Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1243/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Petrinjska 59, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 2. srpnja 2024. poslovni broj: P-175/2019-37 u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 2. srpnja 2024. poslovni broj: P-175/2019-37:

- potvrđuje pod toč. I/ izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-4383224 sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 14. rujna 2007., a koja u čl. 2. glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i koja u čl. 7. glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“.

- potvrđuje pod. toč. II/ i III/ izreke

- preinačuje u toč. I/ izreke i odbija se zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4383224 sklopljenog između parničnih stranaka dana 14. rujna 2007. koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te u čl. 9. glasi: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“

II. Nepobijana toč. IV/ izreke presude ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženika radi naknade troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I/ izreke utvrđeno je da je ništetan dio odredaba Ugovora o kreditu broj 528-50-4383224 sklopljenog između parničnih stranaka 14. rujna 2007. a koji u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. predmetnog ugovora glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“; a u čl. 9. glasi: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Toč. II/ izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici s osnova ništetnih ugovornih odredbi preplaćeni novčani iznos od 5.055,30 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 01. siječnja 2008. do 01. travnja 2014.) do isplate. Konačno, toč. III/ izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.864,99 EUR sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, dok je toč. IV/ izreke u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg parničnog troška.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u toč. I/, II/ i III/ izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga i s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je tek djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 14. rujna 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 528-50-4383224, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 17.629,71 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, sa promjenjivom kamatom prema Odluci tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,49%, da je u čl.7. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja i da je tužiteljica predmetnu obvezu otplatila. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka (između ostalih i tuženika) i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (koje se odnose na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope), kojima je utvrđeno da su odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sastavni dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od banaka o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojima da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju potrošač u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača s jedne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je protivno načelima obveznog prava, radi čega su te odredbe nepoštene i ništetne sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF, utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime da je tuženik također postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6. Ocjenjujući tijekom postupka provedene dokaze, rukovodeći se ponajprije iskazom tužiteljice i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu te ostalih po tuženiku u spis priloženih isprava, prvostupanjski sud nadalje zaključuje da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila, a da pri tom od strane djelatnika tuženika nije bila upozorena na specifičnosti zaduživanja u valuti CHF niti su joj obrazloženi parametri o kojima ovisi promjenjivost kamatne stope, da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule i promjenjivost ugovorene kamate jer je utvrđeno da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo pa se iste smatraju nepoštenima obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

7. Pozivajući se nastavno na odredbu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (dalje:

ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08. i 57/11. i 148/11., 25/13. i 89/14., dalje ZPP) koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1. ZPP-a - da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, prvostupanjski sud zaključuje da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz takvog kolektivnog spora.

8. Nadalje, temeljem vještačkog nalaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica uslijed promjene visine kamatne stope preplatila iznos kredita za 7.461,24 kn / 990,28 EUR, a uslijed tečajne razlike iznos od 30.452,10 kn / 4.041,68 EUR.

9. Utvrdivši ništetnim ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je valuta glavnice vezana uz tečaj CHF i kojima je ugovorena promjenjiva redovna stopa kamate, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika na povrat tužiteljici preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja, utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem sukladno odredbi čl.1115. ZOO-a.

10. Istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio obrazlažući da zastara nije nastupila budući do podnošenja tužbe nije protekao rok zastare od pet godina, koji u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu teče od donošenja presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., odnosno koji u odnosu na restitucijski zahtjev zbog ništetnosti valutne klauzule teče od donošenja presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 dana 14. lipnja 2018.

11. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku a i pravo na procesnu jednakost, jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove, tijekom postupka, iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajuće navode svog odgovora na tužbu ističući – da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Posredno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st .1. u vezi sa čl. 502. c. ZPP-a.

12. Pored toga ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašla iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.Ukazujući i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi sa čl.338. st.4. ZPP-a tuženik iznosi zakonski opis citirane odredbe.

14. U žalbi tuženik ponavlja, tijekom postupka isticani, materijalno-pravni prigovor utemeljen na odredbi čl.326. st.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

15. Konačno, tuženik ističe i da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.

16. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 375. st.1. ZPP-a, valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2 ZPP-a. Tome valja nadodati da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl. 338. st.4. ZPP-a, pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

17. Ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine također je neosnovano pri čemu valja navesti da prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022- 2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. veljače 2019. to evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

18. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice, kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, pa je izneseni prigovor tuženika neutemeljen, jer pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, postoji.

19. Neutemeljeni su i žalbeni navodi u kojima tuženik višekratno ponavlja da mu tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo dopušteno dokazivanje da su stranke pojedinačno pregovarale o okolnostima konkretnog ugovora o kreditu. Polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu te da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora no da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenost tužiteljice kao potrošača nije dokazao, pa su i navedeni žalbeni navodi bez uporišta u stanju prvostupanjskog spisa i raspolaganjima samog tuženika.

20. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužiteljica na njih i pozvala, u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP- a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljicom bile drugačije.

21. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO-a ukazuje se da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njenom zahtjevu jer, polazeći od pravne prirode samog spora stjecanja bez osnove te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, to takvom postupanju tuženika nedostaje pretpostavka savjesnosti, koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što proizlazi iz obrazloženja pobijane presude.

22. No pazeći povodom izjavljene žalbe na pravilnost primijenjenog materijalnog prava (u okviru ovlasti iz odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a), ovaj sud žalbu tuženika nalazi osnovanom u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF… po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita te u čl. 9. glasi: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“

23. Naime, za proglašenje i dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, kao i dijela o primjeni općih akata Kreditora nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti sadržanim u presudi tog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. niti pak u sadržaju provedenog postupka.

24. Polazeći od izreke presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018. i presude broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. vidljivo je da je ništetnošću obuhvaćen samo dio ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati te je evidentno da odredbe čl.1. i čl.9. predmetnog Ugovora o kreditu, nisu obuhvaćene niti pravnim učinkom citiranih presuda proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužiteljica tijekom postupka dokazala njihovu ništetnost. Naime, sporni dijelovi ugovornih odredaba definiraju glavnicu kredita izraženu u valuti CHF, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da čl.1. Ugovora definira obvezu tuženika, prema odredbi čl.1021. ZOO-a važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača, dok čl. 9. ugovora definira primjenu općih akata kreditora.

25. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga. Kako je ovaj sud djelomično preinačio odluku o glavnoj stvari to je primjenom odredbe čl. 166.st.2. ZPP-a odlučio o troškovima postupka. Budući tužiteljica sa svojim zahtjevom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi to joj je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a valjalo priznati troškove u cijelosti. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe po tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: OT), sastava obrazloženih podnesaka od 18. travnja 2019. i 29. ožujka 2024. po Tbr. 8/1 OT, trošak zastupanja na ročištima od 30. rujna 2020., 13. prosinca 2023. i 22. svibnja 2024. po Tbr. 9/1 OT, u iznosima od po 200,00 EUR za svaku radnju, na koje iznose je obračunat PDV od 25% po Tbr.46. OT u iznosu od 300,00 EUR. Ovom iznosu je dodan i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,51 EUR, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.864,99 EUR. Na ovaj način troškovi su odmjereni jednako odluci prvostupanjskog suda.

26. Slijedom iznijetog ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženika te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II/, III/ i pod toč. I/ izreke u dijelu kojim se utvrđuju ništetnima dijelovi odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženika i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio presudu pod toč. I/ izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su ništetni dijelovi čl. 1. i čl. 9. Ugovora o kreditu i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbio.

27. Konačno, unatoč djelomičnom usvajanju žalbe tuženika i odbijanju dijela tužiteljičinog tužbenog zahtjeva (radi utvrđenja ništetnim dijelova ugovornih odredaba iz čl. 1. i čl. 9. Ugovora o kreditu) ocjena je ovog suda da zbog dijela zahtjeva sa kojim tužiteljica nije uspjela u provedenom postupku nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega tuženiku nije dosuđen niti trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

28. Nepobijana toč. IV/ izreke presude ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun