Posl. broj: P-510/2024-14.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Barbari Glavaš Štefanec, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, a odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 11. točka 11.3 ugovora o kreditu broj 9012170842 od 15. veljače 2006., ovjeretnog kod javnog bilježnika Zvonimira Bartoleka pod posl. brojem OU-261/06 od 15. prosinca 2006., sklopljenog između tužitelja EZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.".

II. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju GZ plati iznos od 244,45 EUR (dvijestočetardesetčetiri eura i četardesetpet centi centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2006. do 31. prosinca 2007. sukladno stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja

Posl. broj: P-510/2024-14.

je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju GZ naknadi troškove postupka u iznosu od 659,73 EUR (šestopedesetdevet eura i sedamdesettri centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. O d b i j a se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 15. prosinca 2006. godine Ugovor o kreditu broj: 9012170842, a koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Zvonimir Bartolek iz Zlatara pod posl.br. OU-261/06 dana 15.12.2006.g., a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 26.708,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Predmetni kredit tužitelj je iskoristio za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe i uredno ga otplatio. Tvrdi da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana je nezakonita odredbe o naknadi za obradu kredita, pa je tako u čl. 11. t.11.3.Ugovora određeno kako se „Korisnik kredita obvezuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita“, a koja naknada u visini od 400,63 CHF je tužitelju naplaćena odmah te je odobreni iznos kredita umanjen upravo za iznos naknade, a što je i vidljivo iz Otplatne tablice kredita 9012170842 od 15.12.2006.g., kao i na Izvatku računa po kreditu 9012170842 za 2006. iz kojeg Izvatka je vidljiva naplata iznosa naknade u visini od 1.841,83 kune/244,45 €. Da je tužitelj platio navedenu naknadu također je vidljivo i na knjigovodstvenoj kartici tuženika (str.15) dostavljenoj od strane prednika tuženika. Odredba o naplaćenoj naknadi za obradu kredita je ništetna prije svega iz razloga što je „tuženik jednostrano odredio ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, isti je ugovor unaprijed sastavljen po tuženiku, pri čemu se nije ni na koji način pregovaralo s tužiteljem u pogledu citiranih ugovornih odredbi, niti je isti imao mogućnost da na bilo koji način utječe na sadržaj istih, kao što niti nije bio upoznat sa visinom naknada niti njezinim određivanjem“ (Žs Varaždin, Gž-749/2024, od 06.06.2024.g). ZZP u čl. 81. st. 1. i 2. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se

Posl. broj: P-510/2024-14.

da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, to je primjenom navedenog materijalnog prava pravilan zaključak suda da se radi o nepoštenim i temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetnim ugovornim odredbama. Iako je odredba čl. 11.t.11.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom da se ista ne odnosi na predmet ugovora i cijenu to je dopušteno ocjenjivati je li poštena. Tužitelj tako navodi da o uvjetima kredita nije pregovarao s djelatnicima tuženika, a vezano za sadržaj čl. 11.t.11.3. Ugovora o kreditu prema kojem se ulazna naknada obračunava u određenom postotku od iznosa glavnice, a za koji se iznos kredit umanjuje prilikom isplate, već se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. U čl. 11.t.11.3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi. Visina naknade je određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu, a koji iznos naplaćenog troška nije opravdan pa se nedvojbeno dade zaključiti da je odredba kojom se ugovara tzv. ulazna naknada u postotku od odobrenog iznosa glavnice kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je u ostalome potvrđeno i u odlukama Suda EU, C-224/19 i C259/19. Sukladno navedenom, tužitelj je postavio tužbene zahtjeve kao u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja tužitelj te prvenstveno ističe prigovor zastara. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 244,45 Eura, dok je tužitelj u tužbi naznačio Vps. od 908,06 Eura. Zakon o parničnom postupku (dalje ZPP) određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. U konkretnom slučaju tužitelj potražuje isplatu od 244,45 Eura te bi to sukladno zakonu trebala biti i vrijednost predmeta spora. Tužba osim na isplatu glasi i na utvrđenje ništetnosti, no kako deklaratorni zahtjev ne može biti sam sebi svrha to je jasna povezanost sa kondemnatornim zahtjevom slijedom čega nije logično niti životno da bi vrijednost deklaratornog zahtjeva / u dijelu gdje zahtjev ne glasi na isplatu, u vrijednosti predmeta spora bio označen i cijenjen u iznosu koji premašuje i višestruko iznos koji se potražuje za isplatu. Slijedom navedenog zaključuje se da je ovaj naznačeni iznos višestruko povećano iskazan i potpuno je neodgovarajući obzirom na traženje tužitelja. Predlaže se sudu označiti vrijednost predmeta spora ispravno i to u visini vrijednosti glavnog zahtjeva za isplatu, odnosno u iznosu od 244,45 Eura koliko tužitelj tužbom i potražuje. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012170842 koji je zaključen 15.12.2006. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača niti je isti dokazao da bi bio potrošač, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na završne odredbe ugovora i to odredbe o NAKNADI ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA u visini od 1,50% od iznosa kredita…sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element.

