REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7179/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marku Duku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijekuu tu, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. za poslovne usluge, OIB 76674680107, Zagreb, Horvatova 82, zastupanog po punomoćniku Aleksanderu Haidu odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 27. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari koji glasi: «I Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-4028/2018, od dana 17.05.2018. godine nije dopuštena. II Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana. », kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u visini od € 8.343,75, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi naveo da je ovršna ispava u ovršnom predmetu poslovni broj Ovr- 4028/2018 od 12.12.2018. Ugovor o kreditu broj 016-1109/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenom 28.10.2004. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, OU-2334/2004 ovršan 15.10.2013. Tuženik drži da iz spomenute ovršne isprave proizlazi njegovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 724.963,52 kn, a koje potraživanje je osigurano zasnovanim založnim pravom na nekretnini na kojoj se provodi sporna ovrha, a čiji je suvlasnik tužitelj. Tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji. 19.10.2004. tužitelj i prednik tuženika Addiko bank d.d. sklopili su Ugovor o kreditu broj 016-1109/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenom dana 28.10.2004. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, OU-2334/2004, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 139.500,00 CHF. Citiranim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 1.121,41 CHF, obračunatim po srednjem tečaju Addiko Bank d.d. na za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja anuiteta. Preuzetu obvezu otplate kredita, tužitelj je uredno ispunjavao sve do kumulativnog porasta tečaja i kamatne stope, kada je zbog neurednog ispunjenja povećanih novčanih obveza prednik tuženika raskinuo ugovor. Time je cjelokupna tražbina prednika tuženika prema tužitelju dospjela na naplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Kamatna stopa se tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez, tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, prednik tuženika prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3. 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i Addiko bank d.d., u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i Addiko bank d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Za pojasniti je kako je stav tužitelja da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto ništetnost ugovora u cijelosti jer su to bitni sastojci ugovora. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost spornih to je prednik tuženika sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora. Prema tome, prednik tuženika je dužan vratiti tužitelju iznos od 601.926,59 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Dakako da dug prema tužitelju prednik tuženika te sam tuženik nisu iskazali u svojim poslovnim knjigama na koje se pozivaju u ovrsi. Podredno, tužitelj drži da se kao posljedica takvih utvrđenja ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je prednik tuženika primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je taj iznos prednik tuženika dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Prema tome, čak i da sud nađe da ugovor nije ništetan u cijelosti, predmetna ovrha je po mišljenju tužitelja nedopuštena jer izvod iz poslovnih knjiga tuženika, odnosno prednika tuženika sadrži nevjerodostojne podatke budući da isti ne obuhvaća i iznos preplate koji je prednik tuženika bio dužan vratiti tužitelju zbog ugovaranja ništetnih odredbi. Tužitelj svakako ima potrebu usputnu istaknuti i činjenicu da ne bi postojali uvjeti za raskid ugovora zbog kašnjenja u plaćanju da su uzete u obzir ekonomske posljedice ugovaranja spomenutih ništetnih odredbi. Naime, od iznosa kredita od 693.449,34 kn, tužitelj je tuženiku do dana 14.10.2013. godine (dan raskida Ugovora) platio iznos od 601.926,59 kn. Kada bi se uzelo da ništetne odredbe nisu bile ugovorene tužitelj ne bi bio u nikakvom kašnjenju prema predniku tuženika, zbog čega ovaj u konačnici ne bi imao pravo jednostrano raskinuti ugovor temeljem odredbi iz članka 4. Zbog navedenog je tužitelj pred naslovnim sudom podnio tužbu protiv Addiko bank d.d. u kojoj traži da se utvrdi da ugovor nije raskinut. Slijedom iznesenog, tužitelj ne dvoji da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji pa stoga predlaže da sud donese presudu.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Nije sporno da je između tužitelja i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, odnosno njezinog sljednika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (dalje u tekstu: banka), dana 19.10.2004.g. sklopljen ugovor o kreditu broj 016-1109/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, (dalje u tekstu: ugovor), a koji je solemniziram dana 28.10.2004.g. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU-2334/2004. Također, nije sporno da je između banke i tuženika dana 26. siječnja 2018. g. sklopljen ugovor o cesiji, a koji je solemniziran dana 30.01.2018.g. od strane javnog bilježnika Ilinka Lisonek, pod brojem OV-849/2018. (dalje u tekstu: ugovor o cesiji) kojim ugovorom su sa banke ustupljena i prenesena na tuženika sva prava, potraživanja i koristi prema tužitelju, sa svim sporednim pravima i pripadajućim instrumentima i sredstvima osiguranja tražbine iz ugovora. Rješenjem ovog suda od 17. svibnja 2019. godine određena je ovrha na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja, pod brojem Ovr-4028/2018. Protiv navedenog rješenja ovršenik je, ovdje tužitelj, izjavio žalbu kojom predmetno rješenje pobija u cijelosti, navodeći u bitnome da "premda predmetni ugovor o kreditu predstavlja ovršnu ispravu, naznačeni iznos ovrhovoditeljeve tražbine zbog koje je određena ovrha na nekretninu vlasništvu ovršenika nije vjerodostojan, zbog čega se osporava izvod iz poslovnih knjiga", zatim da bi navodno između ovršenika, ovdje tužitelja i banke zaključeni ugovor o kreditu sadržavao u sebi ništetne odredbe, te da ovršenik, ovdje tužitelj, prema tuženiku, tj. predniku tuženika ima temeljem predmetnog ugovora o kreditu protutražbinu nedefiniranog iznosa. Sukladno odredbi čl. 52. st. 1. OZ-a, žalba ovršenika dostavljena je ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, na očitovanje te je isti na žalbu odgovorio podneskom od 28. kolovoza 2018. godine, a kojim podneskom su osporeni svi žalbeni razlozi, te je sud zaključkom od 12. prosinca 2018. godine uputio ovršenika na pokretanje parnice radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a. Navedenim člankom propisano je da se žalba protiv rješenja ovrsi može, među ostalim, uložiti ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Tuženik ovdje ističe da tražbina ovrhovoditelja iz ovršnog postupka nije prestala te je upravo radi namirenja navedene tražbine, tuženik i pokrentuo ovrhu na nekretnini ovršenika, ovdje tužitelja. Tužitelj u tužbi, među ostalim, navodi da tražbine tuženika prema tužitelju ne postoji pozivajući se pritom na ništetne odredbe ugovora, a kao dokaz svojim tvrdnjama dostavlja sudsku praksu iz postupaka pokrenutih radi kolektivne zaštite potrošača, a koja se ne odnosi na konkretan ugovor. Tuženik ovdje smatra potrebnim istaknuti da se tužitelj ne može pozivati na navedenu sudsku praksu u ovoj parnici obzirom da je ovdje riječ o parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a ne o parnici radi naknade štete. S tim u vezi, tuženik ističe sljedeće zakonske članke: čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tužitelj u tužbi također spominje i navodnu nepoštenost banke, radi čega se ovdje ističe prigovor promašene pasivne legitimacije obzirom da se niti jedna od spomenutih tvrdnji ne odnosi na postupanje tuženika. Također, tuženik ističe da navodna ništetnost odredaba predmetnog ugovora o kreditu nije ničim dokazana, niti se ništetnost samog ugovora o kreditu ili pojedinih njegovih odredaba može presumirati pozivajući se na sudsku praksu. Nastavno na tvrdnje tužitelja o navodnoj nevjerodostojnosti podataka u izvatku iz poslovnih knjiga, tuženik ističe da su se stranke (uključujući i tužitelja), u članku 19. ugovora suglasile da banka dospjelost svoje tražbine dokazuje izvatkom iz svojih poslovnih knjiga, s pečatom i potpisom ovlaštene osobe. Navedena isprava predstavlja knjigovodstvenu ispravu sukladno čl. 8. Zakona o računovodstvu te je njome dokazana točna visina i struktura potraživanja. Ovrhovoditelj ističe da je, sukladno navedenom, visinu svog potraživanja dokazao izvatkom iz poslovnih knjiga sa pečatom i potpisom ovlaštene osobe i to sa stanjem na dan 4. svibnja 2018. godine. Navedeni izvadak je sastavni dio prijedloga za ovrhu na temelju kojeg je i doneseno rješenje o ovrsi. Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi i sam priznaje da je neuredno ispunjavao obvezu reguliranu predmetnim ugovorom, kao i da je raskidom ugovora cjelokupna tražbina dospjela na naplatu. Ovršna isprava na temelju koje je pokrenuta ovrha, odnosno ugovor o kreditu broj: 016-1109/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, a koji je solemniziran dana 28.10.2004. g. od strane javno bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem OU- 2334/2004 stekao je svojstvo ovršnosti sa danom 15.10.2013., čime je ispunjen uvjet iz čl. 4. predmetnog ugovora kojim se regulira raskid, a time tuženik, odnosno prednik tuženika, stječe pravo da potražuje cjelokupnu tražbinu, što tužitelj i sam navodi u svojoj tužbi. Naime, u čl. 4. ugovora određeni su razlozi kada banka može raskinuti ugovor prije isteka njegovog redovitog trajanja, pa tako, među ostalim, banka može raskinuti ugovor ako korisnik kredita usprkos opomeni kasni 30 dana s plaćanjem dospjelih rata. U tom slučaju, smatra se da kreditni odnos prestaje s danom slanja preporučene pošiljke o raskida ugovora na zadnju banci poznatu adresu, što je banka i učinila dana 14.10.2013. godine. Nastavno na tvrdnje tužitelja o eventualnoj preplati tražbine, tuženik ističe da je i sam tužitelj uz tužbu priložio specifikaciju uplata po predmetnom kreditu, kao i otplatni plan (koje je pribavio od stranke banke), a iz kojih je jasno vidljivo da tuženikova tražbina nije u cijelosti podmirena, odnosno da nema govora o preplati tražbine. Iz svega naprijed navedenog jasno proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva, obzirom da su navodi iz tužbe u potpunosti neutemeljeni i promašeni, slijedom čega je i tužbeni zahtjev pogrešno postavljen te ga sud treba odbiti. Naime, tuženik još jednom ponavlja da se parnica radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može pokrenuti isključivo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 7., i t. 9-11. OZ-a, a jedini razlog na koji se tuženik u žalbi, a onda i u ovoj tužbi poziva je onaj iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, a taj razlog nije potkrijepio niti dokazima niti pravnom argumentacijom. Nadalje, iako to nije niti može biti predmet ove parnice, tuženik opreza radi ističe da ni u kojem slučaju nije pasivno legitimiran vezano uz navode tužitelja za navodno nepošteno postupanje banke obzirom da nije u poziciji ugovorne strane, već je isti preuzeo potraživanje od strane banke, a ne njemu ugovornu poziciju. Nadalje, tuženik napominje da tužitelj nije dostavio nikakav dokaz za svoju tvrdnju da je pred naslovnim sudom podnio tužbu protiv Addiko bank d.d. u kojoj se traži utvrđenje da predmetni ugovor o kreditu nije raskinut. Zaključno, iz svega navedenog proizlazi da je tužba u potpunosti neosnovana i očito usmjerena na odugovlačenje postupka te onemogućavanje tuženika da u redovnoj i zakonitoj proceduri ostvari svoje pravo, slijedom čega tuženik predlaže sudu u cijelosti odbaciti, odnosno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, a sve uz naknadu parničnog troška.

Radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo slijedeće dokaze: uvid u ugovor o kreditu (list 4 spisa), otplatni plan za kredit (list 13 spisa), specifikaciju uplata (list 17 spisa), izvod iz poslovnih knjiga (list 28 spisa), raskid ugovora o kreditu broj 016-1109/2004 (list 29 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (list 30 spisa), zapisnik (list 40 spisa), preslika tužbe iz predmeta P-780/ 2019 (list 41 spisa), presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj: 5 P-780/2019-4 od 26. srpnja 2019. godine (list 61 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 3671/2020-2 od 02. veljače 2021. godine (list 85 spisa), sudsku praksu (list 115 spisa), zaključak (list 127 spisa), sudsku praksu (list 128 spisa).

Druge dokaze sud nije izvodio temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Valja reći, da je temeljem odredbe čl. 219.st.1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze suprotne strane, što znači da svaka stranka treba dokazivati istinitost tvrdnje o postojanju činjenica koje su za nju povoljne pa u situaciji kada stranka nije podastrla sudu dovoljno adekvatnih dokaza kojom se utvrđuje činjenica na koju se ista poziva u svoju korist sud izvodi zaključak da ta činjenica nije dokazana te da navedena tvrdnja nije točna.

Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona.

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Prvenstveno valja reći, u odnosu na istaknuti prigovor promašena pasivne legitimacije da isti nije osnovan, imajući u vidu aktualan stav Vrhovnog suda u vezi ovakvog tipa parnica i slučaja kada je cesionar (novi vjerovnik a ne slijednik kako to pogrešno naziva tužitelj) pokrenuto parnicu preuzevši sva prava od cedenta.

U konkretnom slučaju prvenstveno valja reći, da je postupak koji se vodi povodom upućivanja u parnicu iz ovrhe isključivo limitiran na odlučivanje da li je ovrha dopuštena ili ne, bez eskalacije na isplatu, a do koje u konkretnom slučaju ne može niti doći jer je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora kako je već o tome odlučio županijski sud.

Drugim riječima, u postupku koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može raspravljati isključivo o činjenicama i razlozima koji su bili izneseni u žalbi na rješenje o ovrsi i zbog kojih je tužitelj upućen u parnicu, a što je u cijelosti u skladu s odredbom čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona (dalje u tekstu: OZ) koja navodi, cit.: "Tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu".

Prethodno navedeno jednoglasno potvrđuje i sudska praksa, pa tako presuda Županijskog suda u Varaždinu od dana 12.09.2019. godine, posl. br.: Gž-1129/19 (i Gž-1367/09, od dana 11.01.2009. godine), kao i cit.: „Prema shvaćanju prvostupanjskog suda tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom moguće je s uspjehom podnijeti isključivo radi žalbenog razloga zbog kojeg je tužiteljica upućena na parnicu, te se ona može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi.“.

Također, u presudi Županijskog suda u Zagrebu od dana 29.05.2018. godine, posl. br.:

Gž-2527/15 navodi se, cit.: "Iz sadržaja spisa navedenog ovršnog predmeta vidljivo je da je tužiteljica, kao ovršenica, pravomoćnim rješenjem ovršnog suda, poslovni broj Ovr-5/13- 10 od 4. prosinca 2013. upućena na parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom pozivom na odredbu čl. 52. st. 1. Ovršnog zakona jer je žalbu izjavila ističući da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, dakle, u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ. Parnični sud može u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na koju je tužitelj upućen rješenjem ovršnog suda raspravljati samo o tom razlogu, dakle, u konkretnom slučaju o onom iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ...Stoga tužiteljica nije bila ovlaštena isticati druge činjenice i prigovore zbog kojih smatra da je predmetna ovrha nedopuštena, pa ni u tužbi tvrditi da tuženiku ne duguje iznos za koji je određena ovrha, jer se tu radi o opozicijskom prigovoru u okviru žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ, a koji nije isticala u žalbi protiv rješenja o ovrsi".

Identičan stav prethodno citiranima ima i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, cit.: „Tužitelj...ne može više u ovoj parnici, koju je pokrenuo na temelju ovlaštenja koje mu je dano pravomoćnim rješenjem o upućivanju u parnicu, osnovano isticati žalbene razloge koji nisu u vezi s činjenicom radi koje je upućen u parnicu.“.

Stoga, pravilno argumentira tuženik da se u konkretnom slučaju može raspravljati jedino o razlogu predviđenom odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ-a (ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten temeljem nje tražiti ovrhu protiv ovršenika), a budući da je to žalbeni razlog radi kojega je ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na pokretanje predmetne parnice zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 12.12.2018. godine, posl.br.: Ovr-4028/18.

Slijedom navedenog, sud nije izvodio preostale dokaze preložene po tužitelju jer je o pitanju valjanosti ovršne isprave odnosno ugovora o kreditu br. 016-1109/2004 već pravomoćno odlučeno u postupku pred Općinskim sudom u Sesvetama, posl. br. P- 780/19.

U odnosu na proširenje tužbenog zahtjeva na isplatu, tuženik ističe da, eventualno i da se tužitelj pozove na odredbu čl. 56. OZ-a, koja predviđa takvu mogućnost, za primjenu iste nema nikakve osnove, budući da je u postupku pred Općinskim sudom u Sesvetama, posl. br. P-780/19, pravomoćno u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora.

Pozivanje tužitelja na odredbu čl. 56. OZ-a nije uspješno u smislu proširenja tužbenog zahtjeva na isplatu budući da je predmetni ugovor o kreditu utvrđen valjanim, pa je sukladno tome, otpao razlog zbog kojeg je tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa je valjan i osnovan ovršni postupak koji se vodi pod posl. br.: Ovr-4028/18.

Tužitelj se poziva na sudsku praksu temeljem koje tvrdi da ima pravo isticati zahtjev za isplatom u ovom postupku.

Navedena činjenica procesno pravno nije sporna no u konkretnom predmetu ona nije moguća iz razloga što u ovršnom postupku u kojem se odlučuje u ovoj parnici nije ništa ustegnuto jer se radi o ovrsi na nekretnini pa stoga takav tužbeni zahtjev naprosto nije moguće postaviti (sa uspjehom).

Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev u ovom parničnom postupku nije osnovan. Odluka o trošku parničnog postupka tuženika temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. ZPP- a i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za zastupanje na 3 ročišta, svako po 725 bodova Tbr. 9/1, sastav žalbe 725 bodova i sastav obrazloženog podneska od 21.01.2025. Tbr. 8/1 725 bodova, ukupno 3625 bodova, što uz vrijednost boda od 2 EUR i PDV 25% ukupno iznosi 9.062,00 EUR – međutim kako je tužitelj tražio ukupno iznos od 8.343,75 EUR, taj iznos je u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a tuženiku i dosuđen.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa nema pravo na trošak ovog parničnog postupka (čl. 152 ZPP-a).

U Zagrebu, dana 27. veljače 2025. godine

SUDAC:

Marko Duk

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba Županijskom sudu, u roku od 15 dana, sukladno Zakonu o parničnom postupku. Žalba se podnosi putem ovoga suda, pismeno u 3 primjerka.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku