REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8820/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja DĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva ŽUPAN, BABIĆ & ANTUNOVIĆ d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba na temelju generalne punomoću broj Su-1771/2006, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 16. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika CĆ te punomoćnice tuženika odvjetnice Lucije Novak, dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništenom odredba t. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 14. svibnja 2007., sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora i tužitelja DĆ, kao korisnika kredita, koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna.".

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 410,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od ‭553,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

‭‭

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. kolovoza 2023. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012497690, kojim mu je, kao korisniku kredita, tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 139.876,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, odnosno kreditora, važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 360 mjeseci. Nadalje je naveo da je u t. 12.3. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku u iznosu od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn (929,06 EUR). Tužitelju je isto tako naveo da mu je 14. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.095,84 kn (410,89 EUR), a sve sukladno t. 12.3. Ugovora o kreditu. Natavno je naveo da je Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također je naveo da o odredbi Ugovora prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 %, tuženik tužitelju ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste. Štoviše, tužitelj je istaknuo da prilikom sklapanja Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Stoga tužitelj smatra da je takvim postupanjem tuženika prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Usto smatra da plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 0,50 %. Tužitelj je u tužbi još naveo da je on u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu kupnje stambenog objekta, kako to i proizlazi iz t. 2.1. Ugovora o kreditu. Tužitelj je još naveo nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju Ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti, pa tužitelj smatra da je bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Istaknuo je i da je sve navedeno dovelo do njegovog pristanka na odredbe Ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika, te da je time tuženik postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba, te da je ista, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ništetna, a uzimajući u obzir da se o toj odredbi sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati. Pored toga tužitelj je naveo da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja iz kojeg razloga je, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Tužitelj je, konačno, istaknuo da je konkretnom slučaju, tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.095,84 kn (410,89 EUR).

2. Stoga tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom t. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, a koja glasi "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.", te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 410,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2007. pa do isplate, sve uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu potraživanja. Nadalje je naveo da se radi o kreditu koji je otplaćen 11. srpnja 2022. sukladno ugovorenim uvjetima konverzije, te da je Ugovor prestao s danom sklapanja konverzije koja je provedena prema prisilnim zakonskim odredbama. Stoga tuženik smatra da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost bilo koje odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu, te da ne može imati bilo kakvo potraživanje proizišlo iz istog jer je konverzija provedena u svrhu anuliranja posljedica ništetnih odredaba Osnovnog Ugovora o kreditu. Tuženik je, nadalje, naveo da je tužba pogrešno koncipirana na način kao da je Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati jer je tužitelj s tuženikom 9. prosinca 2015., sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZID ZPK-u, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je, također, istaknuo da, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP-a postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 jer se ona ne odnosi na predmetni Ugovor koji je prestao postojati. Tuženik je dodao i da se sudska praksa izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju te da je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Tuženik je isto tako naveo da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., odlučeno da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK-a ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da je i sudska praksa Europskog suda poduprla stav da kod „zakonskih“ konverzija nema mjesta nikakvom dodatnom isticanju ništetnosti osnovnog ugovora, a posebno ne ugovora o konverziji koji detaljno regulira zakon, te da posljedično nema mjesta niti postavljanju bilo kakvog zahtjeva za isplatu ili „dodatnu“ restituciju bilo koje vrste, a s obzirom na to da je ista već provedena u okviru konverzije. Tuženik je još istaknuo da su dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno odredbama zakona kojima je reguliran i objašnjen mehanizam konverzije i da su svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja konverzije, slijedom čega je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio, dok banke nisu imale bilo kakav utjecaj na sadržaj ugovora. Prema tome, tuženik smatra da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima te da stoga njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredaba, pa da u odnosu na tematiku konverzije kredita, sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Tuženik je još naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. istaknuo da pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Nastavno je naveo i da je odredba o naknadi za obradu kredita isključena iz provedbe testa poštenosti u smislu odredbi ZZP-a jer je ista jasna, uočljiva i lako razumljiva.

4. Stoga je tuženik u odgovoru na tužbu zaključno naveo da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija, tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te da mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, pa da postavljanjem tužbenog zahtjeva na isplatu bilo kakvog iznosa povrh umanjenja ukupne mase kredita koja je provedena konverzijom, tužitelj ide za tim da ga se dva puta „obešteti“ po istoj osnovi (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe). Također je zaključno naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gos-1/2019 utvrdio da su sklopljeni dodaci kojima je izvršena konverzija zakoniti i pravno valjani, a što je u skladu i s praksom Europskog suda, slijedom čega tuženik smatra da ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi proizlazilo iz takvog pravnog posla koji je u potpunosti u skladu sa zakonom. Također je naveo da pravni stav tuženika podupire i recentna odluka Europskog suda donesena u predmetu poslovni broj C- 567/20 od 5. svibnja 2022. Slijedom navedenoga tuženik smatra da je pozivanje na ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, neosnovano i da nema uporište ni u zakonskim odredbama, ni u relevantnoj sudskoj praksi jer se radi o konvertiranom kreditu, pri čemu je istaknuo i da je sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik je, konačno, naveo da naknada za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja stvarni administrativni trošak obrade kredita koji je određen tarifom tuženika i pobliže definiran Općim uvjetima poslovanja s građanima, koji čine sastavni Ugovora o kreditu, te da je točno određen, odnosno odrediv i da ne podliježe testu poštenosti. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 14. svibnja 2007. (str. 8-14 i 82-88 spisa), presliku dopisa punomoćnika tužitelja od 21. lipnja 2021. (str. 15 spisa), presliku dopisa tuženika od 9. srpnja 2021. (str. 16-17 spisa), presliku dopisa tuženika od 7. srpnja 2021. (str. 18-19 spisa), presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (str. 20-26 spisa), preslika Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 7. prosinca 2015. (str. 73-77 spisa), presliku izvatka iz knjige položenih ugovora zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda od 22. studenoga 2015. (str. 78-81 spisa), presliku plana otplate (str. 90-94 spisa), presliku izvoda iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. (str. 133-135 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (str. 154-230 spisa), saslušan je tužitelj (str. 231-232 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 16. siječnja 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe t. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 14. svibnja 2007. sklopljenog između stranaka, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjev za isplatu utuženog iznosa od 410,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. svibnja 2007. do isplate. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je navedena odredba nepoštena, te da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo zbog čega mu je tuženik neosnovano naplatio iznos od 410,89 EUR.

9. Tuženik je na ročištu održanom 6. rujna 2024. učinio nespornim da je tužitelj uplatio tuženiku naknadu za obradu predmetnog kredita u iznosu od 410,89 EUR, te je naveo da u konkretnom slučaju nije sporan status potrošača tužitelju. Nadalje, stranke su na ročištu održanom 16. siječnja 2025. učinile nespornim da je tužitelj predmetnu naknadu za obradu kredita platio tuženiku 14. svibnja 2007.

10. Nadalje, među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 14. svibnja 2007. (str. 8-14 i 82-88 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužitelj, kao korisnik kredita, isti sklopio s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 139.876,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (t. 1. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,30% godišnje, te koja se obračunavala u CHF i koja je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (t. 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi t. 7.2. Ugovora ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u 360 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Također je utvrđeno da je kao namjena kredita ugovorena kupnja stambenog objekta (t. 2.1. Ugovora o kreditu). Uvidom u navedeni Ugovor još je utvrđeno da se u t. 12.3. korisnik kredita obvezao prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci (tuženiku) naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše do 7.000,00 kuna. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javne bilježnice Zorke Čavajde 17. svibnja 2007. pod brojem OV-10908/2007, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru, između ostalih, i od strane tužitelja, te da je isti izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze i da to odgovara njegovoj volji.

11. Uvidom u preslika Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012497690 od 7. prosinca 2015. (str. 73-77 spisa; dalje: Dodatak) utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita. Nadalje je utvrđeno da su u odredbi čl. 1. st. 1. istog Dodatka stranke potvrdile da su 14. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012497690 u iznosu od 139.876,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove. Isto tako je utvrđeno da su u odredbi čl. 1. st. 3. Dodatka ugovorne strane konstatirale da se taj Dodatak Osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK). Nastavno u odredbi čl. 2. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30 rujna 2015. Nadalje u odredbi čl. 3. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 73.579,90 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke, te da iznos pretplate iznosi 5.152,45 EUR, a koji se sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. t. 5. Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 39.351,84 kn. U odredbi čl. 4. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja tog Dodatka, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom CHF, te su potpisom tog Dodatka utvrdile da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR, utvrđenog novim otplatnom planom iz odredbe čl. 6. tog Dodatka iznosi 235,36 EUR, te se smatra preplatom. U odredbi čl. 5. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da ukupni iznos preplate iz odredaba čl. 3. i 4. tog Dodatka iznosi 5.387,81 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu iznosi 41.149,40 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz odredbe čl. 6. tog Dodatka namirivati pretplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s time da se za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. U odredbi čl. 6. Dodatka ugovorne strane su utvrdile da na dan sklapanja tog Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinka nastalih u prijelaznom razdoblju iz odredbe čl. 4. Dodatka preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 73.288,07 EUR, dok se preostali iznos neotplaćene glavnice kredita uvećano za kamatu iz odredbe čl. 7. Dodatka korisnik obvezao otplatiti u preostalih 259 mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i da mjesečni anuitet na dan sklapanja tog Dodatka iznosi 486,50 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR banke važećem na dan plaćanja. Konačno, u odredbi čl. 11. st. 1. Dodatka je ugovoreno da sve ostale odredbe iz Osnovnog ugovora, koje tim Dodatkom nisu mijenjane, ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama tog Dodatka. U st. 2. navedenog članka je ugovoreno da potpisivanjem tog Dodatka ne prestaju važiti instrumenti osiguranja, kao ni sporedna prava i obveze iz Osnovnog ugovora koja nisu regulirana tim Dodatkom, a u st. 3. istog članka ugovoreno je da troškove ugovaranja konverzije kredita reguliranog tim Dodatkom snosi Banka, dok ostale troškove i naknade koje proizlaze iz Osnovnog ugovora i tog Dodatka, a ne odnose se na konverziju, snosi korisnik kredita sukladno odredbama Osnovnog Ugovora i tog Dodatka (premije osiguranja po policama osiguranja, kao i druge naknade i troškove sadržane u tarifi naknada Banke).

12. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao da je 2007. s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje je naveo da je podigao kredit u valuti CHF te da je bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika. Također je naveo da se ne sjeća da bi prilikom zaključenja Ugovora s djelatnicima tuženika razgovarao o naknadi za obradu kredita već mu je bilo rečeno samo da će morati platiti naknadu kod javnog bilježnika, te da će platiti troškove procjene stana. Isto tako je naveo da je čitao Ugovor o kreditu, ali površno jer je imao samo 10-tak minuta mogućnosti pogledati Ugovor s obzirom na to da su odmah išli ovjeriti Ugovor kod javnog bilježnika koji se nalazi u istoj zgradi. Iskazao je i da javni bilježnik kod solemnizacije Ugovora nije ništa govorio o naknadi za obradu kredita. Isto tako je naveo da je pored ovog postupka pokrenuo i postupak radi isplate iznosa temeljem predmetnog Ugovora o kreditu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, te da taj postupak još uvijek nije završen. Dodao je da je 2016. s tuženikom zaključio i Ugovor o konverziji sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju te prilikom potpisivanja tog Ugovora uopće nisu razgovarali o naknadi za obradu kredita, već se samo razgovaralo o tome da potpiše izračun konverzije te da se kredit nadalje otplaćuje u valuti EUR. Naknada za obradu kredita plaćena je na način da mu je isplaćen kredit u iznosu umanjenom za navedenu naknadu te je, kada je dobio isplatu kredita, pitao za tu razliku u iznosu, a oni su mu samo rekli da je to naknada ne objašnjavajući na što se naknada odnosi. Također je naveo da nije mogao utjecati na bilo koju odredbu Ugovora, pa tako niti na odredbu o naknadi za obradu kredita, a ugovor je sastavila banka u cijelosti, te je i djelatnica tuženika sama rekla da je to tipizirani ugovor. Naglasio je da je zapravo htio podići kredit u kunama, ali niti tu mogućnost nije imao, a kredit je podigao za kupnju stana. Konačno je naveo da nije pročitao cijeli Ugovor s obzirom na to da nije imao dovoljno vremena te je jedva uspio provjeriti podatke za sebe, suprugu i oca.

13. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

14. Prije svega valja reći da su neosnovani navodi tuženika da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost bilo koje odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu, te da ne može imati bilo kakvo potraživanje proizišlo iz istog jer je u konkretnom slučaju provedena konverzija. Ovo stoga što iz provedenih dokaza i to posebno iz navedenog Dodatka ne proizlazi da bi istim bio obuhvaćen iznose predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, dok tuženik, na kojem se na temelju odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a nalazi teret dokazivanja, nije dokazao drugačije. Naime, sklapanjem Dodatka stranke su izmijenile pojedine Ugovorne odredbe, ali po ocjeni ovog suda time nije otklonjena posljedica eventualne ništetnosti sporne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a to stoga jer je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK-a na temelju kojih je i zaključen Dodatak nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala naknada za obradu kreditnog zahtjeva, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba. Stoga se tuženik neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020, a imajući u vidu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te da je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ovdje još valja posebno ukazati da je u odredbi čl. 11. st. 2. Dodatka ugovoreno da potpisivanjem istog ne prestaju važiti instrumenti osiguranja, kao ni sporedna prava i obveze iz Osnovnog ugovora koja nisu regulirana tim Dodatkom, a u st. 3. istog članka ugovoreno je da troškove ugovaranja konverzije kredita reguliranog tim Dodatkom snosi banka, dok ostale troškove i naknade koje proizlaze iz Osnovnog ugovora i tog Dodatka, a ne odnose se na konverziju, snosi korisnik kredita sukladno odredbama Osnovnog Ugovora i tog Dodatka (premije osiguranja po policama osiguranja, kao i druge naknade i troškove sadržane u tarifi naknada Banke). Stoga po ocjeni ovog suda na utvrđivanje ništetnosti predmetne odredbe t. 12.3. Ugovora o kreditu i isplate na temelju primjene iste ne utječe činjenica da su stranke zaključile navedeni Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Nadalje, u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, proizlazi da je odredba t. 12.3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna te predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredaba čl. 81. st. 1. ZZP-a čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ovo stoga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba t. 12.3. Ugovora o kreditu, koja visinu naknade čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez istovremeno preciznog označavanja na što se ista naknada odnosi, odnosno bez informacija o načinu određivanja te naknade, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge ugovaranja naknade i objasniti mu na što se ista točno odnosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade). Naime, po ocjeni ovog suda tužitelj je u okviru njegovih sposobnosti i potreba, primijenio svu dužnu pažnju koja se od njega i mogla očekivati, dok tuženik nije dokazao da bi o spornoj odredbi pojedinačno pregovarao, niti eventualno tužitelju ostavio drugu opciju, osim predmetne u kojoj je tužitelju, uz obvezu otplata mjesečnih anuiteta, nametnuta još jedna materijalna obveza, a da za to isti nije bio informiran na transparentan i potpuni način, pri čemu bez prihvaćanja takve obveze kredit nije mogao realizirati. Isto tako valja reći da, predmetna odredba t. 12.3. Ugovora o kreditu, suprotno tvrdnji tuženika, nije jasna i lako razumljiva, jer osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn) u navedenoj odredbi nije pojašnjeno od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Ovdje u još odnosu na pozivanje tuženika na tarifu i Opće uvjete poslovanja s građanima valja reći da se o odredbama sadržanima u tarifi i Općim uvjetima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, dok tuženik tijekom postupka tarifu i Opće uvjete nije ni dostavio, pa stoga nije dokazao da je u istima odredio parametre za utvrđenje visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Također valja istaknuti da tuženik nije dokazao opravdanost naplaćene naknade, odnosno nije dokazao odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom iznesenog, ovaj sud ocjenjuje da je uslijed navedenog postupanja tuženika došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćena naknada bez točnog pojašnjenja na što se ista konkretno odnosi, a s druge strane je zbog istog tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uvećana financijska obveza po kreditu, a koja povreda se, neovisno o tome što je kredit otplaćen, ne može smatrati povredom manjeg značaja.

17. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da je predmetna ugovorna odredba t. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je stoga tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos naknade koju je naplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

20. Kako je među strankama nesporno, da je tužitelj s osnove naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku 14. svibnja 2007. platio iznos od 410,89 EUR (3.095,84 kn), tako je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od 14. svibnja 2007., odnosno od dana kada je tužitelj platio naknadu tuženiku, do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

21. Konačno valja reći da prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, kako u konkretnom slučaju t. I. ove presude još nije pravomoćna, tako nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 410,89 EUR utvrđenoj na ročištu 16. siječnja 2025. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr-774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe t. 12.3. Ugovora o kreditu istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, te je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu ( 410,89 EUR) (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

23. Troškovi su, nadalje, odmjereni prema troškovniku stranke i prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, te sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

24. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 500,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe u iznosu od 100,00 EUR (50 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), zastupanje na ročištima 6. rujna 2024. i 16. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR za svako (50 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), sastavljanje podneska od 31. listopada 2023. u iznosu od 100,00 EUR (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife) i trošak PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu 100,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od ‭‭553,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, od presuđenja, dakle od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭

25. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita, niti trošak sastavljanja podneska od 26. kolovoza 2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka. Tužitelju, nadalje, nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti, također, nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 27. veljače 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Tuženiku po odvj.