Posl. broj: P-510/2024-14.

Tuženik ovime ističe prigovor zastare u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu. Ne radi se o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, a plaćena je prilikom obrade kredita odnosno 2006. godine te je danom pokretanja tužbe 2024 godine to potraživanje u zastari. Do prekida zastare nije došlo, jer se nisu ispunile pretpostavke određene zakonom za prekid zastare, a kolektivna presuda „potrošač“ se ne odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koji dio se također ističe i prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije te se svakako radi o zastarjelim potraživanjima. Kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje isplatu - tako i ZPP u čl. 187. st. 2., a ništa od navedenog u ovom konkretnom slučaju nije ispunjeno s obzirom da je kondemnatorni zahtjev u zastari još od 2009 odnosno 2011. slijedom čega tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani poravni interes. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba i isplata iznosa koji predstavlja naknadu za obradu kredita i to iznosa od 244,45 Eura predstavljala značajnu neravnotežu među ugovornim stranama. Tužitelju je za kupovinu automobila isplaćen iznos koji odgovara vrijednosti od 26.708,64 CHF, a naplaćena je ovdje sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 244,45 Eura. Navedeni iznos predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, koji iznose ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj. Ne može se slijedom navedenog, a obzirom da se radi o iznimno malom iznosu u odnosu na isplaćeni iznos temeljem Ugovora o kreditu, govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Ovo naročito, jer se radi o točnoj i jasno određenoj naknadi sa kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platio. Do dana podnošenja tužbe 2024 godine nije istu potraživao niti je smatrao da bi plaćanjem te naknade bio oštećen ili da bi imao bilo kakovu štetu, odnosno da je platio nešto bez osnova. Iz iznosa novca dobivenog temeljem ugovora o kreditu tužitelj je kupio osobno vozilo koje je za njega predstavljalo određenu vrijednost, u odnosu na koju je iznos naknade beznačajan. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna naknada niti tužitelj obrazlaže zbog čega bi se radilo o prekomjernoj naknadi, jer se u biti radi o beznačajnoj odnosno gotovo beznačajnoj naknadi, koja je bila određena, koja je jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ovdje bi istakli da npr. FINA prilikom izvršenja i provedbe osnova – ovršnih i vjerodostojnih isprava - naplaćuje naknadu u iznosu od npr. za tražbinu od 0,01 Eur do 26,54 Eur, naknadu od 6,64 Eura. Slijedom čega je naknada za provedbu osnove u visini od 26,54 Eura određena u iznosu od 6,64 Eura u postotku 25 % same tražbine. Ukoliko se ovdje radi o zakonitoj i određenoj naknadi, kako bi naknada od 1,50% bila znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, ako je naknada od 25% tražbine propisana i naplaćuje se od državne agencije i ne predstavlja znatniju neravnotežu? Dakle državna agencija za poslove provedbe osnova naplaćuje naknade u visini od 25% tražbine koja se naplaćuje, i to je zakonito i ne predstavlja neravnotežu, dok u konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je naknada od 1,50% iznos koji je predstavljao neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka. Isto tako na primjer možemo uzeti i plaćanje sudskih pristojbi prilikom ulaganja žalbe – postavlja se pitanje „zna li žalitelj koje je ekonomsko opravdanje za to da pristojba koju je platio iznosi baš toliko i jesu li detaljno prikazani

Posl. broj: P-510/2024-14.

troškovi koje sud ima u svom radu da je plaćanje upravo takove pristojbe potrebno i primjereno? Napominjemo da je visina pristojbe vezana uz vrijednost predmeta spora bez obzira na broj radnji koje je potrebno provesti da se o žalbi odluči. Dakle radi se određenom postotku u odnosu na vrijednost predmeta spora iako sa svakom žalbom postoji određen trošak i rad službenika, te rad sudaca, a razlike u pristojbama su značajne. Ovakve tvrdnje tužitelja neživotne su, nelogične i ne počivaju na zakonskim odredbama. Nakade iz ovog Ugovora zasigurno ne predstavljaju neravnotežu, te su svakako jasne, transparentne i na zakonu osnovane. Osim ovih naknada koje su regulirane Zakonom, koje su jasno određene postoji i niz drugih naknada koje su također propisane zakonima i drugom regulativom, te nije propisano da je potrebno obrazlagati strukturu troškova naknada. Dapače i HNB ove naknade prati te se o istima izvješćuje regulator. Također su predmetom porezne i druge obrade, i predmetom reguliranja Ministarstva financija, slijedom čega se radi o reguliranoj materiji, koja ne može niti je nezakonita. Dapače i Zakon o platnom prometu regulira određene naknade, pa čak i one za samo informiranje klijenata. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužitelj jasno mogao i morao, odnosno jasno je shvatio i ocijenio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja. Radi se o jasnim odredbama, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti. Tako je ova odredba valjana i proizvodi pravne učinke u cijelosti. U predmetnom postupku treba primijeniti presudu Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019 u kojoj je jasno navedeno da Banka ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Suprotan stav doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica i potpune pravne nesigurnosti. Tada bi npr. za svaki proizvod ili uslugu trebala analiza, struktura i opravdanost troškova što bi ne samo bilo nemoguće, već bi predstavljalo i nerazmjernu analitiku u odnosu na troškove same usluge, pa bi tako prilikom npr. slanja poštanskih pošiljaka Hrvatska pošta morala svakom korisniku navesti postotak svake stavke materijalnog troška, regulatornog troška, operativnog troška, troška radnika, troška prijevoza, troška razvoja IT sustava, trošak uredskog materijala, trošak energenta i itd, za svaku pošiljku i plaćanje usluge slanja. To bi svakako bilo nemoguće kao što je i za ovdje predmetnu uslugu to neadekvatno, nemoguće i ne proizlazi niti iz jedne zakonske odredbe, a niti iz prakse Europskog suda – dapače upravo suprotno Europski sud u svojoj odluci C-621/17 izričito navodi da nema ekonomske opravdanosti za prikazivanje strukture troškova naknade banke, jer ne postoje tablice niti pravni kriteriji koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjernosti. U vrijeme sklapanja predmetno Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je dapače ta naknada proizlazila iz zakona i drugih propisa. U vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o bankama (NN 84/02, 12/06) koji je predviđao i dozvoljavao ugovaranje naknada za obavljanje bankarskih poslova. Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (ZOO čl.1022 st.2), a troškovi obrade kredita su sukladno ovom zakonskom članku uvjeti davanja kredita. Tako je ova naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita. Dakle, radi se o valjanoj i zakonom određenoj pravno osnovi. Budući ZOO izričito navodi da se uvjeti

Posl. broj: P-510/2024-14.

ugovora utvrđuju Ugovorom o kreditu, ne može biti riječi o tome da su konkretne naknade ugovorene bez valjane pravne osnove. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora primjenjivao se Zakon o obveznim odnosima i Zakon o bankama, dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009 godine i vrijedio je od 1.1.2010 godine. Članom 2. st.1 t.7 zakona o potrošačkom kreditiranju određeno je da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi sa ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku osim troškova javnog bilježnika, koja činjenica govori u prilog toga da je tuženi osnovano naplatio spornu naknadu. Naknade za obradu kreditnog zahtjeva su zakonom određene i propisane naknade te se radi o naknadama koje su utemeljene na zakonu te o naknadama koje su standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta sa razvijenim tržišnim gospodarstvom. U pogledu prigovora zastare, tuženik navodi da kako nije određen posebni zastrani rok, to restitucijski zahtjev zastarijeva u općem zastavnom roku od 5 godina, prema čl. 215 ZOO-a zastara počinje teći protekom prvog dana nakon dana dospjelosti obveze. Obzirom na navedeno od dospijeća do dana podnošenja tužbe prošlo je više od 5 godine, odnosno više od 12 godina tako da je ovo potraživanje u zastari. Pravno shvaćanje vrhovnog suda RH od 30.1.2020 je neprimjenjivo u predmetnom postupku zbog opće zabrane retroaktivne primjene prava. Prema navedenom shvaćanju petogodišnji restitucijski zastrani rok počinje teći tek s danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost, no temeljem Zakona i sudske prakse koja je bila na snazi prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je stekao subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare. Slijedom čega u navedeno subjektivno pravo na isticanje prigovora zastare, sa ustavnopravnog aspekta nije dopušteno retroaktivno zadirati niti naknadnim zakonskim izmjenama niti izmijenjenim pravnim shvaćanjem suda Republike Hrvatske (niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske) . U suprotnom bila bi osujećuju stečena prava tuženika. Tužitelj se u ovoj tužbi poziva kao dokaz na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 673/2023 od 13.2.2024 godine, a koja sudska praksa se u obrazloženju poziva na odredbe tzv. kolektivnog spora, odnosno predmeta Visokog trgovačkog suda RH Pž7129/13, prethodno Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. Obzirom na navedeno, a kako se tužitelj poziva na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, to je za zaključiti da je, obzirom na zastaru potraživanja iz predmeta kolektivne presude, i ovo potraživanje u zastari, jer je zastara nastupila za sva potraživanja koja su utemeljena na postupku, odnosno individualnim zahtjevima koji se pozivaju na postupak kolektivne zaštite. Naime, ne može se tužitelj pozivati na kolektivni spor i utvrđenja istog samo kada bi to njemu odgovaralo, već posljedice istog vrijede za sve i za sve se jednako primjenjuju, a tako i na zastrane rokove ovdje tužitelja koji su protekli. Svako drugo stajalište dovodi u ozbiljnu pravnu nesigurnost sudionike obvezno pravnih odnosa i ozakonjuje ponašanje suprotno načelima obveznog prava, te mogu proizvesti dalekosežne posljedice i to kako financijske, a tako i druge prirode. Ovdje sporna ugovorna odredba nije ništetna prema čl.322 ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima – dalje ZOO), jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva. Radi se o slobodno uređenom obveznom odnosu u smislu čl.2 ZOO-a. Odredba je jasna i transparentna, razumljiva te iz nje tužitelj može i mogao je lako razabrati ekonomske posljedice iste. Obzirom da nema značajne neravnoteže u odnosu na obveze ugovornih strana, a vezano uz ovu spornu odredbu i naknadu, to nema niti ništetnosti ugovorne odredbe koja je predmetom ovog spora. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji

Posl. broj: P-510/2024-14.

potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11). Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu klijent je dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj u tužbi navodi kako ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeno je netočno jer se ne radi o neravnoteži jer se radi o neznatnom dijelu u odnosu na obveze koje su predmetom ugovora. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj

Posl. broj: P-510/2024-14.

svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog sukontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore neosnovano pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za klijenta, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir klijentu/ korisniku kredita. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi klijent mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava

Posl. broj: P-510/2024-14.

sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i za vrijeme njegova važenja na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine te je nužno u ocjenjivanju ovog Ugovora o kreditu i konkretne pravne stvari poštovati tada važeću zakonsku regulativu koja je određivala da je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, između ostalog i odredba o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može primijeniti. Navedene su pretpostavke i obvezni sadržaj bili sastavni dio konkretnog Ugovora o kreditu iz čega proizlazi da je Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio potpuno u skladu s mjerodavnim odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedenih propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Naime, ne može se negirati činjenica da su stranke sklopile ugovor onakovog sadržaja kako on glasi, te bi usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva došlo do situacije da se nameće da su stranke sklopile (a što nisu), niti je bila njihova volja, čime se izaziva povreda jednake vrijednosti činidaba i osujećuje se odredba o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl.3 ZOO-a) i slobodi uređivanja obveznih i ugovornih odredaba što su osnovna načela i postulati obvezno pravnih odnosa. Tužitelji se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Iako se prigovara da bi tužitelj imao navedeni status potrošača, dok to i ne dokaže, ističe se da prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi (ZZP 2003), takva odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko takvo što „suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“, dok tu znatnu neravnotežu tužitelji ničim nije dokazao, a što je logično jer iste nije niti bilo. Naime, odredba o Bančinoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu (iz

Posl. broj: P-510/2024-14.

čl. 81. st. 1. ZZP 2003) pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe (o čemu svjedoči i stav Suda EU iz odluke C-621/17). Iako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. prema stavu Suda EU nije primjenjiva na odnose nastale prije pristupanja RH Europskoj uniji, ipak je interesantno reći da Sud EU u izreci odluke C-621/17 koja kaže: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja, jer to nije bila obveza Banke , a kao što nije niti danas. Jasno je propisana obveza plaćanja naknade ukoliko dođe do prijevremene otplate te je ista odrediva. Osim toga ovo potraživanje je u zastari jer se radi o potraživanju sa dospijećem iz 2006 godine za čije je utuženje proteklo vrijeme od 5 godina. Tako je tužitelj u zastari i sa pravom i sa zahtjevom za isplatu. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., A, C464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Prigovara se izvođenju predloženog dokaza financijskim vještačenjem kako je to predložio tužitelj, te se uz već istaknuti prigovor zastare, ističe prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326 st.2 Zakona o obveznim odnosima i ništetnost se više ne može isticati. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti i to kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno; sporna je odredba transparentna, uočljiva i jasna; naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana; tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorene odredbe; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi

Posl. broj: P-510/2024-14.

jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužitelj nije dokazao da je bio potrošač; nema stjecanja bez osnove, te je tužitelj ostvario određene koristi; protekli su svi rokovi koji određuju zastaru, te se radi o zastarjelim potraživanjima i pravima; nema neravnoteže u pravima i obvezama strana; nisu se ispunile pretpostavke za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva, a nastavno niti kondemnatornog. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

3. U postupku su pročitani: ugovora o kreditu broj 9012170842 od 15. prosinca 2006., otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope od 15. prosinca 2006., knjigovodstvena kartica od 10. prosinca 2019., plan otplate, obavijesti o promjeni kamatne stope, izvadci računa po kreditu broj: 9012170842 i pregled uplata po kreditu na dan 31. srpnja 2019., te je saslušan tužitelj.

4. Drugih dokaznih prijedlog stranke nisu imale.

5. Na pripremnom ročištu je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022.,114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), određena vrijednost predmeta spora s iznosom od 908,06 eura, kao što je to i tužitelj u tužbi označio, budući da tužba sadrži deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, a prema odredbi čl. 37. st. 1. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom 15. prosinca 2006. sklopili ugovor o kreditu broj 9012170842 za iznos od 26.708,64 CHF protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja;

- da je točkom 2. ugovora definirana namjena kredita i to za kupnju vozila;

- da je točkom 11.3 ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita;

- da je temeljem navedene odredbe tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita 15. prosinca 2006. naplaćena naknada u iznosu od 1.841,83 kn, a kao što je navedeno u izvatku računa po kreditu za 2006. godinu i knjigovodstvene kartice za kredit, a koji iznos prema fiksnom tečaju konverzije odgovara iznosu od 244,45 eura.

8. Sporno je, radi li se u konkretnom slučaju uopće o potrošačkom ugovoru, odnosno ima li tužitelj svojstvo potrošača po istome; je li navedena ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva ništetna i je li posljedično tome, tuženik obvezan tužitelju

Posl. broj: P-510/2024-14.

isplatiti navedeni iznos koji je stekao temeljem tih odredbi, pri čemu je sporno i je li nastupila zastara za navedenu tražbinu.

9. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa prani posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz samog teksta ugovora o kreditu jasno je vidljivo da je u njemu tužitelj označen kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a i namjena je definirana kao "za kupnju vozila".

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je krajem 2006. godine trebao kupiti auto, a za to mu je trebao kredit. U banci se dogovorio o iznosu kredita koji mu je trebao. Sukladno tom dogovoru u banci su mu sastavili ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao. Vidio je, među ostalim, u njemu odredbe o naknadi za obradu kredita ali nešto posebno o tome nije ispitivao jer mu je trebao čim prije novac, a u banci mu ništa posebno u vezi toga nisu objašnjavali. Kako je ugovor već bio sastavljen, nije mu se činilo da bi mogao pregovarati o nekim odredbama. U to je vrijeme bio zaposlen u firmi Komunalac Konjščina, a auto mu je trebao, za osobne životne potrebe, za vožnju na posao i s posla, prijevoz djece i tome slično. U to vrijeme nije imao nikakvu firmu niti obrt.

12. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost.

13. Iz navedenog iskaza, kao i teksta samog ugovora nepobitno proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača te se sukladno tome radi o potrošačkom ugovoru.

14. Prema odredbi čl. 81. st. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Budući da se ne radi o glavnim odredbama ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno o predmetu ugovor i cijeni (kamati) već o nuzgrednoj odredbi, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti te odredbe sukladno članku 84. ZZP-a.

16. Prema odredbi čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Posl. broj: P-510/2024-14.

17. Imajući u vidu tužiteljev iskaz iskaz i tekst sporne odredbe točke 11.3. ugovora o kreditu, sud utvrđuje da tužitelj praktično nije imao nikakvu mogućnost pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu kredita već je istu jednostrano odredio tuženik te ta odredba predstavlja sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika kojeg potrošač može ili u cijelosti prihvatiti ili odbiti.

18. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati; da obrada zahtjeva i administracija kredita nepobitno spada u osnovu redovitu djelatnost banke; da sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a cijenu kredita (iz koje banka logično namiruje troškove poslovanja u vezi kredita) predstavlja ugovorena kamata te da tuženik nije tužitelj jasno obrazložio o kakvim se konkretno troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita radilo, sud utvrđuje da je jedina svrha te odredbi da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate), a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud utvrđuje da je navedena odredbe doista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava. Činjenica da je tužitelj odredbu o naknadi pročitao te da je jednostavno mogao izračunati visinu naknade pri tome nije odlučna jer sama ta okolnost, pa ni okolnost da potrošač nije bilo svjestan nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe na tu nepoštenost i ništetnost ne utječe.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. . ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a prema odredbi čl. 1111. st. 1. tog Zakona, kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Prema odredbi stavka 3. navedenog članka, obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je naknado otpala.

20. Sukladno navedenim odredbama, a kako je odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita utvrđena ništavima, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos koje je temeljem te odredbi primio, odnosno, u konkretnom slučaju 1.841,83 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 244,45 eura.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Budući da je navedena odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnom, tuženik je nepošten pa je obvezan platiti kamatu od dana stjecanja.

23. Stopa zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbama čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) i prethodnom važećim propisima.

24. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora,

Posl. broj: P-510/2024-14.

odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbi utvrđena (nepravomoćno) tek ovom presudom, zastara za restitucijski zahtjev nije niti počela teći.

25. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.

27. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), a kao potrebni su mu priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 75 bodova; sastava podneska od 3. prosinca 2024. po tbr. 8/1. u visini od po 75 bodova te zastupanja na ročištima 14. siječnja 2025. i 10. veljače 2025. po tbr. 9/1. visinama od po 75 bodova, a što zajedno iznosi 300 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 600,00 eura.

28. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 19,91 eura i na presudu u iznosu od 39,82 eura, pa je tuženiku naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 659,73 eura.

29. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 27. veljače 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja Barbari Glavaš Štefanac, odvjetnici iz Zagreba 2. punomoćnici tuženika Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba