Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-333/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stipi Cvitanoviću, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB:22694857747, zastupanog po punomoćniku Mislavu Biočiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i Partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Split, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pn-112/2019 od 3. siječnja 2024., na sjednici vijeća 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pn-112/2019 od 3. siječnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke presude,

- potvrđuje pod točkom III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade neimovinske štete za iznos od 55.600,00 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 9. veljače 2015.,

- preinačuje pod točkom III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade neimovinske štete za iznos od 4.773,49 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 9. veljače 2015. i sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime pravične novčane naknade po osnovu neimovinske štete, pored iznosa dosuđenog pod točkom I. izreke, i daljnji iznos od 4.773,49 EUR-a sa zateznim kamatama od 9. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima

izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda i rješenje Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj Pn-112/2019 od 3. siječnja 2024. potvrđuje u rješenju kojim je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 12.795,80 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom i pod točkom IV. izreke presude (odluci o trošku).

II. Uvažavanjem žalbe tužitelja rješava se:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 4.971,28 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 339,64 EUR-a sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. U nepobijanoj točki II. izreke presude, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 24.626,51 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 9. veljače 2015. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime novčane naknade za tuđu pomoć i njegu iznos od 1,00 EUR-o s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude 3. siječnja 2024. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 60.373,49 EUR-a na ime novčane naknade neimovinske štete s pripadajućim zateznim kamatama od 9. veljače 2015. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.971,28 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 3. siječnja 2024. Rješenjem je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 12.795,80 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 9. veljače 2015. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom od 4. siječnja 2024. i dopunom žalbe od 18. siječnja 2024. pobija tužitelj u odbijajućem dijelu (točka II. izreke – opaska ovog suda) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, te osporava i odluku o trošku, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova.

2.1. Tuženik pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i rješenje na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika kao neosnovane, te predložio odbiti žalbu tuženika.

3.1. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege, koju štetu je pretrpio u prometnoj nesreći dana 25. svibnja 2012. u kojoj je sudjelovao kao vozač motocikla registarskih oznaka [registarska oznaka], koju je prouzročio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom registarske oznake [registarska oznaka], a u kojoj prometnoj nesreći je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede.

6. Prvostupanjski sud, nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno:

- da se dana 25. svibnja 2012. u mjestu Kula Norinska dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao tužitelj vozeći motocikl, te tuženikov osiguranik vozeći osobni automobil,

- da se tužitelj sporne prigode kretao prostorno pravocrtno županijskom cestom, a da se tuženikov osiguranik vozilom kretao lokalnom cestom te je u trenutku nastanka štetnog događaja s desne strane tužiteljevog smjera kretanja ušao vozilom na županijsku cestu,

- da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nesreći zadobio teške tjelesne ozljede,

- da je pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj K-41/13 od 2. svibnja 2013. osiguranik tuženika ST proglašen krivim zbog toga što je dana 25. svibnja 2012. u mjestu Kula Norinska upravljajući osobnim automobilom marke Mercedes 300 D, reg. oznake [registarska oznaka], lokalnom cestom 69009 u smjeru križanja sa županijskom cestom 6217, pa dolaskom na nepregledno križanje protivno čl. 43. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (''Narodne novine'' broj 105/2004, 142/2006, 60/2008, 67/2008, dalje: ZSPC), nakon što je stao, poduzeo radnju uključivanja u promet na županijsku cestu te ušao u križanje skrećući ulijevo u smjeru [adresa], a da prethodno nije propustio sva vozila koja su se kretala županijskom cestom, lakomisleno smatrajući da time neće ugroziti sigurnost drugih sudionika u prometu, pa kako je tada županijskom cestom naišao BT upravljajući motociklom marke Yamaha XTZ 660 Tenere, reg. oznake [registarska oznaka], u smjeru Krvavca I, došlo je do sudara na način da je prednji kotač motocikla udario u krajnju prednju lijevu stranu osobnog vozila u predjelu lijevog fara, od kojeg udarca je BT pao i pri tom zadobio prijelom lubanje te druge teške tjelesne ozljede opasne po život, odnosno kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće, djelo opisano u čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona,

dok je sporno da li postoji isključiva odgovornost tužitelja za nastalu nezgodu i nastalu štetu, odnosno podredno da li postoji podijeljena odgovornost, da li je osiguranik tuženika krećući se lokalnom cestom i ulazeći u križanje sa županijskom cestom bio dužan propustiti tužitelja koji se vozio tom županijskom cestom pravocrtno, te je li brzina tužitelja doprinijela (ili skrivila) prometnoj nezgodi/nastanku štete i ako jest u kojoj mjeri, radi utvrđivanja činjenica vezano za istaknuti prigovor isključive i podredno podijeljene odgovornosti, proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priloženu u spis, uvidom u kazneni i prekršajni spis, dopis Županijske uprave za ceste, te kombinirano prometno-tehničko i sudsko medicinsko vještačenje po prometnom vještaku Fakultetu prometnih znanosti, Zavodu za prometno-tehnička vještačenja Zagreb (dalje: Prometni fakultet) i vještaku sudsko-medicinske struke dr. Davoru Mayeru, analizom kojih utvrđuje:

- da iz dopisa Županijske uprave za ceste od 30. studenoga 2020. (list 393 spisa) proizlazi da prednost prolaska imaju vozila koja se na spornom raskrižju kreću županijskom cestom Ž6217, a ne lokalnom cestom L69009 (Desne-Kula Norinska), te da su u vrijeme štetnog događaja bili izvođeni samo radovi redovnog održavanja, što obuhvaća održavanje kolnika, košnju zelenila te obnovu vertikalne i horizontalne signalizacije,

- da iz nalaza Prometnog fakulteta od 20. ožujka 2018. detaljno opisanog pod točkom 14. obrazloženja, a kojega prvostupanjski sud prihvaća glede dinamike nastanka prometne nesreće (dok o kvalifikaciji pravila prolaska kao pravnom pitanju odlučuje sud), u bitnome proizlazi da u konkretnim uvjetima prometne nezgode u kojoj je sudjelovao tužitelj te osiguranik tuženika, i pri utvrđenoj brzini kretanja motocikla kojim je upravljao tužitelj od oko 79 (km/h), zaustavni put pri poduzetnoj radnji kočenja u nuždi iznosio 51,9 (m), od čega 32,1 (m) efektivnog kočenja, a oko 19,8 (m) bi motocikl prevalio tijekom radnji uspostavljanja kočenja, te je u konkretnim uvjetima predmetne prometne nesreće mogućnosti izbjegavanja ovisila o preglednosti, a o kojoj se ne može sa sigurnošću zaključivati; da u konkretnim uvjetima predmetne prometne nesreće i na način na koji je reagirao tužitelj kao vozač motocikla, a reagirao je radnjom intenzivnog kočenja u trenutku kada se je nalazio na udaljenosti od oko 25,15 (m) od mjesta sudara, do izbjegavanja sudara moglo je doći pri brzinama ne većim od 50 (km/h), dakle pri propisanoj brzini na mjestu nezgode; te da je do izbjegavanja predmetne nesreće i u konkretnim uvjetima moglo doći u slučaju da je osiguranik tuženika, vozač osobnog automobila uočio kretanje motocikla ispred raskrižja lokalne ceste 69009 sa županijskom cestom 6217, te unatoč tome što je promet u raskrižju bio reguliran prometnim pravilom, a ne znakovima (ispred raskrižja na LC 69009 kao ni na ŽC 6217 nije bilo postavljenih znakova) odustao od radnje ulaska u raskrižje i propustio motocikl da prođe istim,

- da iz zapisnika o očevidu, a što je utvrđeno i u kaznenom postupku vođenom pod poslovnim brojem K-41/2013, proizlazi da se osiguranik tuženika svojim osobnim vozilom uključivao sa sporedne lokalne ceste na glavnu županijsku cestu u namjeri kretanja županijskom cestom u smjeru [adresa], te da je do sudara došlo na desnoj strani kolnika županijske ceste,

- da iz osobnih podataka osiguranika tuženika ST i tužitelja je razvidno da se radi o osobama s područja koje obuhvaća navedenu županijsku i lokalnu cestu, a nesporno je među strankama koja cesta ima karakter županijske ceste, a koja lokalne ceste,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da osiguranik tuženika ST učestalo posjećuje kao starinu svoju kuću u [adresa] i da mu se ispričavao za prometnu nesreću u vrijeme dok se liječio, a što je potvrdio i ST u svom iskazu danom u kaznenom postupku u kojem je i pravomoćno osuđen zbog oduzimanja prednosti u cestovnom prometu, uslijed čega je tužitelju nanio teške tjelesne ozljede.

6.1. Na temelju činjeničnih utvrđenja navedenih pod točkom 6. obrazloženja, prvostupanjski sud zaključuje da u situaciji kada su prometni znakovi o prednosti prolaska privremeno uklonjeni, a vozači (tužitelj i osiguranik tuženika ST) unatoč tome znaju koja cesta je veće važnosti, u prilog čega govori i činjenični opis kaznenog djela naveden u kaznenoj presudi koji opisuje uključivanje ST na glavnu cestu (stao je, pa potom poduzeo radnju uključivanja u promet na županijsku cestu bez da je propustio vozilo koje se kretalo cestom veće važnosti, a za koju je znao da je cesta veće važnosti), pa pri tom vozač sa sporedne lokane ceste (u ovom konkretnom slučaju osiguranik tuženika) oduzme prednost vozaču vozila koje se pravocrtno kreće cestom veće važnosti – županijskom cestom (u ovom konkretnom slučaju tužitelj) te uslijed toga nastane prometna nesreća, za nastanak štete odgovoran je osiguranik tuženika, čiji je doprinos nastanku štete ocijenio u omjeru od 85% (jer do prometne nesreće ne bi došlo da nije izlaskom sa sporedne ceste na glavnu presjekao put tužitelju kršeći obvezu propuštanja vozila koje ima prednost), dok je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 15% jer je prekoračio dozvoljenu brzinu (u naseljenom mjestu brzina ograničena na 50 km/h) za 29 km/h (prema nalazu Prometnog fakulteta kretao se brzinom od oko 79 km/h), a prema nalazu Prometnog fakulteta do izbjegavanja prometne nesreće je moglo doći pri brzinama ne većim od 50 km/h, dakle i pri propisanoj brzini na mjestu nesreće.

7. Obzirom je među strankama bila sporna i visina zahtjeva, kao i činjenica je li tužitelj nosio zaštitnu kacigu na propisan način, a ako nije koliki je doprinos uslijed nepravilnog korištenja kacige u ukupnoj visini nastale štete, prvostupanjski sud je radi utvrđivanja odlučnih činjenica proveo dokaz saslušanjem tužitelja, te vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Davoru Mayeru te vještaku psihijatru prim.doc.dr.sc. KT (koji je umro tijekom postupka, ali nije dao mišljenje o fizičkim bolovima), radi čega je provedeno novo vještačenje po Medicinskom fakultetu u Splitu, te analizom provedenih dokaza utvrđuje slijedeće činjenice:

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Davora Mayera od 21. lipnja 2018. proizlazi da obilježja i lokalizacija nastalih ozljeda sa sigurnošću govore da glava tužitelja u trenutku udara o kolnik nije bila zaštićena kacigom, pri čemu navodi da sa sudskomedicinskog gledišta nije moguće zaključivati je li tužitelj upravljao motociklom bez zaštitne kacige na glavi ili mu je ona ispala s glave u trenutku ili neposredno nakon sudara s vozilom a do čega je moglo doći samo u slučaju da kaciga nije bila na odgovarajući način postavljena na glavu odnosno pravilno pričvršćena, te da bi pravilnim nošenjem kacige izostale ozljede - oteklina mekog oglavka s oguljotinama i ranom razderotinom, prijelom kostiju svoda lubanje, krvarenje izvan tvrde moždane ovojnice, prijelom kostiju lica s krvarenjem u sinus i krvnim podljevom oko oka ostalih dijelova tijela, dok bi neovisno o nošenju/nepravilnom nošenju kacige nastale ozljede u području vrata, trupa, udova i traumatskog krvarenja u meke moždane ovojnice,

- da i iz nalaza i mišljenja vještakinje Medicinskog fakulteta Split, specijalista sudske medicine dr. LT proizlazi da bi i s pravilnim nošenje zaštitne kacige kod tužitelja došlo do traumatskog krvarenja u meke moždane ovojnice,

- da iz nalaza i mišljenja, te pisane i usmene dopune nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta Split proizlazi da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nesreći zadobio teške višestruke ozljede glave i mozga, zbog kojih je životna aktivnost tužitelja smanjena 46 % (očituje se kao blaga slabost lijeve strane tijela, poslijetraumatske glavobolje, dvoslike u krajnjem položaju -pogled u desno i desno dolje, posve blago smanjenje otvaranja usta, krize svijesti epileptičke prirode, ulaganje napora kod držanja težih predmeta u lijevoj ruci te kod svih težih radova lijevom rukom gdje je potreban čvrsti hvat, kao i kod preciznih radova, ulaganje napora kod držanja glave u prisilnom položaju i kod pokretanja glave u punom iznosu, postkontuzijski mozgovni sindrom, posttraumatski anksio-depresivni sindrom te psihoorganski sindrom); da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 15 dana i slabog intenziteta mjesec dana; da tužitelj nije trpio primarni strah, dok je trpio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 15 dana, srednjeg intenziteta u trajanju mjesec dana i slabog intenziteta idućih šest mjeseci, te strah za ishod liječenja dok završetka liječenja 2014. odnosno u trajanju od dvije godine); da je kod tužitelja zaostala naruženost lakog stupnja (ožiljak nakon operacije i blaži deformitet lubanje zaostao nakon operacije, te ožiljak u predjelu kažiprsta) te da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega mjesec dana po dva sata na dan i još mjesec dana po jedan sat na dan.

7.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje te dopunu nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta Split, te vodeći računa da je tužitelj u vrijeme prometne nesreće bio u dobi od 31 godinu, u naponu životne snage, onemogućen u znatnim životnim aktivnostima ili su mu one bitno otežane, lokaciji ozljeda, prvostupanjski sud zaključuje da je u štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), slijedom čega je cijeneći utvrđeni opseg smanjenja životne aktivnosti tužitelja, dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova i straha, te naruženost, utvrdio tužitelju pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu od 28.972,37 EUR-a (po osnovu naruženja 1.500,00 EUR-a, za pretrpljene fizičke bolove 1.222,37 EUR-a, za pretrpljeni strah 5.000,00 EUR-a, te za smanjenje životne aktivnosti od 25.000,00 EUR-a, koji iznos je umanjio za 15% na ime doprinosa tužitelja zbog nepravilnog nošenja kacige, prihvaćajući nalaz vještaka dr. Mayera iz kojeg proizlazi da bi pravilnim nošenjem kacige izostale oteklina mekog oglavka s oguljotinama i ranom razderotinom, prijelom kostiju svoda lubanje, krvarenje izvan tvrde moždane ovojnice, prijelom kostiju lica s krvarenjem u sinus i krvnim podljevom oko oka).

7.2. Prihvaćajući nalaz vještaka o potrebi tužitelja za tuđom pomoći i njegom, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege u zatraženom iznosu od 1,00 EUR-o.

7.3. Prvostupanjski sud je utvrđeni iznos pravične novčane naknade na ime neimovinske štete od 28.972,37 EUR-a umanjio za utvrđeni doprinos tužitelja nastanku štete od 15 % (suodgovornost tužitelja za nastanak štete zbog prekoračenja brzine neovisno o tome što je imao prednost prolaska), te tužitelju dosudio pravičnu novčanu naknadu na ime neimovinske štete u iznosu od 24.626,51 EUR-a sa zateznom kamatom od 9. veljače 2015. (kao dana podnošenja tužbe) i na ime imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njegu u iznosu od 1,00 EUR-a sa zateznom kamatom po traženju tužitelja od dana donošenja prvostupanjske presude, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

8. Tužitelj u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP) navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer obrazloženje nije utemeljeno na provedenim dokazima, posebno vještačenjima obzirom da utvrđena suodgovornost tužitelja ne proizlazi iz provedenih dokaza, te je neosnovano odbio prijedlog za provođenje novog medicinskog vještačenja, a kad ga je već odbio, trebao je temeljem postojećeg vještačenja visinu naknade privesti granicama pravičnosti, a što nije učinio.

8.1. Tuženik, obrazlažući žalbu, navodi da su razlozi glede odgovornosti za nastanak prometne nesreće nejasni i proturječni provedenim dokazima, pa je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.2. Ispitujući pobijanu presudu, u okviru istaknutih žalbenih razloga tužitelja i tuženika, ovaj sud utvrđuje da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo određene i jasne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice, pa nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju stranke konkretiziraju u svojim žalbama, a niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP- a na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku osporava odgovornost za nastanak štete tvrdnjom da je njegov osiguranik imao prednost prolaska u spornom raskrižju, odnosno da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni čl. 57. ZSPC-a i čl. 1072. ZOO-a. Naime, protivno žalbenim navodima tuženika pri ocjeni karaktera i važnosti ceste nije odlučno što su obje ceste u čijem se križanju dogodila nesreća, asfaltirane (odnosno sa suvremenim kolničkim zastorom), već definicija navedenih cesta u ZSPC određuje važnost ceste. Imajući u vidu da je odredbom čl. 2. toč. 7. ZSPC-a županijska cesta definirana kao javna cesta koja povezuje područje jedne ili više županija, dok je u čl. 2. toč. 8. ZSPC-a lokalna cesta definirana kao javna cesta koja spada u mrežu županijskih cesta i povezuje područje grada i/ili općine, to proizlazi da je županijska cesta veće važnosti od lokalne ceste. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio, a imajući u vidu da i tužitelj i osiguranik tuženika kao osobe s područja koje obuhvaća i navedenu županijsku i lokalnu cestu svakodnevno koriste navedene ceste, da tužitelj koji se kretao županijskom cestom u ispravnom uvjerenju da se koristi cestom veće važnosti nije bio vezan pravilom desne strane u smislu odredbe čl. 57. st. 1. ZSPC-a, kako to pogrešno tumači tuženik, jer važnost ceste ne određuje prometni znak, već je ista određena zakonom. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-507/2019-2 od 6. ožujka 2024.

10. Obje parnične stranke u žalbama osporavaju utvrđeni doprinos tužitelja nastaloj šteti zbog brzine kretanja, i to tužitelj navodeći da nema njegove suodgovornosti zbog brzine kretanja vozila jer iz nalaza Prometnog fakulteta, a koji je prvostupanjski sud pogrešno iščitao, proizlazi da bi i pri dopuštenoj brzini od 50 km/h sraz vozila bio neizbježan, a brzina njegovog kretanja od 79 km/h na ravnom dijelu ceste s prednošću prolaza ne može se smatrati nikakvom obijesnom vožnjom koja zahtijeva sankcioniranje iako je nesporno da se prije mjesta štetnog događaja nalazi tabla naseljenog mjesta Kula Norinska koja upozorava da ograničenje više nije 90 km/h već 50 km/h, a tuženik tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 1072. ZOO-a jer je podcijenio suodgovornost tužitelja za izazivanje predmetne prometne nesreće s obzirom na brzinu njegova kretanja od 79 km/h kroz naseljeno mjesto iako je ograničenje brzine na tom mjestu 50 km/h, te činjenicu da bi tužitelj u slučaju da je upravljao motociklom s maksimalno dopuštenih 50 km/h kočenjem izbjegao sudar i predmetnu štetu, obzirom da prema stajalištima iz sudske prakse citirane u žalbi tužiteljev doprinos nastanku štetnog događaja trebalo ocijeniti u omjeru od 40 do 50%.

10.1. Imajući u vidu činjenicu da je osiguranik tuženika pravomoćnom presudom istog suda poslovni broj K-41/13 od 2. svibnja 2013. proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće, djelo opisano u čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, jer je na raskrižju županijske i lokalne ceste uključujući se osobnim vozilom u promet sa lokalne ceste na županijsku cestu oduzeo prednost prolaska tužitelju koji se na motociklu kretao županijskom cestom, dakle cestom veće važnosti, zbog čega je došlo do sudara osobnog vozila i motocikla uslijed kojeg je udarca tužitelj pao na cestu i zadobio teške tjelesne ozljede, te da iz nalaza Prometnog fakulteta proizlazi da bi tužitelj izbjegao sudar intenzivnim kočenjem kada se nalazio na udaljenosti od oko 25,15 m od mjesta sudara da se kretao brzinom ne većom od 50 km/h (dakle pri propisanoj brzini na mjestu nezgode, kao i da je do izbjegavanja predmetne nesreće moglo doći da je osiguranik tuženika (vozač osobnog automobila) uočio kretanje motocikla ispred raskrižja lokalne ceste 69009 sa županijskom cestom 6217, odustao od radnje ulaska u raskrižje i propustio motocikl da prođe istim, ovaj sud ocjenjuje da je tužitelj doprinio nastanku štete u omjeru od 20% jer se u naseljenom mjestu (dopuštena brzina 50 km/h) kretao brzinom od oko 79 km/h, dok je osiguranik tuženika doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 80% jer je prilikom uključivanja u promet sa lokalne na županijsku cestu oduzeo prednost prolaska tužitelju koji se kretao županijskom cestom, a predmetnu prometnu nesreću je mogao izbjeći da je propustio tužitelja.

10.2. Žalbeni navodi tužitelja da njegova brzina kretanja nije uzrok prometne nesreće i da nije doprinio nastanku štete, ne mogu se prihvatiti upravo iz razloga što iz nalaza prometnog vještaka jasno proizlazi da bi izbjegao nalet na osobni automobil da se kretao brzinama ne većim od 50 km/h, uključujući i dopuštenu brzinu u naseljenom mjestu od 50 km/h, pri čemu valja istaknuti da prekoračenje brzine od oko 29 km/h u naseljenom mjestu, a prema fotografijama uviđaja je vidljivo da se radi o cesti na kojoj se ograde kućnih dvorišta i zidovi kuća protežu neposredno uz sam rub kolnika, svakako predstavlja opasnu vožnju, u prilog čemu govori i činjenica da je odredbom čl. čl. 53. st. 5. ZSPC-a propisana novčana kazna za vozača koji se vozilom u naselju kreće brzinom koja je za više od 20 do 30 km na sat veća od dopuštene ili prometnim znakom ograničene brzine, a što je u ovom konkretnom slučaju sankcionirano utvrđivanjem doprinosa tužitelja nastanku štete.

10.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o suodgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 40 do 50 %, jer je njegov osiguranik ST započeo radnju uključivanja u promet sa lokalne ceste na županijsku cestu, kojom se kretao tužitelj i zadržavao smjer kretanja, i upravo tom radnjom štetnika ST stvorena je opasna prometna situacija, posljedica koje je nastanak predmetne prometne nesreće.

11. Tužitelj i tuženik u žalbama osporavaju utvrđeni doprinos tužitelja nastaloj šteti zbog nenošenja, odnosno nepropisanog nošenja zaštitne kacige, i to tužitelj navodeći da na njegovoj strani nema suodgovornosti za nastanak štete u pogledu kacige jer činjenica da zaštitna kaciga nije bila pravilno pričvršćena nije od utjecaja na sam obujam štete obzirom da su se oba vještaka sudske medicine (dr. Mayer i dr. LT – opaska ovog suda) suglasili da bi traumatsko krvarenje u meke moždane ovojnice nastalo neovisno o nošenju/nenošenju kacige i bila potrebna operacija radi odstranjivanja hematoma na mozgu, a razlika između ozljede ''prijeloma svoda lubanje'' i ozljede ''oteklina mekog oglavka s krvarenjem u moždanu ovojnicu'' je toliko mala u pogledu konačnog postotka smanjenja životne aktivnosti da se ne mogu decidirano izjasniti koliko bi iznosila, pa je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegov doprinos sa 15%, dok tuženik ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji doprinos tužitelja vlastitom ozljeđivanju zbog nekorištenja kacige, ali je nejasno zašto je jedino naknadu za smanjenje životne aktivnosti, a ne i za ostale vidove neimovinske štete, umanjio za odgovarajući postotak tužiteljeva doprinosa vlastitoj šteti zbog nekorištenja kacige, time da je prvostupanjski sud i podcijenio taj doprinos (15 %) jer sudska praksa u istim situacijama kakva je i predmetna doprinos oštećenika vlastitoj šteti zbog nekorištenja kacige vrednuje s oko 25%.

12. Protivno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, prvostupanjski sud je, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskomedicinskih vještaka dr. Mayera i dr. LT, pravilno zaključio da je tužitelj nenošenjem/nepropisnim nošenjem zaštitne kacige doprinio da šteta bude veća, jer je i prema ocjeni ovog suda, a cijeneći pri tome i čl. 114. st. 1. ZSPC, kojim je propisano da vozač motocikla ili mopeda i osobe koje se prevoze na tim vozilima moraju, za vrijeme vožnje na cesti, na glavi nositi zaštitnu kacigu, tužitelj nenošenjem odnosno nepravilnim nošenje zaštitne kacige doprinio nastanku vlastite štete.

12.1. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava za utvrđeni doprinos tužitelja nastanku štete zbog nenošenja/nepravilnog nošena kacige od 15% umanjio visinu štete samo u odnosu na smanjenje životne aktivnosti, obzirom se doprinos tužitelja nastanku štete trebao računati u odnosu na cjelokupni utvrđeni iznos neimovinske štete, a kako to osnovano ukazuje i tuženik u svojoj žalbi.

12.2. Kako iz nalaza vještaka sudske medicine proizlazi da bi pravilnim nošenjem kacige izostala glavnina ozljeda glave (oteklina mekog oglavka s oguljotinama i ranom razderotinom, prijelom kostiju svoda lubanje, krvarenje izvan tvrde ovojnice, prijelom kostiju lica s krvarenjem u sinus i krvnim podljevom oko oka, a pojavile bi se posljedice u nizu primarnog straha i PTSP, to je po ocjeni ovog suda tužitelj nenošenjem odnosno nepravilnim nošenjem doprinio s 10% nastanku štete glede cjelokupne neimovinske štete, obzirom se ocjenjuju svi kvalifikatorni elementi (fizički bolovi, pretrpljeni strah, smanjena životna aktivnost i naruženost) u odnosu na iste ozljede glave i potječu od istog propusta oštećenika.

13. Tužitelj u žalbi navodi da mu je neimovinska šteta dosuđena u preniskom iznosu, dok tuženik žalbom osporava dosuđenu naknadu neimovinske štete po kriterijima pretrpljenog straha, smanjenja životne aktivnosti i zaostalog naruženja kao previsoko odmjerenu.

13.1. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravilnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

14. Kako je u ovom konkretnom slučaju provedenim dokazima utvrđeno da je tužitelj u predmetnoj prometnoj nesreći pretrpio teške tjelesne ozljede opisane u točki 32. obrazloženja prvostupanjske presude i na listu 3. nalaza vještaka Medicinskog fakulteta u Splitu (list 417 prvostupanjskog spisa), te obzirom na utvrđenu jačinu i duljinu trajanja fizičkih bolova (tužitelj se liječio i provodio kontrole od 2012. do 2019., imao više operacija i hospitalizacija, niz kontrolnih pregleda po različitim specijalistima (psihijatar, oftalmolog, kirurg plastičar, ortoped, neurokirurg, fizijatar, neurolog), provodio fizikalnu terapiju, rendgenska snimanja, MR mozga, EMNG pretraga, EEG, spirometrija), dugotrajnost i jačinu straha (dugotrajnost liječenja), prisutnost naruženja vrlo uočljivog trećima (glava), te smanjenje životne aktivnosti u visini 46%, kao i vodeći računa da je tužitelj stradao u dobi od 31 godinu života te će posljedice predmetne prometne nesreće trpjeti duže vrijeme, prema ocjeni ovog suda tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje (neimovinska šteta) u ukupnom iznosu od 42.000,00 EUR-a. Kada se od tako utvrđenog iznosa odbije doprinos tužitelja, koji prema ocjeni ovog suda iznosi 30% (zbog brzine kretanja vozilom 20% i nepravilnog nošenja zaštitne kacige 10%), to tužitelju na ime pravične naknade neimovinske štete pripada iznos od 29.400,00 EUR- a.

15. Kako je tužitelj već u tužbi naveo da zatezne kamate na neimovinsku štetu potražuje od dana podnošenja tužbe (tužba je podnesena 9. veljače 2015.), te je od tog dana i prvostupanjski sud dosudio tužitelju zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete, to su neosnovani žalbeni tuženika kojim osporava tijek dosuđene zatezne kamate od 9. veljače 2015.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i djelomično žalbu tužitelja kao neosnovane i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke presude, te pod III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade neimovinske štete u iznosu 55.600,00 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo djelomično prihvatiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade neimovinske štete u iznosu 4.773,49 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom i taj iznos dosuditi tužitelju na ima daljnje novčane naknade neimovinske štete.

17. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP- a, pa imajući u vidu kvantitativni uspjeh (u odnosu na visinu zahtjeva) i kvalitativni uspjeh (u odnosu na osnovu zahtjeva), prema kojem je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 56,96% (osnova 85% i visina 28,97%), a tuženik u omjeru od 43,04% (osnova 15% i visina 71,03%), za radnje priznate pod točkom 64. obrazloženja prvostupanjske presude priznao tužitelju opravdane parnične troškove u omjeru od 13,92%, a što nominalno iznosi 4.364,72 EUR-a (13,92% od 31.355,75 EUR-a), dok mu je trošak vještačenja priznao u cijelosti u iznosu od 607,56 EUR-a, te naložio tuženiku da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.971,28 EUR-a.

18. Tuženik pobija odluku o trošku navodeći da je prvostupanjski sud nezakonito retroaktivno primijenio odredbe Tbr. 50. toč. 1. i Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 118/14, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) temeljem koje je za poduzete parnične radnje primijenio vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn/2,00 EUR-a, iako je izmjena Tarife (''Narodne novine'' broj 126/2022) stupila na snagu 5. studenoga 2022. i do tada je trebalo primjenjivati vrijednost boda u iznosu od 10,00 kn/1,32 EUR-a.

19. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife priznao trošak prema vrijednosti boda od 2,00 EUR-a, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

20. Budući da je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, došlo je do promjene uspjeha stranaka u sporu, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP- a odlučeno o troškovima postupka. Ovaj sud ocjenjuje da uspjeh tužitelja u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, sagledavajući ga, kako u kvalitativnom, tako i u kvantitativnom smislu, u okolnostima cjelokupnog predmeta, iznosi 57,50% (tužitelj je sa osnovom uspio 80%, a što se odnosi na nedopuštenu brzinu, a s visinom 35%), dok uspjeh tuženika iznosi 42,50% (tuženik je sa osnovom uspio 20%, a s visinom 65%), pa je, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a tužitelju trebalo troškove parničnih radnji priznatih po prvostupanjskom sudu u iznosu od 31.355,75 EUR-a (trošak 25.084,60 EUR-a uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 6.271,15 EUR-a) staviti u razmjer sa razlikom navedenih postotaka (15%), sa izuzetkom iznosa vještačenja od 607,56 EUR- a, koji je priznat u cijelosti, jer je kao takav u cijelosti bio potreban u sporu. Kako razmjerni trošak u iznosu od 4.703,36 EUR-a (15% od 31.355,75 EUR-a) i trošak vještačenja u iznosu od 607,56 EUR-a ukupno iznosi 5.310,92 EUR-a, a prvostupanjskom presudom je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 4.971,28 EUR-a, to je valjalo prihvatiti žalbu tužitelja, a odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi točku IV. izreke prvostupanjske presude te dosuditi tužitelju daljnji trošak postupka u iznosu od 339,64 EUR-a.

21. Obzirom da tuženik nije uspio sa svojom žalbom, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

22. Prvostupanjski sud je rješenjem utvrdio povlačenje tužbe za iznos od 12.795,80 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom, obzirom je tužitelj podneskom od 4. listopada 2023. postavio konačni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 85.001,00 EUR- a, a tuženik je podneskom od 9. studenoga 2023. obavijestio sud da se ne protivi povlačenju tužbe u tom dijelu i zatražio trošak za povučeni dio do prvotno postavljenih 736.850,00 kn (97,796,80 EUR-a). Polazeći od utvrđenja da je tužitelj zahtjev za naknadu troška u odnosu na povučeni dio stavio izvan propisanog roka (tuženik je podnesak tužitelja od 4. listopada 2023. primio dana 24. listopada 2023., a svoj podnesak kojim zahtijeva trošak za povučeni dio poslao je 9. studenoga 2023.), prvostupanjski sud je zaključio da tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška postupka za povučeni dio.

23. Tuženik pobija prvostupanjsko rješenje iz razloga što je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na taj povučeni dio postavljen podneskom od 9.11.2023. s obrazloženjem da je isti nepravodoban, a koju odluku smatra nezakonitom jer je zahtjev stavljen prije donošenja rješenja kojim je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 12.795,80 EUR-a, a što je prije isteka roka iz čl. 164. st. 8. ZPP-a, te predlaže usvojiti njegovu žalbu na rješenje o trošku i dosuditi mu trošak zatražen u podnesku od 9.11. 2023.

24. Odredbom čl. 164. st. 8. ZPP-a propisano je da u slučaju iz članka 158. ovoga Zakona, kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke.

25. Kako iz stanja spisa proizlazi da je tuženik podnesak tužitelja od 4. listopada 2023., kojim je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev primio dana 24. listopada 2023. , s kojim se djelomičnim povlačenjem tuženik suglasio, to se rok od 15 dana propisan odredbom čl. 164. st. 8. ZPP-a računa od dana primitka obavijesti o djelomičnom povlačenju tužbe, odnosno u ovom konkretnom slučaju od 24. listopada 2023. i isti je istekao dana 8. studenoga 2023., pa je stoga pravilno prvostupanjski sud zaključio da je zahtjev tuženika za naknadu troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva od 9. studenoga 2023. nepravodoban, a koja činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća ovaj sud, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je taj rok trebalo računati od dana donošenja odluke o djelomičnom povlačenju tužbe neosnovani.

26. U nepobijanoj točki II. izreke presude, prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun