REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
P-3204/2023-17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Snježani Karlušić, u pravnoj stvari tužitelja SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 ( prije: Nova hrvatska banka d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, te Sberbank d.d. i Volksbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9 ), radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 4. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana, 27. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 3.300,00 eura (slovima: tri tisuće tristo eura) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to:
45,83 eura počev od 07/01/2008 do isplate 45,83 eura počev od 08/01/2008 do isplate
45,83 eura počev od 09/01/2008 do isplate
45,83 eura počev od 10/01/2008 do isplate
45,83 eura počev od 11/01/2008 do isplate
45,83 eura počev od 12/01/2008 do isplate
45,83 eura počev od 01/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 02/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 03/01/2009 do isplate
45.83 eura počev od 04/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 05/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 06/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 07/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 08/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 09/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 10/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 11/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 12/01/2009 do isplate
45,83 eura počev od 01/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 02/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 03/01/2010 do isplate
45.83 eura počev od 04/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 05/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 06/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 07/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 08/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 09/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 10/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 11/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 12/01/2010 do isplate
45,83 eura počev od 01/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 02/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 03/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 04/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 05/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 06/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 07/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 08/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 09/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 10/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 11/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 12/01/2011 do isplate
45,83 eura počev od 01/01/2012 do isplate
45,83 eura počev od 02/01/2012 do isplate
45,83 eura počev od 03/01/2012 do isplate
45,83 eura počev od 04/01/2012 do isplate
45.83 eura počev od 05/01/2012 do isplate
45,83 eura počev od 06/01/2012 do isplate
45,84 eura počev od 07/01/2012 do isplate
45,84 eura počev od 08/01/2012 do isplate
45,84 eura počev od 09/01/2012 do isplate 45,84 eura počev od 10/01/2012 do isplate
45.84 eura počev od 11/01/2012 do isplate
45,84 eura počev od 12/01/2012 do isplate
45,84 eura počev od 01/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 02/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 03/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 04/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 05/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 06/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 07/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 08/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 09/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 10/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 11/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 12/01/2013 do isplate
45,84 eura počev od 01/01/2014 do isplate
45,84 eura počev od 02/01/2014 do isplate
45,84 eura počev od 03/01/2014 do isplate
45,84 eura počev od 04/01/2014 do isplate
45,84 eura počev od 05/01/2014 do isplate
45,84 eura počev od 06/01/2014 do isplate, sve to u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženici Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, nadoknaditi parnične troškove tužitelju SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 1.914,73 eura ( slovima: tisuću devetsto četrnaest eura i sedamdeset tri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 27. veljače 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj dana 4. svibnja 2023. tužitelj navodi da je dana 27. svibnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 600741 sa pravnim prednikom tuženice Volksbank d.d. kao kreditorom, temeljem kojeg je pravni prednik tuženice Volksbank d.d. tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.980,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate ( točka 1. Ugovora) sa rokom otplate od 72 mjeseca. Predmetnim ugovorom u članku 2.1. određena je kamatna stopa u visini od 5,90 % godišnje, promjenjivo u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj ističe da je pravni prednik tuženice koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovorenu odredbu kojom je tuženici omogućeno da jednostrano mijenja kamatne stope te smatra da je cjelokupno ponašanje pravnog prednika tuženice prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanje ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajući poslovnu praksu. Napominje, da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1401/2012 (Visoki trgovački sud RH - Pž 7129/13) kojom se utvrđuje da je, tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštene ugovorne odredbe kojom su ugovorene redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015.
2. U tužbi i konačno određenom tužbenom zahtjevu u podnesku zaprimljenom dana 27. svibnja 2024. tužitelj traži isplatu iznosa od 3.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate s osnova pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjive kamatne stope, kao i trošak postupka sa zakonskim sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate (list 33-36 spisa).
3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Nesporno je da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,90% godišnje te da je člankom 4. ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženice na dan dospijeća. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita se pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacija koja traži zaštitu. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva ( a nije!) niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda, već je dužnost u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu "prosječnog potrošača", u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Ugovorna odredba prema kojoj tuženica ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti problematizira budući da mu taj "aspekt" promjenjive kamatne stope u skladu sa Odlukom tuženika ide u korist. Sukladno, Zakonu o zaštiti potrošača tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženica ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. U postupku kolektivne zaštite je utvrđeno, neravnoteža nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošača o nečemu što je bitno, već potpunim neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosnu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Tuženica smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je promjena ugovorena, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. S obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženica ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao u skladu s važećim kogentnim propisima. Promjena kamatne stope nije posljedica tuženičine nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženice tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ( članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbom čl. 4. ugovorena je valutna klauzula, dok je čl. 8. predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom posebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženica ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženice u svakom trenutku mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije ispunjen u konkretnom slučaju, to je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženica postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženica osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare (list 8-19 spisa).
4. Među strankama je nesporno: da je između pravnog prednika tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o kreditu dana 27. svibnja 2008. i visina tužbenog zahtjeva ( odgovor na tužbu i ročište 22. 5.2024.).
5. Među strankama je sporno: da li je nastupila zastara i da li je došlo do preplate uslijed primjene valutne klauzule izražene u CHF i promjenjive kamatne stope.
6. U tijeku postupka pročitana je dokumentaciju u spisu i to: Ugovor o kreditu broj: 600741 od 27. svibnja 2008. i saslušan je tužitelj na raspravi 11. studenog 2024. (list 38 spisa)
7. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je predmetni kredit podigao radi kupnje vozila i to za osobne potrebe. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu broj: 600741 od 27. svibnja 2008. koji je sklopljen između pravnog tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita razvidno je da je kredit namijenjen kupnji vozila ( čl. 3. ugovora o kreditu ). Prema čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79 /07, dalje: ZZP/07) je propisano da je potrošač: svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je u vrijeme podizanja kredita radio u ZET-u na održavanju pruge i nije obavljao gospodarsku ili obrtnu djelatnost. Na temelju iskaza tužitelja i čitanja predmetnog ugovora je utvrđeno da je tužitelj podigao kredit za kupnju vozila za osobne potrebe i da nije obavljao gospodarsku ili obrtu djelatnost te je isti potrošač u smislu čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07 ).
8. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojom je presuđeno da je tuženica ( među ostalim bankama) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dana 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu i rješenje poslovnog broja: Rev-2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su pravni prednik tuženika i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica -švicarski franak.
9. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) rubricirane presude su obvezujuće i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
10. U smislu čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr. i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP-a) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozivati.
11. Članci 6/1 i 7/1,2 Direktive 93/13/EEZ zahtijevaju da se na temelju sudske odluke kojom je u povodu kolektivne tužbe utvrđeno da je ugovorna odredba koju koristi trgovac nepoštena pruži zaštita svim potrošačima koji su s tim trgovcem ugovorili takvu nepoštenu ugovornu odredbu.
12. Odredbom čl. 1. i 4. predmetnog ugovora je ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit uz valutnu klauzulu, dok je u čl. 8. st. 1. određen način otplate vezan uz valutnu klauzulu. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO-a), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u čl. 21. koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinca na koji obveza glasi. Odredbom čl. 81. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07) propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je ista materija bila jednako regulirana i odredbama o Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) u čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povratka pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Tijekom otplatnog razdoblja spornog ugovora došlo je aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnost niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Pravni prednik tuženika svoje "kreditne proizvode" je prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.
13. Iz odredbi o potrošačkom kreditiranju, koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07), bila je dužnost pravnog prednika tuženika da potrošaču, ovdje tužitelju u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je pravnog prednika tuženice bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Na ovako ponašanje u poslovnoj praksi pravni prednik tuženice je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu zbog propusta pravnog prednika tuženice da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.
14. U postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Budući da je banka znala za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatni način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestili potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, pravni prednik tuženika Volksbank d.d. nije u odnosu na tužitelja kao potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno, u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak stoga je došlo do značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Iz iskaza tužitelja je razvidno da je vozilo kupio u Auto kući Zubak i da nije išao u banku, već je samo ovjerio ugovor kod javnog bilježnika. Budući da se u predmetnom ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franak (članak 1., članak 4. i članak 8. st. 1. ugovora od 27. svibnja 2008.), a tužitelj kao potrošač nije bila informiran o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka ( iskaz tužitelja) je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08; dalje: ZOO-a).
15. Odredbom članka 2.1. Ugovora o kreditu navedeno je: " 5,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora." Budući da je u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ništetna odredba o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora pravni prednik tuženice Volksbank d.d. kao trgovac i korisnici kredita, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga se ista utvrđenja primjenjuju i ovom konkretnom slučaju. Čitanjem ugovora o kreditu je utvrđeno da se nigdje ne navode egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate.
16. Odredbom čl. 81. st. 1. t. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03, 46/07 i 79/07), propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je ista materija bila jednako regulirana i odredbama o Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) u čl. 96. i 102. Zakona i u čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste. Ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stopa ugovorene kamate kao takva mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zloupotrebe prava. U konkretnom slučaju, ugovorene promjenjive kamatne stope bile su sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja korisniku kredita nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora; takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, ovdje tužitelja kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, ovdje tuženicu kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zlouporabe prava. Kod ocjene poštenosti ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita u odnosu na banke kao trgovce bili u ovisnom položaju te dovedeni u situaciju: "uzmi ili ostavi", jer praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale banke pod uvjetima koje su one diktirale. Činjenica je da je korisnik kredita nakon što ga je Banka izvijestila o svojoj odluci o povećanju kamatne stope imao mogućnost raskinuti ugovor prema Zakonu o obveznim odnosima. Međutim, takva zakonska mogućnost ne čini, niti daje spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi.
17. Budući da je promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika (čl. 2.1. predmetnog ugovora od 27. svibnja 2008.) bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na nju, a kojom odredbom je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju tužitelj nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne ugovorne strane, ovdje tužitelja u odnosu na drugu ugovornu stranu, ovdje tuženika, a što je u suprotnosti s osnovnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Odredba čl.
2.1. predmetnog ugovora o kreditu od 27. svibnja 2008. je neodređena i neodrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, jer takvu nejasnu odredbu je sastavila tuženica kao bankar i osoba od koje se traži povećana pažnja treba tumačiti u korist tužitelja, koji nema bankarska znanja i ne razumije se u bankarske obračune, te je takva ugovorna odredba ništetna jer je protivna prisilnom propisu na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a. U konkretnom slučaju, odredba čl. 2.1. predmetnog ugovora kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (razvidno iz iskaza tužitelja), od 27. svibnja 2008. je ništetna na temelju čl. 322. st. 1. ZOO-a.
18. Potom u skladu s člankom 323. ZOO-a je obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog posla, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao li prema okolnostima nije morao znati za postojanje ništetnosti; stoga tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po predmetnom ugovoru od 27. svibnja 2008. u odnosu na ugovorenu valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu jer su iste nedopuštene i nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a koje su obračunate od strane tuženika na temelju 1111. st. 1. ZOO-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, a između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva te je tužitelju na ime pretplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i promjenjive kamatne stope, dosuđen iznos od 3.300,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa do isplate te je odlučeno kao u točci I izreke presude.
19. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u odnosu na pravnog prednika tuženika Sberbank d.d. okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, te je zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnijeta 4. svibnja 2023. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni rok zastare, uslijed čega se treba primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 14. lipnja 2018., dok je tužba podnijeta 4. svibnja 2023., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u roku i da nije nastupila zastara pa je odbijen prigovor tuženice kao neosnovan.
20. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženice kod ugovaranja valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica isključuje savjesnost tuženice kroz razdoblje otplate kredita. te je određen početak tijeka zateznih kamata počevši od plaćanja mjesečnih anuiteta na temelju čl. 1115. ZOO-a.
21. Zakonske zatezne kamate su određene od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. su određene po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na temelju čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22).
22. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, vrijednosti končano određenog tužbenog zahtjeva 3.300,00 eura i zatraženim troškovnicima.
23. Trošak tužitelja se sastoji od troškova zastupanja po punomoćniku - odvjetniku i to za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 7/1, sastavi podneska 6.9.2023., 27.11.2023. i 28.5.2024 - 300 bodova ( 3 x 100 bodova) po Tbr. 8/1, zastupanja na raspravama 22.5.2024., 11.11.2024. i 4.2.2025. - 300 bodova (3 x 100 bodova) po Tbr. 9/1, pristup ročištu za objavu presude - 50 bodova po Tbr. 9/3, ukupno 750 bodova, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23) uz vrijednost boda 2,00 eura te PDV-a ( 25%) u iznosu 375,00 eura, ukupno 1.875,00 eura.
24. Tužitelju su priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu 39,73 eura kao nužan i opravdan trošak.
25. Parnični trošak tužitelja se sastoji od troška za zastupanje po punomoćniku- odvjetniku u iznosu 1.875,00 eura, troškova sudske pristojbe na tužbu 39,73 eura, ukupno 1.914,73 eura.
26. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu na temelju čl. 11. st. 2. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23).
27. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosuđene zakonske zatezne kamate na parnični trošak od donošenja presude do isplate .
Zagreb, 27. veljače 2025.
Sutkinja:
Snježana Karlušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, s tim da strankama koje su uredno obaviještene o ročištu na kojoj se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje rok za žalbu teče od dana primitka presude.
DNA:
pun. tužitelja
pun. tuženika
