Poslovni broj: P-3925/2024-39

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Vesni Kuharić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika FF, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Blaženki Musulin, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku FF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti tužitelju JF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.400,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku :

- na iznos od 1.500,00 EUR od 15.11.2016.

- na iznos od 1.900,00 EUR od 20.09.2017., sve do 31. prosinca 2022. obračunatoj po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Nalaže se tuženiku FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju JF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.866,81 eur[1] /21.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.".

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 15. studenog 2016. sklopio usmeni ugovor o djelu kojim se tuženik obvezao popraviti te u voznom (tehnički ispravnom) stanju vratiti tako popravljeni teretni automobil Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije], koji mu se za predmetni popravak obvezao isplatiti naknadu u ukupnom iznosu od 3.400,00 eur, da je predmetnog dana tužitelj predao tuženiku dio ugovorene naknade u iznosu od 1.500,00 eur, da su u svrhu potvrđivanja takvog usmenog ugovora tužitelj i tuženik dana 04.04.2017. sklopili pisani ugovor pod nazivom Ugovor potvrda, ovjeren od strane javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, 12.04.2017., br. ovjere OV- 5615/17 kojim je utvrđeno kako će predmetno vozilo tuženik dovesti u vozno stanje najkasnije do dana 04.05.2017, pri čemu bi dovršetkom posla i tužitelj došao u obvezu isplatiti preostali neplaćeni iznos naknade od 1.900,00 eur, da je tužitelj tuženiku, usprkos činjenici da vozilo nije popravljeno, u svrhu što skorijeg dovršetka popravka, 20.09.2017. isplatio preostali iznos naknade od 1.900,00 eur, a za što mu je tuženik istovremeno izdao i potvrdu, da u cijelosti isplaćena naknada nije dovela do završetka popravka teretnog automobila pri čemu je tužitelj naknadno i pisanim putem pozvao tuženika na ispunjenje svoje obveze. Nadalje navodi da je otkazao sklopljeni ugovor o djelu obzirom je tuženik bio u tolikom zakašnjenju s poslom, da je pozvao tuženika na povrat isplaćene naknade te mu postavio zahtjev za naknadom štete, da je propustom tuženika da izvrši popravak predmetnog teretnog automobila pretrpio štetu u vidu propuštene koristi koju nije ostvario iznajmljivanjem predmetnog vozila trećim osobama, i to prosječno 9 dana u pojedinom mjesecu po cijeni od 150,00 kn po danu najma, od 05.05.2017. (dan nakon što je vozilo moralo biti popravljeno) pa sve do dana podnošenja predmetne tužbe i nadalje do povrata i popravka predmetnog vozila po drugom serviseru. Slijedom navedenog predlaže donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku predati u posjed tužitelju nepopravljeni automobil Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije], da isplati tužitelju iznos od 3.400,00 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 1.500,00 eur od 15.11.2016. do isplate te na iznos od 1.900,00 eur od 20.09.2017. do isplate, da isplati tužitelju iznos od 21.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Podneskom od 13.02.2019. tužitelj precizira tužbeni zahtjev na način da povlači toč. 1 tužbenog zahtjeva kojom se nalaže tuženiku predati u posjed tužitelju nepopravljeni automobil Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije], dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev neizmijenjen. Na ročištu održanom 9. veljače 2023. tužitelj u skladu sa važećom valutom u Republici Hrvatskoj od 01. siječnja 2023. precizira tužbeni zahtjev na način da u toč. 2 tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 2.886,81 eur/21.600,00 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe kako je člankom 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, da je navedenom odredbom regulirano načelo dispozitivnosti, odnosno načelo autonomije, kao jedno od temeljnih načela ZOO-a, da je u predmetnom slučaju između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o djelu od 04.04.2017. radi izvršenja posla popravka vozila, da iz odredbi navedenog ugovora proizlazi da je volja stranaka, odnosno tužitelja i tuženika bila da se navedeni ugovor na može raskinuti ni po jednoj osnovi, da je stoga u konkretnom slučaju voljom ugovornih strana izričito i jasno ugovoreno da ne može doći do raskida ugovora i da je dopis tužitelja tuženiku o raskidu ugovora bez pravnih učinaka te tužitelj nema pravo potraživati iznose koje traži predmetnim tužbenim zahtjevom, da ne osporava činjenicu da se ugovorom o djelu od 04.04.2017. obvezao tužitelju popraviti vozilo, a tužitelj mu za to platiti ugovorenu cijenu te da je tužitelj tuženiku isplatio akontaciju u iznosu od 1.500,00 eur, a što je tuženik potvrdio potpisom predmetnog ugovora o djelu, osporava potvrdu dostavljenu uz tužbu u kojoj se utvrđuje da je isplaćen daljnji iznos od 1.900,00 eur jer se na istoj očito ne radi o potpisu tuženika. Nadalje ukazuje na odredbu iz čl. 579 st. 3 ZOO-a kojom je propisano da izvođač ne odgovara za zakašnjenje nastalo zbog toga što mu naručitelj nije predao materijal na vrijeme, ili zbog toga što je tražio izmjene, ili što mu nije isplatio dužni predujam i uopće za zakašnjenje nastalo ponašanjem naručitelja, da je u predmetnom slučaju tužitelj kupio vozilo kojem su nedostajali osnovni dijelovi (motor, getriba, kardanska osovina, ABS, auspuh, kompletna brava s paljenjem i sl.) te je isto doveo tuženiku kao bi ugradio motor, da je tuženik prilikom pregleda vozila ustanovio da nedostaju mnogi dijelovi koji su međusobno povezani i bez kojih kombi ne može ispravno raditi i koji će znatno poskupiti popravak i produžiti njegovo trajanje i o tome odmah obavijestio tužitelja, da je osim toga tužitelj kupio više dijelova npr. getribu koja nije odgovarala predmetnom vozilu, a što je uzrokovala dodatne radove, troškove i vrijeme koje je potrebno za popravak vozila, da se slijedom navedenog tuženik ne nalazi u zakašnjenju ispunjenja obveze obzirom ga tužitelj nije prethodno upozorio da vozilo, osim motora, nema i druge osnovne dijelove, a koje mu tužitelj nije isporučio te je tuženik morao iste naručivati, a neke i platiti o vlastitom trošku, pri čemu je tužitelj bio pravovremeno obaviješten, ističe kako predmetno teretno vozilo nije u njegovom posjedu, da je organizirao i platio prijevoz vučnom službom do elektromehaničara kako bi on mogao izvršiti daljnje popravke i ugradnju potrebnih dijelova za vozilo obzirom je tuženik ugradio dijelove koje je on mogao ugraditi, a o čemu je prethodno obavijestio tužitelja, da je tužitelj potpuno neopravdano podnio predmetnu tužbu i to iako je znao da tuženik ne može predati u posjed navedeno vozilo, odnosno da će predaja u posjed navedenog vozila prekinuti popravak vozila od strane treće osobe. Nadalje, osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja za podnošenje predmetne tužbe obzirom isti nije dokazao pravo vlasništva nad predmetnim vozilom te posebno osporava tužiteljevo pravo na naknadu štete. Zaključno tuženik smatra da ugovor o djelu od 04.04.2017. voljom ugovornih strana ne može biti raskinut, pa tužitelj nema pravo potraživati iznose koje traži predmetnim tužbenim zahtjevom, da je tuženikovo zakašnjenje u ispunjenju obveza nastalo zbog razloga na strani tužitelja, da tužitelj nije pravovremeno obavijestio tuženika o pravom stanju vozila niti o svim nedostacima istoga, zbog čega dogovorena cijena niti naknada nije primjerena, da je tužitelj za vozilo dao dijelove koji istome ne odgovaraju, pri čemu je tuženik imao dodatne nepredviđene troškove popravka, da vozilo nije u posjedu tuženika nego se isto nalazi kod treće osobe, da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom postupku, pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U ovom predmetu sud je 17. ožujka 2023. donio presudu poslovni broj P-5359/18-27, protiv koje je tužitelj izjavio žalbu, koju žalbu je Županijski sud u Velikoj Gorici našao osnovanom te je rješenjem posl. br. Gž-994/2023-2 od 15. svibnja 2024. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor potvrdu od 04.04.2017. (list 6 spisa), potvrdu od 20.09.2017. (list 7 spisa), opomenu pred tužbu od 30.08.2018. s povratnicom (list 8-9 spisa), otkaz ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] i opomena pred tužbu s povratnicom (list 10-11 spisa), knjižicu vozila (list 26 spisa), račun – otpremnica broj: 1507/1/11 od 08.07.2016. (list 27-28 spisa), račun br. 23/PJ3/1 od 22.07.2016. (list 29 spisa), presliku vozačke dozvole (list 30-31 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 32-33 spisa), ugovor o suradnji od 13.04.2017. (list 34 spisa), dodatak ugovoru o suradnji od 21.09.2017. (list 35 spisa), raskid ugovora o suradnji od 15.11.2018. (list 36 spisa), saslušani su: tužitelj (list 89-90 spisa), tuženik (list 90-92 spisa), svjedoci IF (list 119-121 spisa), ŽF (list 121 spisa), provedeno je grafološko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Zvonimiru Ćoriću (list 106-112 spisa).

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19 I 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP), te primijenivši materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan i to do visine pod točkom I. izreke ove presude, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen za iznos kao pod točkom II. izreke ove presude.

6. Između stranaka nije sporno da su sklopili ugovor o djelu 04.04.2017. . Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, činjenica je li ugovor o djelu raskinut, je li tuženik potpisao potvrdu od 20.09.2017., osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Uvidom u račun-otpremnicu od 08.07.2016. broj 1507/1/11 utvrđeno je da je isti izdan od strane TZRC automobili Totić prom d.o.o. za kupnju teretnog vozila po sistemu viđeno kupljeno marke Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] na iznos od 15.375,00 kuna.

8. Uvidom u račun br. 23/PJ3/1 od 22.07.2016. utvrđeno je da je isti izdan od strane Totić prom d.o.o. ovdje tužitelju JF za kupnju teretnog vozila marke Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] na iznos od 15.625,00 kuna.

9. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja iz kojih proizlazi da je tužitelj kupio predmetno teretno vozilo i postao vlasnik istog, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja ukazuje se neosnovan u cijelosti.

10. Uvidom u Ugovor potvrdu od 04. travnja 2017. utvrđeno je da istom FF, ovdje tuženik, potvrđuje da je primio novac 1.500,00 eur za kupnju motora i ostale dijelove za Sprinter 316-CDI-2011 od JF, ovdje tužitelja, da je dogovorena cijena 3.400,00 eur, da je 1.500,00 eur isplaćeno 03.11.2016., a ostatak kada bude navedeno vozilo gotovo odnosno u voznom stanju tj. 04.05.2017., da do raskida ovog ugovora ne može doći ni po kom osnovu, u slučaju spora nadležan je sud u Zagrebu. Navedeni Ugovor potvrda je potpisan po JF i FF, te je ovjeren potpis FF po javnom bilježniku Branku Jakiću dana 12. travnja 2017. pod brojem ovjere OV-5615/17.

11. Uvidom u potvrdu od 20.09.2017. (list 7 spisa) utvrđeno je da je u istoj navedeno da je JF dao ostatak novca za sprinter motor i ostali dijelovi tog auta, ostatak duga za motor 1.900,00 eur, da je potvrda potpisana sa FF.

12. Grafološkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl ing. Zvonimiru Ćoriću, na koje stranke nisu isticale primjedbe ni prigovore, a koje prihvaća i ovaj sud obzirom je izrađen objektivno, stručno i detaljno, utvrđeno je da je FF, ovdje tuženik vrlo vjerojatno vlastoručno ispisao i potpisao (sačinio potvrdu od 20. rujna 2017.).

13. Uvidom u opomenu pred tužbu od 30. kolovoza 2018. utvrđeno je da je ista poslana od strane punomoćnika tužitelja tuženiku te se istom poziva tuženika da na temelju ugovora od 04.04.2017. i potvrde od 20.09.2017. isporuči vozilo Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] sa ugrađenim motorom i ostalim potrebnim dijelovima kako bi vozilo bilo u voznom stanju, da se navedeno učini u što kraćem roku, a najkasnije do 15. rujna 2018. kako ne bi bili prisiljeni ispunjenje tuženikovih obveza namiriti putem tužbe kada će se i tražbina povećati za zatezne kamate i troškove tužbe.

14. Uvidom u otkaz ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] i opomena pred tužbu od 12.10.2018. utvrđeno je da istim punomoćnik tužitelja tuženiku otkazuje sklopljeni ugovor o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] te ga istovremeno poziva da u roku od 10 dana vrati tužitelju nepopravljeni teretni automobil Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije], izvrši povrat naknade od 3.400,00 eur, kao i da mu na ime naknade štete do dana sastavljanja navedenog otkaza isplati iznos od 21.600,00 kuna.

15. Tužitelj JF u svom iskazu navodi da je predmetnu tužbu podnio jer je dao svoj novac za uslugu koja nije obavljena, da je u 7. mjesecu 2016. kupio Mercedes Sprinter - kombi vozilo u namjeri da taj automobil osposobi i da taj automobil radi, da je plan bio da njegov otac koji je bio profesionalni vozač taj kombi iznajmi, da obzirom on i njegov otac nisu imali znanja da navedeni automobil dovedu u vozno stanje i nisu ga sami mogli popraviti, a otac je znao ljude koji će taj automobil osposobiti, pa je tako njegov otac najprije razgovarao s FF, ovdje tuženikom, da je krajem 2016., i to u 11. mjesecu, za potrebe popravka istom uplatio, odnosno predao, 1.500,00 eura kao nekakvu vrstu pologa za obavljanje poslova, da on nije kontaktirao FF direktno, nego njegov pokojni otac i nakon nekog vremena shvatili su da se na kombiju ništa ne radi, da je otac u više navrata pozivao tuženika da popravi vozilo, da bi u 6. mjesecu 2017. potpisali i ugovor u kojem je potvrđeno da je dao 1.500,00 eura, a istim ugovorom je određeno da će se posao dovršiti u roku od mjesec dana, navodi kako tuženik navedeni posao nije dovršio, a iz komunikacije s ocem je saznao da je za popravak automobila trebao i dijelove radi kojih je u 9. mjesecu 2017. posredno preko oca tuženiku dao još 1.900,00 eura, da je zamolio oca kad tuženiku preda navedeni iznos od 1.900,00 eura da mu donese potvrdu o isplaćenom iznosu, a otac je navedeni novac odnio tuženiku u pratnji s IF i to početkom 9. mjeseca 2017., da je gospodin IF isto tako posredno bio uključen u poslovima s predmetnim vozilom obzirom je isti imao sklopljen ugovor sa njim za najam navedenoga vozila, da su nakon toga očekivali da će to biti riješeno, međutim, to nije bilo riješeno, da se na kraju ispostavilo da je tuženik predmetno vozilo predao podizvođaču gospodinu OF, čijeg se prezimena ne može sjetiti, a zbog neizvršavanja radova na predmetnom vozilu dogovor njega i njegovog oca s gospodinom IF je propao radi čekanja, da su na kraju otišli po predmetno vozilo i prilikom pronalaska istoga, čak su utvrdili da neke stvari na istome i fale, pa su tako npr. falili retrovizori na istom, a drugih dijelova se točno ne može sjetiti, da predmetnom tužbom traži nazad svoj novac kao i da mu se pokriju dnevnice koje je mogao imati da je iznajmljivao navedeno vozilo.

16. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da on s tuženikom nije komunicirao direktno nego njegov pokojni otac, da je istom u 11. mjesecu 2016. za potrebe popravka predmetnog automobila predao iznos od 1.500,00 eur kao nekakvu vrstu pologa za obavljanje poslova, da je njegov otac u više navrata pozivao tuženika da popravi vozilo, da su u 6. mjesecu 2017. potpisali i ugovor u kojem je potvrđeno da je dao 1.500,00 eura, a istim ugovorom je određeno da će se posao dovršiti u roku od mjesec dana, da tuženik navedeni posao nije dovršio, a iz komunikacije s ocem je saznao da je za popravak automobila trebao i dijelove radi kojih je u 9. mjesecu 2017. posredno preko oca tuženiku dao još 1.900,00 eura, da su nakon toga očekivali da će to biti riješeno, međutim, to nije bilo riješeno, da se na kraju ispostavilo da je tuženik predmetno vozilo predao podizvođaču gospodinu OF, a zbog neizvršavanja radova na predmetnom vozilu dogovor njega i njegovog oca s gospodinom IF je propao radi čekanja, da su na kraju otišli po predmetno vozilo, da predmetnom tužbom traži nazad svoj novac kao i da mu se pokriju dnevnice koje je mogao imati da je iznajmljivao navedeno vozilo.

17. Tuženik FF u svom iskazu navodi da osobno ne poznaje tužitelja već njegovog oca i on mu je rekao da mu treba motor za Sprintera, da su potom došli na lice mjesta u Lučko gdje se taj auto i nalazio, da je otac tužitelja kupio motor u BiH koji je bio polovan, ali nije bio kompletan te mu je rekao da treba takav motor za svoj automobil, da su zapisali broj motora i on je pokušao nabaviti takav motor i na kraju je takav motor i nabavio, ali polovni, u dogovoru da ugrade motor i da upale auto. Nadalje navodi kad je stigao motor nakon mjesec, dva, tri da su utvrdili da taj motor ne paše, da je otac tužitelja tražio stari tip motora 646, a njima je trebao motor 651 dizel noviji tip motora, da je tu odmah u startu došlo do problema jer se motor nije mogao ugraditi, da je potom otac tužitelja rekao da kupi drugi motor i onda su tražili i našli polovni motor koji paše i taj motor su ugradili, ali auto nije mogao upaliti jer nije imao ABS, kompjuter, instalacije su bile potrgane, a bez toga se ne može upaliti i tu je drugi put došlo do problema, da je nakon toga on neke stvari pokušao nabaviti i to kompjuter, bravu, ali auto opet nije mogao upaliti pa je nakon toga zvao Autokuću Bolčević u Sesvetama pošto on nema programe i original testere i o tome je obavijestio oca tužitelja jer je auto trebalo odšlepati u Sesvete, a na što je otac tužitelja pristao, da je navedeno šlepanje obavljeno po gospodinu OF iz [adresa], a kad je auto došao u Mercedes, oni su rekli da oni to neće slagati obzirom da mu fali dosta komponenata, a da bi auto mogao upaliti, mora imati sve komponente, da je nakon toga kontaktirao gospodina J koji je radio u Mercedesu i gospodina F koji je radio u Autokući Bolčević i oni su nakon tjedan do 10 dana uspjeli upaliti auto i osposobiti da motor radi, da je nakon toga otac tužitelja preuzeo automobil, a što se nakon toga događalo on više ne zna, da je prvi put primijetio da automobil nema pojedine dijelove kad su ugradili drugi polovni motor, pritom napominje da je prvi put automobil vidio u zimskom periodu 2.,3. mjesec, da su nakon toga naručili motor i da su za koji mjesec, dva i to negdje u 5. mjesecu dobili motor koji nije odgovarao, nakon toga su naručili drugi polovni motor koji su čekali sigurno 7,8 mjeseci i po ugradnji toga motora je shvatio da automobilu nedostaju pojedini dijelovi. Na upit je li automobil doveo u vozno stanje do 04.05.2017. odgovara da je njegov dogovor i njegova obveza bila da ugradi motor i jedino to, da njegova obveza nije bila da sredi gume, prelakira automobil i da ga dovede u tehnički ispravno stanje jer je na automobilu falilo milion dijelova, da se obvezao da će auto upaliti i jedino to, da mu je tužitelj jednom prilikom dao 1.500,00 eura i u više navrata mu je davao još po 200,300 eura, ne sjeća se točno sveukupno koliko, da zna da ga je polovni motor koji je nabavio iz Njemačke koštao 2.700,00 eura i da je platio troškove prijevoza do Hrvatske, da mu je otac tužitelja podmirio trošak tog drugog polovnog motora koji je platio 2.700,00 eura, napominje da je o svom trošku nabavljao puno dijelova za automobil i da su se on i otac tužitelja upravo oko navedenih troškova i počeli razilaziti jer navedeni troškovi nisu bili isplativi niti njemu, a niti ocu tužitelja. Za potvrdu o primitku 1.900,00 eura od 20.09.2017. koja mu je predočena, a koja prileži na listu 7 spisa, navodi da je istu napisao i potpisao, ali da se ne sjeća da je ikada navedeni iznos iz potvrde primio odjednom, da mu pri prvom kontaktu otac tužitelja nije rekao da na vozilu osim motora nedostaju i drugi dijelovi i pretpostavlja da ni on sam nije znao da navedenom automobilu nedostaju navedeni dijelovi jer je navedeni automobil kupljen po principu "viđeno-kupljeno", da ne poznaje gospodina IF, da je otac tužitelja uvijek kod njega dolazio sam i bio je kod njega iks puta.

18. Iz iskaza tuženika sud je utvrdio da on ne poznaje tužitelja već njegovog oca s kojim je dogovorio da u predmetno vozilo ugradi motor i upale auto, da je odmah u startu došlo do problema jer je otac tužitelja tražio stari tip motora 646, a njima je trebao motor 651 dizel noviji tip motora, pa se navedeni motor nije mogao ugraditi, da su potom po nalogu oca tužitelja tražili i kupili motor koji paše, pa su taj motor ugradili, ali auto nije mogao upaliti jer nije imao ABS, kompjuter, instalacije su bile potrgane, a bez toga se ne može upaliti i tu je drugi put došlo do problema, da je nakon toga on neke stvari pokušao nabaviti i to kompjuter, bravu, ali auto opet nije mogao upaliti pa je nakon toga zvao Autokuću Bolčević u Sesvetama pošto on nema programe i original testere i o tome je obavijestio oca tužitelja jer je auto trebalo odšlepati u Sesvete, a na što je otac tužitelja pristao, da je navedeno šlepanje obavljeno po gospodinu OF iz [adresa], a kad je auto došao u Mercedes, oni su rekli da oni to neće slagati obzirom da mu fali dosta komponenata, a da bi auto mogao upaliti, mora imati sve komponente, da je nakon toga kontaktirao gospodina J koji je radio u Mercedesu i gospodina F koji je radio u Autokući Bolčević i oni su nakon tjedan do 10 dana uspjeli upaliti auto i osposobiti da motor radi, da je nakon toga otac tužitelja preuzeo automobil, da je prvi put primijetio da automobil nema pojedine dijelove kad su ugradili drugi polovni motor, da je prvi put automobil vidio u zimskom periodu 2.,3. mjesec, da su nakon toga naručili motor i da su za koji mjesec, dva i to negdje u 5. mjesecu dobili motor koji nije odgovarao, nakon toga su naručili drugi polovni motor koji su čekali sigurno 7,8 mjeseci i po ugradnji toga motora je shvatio da automobilu nedostaju pojedini dijelovi, da ga je polovni motor koji je nabavio iz Njemačke koštao 2.700,00 eura i da je platio troškove prijevoza do Hrvatske da je o svom trošku nabavljao puno dijelova za automobil i da su se on i otac tužitelja upravo oko navedenih troškova i počeli razilaziti jer navedeni troškovi nisu bili isplativi niti njemu, a niti ocu tužitelja, da je njegov dogovor i njegova obveza bila da ugradi motor i jedino to, da njegova obveza nije bila da sredi gume, prelakira automobil i da ga dovede u tehnički ispravno stanje jer je na automobilu falilo milion dijelova, da se obvezao da će auto upaliti i jedino to.

18.1. Sud nije poklonio vjeru iskazu tuženika u dijelu u kojem navodi da je njegova obveza bila isključivo da ugradi motor i jedino to, obzirom je navedeno u suprotnosti sa potvrdom od 04.04.2017. (list 6 spisa) u kojoj su stranke navele da će ostatak novca tuženiku biti isplaćen kada vozilo bude gotovo odnosno u voznom stanju tj. 04.05.2017., iz čega proizlazi da je vozilo trebalo dovesti u vozno stanje. Pritom tvrdnja tuženika da njegova obveza nije bila dovesti vozilo u tehnički ispravno stanje među strankama nije niti sporna obzirom da niti sam tužitelj navedeno ne tvrdi u svom iskazu. Naprijed navedeno iz razloga što određeno vozilo, pa tako i predmetno, može biti u voznom stanju, a što ujedno ne znači da je i tehnički ispravno (npr. ne rade svjetla za signalizaciju, rupa na auspuhu i sl.). Nadalje, činjenica da se tuženik nije obvezao u predmetni automobil ugraditi samo motor i upaliti ga proizlazi i iz iskaza samog tuženika u kojem navodi da je o svom trošku nabavljao puno dijelova za automobil i da su se on i otac tužitelja upravo oko navedenih troškova i počeli razilaziti jer navedeni troškovi nisu bili isplativi niti njemu, a niti ocu tužitelja, iz čega proizlazi da je obveza tuženika bila dovesti automobil u vozno stanje, a što sigurno nije samo ugradnja motora koji je pritom upalio, kraj puno ostalih dijelova koji nedostaju u automobilu.

19. Svjedok IF u svom iskazu navodi da je jako dobro poznavao prednika tužitelja i tužitelja pok. RF, koji je u njegovoj firmi bio vozač kamiona te je tako došao na ideju da bi kupio jedan kamion i da bi ga kod njega iznajmio, a njemu navedeno nije bio problem jer bi mu taj kamion ubacili u firmu bez ikakvih problema, tako je kupio na nekoj dražbi kamion i odvezao ga na popravak kod nekog čovjeka i da taj kamion nikad nije zaživio niti je počeo raditi u njegovoj firmi, da je čak štoviše pok. RF vozio da preda neke novce za popravak kamiona, štoviše i posudio mu je novce za popravak tog kamiona, vozio ga u Miramarsku, čekao ga u autu i on je ušao u auto i mahao sa potvrdom „vidi platio sam, za 2-3 tjedna će kamion biti gotov“, da je potpisao ugovor sa pok. RF jer se on bojao da ne bi slučajno njihov dogovor propao, da su se dogovorili da kad dođe kamion da će mu naknadu plaćati po danu, a visine naknade se točno sjeća, da je sve papire za ugovor o suradnji predao RF koji je uzeo papire, a tko je točno potpisao ugovor, da li RF ili njegov sin da se ne sjeća, da su više puta odgađali ugovor o suradnji obzirom da kamion nije bio doveden u voznom stanju i da je u konačnici navedeni kamion dovezen u njegovoj labudici u njegovo poduzeće i da su mehaničari iz njegove firme u svoje slobodno vrijeme slagali taj kamion i u njega su uložili još oko 5-6.000,00 eura, da je nakon toga sam kamion predao RF i ne zna kasnije što se sa tim kamionom dogodilo, da je ugovor o suradnji propao, a nakon Ramizove smrti nije bio zainteresiran i ne zna što se dalje s tim događalo, da je RF kada ga je vozio nosio oko 2.900,00 - 3.000,00 eura, a toga se sjeća jer mu je on posudio novac, da je ugovor o suradnji sklopio 2017., da je predmetno vozilo dovedeno u vozno stanje 2-3 mjeseca prije Ramizove smrti, a isto je bilo u posjedu njegove firme prije nego je dovedeno u vozno stanje sigurno 2-3 mjeseca, da je na navedenom vozilu jako puno dijelova falilo, od kompjutora motora kao jednog od najskupljih dijelova, kod ključa i još jako puno dijelova koje su njegovi dečki naručivali od Ciaka, a koje on nije niti gledao, međutim, za sve navedeno ima račun u firmi, zna da je u navedeno vozilo trebalo još jako puno novaca uložiti da bi bilo u voznom stanju, da naprijed navedeni iznos od 5-6.000,00 dodatnih eura predstavlja taj iznos, da ne može odgovoriti na pitanje jesu li na predmetnom vozilu bili vršeni kakvi radovi prije njega obzirom da ne zna u kakvom je stanju RF kupio predmetno vozilo, ali zna kako je došlo kod njih u firmu, a kada je došlo u firmu zna da je i u kamionu bilo blok motora, a puno ostalih dijelova je falilo, da je za dovođenje predmetnog vozila u vozno stanje dovoljan iznos od 3.400,00 eura, ukoliko se kupe polovni dijelovi, pa je tako u kamion ugrađen polovni kompjutor motora i kod ključa, dok su ostali dijelovi ugrađeni novi, a obzirom da on ima ugovor sklopljen sa Ciakom i tako mu je praktičnije, da smatra da je 3.400,00 eura dovoljno i za dijelove i za ruke obzirom je takav polovni kamion bilo moguće u Njemačkoj kupiti za oko 3.000,00 eura za dijelove, pa onaj tko se s tim bavi je mogao bez problema polovne dijelove ugrađivati u drugi kombi, a pritom bi mu ostali neki drugi dijelovi koji nisu bili potrebni za predmetni kombi, a RF mu je rekao da misli ugraditi polovne dijelove u kamion. 20. Iz iskaza svjedoka IF sud je utvrdio da je jako dobro poznavao oca tužitelja s kojim je sklopio ugovor o suradnji kojim bi RF kupio kamion i iznajmio ga njegovoj firmi, da je tako i učinio te ga predao na popravak, da su se dogovorili da kad dođe kamion da će mu naknadu plaćati po danu, da ugovor o najmu kamiona nije nikada zaživio obzirom obzirom da kamion nije bio doveden u vozno stanje, kada je kamion došao u firmu zna da je u kamionu bio blok motora, a puno ostalih dijelova je falilo, da su mehaničari iz njegove firme u svoje slobodno vrijeme slagali taj kamion i u njega su uložili još oko 5-6.000,00 eura, da je ugovor o suradnji propao, da je predmetno vozilo dovedeno u vozno stanje 2-3 mjeseca prije Ramizove smrti, a isto je bilo u posjedu njegove firme prije nego je dovedeno u vozno stanje sigurno 2-3 mjeseca, da je na navedenom vozilu falilo jako puno dijelova, od kompjutora motora kao jednog od najskupljih dijelova, kod ključa i još jako puno dijelova koje su njegovi dečki naručivali od Ciaka, da je u navedeno vozilo trebalo još jako puno novaca uložiti da bi bilo u voznom stanju, da iznos od 5- 6.000,00 dodatnih eura predstavlja taj iznos, da kamion nije bio doveden u voznom stanju i da je u konačnici navedeni kamion dovezen u njegovoj labudici u njegovo poduzeće i da su mehaničari iz njegove firme u svoje slobodno vrijeme slagali taj kamion i u njega su uložili još oko 5-6.000,00 eura.

20.1. Sud nije poklonio vjeru dijelu iskaza svjedoka IF u kojem isti navodi da je RF kada ga je vozio nosio oko 2.900,00 - 3.000,00 eura obzirom je navedeno u suprotnosti sa navodima iz tužbe, potvrde od 20. rujna 2017. (list 7 spisa) te iskazu samog tužitelja, u dijelu u kojem isti smatra da je 3.400,00 eura dovoljno i za dijelove i za ruke obzirom je takav polovni kamion bilo moguće u Njemačkoj kupiti za oko 3.000,00 eura za dijelove i da je za dovođenje predmetnog vozila u vozno stanje dovoljan iznos od 3.400,00 eura, ukoliko se kupe polovni dijelovi jer je navedeno u kontradikciji sa dijelom njegovog iskaza u kojem navodi da je u navedeno vozilo trebalo još jako puno uložiti novaca da bi bilo u voznom stanju i da iznos od 5-6.000,00 dodatnih eura predstavlja taj iznos. Pritom viđenje svjedoka kako se nešto trebalo i moglo uraditi i za koji iznos nikako nije mjerodavno na međusobno uređenje predmetnog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika.

21. Svjedok ŽF u svom iskazu navodi da je bio pozvan od jednog gospodina kojem je tuženik dao njegov broj telefona da dođe u auto kuću Bolčević da preveze kombi marke Mercedes i kada je došao na lice mjesta tamo je zatekao tuženika i nižeg krupnijeg, starijeg čovjeka, kako se raspravljaju oko plaćanja usluge koje je on trebao obaviti, kao i oko plaćanja najvjerojatnije oko radova na kamionu, da je samo je napustio lice mjesta kada je to vidio, da on nije odšlepao taj kombi, ali je navedeni kombi doveo do auto kuće Bolčević, da on osobno nije upućen na nedostatke na vozilu, jedino što mu je poznato, poznato mu je iz iskazivanja FF, te je izjavio da sa tužiteljem nije imao neku suradnju.

22. Iz iskaza svjedoka ŽF sud je utvrdio da je on doveo predmetno vozilo do auto kuće Bolčević dok o međusobnom odnosu između tužitelja i tuženika nema neposrednih saznanja.

23. Odredbom čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

24. Ocjenom iskaza stranaka i svjedoka, a u skladu s potvrdom od 04.04.2017. sud je utvrdio da su stranke sklopile usmeni ugovor o djelu u smislu čl. 590 ZOO-a, a po kojem se tuženik obvezao dovesti predmetno vozilo u vozno stanje do 04.05.2017., a tužitelj se obvezao za navedeno isplatiti mu cijenu u iznosu od 3.400,00 eur, a koja cijena je, među strankama nesporno i isplaćena. Iz iskaza svjedoka IF i samog tuženika proizlazi da je u predmetno vozilo ugrađen motor dok iz iskaza tuženika proizlazi da su gospodin J koji je radio u Mercedesu i gospodin F koji je radio u Autokući Bolčević po njegovom nalogu uspjeli upaliti auto i osposobiti da motor radi i da je nakon toga otac tužitelja preuzeo automobil, slijedom čega ovaj sud zaključuje da predmetni ugovor o djelu nije izvršen, odnosno da predmetno vozilo nije dovedeno u vozno stanje, kraj nesporne činjenice da je tuženiku isplaćen iznos za njegov rad.

25. Odredbom čl. 597 st. 1 ZOO-a propisano je da je izvođač dužan izvršiti djelo kako je ugovoreno i po pravilima struke, stavkom 2. istoga članka propisano je da je izvođač dužan izvršiti djelo za određeno vrijeme, a ako ono nije određeno, onda za vrijeme koje je razumno potrebno za takve poslove, dok je stavkom 3. istoga članka propisano da izvođač ne odgovara za zakašnjenje nastalo zbog toga što mu naručitelj nije predao materijal na vrijeme, ili zbog toga što je tražio izmjene, ili što mu nije isplatio dužni predujam i uopće za zakašnjenje nastalo ponašanjem naručitelja.

26. U odnosu na navod tužitelja da tuženik nije svoju obvezu izvršio u roku valja navesti da i iz samog iskaza tužitelja proizlazi da se na kraju ispostavilo da je iz komunikacije s ocem saznao da je za popravak automobila trebao i dijelove radi kojih je u 9. mjesecu 2017. posredno preko oca tuženiku dao još 1.900,00 eura i da je tuženik predmetno vozilo u određenoj fazi popravka predao podizvođaču gospodinu OF, čime je potvrdio i navode samog tuženika da je u startu došlo do problema jer je za ugradnju nabavljen krivi motor koji su dobili u 5. mjesecu, da su potom nabavljali drugi polovni motor koji su čekali sigurno 7,8 mjeseci i da je po ugradnji toga motora shvatio da automobilu nedostaju pojedini dijelovi koje je naknadno nabavljao, da je obavijestio i oca tužitelja da auto treba odvesti u Sesvete, na što je otac tužitelja pristao.

27. Slijedom naprijed navedenog i citirane odredbe ZOO-a za utvrditi je da je tuženik učinio sve što je bilo u njegovoj moći da ugovorene radove izvrši na vrijeme i u razumnom roku, da isti nije mogao utjecati na činjenicu da je otac tužitelja nabavio krivi motor u 5. mjesecu 2017. upravo u mjesecu kada je ugovorna obveza tuženika trebala biti ispunjena (Ugovor potvrda od 04.04.2017. – list 6 spisa), kao niti na činjenicu da je za nabavku novog polovnog motora trebao čekati 7-8 mjeseci, čime je do kašnjenja u izvršenju obveze tuženika došlo većim dijelom zbog ponašanja tužitelja, a manjim dijelom zbog objektivnih okolnosti (na automobilu falilo jako puno dijelova i komponenti da bi se vozilo moglo upaliti) na koje tuženik nije nikako mogao utjecati, a sa svoje strane je poduzimao radnje da izvrši ugovornu obvezu, pa je tako između ostalog ugradio motor i uz angažiranje trećih osoba isti i upalio, nakon čega je otac tužitelja preuzeo automobil. Upravo zbog navedenog ovaj sud je mišljenja da tuženik ne odgovara za nastalo zakašnjenje u izvršenju radova na predmetnom vozilu čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 597 st. 3 ZOO-a.

28. Nadalje, odredbom iz čl. 599. st. 1. ZOO-a propisano je ako je izvršenje djela u određenom roku bitan sastojak ugovora, a izvođač je u tolikom zakašnjenju sa započinjanjem ili završavanjem posla da je očito da ga neće završiti u roku, naručitelj može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da on to pravo ima i onda kad rok nije bitan sastojak ugovora, ako zbog takva zakašnjenja naručitelj očito ne bi imao interes za ispunjenje ugovora.

29. Kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da je došlo do kašnjenja u izvršenju ugovora, razlozi kojeg, kao što je naprijed navedeno, nisu na strani tuženika, te kako je iz ponašanja prednika tužitelja razvidno da je isti na takvo kašnjenje pristao (nakon nabavke krivog motora isti je nabavljao novi motor, 20.09.2017. predaje tuženiku novac za ostale dijelove automobila, pristaje da se automobil odveze u Sesvete i sl.), za utvrditi je da po strankama datum dovršetka radova 04.05.2017. (naveden u potvrdi od 04.04.2017.) nije bitan sastojak ugovora već je strankama bitno da radovi budu izvršeni, odnosno da automobil bude u voznom stanju.

30. Uvidom u otkaz ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] i opomenu pred tužbu s povratnicom od 12.10.2018. (list 10-11 spisa), utvrđeno je da istim tužitelj tuženika putem punomoćnika obavještava da raskida usmeni ugovor o djelu sklopljen 15.11.2016., dodatno potvrđen sklapanjem tzv. ugovora potvrde ovjerenog od strane javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba, Zelinska 2 dana 12.04.2017. br. ovjere OV-5615/17 kojim se tuženik obvezao kako će vozilo predati u tehnički ispravnom stanju ovdje tužitelju do 04.05.2017., da predmetno vozilo nije popravio i doveo u vozno stanje iako je na to pozvan i dopisom od 30.08.2018., da ga poziva da u roku od 10 dana vrati predmetno vozilo i vrati uplaćenu naknadu od 3.400,00 eur, kao i da mu na ime naknade štete isplati iznos od 21.600,00 kn jer je tužitelj zbog zakašnjenja trpio štetu iz razloga što nije bio u mogućnosti vršiti iznajmljivanje navedenog vozila trećim osobama u razdoblju od 04.05.2017. pa nadalje i to 9 dana prosječno u mjesecu po cijeni 150,00 kn po danu najma.

31. Iz navedenog otkaza ugovora o popravku predmetnog vozila, a vodeći računa o svim naprijed utvrđenim činjenicama, ostaje za utvrditi da su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 599 st. 2 ZOO-a za raskid ugovora, odnosno iz razloga što su se radovi toliko odužili da naručitelj više nije imao interes za ispunjenje ugovora, a što proizlazi i iz same činjenice da je otac tužitelja nakon što je u Sesvetama osposobljen motor vozila, isto i preuzeo.

32. Odredbom čl. 368. st. 1 ZOO-a propisano je da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a stavkom 2. istoga članka propisano je da ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala.

33. Kako je tužitelj otkazom ugovora o popravku teretnog automobila Mercedes Sprinter C-267011 316 CDI, broj šasije [broj šasije] od 12.10.2018. raskinuo predmetni ugovor o djelu, kojeg je tužitelj uredno zaprimio 27.10.2018. (povratnica - list 11 spisa), a isti je isplatom tuženiku iznosa od 3.400,00 eur u cijelosti ispunio svoj dio obveze iz predmetnog ugovora, dok tuženik nije ispunio svoj dio obveze, odnosno nije popravio predmetno vozilo da bude u voznom stanju, za utvrditi je da su ispunjeni uvjeti iz odredbe iz čl. 368. st. 2 ZOO-a.

34. Slijedom svega navedenoga, kako je sud utvrdio da je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa od 3.400,00 eur osnovan jer su raskinuli predmetni ugovor zbog neispunjenja od strane tuženika, da je predmetni ugovor raskinut u skladu sa zakonom, sud je temeljem odredbe iz čl. 368 st. 2. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje utuženog iznosa, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

35. U odnosu na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog najma predmetnog vozila u ukupnom iznosu od 2.866,81 eur/21.600,00 kn (9 dana mjesečno x 150,00 kn/dan=1.230,00 kn mjesečno; 21.600,00 kn : 1.230,00 kn = 16 mjeseci) valja navesti kako je navedeni dio tužbenog zahtjeva neosnovan u cijelosti. Naime, kako je u ovom postupku utvrđeno da do raskida predmetnog ugovora o djelu nije došlo zbog zakašnjenja tuženika (točka 26. obrazloženja), već je ugovor raskinut iz razloga navedenih u čl. 599. st. 2. ZOO-a (točka 30. obrazloženja), za utvrditi je da ne postoji odgovornost tuženika za izgubljenu dobit tužitelja. Naprijed navedeno tim više što je u čl. 2 Dodatka ugovora o suradnji od 21.09.2017. (list 35 spisa) propisano da ugovor stupa na snagu idućeg dana po preuzimanju popravljenog vozila od strane vlasnika vozila, o čemu je vlasnik vozila bio bez odgode dužan obavijestiti društvo, iz čega ovaj sud zaključuje da navedeni Ugovor o suradnji od 13.04.2017. (list 34 spisa) nikada nije niti stupio na snagu, a što potvrđuje i svjedok IF koji je u svom iskazu naveo da ugovor o najmu kamiona nije nikada zaživio obzirom da kamion nije bio doveden u vozno stanje. Slijedom navedenoga, valjalo je u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

36. Kako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, odnosno da su obje stranke u predmetnom postupku podjednako uspjele sa svojim zahtjevima odnosno u protivljenju zahtjevu s druge strane, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, ocjena je suda da kvalitativno i kvantitativno to opravdava odluku na temelju čl. 154 st. 4 ZPP pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 27. veljače 2025.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika