tužitelju na dan konverzije iznosi 5.515,66 EUR. Ukupne uplate po kreditu koje nisu vršene po tužitelju iznose 254.329,68 kn pratitelja DĐ, Sto- al. D.o.o., HĐ te uplate bez navedenog pratitelja.

Tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2024. predložio dopunu nalaz na način da vještak na utvrđene iznose preplate kamate i tečaja obračuna zakonsku zateznu kamatu do 30.09.2015. te da od tog iznosa odbije preplatu tužitelju priznatu u konverziji.

U dopuni svog nalaza i mišljenja vještak Marimar- fin d.o.o. navodi kako zatezna kamata na svaki preplaćeni iznos anuiteta (tečaj i kamata) iznosi 8.155,43 EUR pa kada se isti iznos umanji za preplatu iz konverzije od 5.515,56 EUR dolazi se do iznosa od 2.639,77 EUR.

Tužitelj nije istakao primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 09. listopada 2024. na način da na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 2.552,36 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 19.948,11 EUR oba sa zakonskim zateznom kamatom od 01.01.2015. te iznos od 2.639,77 EUR (obračunate zakonske zatezne kamata ne preplatu tečaja i kamate do 30.09.2015. -8.155,43 eur oduzeto od preplate priznate u konverziji 5.5125,66 EUR) sa kamatom od presuđenja.

Tuženik je podneskom od 19. kolovoza 2024. naveo kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao istaknuti prigovor radi prijeboja u visini od 975,92 EUR sa kamatama sve na način pobliže opisan u točki III ili IV izreke ove odluke.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe stranaka.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji ispravno je tužitelj uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 7 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako je to tužitelj i učinio.

Stoga je valjalo u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjeva tužitelja te tužitelju dosuditi na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 2.552,36 EUR, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 19.948,11 EUR. Na sve te iznose tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. dana nakon provedene konverzije kako je to tužitelj i tražio, a sve budući je na preplatu kamate i tečaja već obračunata zakonska zatezna kamata do 30.09.201.5 radi primjene odredbe o uračunavanju prema čl. 171 i 172 ZOO-a, pa na te iznose preplate daljnja kamata može teći od 01.10.2015. U odnosu na obračunatu -uglavničnu kamatu na utvrđene iznose preplate tečaja i valute koja iznosi 8.155,43 EUR pravilno je tužitelj isto potraživanje umanjio za iznos preplate priznate u konverziji u visini od 5.515.66 EUR, te konačno utužio 2.639,77 EUR. No, na iznos od 2.639,77 EUR ne može teći daljnja kamata kako to tužitelj traži jer je isto u suprotnosti s odredbom čl. 31 ZOO-a stoga je u tom dijelu za isplatom zakonskih zateznih kamata od presuđenja tužbeni zahtjev neosnovan.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja-uplate tužitelja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

Stoga je odlučeno kao mu točkama II i III izreke ove presude.

U odnosu na prigovor radi prijeboja istaknutog po tuženiku a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog iznos od 975,92 EUR za. valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, stoga je taj prigovor neosnovan te je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U odnosu na prigovor prijeboja koji se odnosi na preplatu priznatu tužitelju u konverziji u visini od 5.515,66 eur valja navesti kako je tu tražbinu tuženika tužitelj uzeo u obzir kod konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva te za istu umanjio svoje konačno potraživanje sve kako je naprijed obrazloženo stoga je u odnosu na taj prigovor valjano donijeti odluku kao u točki V. izreke odluke.

U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja glede potraživanja dijela preplaćenih iznosa jer da pojedine uplate po kreditu nisu vršene s njegove strane već drugih osoba ili pak nepoznatog uplatitelja ukupno u visini od 33.755,35 EUR valja navesti kako iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je, kao korisnik kredita, zaključio tužitelj, što mu za potraživanje nastalo iz predmetnog Ugovora daje aktivnu legitimaciju, za sve izvršene uplate budući da je isti obveznik predmetnog ugovornog odnosa i da su svim predmetnim uplatama zatvarane obveze upravo iz predmetnog ugovora te se sve što je uplaćeno po kreditnoj partiji uračunava u ispunjenje njegove obveze. Stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja nije osnovan.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 5. i 155 Zakona jer je tužitelj odbijen samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva.

Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 06.10.2023., 09.10.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1), za sastav podneska od 25.07.2024., 06.09.2024 i 08.11.2024 . u visini od 125 bodova (Tbr 8 toč. 3.) za zastupanje na ročištima održanima 13.12.2023 i 22.11.2024. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr. 9 toč. 1) za zastupanje ne ročištu održanom 13.10.2023. u visini od 125 bodova (Tbr 9 toč. 2) sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 400 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 229,08 EUR što sveukupno iznosi 5.043,08 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki VI izreke presude.

U Rijeci 27. veljače 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte