Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-885/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po Darku Samardžija odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove, nakon održane glavne javne rasprave dana 24. siječnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i punomoćnice tuženika, te nakon objave presude dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku 15 dana isplati iznos od 1.899,93 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi od 14% godišnje teče do 30. lipnja 2011.g., po stopi od 12% godišnje od 1.srpnja 2011.g.do 31.srpnja 2015.g., od 1.kolovoza 2015.g. do isplate do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine., koja teče kako slijedi:

- na iznos od 12,07 EUR od 16.01.2011.g.do naplate

- na iznos od 19,28 EUR od 16.02.2011.g.do naplate

- na iznos od 20,39 EUR od 16.03.2011.g.do naplate

- na iznos od 20,46 EUR od 16.4.2011.g.do naplate

- na iznos od 23,84 EUR od 16.5.2011.g.do naplate

- na iznos od 30,99 EUR od 16.6.2011.g.do naplate

- na iznos od 39,13 EUR od 16.7.2011.g.do naplate

- na iznos od 50,06 EUR od 16.8.2011.g.do naplate

- na iznos od 35,92 EUR od 16.9.2011.g.do naplate

- na iznos od 31,17 EUR od 16.10.2011.g.do naplate

- na iznos od 31,50 EUR od 16.11.2011.g.do naplate

- na iznos od 32,17 EUR od 16.12.2011.g.do naplate

- na iznos od 36,35 EUR od 16.01.2012.g.do naplate

- na iznos od 37,55 EUR od 16.02.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,23 EUR od 16.03.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,05 EUR od 16.4.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,75 EUR od 16.5.2012.g.do naplate

- na iznos od 37,94 EUR od 16.6.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,48 EUR od 16.7.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,10 EUR od 16.8.2012.g.do naplate

- na iznos od 32,48 EUR od 16.9.2012.g.do naplate

- na iznos od 35,63 EUR od 16.10.2012.g.do naplate

- na iznos od 37,11 EUR od 16.11.2012.g.do naplate

- na iznos od 36,16 EUR od 16.12.2012.g.do naplate

- na iznos od 35,01 EUR od 16.01.2013.g.do naplate

- na iznos od 34,63 EUR od 16.02.2013.g.do naplate

- na iznos od 34,24 EUR od 16.03.2013.g.do naplate

- na iznos od 37,15 EUR od 16.4.2013.g.do naplate

- na iznos od 32,91 EUR od 16.5.2013.g.do naplate

- na iznos od 32,24 EUR od 16.6.2013.g.do naplate

- na iznos od 32,67 EUR od 16.7.2013.g.do naplate

- na iznos od 32,26 EUR od 16.8.2013.g.do naplate

- na iznos od 33,84 EUR od 16.9.2013.g.do naplate

- na iznos od 34,86 EUR od 16.10.2013.g.do naplate

- na iznos od 35,39 EUR od 16.11.2013.g.do naplate

- na iznos od 37,16 EUR od 16.12.2013.g.do naplate

- na iznos od 35,41 EUR od 16.01.2014.g.do naplate

- na iznos od 54,90 EUR od 16.02.2014.g.do naplate

- na iznos od 56,07 EUR od 16.03.2014.g.do naplate

- na iznos od 54,99 EUR od 16.4.2014.g.do naplate

- na iznos od 53,44 EUR od 16.5.2014.g.do naplate

- na iznos od 53,74 EUR od 16.6.2014.g.do naplate

- na iznos od 54,78 EUR od 16.7.2014.g.do naplate

- na iznos od 55,60 EUR od 16.8.2014.g.do naplate

- na iznos od 55,79 EUR od 16.9.2014.g.do naplate

- na iznos od 56,67 EUR od 16.10.2014.g.do naplate

- na iznos od 57,95 EUR od 16.11.2014.g.do naplate

- na iznos od 58,17 EUR od 16.12.2014.g.do naplate

- na iznos od 58,33 EUR od 16.01.2015.g.do naplate

II Tužitelj OĆ odbija se sa dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 0,08€.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb da tužitelju da tužitelju CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.837,44€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine koja teče od dana presuđenja 27. veljače 2025. do naplate, u roku 15 dana.

IV Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj OĆ se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio kod ovoga suda tužbu od 10.4.2019. s istaknutim tužbenim zahtjevom kojim traži da mu sud pruži pravnu zaštitu presudom kojom bi se naložilo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 19.600,84 Kn / 2.601,48€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U tužbi se između ostalog navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu 4. kolovoza 2005. Odredbom čl 1. i 2. navedenog ugovora o kreditu da je ugovorena valutna klauzula obveze na način da je ista vezana uz valutu švicarski franak. Navodi se da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako je tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/13 ) i odredbama čl. 81.,82. i 90 a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštitit potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133(09) i to odredbama čl. 96 i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda u navedenom dijelu da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Sukladno odredbi čl.502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe da mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl.502 c st.1.ZPP-a da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. Tužitelj navodi da je, prema ugovoru o kreditu i otplatnoj tablici uručenoj tužitelju pri sklapanju predmetnog ugovora , anuitet iznosio 206,55 CHF. Tečaj švicarskog franka na dan stavljanja kredita na raspolaganje (1. kolovoza 2005.) da je iznosio 4,70 tako da je anuitet iznosio 970,79 Kn. U tijeku otplate kredita dolazi do rasta tečaja švicarskog franka tako da su tužitelju temeljem istoga povećavani iznosi anuiteta.

Tužitelj da je oštećen za razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koje je plaćao zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule za koju da je pravomoćno utvrđeno da je ništetna i nepoštena pa potražuje iznos od 19.600,84 Kn sa zakonskim zateznim kamatama. Navodi se da su parnične stranke sklopile dana 27. siječnja 2016. Aneks ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 1.839,71 Kn, a za koji iznos tužitelj umanjuje svoje potraživanje sukladno odredbi čl.171. i 172.Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se po punomoćniku protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u pogledu pravnog osnova i visine ističući da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 dalje - ZID ZPK). Navodi se da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, pri čemu da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, a u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzijom da se postiže promjena valute, promjena kamatne stope od datuma sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja aneksa ugovoru, utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom. Navodi se da je tužitelj 4. kolovoza 2005. uzeo kredit u EUR taj iznos kredita da bi bio 26.464,54 EUR. Od dana sklapanja ugovora pa do 30. rujna 2015. tužitelj da bi po takvom EUR kreditu na ime glavnice i kamata banci bio dužan platiti 19.771,04 EUR pri čemu bi na dan 30. rujna 2015. Iz izračuna konverzije da je vidljivo kako su sve uplate tužitelja pa i uplate po povećanoj (CHF) kamati i povećanom (CHF ) tečaju uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga od 19.771,04 EUR po EUR kreditu. Iz izračuna da je vidljivo kako je tužitelj ukupno uplatio 145.027,50 Kn odnosno preračunato u EUR-19.529,99 EUR. Stoga da je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovome postupku. Pravilnost izračuna konverzije da je tužitelj potvrdio potpisom Dodatka, a gdje da su na koncu ugovoreni i iznosi preostale glavnice, sporazum o preplati, kamate za ubuduće. Na tužitelju da je teret dokaza da svi plaćeni iznosi nisu obračunati u konverziji jer da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a obzirom da je isto potvrdio neovisni revizor. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Podneskom od 8. lipnja 2019. tužitelj po punomoćniku ne osporava činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK, no navodi da je sudska praksa zauzela stav kako sklapanje aneksa ugovora o kreditu rješava pitanje preplate temeljem ugovora o kreditu, a do koje da je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Kako je navedeno u činjeničnom supstratu tužbe da je pravomoćno utvrđeno da su i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne te da se stoga isto ima primijeniti na ovaj postupak.

4. Podneskom od 29. studenoga 2019. tuženik po punomoćniku između ostalog osporava svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora, ističe prigovor zastare te ponavlja da je tužitelj po vlastitoj slobodnoj odluci konvertirao svoj ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF u ugovor o kreditu u protuvrijednosti EUR u skladu sa zakonom.

Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim da se u pravnom smislu implementira volja tužitelja da konvertira svoj kredit, a što da je tuženik i učinio pod prijetnjom prekršajnih sankcija. Pri tome da je važno da se tužitelj odlučio za konverziju u kredit u EUR koja je i obavljena te koja je bila utemeljena isključivo na njegovoj slobodnoj volji i izboru tužitelja s posebnim zakonom da bude izjednačen s položajem dužnika koji je izvorno ugovorio kredit u protuvrijednosti EUR i kojom da su među strankama time bili riješeni svi odnosi koje je banka imala po potrošačkom kreditu do danas. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK /15,trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji.

5. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) proveo dokaze uvidom u rešenje od 3. veljače 2009. u ugovor o namjenskom kreditu od 4. kolovoza 2005., u tečajne liste HNB (str. 9-81 spisa), u promete po kreditu, u Dodatak Ugovoru o kreditu od 25. veljače 2016., u obračun zateznih kamata (str. 91-93 spisa), u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., u informativne sažetke izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 107- 109 spisa), u promete po kreditu (str. 111-121 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 17. listopada 2020., u usmeno očitovanje financijskog vještaka Borisa Belunjak, u iskaz saslušanog tužitelja, u podneske stranaka.

6. Podneskom od 22. listopada 2020. tužitelj je po punomoćniku, a shodno nalazu i mišljenju financijskog vještaka uredio tužbeni zahtjev na način da umjesto iznosa od 19.600,84 Kn potražuje iznos od 14.315,60 Kn / 1.900,01€ (str. 289 spisa).

7. Sud je raniju prvostupanjsku presudu u ovom predmetu donio sa 4.5.2021. pod ranijom oznakom predmeta P-144/2019-33 kojom je usvojen tužbeni zahtjev (str. 382 spisa) na koju je tuženik uložio žalbu pa je Županijski sud u Varaždinu odlukom Gž- 1095/2021-2 od 12. listopada 2023. ukinuo prvostupanjsku presudu u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva i troškova postupka a potvrdio u pogledu oslobađanja tužitelja od plaćanja sudskih pristojbi.

Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud je utvrdio da je izreka presude nerazumljiva u dijelu dosuđenog iznosa (toč. I. izreke), te da su razlozi navedeni u obrazloženju presude koji se odnose na opseg ugovornih odredaba koje sud nalazi ništetnim i s osnova kojih tužitelj postavlja restitucijski zahtjev proturječni činjeničnim navodima iz tužbe i provedenim dokazima. Obrazloženje presude da ne sadrži razloge o tvrdnjama tuženice da je provedenom konverzijom tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu situaciju kao da nepoštene ugovorne odredbe nije ni bilo. Tužitelju da je pod toč. I. izreke dosuđen ukupni iznos od 14.315,60 kn, dok zbroj pojedinačnih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata iznosi 14.985,43 kn, pa tuženica osnovano ističe da je izreka presude u tom dijelu nerazumljiva i proturječna sama sebi.

Prvostupanjski sud da u obrazloženju presude (pod toč. 24., 29., 30., 33., 40., 41. i 45.) opisuje razloge na temelju kojih nalazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope.

U spisu počevši od činjeničnih navoda iz tužbe (i svih provedenih dokaza) proizlazi da tužitelj zahtijeva isplatu novčanog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF. Kako tužitelj ne potražuje isplatu s osnova stečenog temeljem ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, to su nejasni i proturječni cjelokupnom stanju u spisu razlozi kojima prvostupanjski sud u obrazloženju presude opisuje ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i isto povezuje s pravom tužitelja na restitucijski zahtjev temeljem nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli u CHF.

Tuženica da osnovano ukazuje da su u obrazloženju presude u potpunosti izostali razlozi o njezinim tvrdnjama da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tužitelj doveden u činjeničnu i pravnu situaciju kao da nepoštene ugovorne odredbe nije bilo. Tuženica je tvrdila da tužitelja ne obvezuje ispunjenje kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu, obzirom je ta ugovorna odredba izmijenjena na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ispunjenje kreditne obveze ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetne ugovorne odredbe, da su sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom ugovora o kreditu, čime je ostvaren restitucijski učinak unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu vraćaju tužitelju ili da za njega imaju restitucijski učinak, ukazujući na intenciju zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15, kao i na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pitanju pravne valjanosti sporazuma o konverziji koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 koje je izraženo u predmetu Gos- 1/2019.

Prvostupanjski sud da nije utvrdio (niti je iznio ikakve razloge) da li ništetna ugovorna odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak ugovora o kreditu proizvodi ikakav pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

Zbog navedenog drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tuženice, ukinuo prvostupanjsku presudu pod toč. I. i II. izreke presude te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naputak da prvostupanjski sud otkloni navedenu bitnu povredu, te nakon ocjene provedenih dokaza kako to nalaže čl. 8. ZPP-a u novoj odluci ocijeni osnovanost zahtjeva tužitelja, vodeći računa da obrazloženje presude mora sadržavati sve što propisuje čl. 338. st. 4. ZPP-a, između ostalog i stajalište prvostupanjskog suda o tvrdnjama tuženice da je tužitelj konzumirao pravo na restitucijski zahtjev i da se novčani iznosi koje potražuje u ovom postupku nalaze u imovini tuženice temeljem valjane pravne osnove te da novom odlukom odluči o cjelokupnim troškovima postupka.

8. Nakon ukidanja prvostupanjske presude tužitelj je podneskom od 29.11.2024. precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 1.900,01€ / 14.315,60kn a obzirom na uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

9. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 29. 11. 2024., u cijelosti osnovan. 10. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 4. kolovoza 2005. Ugovor o namjenskom kreditu (str.6 spisa) pod brojem ugovora 70/05, šifra namjene 758, partija broj 7102823708 u iznosu od 41.200,00 CHF, na rok otplate od 30 godina, uz mjesečnu otplatu na 360 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB za CHF za kune na dan plasmana kredita;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,50% godišnje ( čl.2. Ugovora), uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 206,55 CHF (čl. 7. Ugovora), a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika;

- kredit je plasiran 8. kolovoza 2005. (prometi po kreditu str.82. spisa) u iznosu od 41.200,00 CHF;

- 25. veljače 2016. za kredit je između tužitelja i tuženika potpisan Dodatak ugovora o kreditu i temeljem istog prevedena je konverzija kredita iz CHF u EUR.

11. Uvidom u Dodatak ugovoru o kreditu od 25. veljače 2016. (str.87 spisa) utvrđeno je da odredbom čl.1. i 2. Dodatka ugovoru kreditor sklopio ovaj dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK u ispunjenju zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te se tim dodatkom ugovoru o kreditu na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom.

Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

12. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.1. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

13. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav te se navodi: ,,U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.“

14. U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,133/09, 78/12 i 56/13–dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sporno je li provedenom konverzijom tužitelj, doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

17. Sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR.

18. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu ovaj sud napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl. a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.

19. Činjenica sklapanja Dodatka ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu istog.

20. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

21. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen.

22. Tužitelj protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

23. Pitanje provođenja konverzije pojašnjeno je i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C- 118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

24. U svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. Činjenica provođenja konverzije, dakle sama za sebe, ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža

- 1 0 -

narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Drugim riječima, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada. Stajalište je suda da tužitelj nije konzumirao pravo na restitucijski zahtjev sklapanjem aneksa od 25.2.2016. u pogledu potraživanje preplate zbog ugovorene valutne klauzule te se novčani iznosi koji se potražuju tužbenim zahtjevom ne nalaze u imovini tuženice temeljem valjane pravne osnove.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

27. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

28. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava, te se Dodatkom ugovora nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

29. Tužitelj OĆ iskazao je da je 2005. podigao kredit kod tužene radi kupovine nekretnine za stanovanje u [adresa]. U to vrijeme službenik banke mu je rekao da je kredit koji je podigao najpovoljniji kredit na tržištu te je vjerovao službeniku banke i podigao kredit pazeći da kredit može otplaćivati iz svoje plaće. Zaposlen je u Općoj bolnici u Novoj Gradiški a po struci je medicinski tehničar. U vrijeme podizanja kredita bilo mu je dovoljno što je djelatnik banke rekao da je to najpovoljniji kredit i nije se raspitivao o drugim uvjetima kredita. Nije znao što je to valutna klauzula. Nije mislio da će se mjesečna rata za otplatu kredita mijenjati no ona je tijekom otplate kredita počela rasti gotovo do 50% iznosa rate naznačene u ugovoru. Nije se interesirao u banci zašto je došlo do porasta no rate za kredite su rasle i kod drugih ljudi koje poznaje i njima je rečeno da to tako mora biti. Kada je došao na potpisivanje ugovora o kreditu ugovor je već bio napisan i on ga je išao ovjeriti kod javnog bilježnika. Letimično ga je pročitao i bilo mu je jasno kolika je

- 1 1 -

mjesečna rata kredita i na koliko godina ga diže. bio je sretan kada je ostvario pravo na kredit. 2015. i 2016. je sklopljen Aneks na ugovor o kreditu. Kod pravljenja Aneksa ugovora rečeno mi je da će visina rate biti podjednaka kao u vrijeme podizanja kredita ali da će biti vezana za tečaj eura. Rata kredita nakon sklopljenog aneksa je bila puno manja nego prije sklapanja aneksa. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom na plaći a ne bi dizao taj kredit da je znao da će rata za otplatu kredita toliko rasti. Prilikom potpisivanja je letimično pročitao ugovor i kao laik je razumio ono što ga je zanimalo, vjerovao je službeniku i nije tražio pojašnjenje ugovornih odredbi. Nije upozoren na rizik primjene valutne klauzule vezano za tečaj CHF i tada nije smatrao da bi to mogla biti neka opasnost ili rizik. Nije se informirao o tečaju CHF u vrijeme podizanja kredita i vjerovao je djelatniku banke da je to najpovoljniji kredit. Ne zna da li je banka znala za budući rast tečaja CHF. Nije tražio od službenika banke da mu objasni značaj pojma valutna klauzula. U banci nije tražio neku drugu vrstu kredita već je prihvatio sugestiju da je ovo najpovoljniji kredit koji je vezan uz CHF. Dobio je početni otplatni plan kada je podigao kredit. Nije se interesirao kod drugih banaka vezano za podizanje kredita već samo kod tuženika jer je od 1997.g. komitent Zagrebačke banke. U vrijeme potpisivanja ne za da li je bilo nekih odredbi ugovora koje bi promijenio da je mogao a sada zna da bi promijenio neke odredbe koje je vidio kada bi ih mogao promijeniti.

U vrijeme podizanja niti danas nije bio vlasnik firme niti obrta već je radio u bolnici gdje radi i danas a kuću u [adresa] je kupio za stanovanje obitelji. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom sa plaće. Prijedlog službenika banke da će se sklopljenom konverzijom visina rate kredita vratiti gotovo na visinu rate prilikom dobivanja kredita je prihvatio jer mu je to bilo povoljnije obzirom da mu je rata kredita bila prevelika. Nikada pismenim putem nije prigovarao banci zbog rasta visine anuiteta.

30. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju u cijelosti vraćena preplata zbog ugovorene valutne klauzule a koji iznos preplate je vještačen po financijskom vještaku u ovom predmetu.

31. Nesporno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl.2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl. 7. Ugovora prema kojoj je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak nije pregovaralo. 32. Opravdano postavlja pitanje jesu li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…

33. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže

- 1 2 -

jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. dakle, nije dokazao niti je na te okolnosti predložio dokaze da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Tužitelj u svom iskazu tvrdi da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

34. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

35. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

36. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja bila je pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

37. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je

- 1 3 -

tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je odredbom čl.102. toga Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. istoga Zakona regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st..1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

38. U stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi.

39. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kretati visina njegova zaduženja. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

40. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka te konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj ima pravo na obeštećenje iako je pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužitelja kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15

- 1 4 -

nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

Nadalje, iz pravnog shvaćanja iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. proizlazi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“ Prema shvaćanju VSRH u navedenoj odluci proizlazi da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.

41. Odluka Europskog suda poslovni broj C-567/2020 od 5. svibnja 2022. zauzima shvaćanje da Direktiva EEZ 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se ne primjenjuje na dodatke ugovora o kreditu u kojima je izvršena konverzija jer su potrošači prema pravu RH imali mogućnost odabira hoće li ili neće prihvatiti konverziju, što ne znači da u konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač ne može zahtijevati preplatu ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koji iznosi tužiteljici nisu priznati konverzijom, čime između stranaka nije uspostavljena pravična ravnoteža sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.

42. Sud je utvrdio visinu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi u pogledu primjene valutne klauzule prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka u ukupnom iznosu od 1.899,93 €, a koji iznos tužitelju nije priznat predmetnom konverzijom.

43. Od ukupno utvrđenog više preplaćenog iznosa zbog tečaja CHF 14.985.43kn/1.988,91€ tužitelj je umanjio manje plaćeno po osnovi tzv. nižeg tečaja u odnosu na tečaj u vrijeme realizacije kredita 670,37kn / 88,97 € te je utvrđena ukupna razlika od 1.899,93 € koji iznos preplate zbog primjene valutne klauzule je tužena dužna naknaditi tužitelju.

Vještak je u točki II na str. 8 pismenog nalaza i str. 279 spisa precizno naznačio na koji način je iznos iz točke II/1. umanjio za iznos koji je tužitelju priznat u Dodatku ugovora o kreditu tj. iznos od 1.839,71kn i to na način da je tim iznosom prvo zatvorio zateznu kamatu na najstariju preplatu koja teče od slijedećeg dana od dana kada je tužitelj izvršio najstariju preplatu do dana sklapanja Dodataka ugovoru u kreditu tj. 29. veljače 2016., zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos preplate ne bude iscrpljen a sve sukladno čl. 172 ZOO-a i prema ispravama koje prileže spisu. Dodatkom ugovoru u kreditu od 27.1.2016. u čl. 5 istog dodatka prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u euro po srednjem tečaju HNB na dan uplate je manji od zbroja anuiteta po kreditu u eurima u skladu s otplatnim planom za kredite u eurima računajući do 30.9.2015. i manje plaćeno iznosi 1.839,71kn. Zbog navedenog se ne radi o iznosu koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu već se radi o iznosu kojim je tužitelj terećen odnosno razlici manje plaćenog po konverziji. Način preplate po konverziji je objašnjen u točki III.4. pismenog nalaza (str. 8 i 9 nalaza i str. 279 spisa).

- 1 5 -

44. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

45. Sud je našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO-a. Tužitelj potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta kojeg je plaćao zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule počevši od 16.1.2011. do zaključno 16.1. 2015. godine ( odnosno za anuitete za prosinac 2010. plaćen u siječnju 2011. do anuiteta za prosinac 2014. plaćen u siječnju 2015.)

46. Sud je odbio kao neosnovan prigovor zastare tuženika jer zastara restitucijskih zahtjeva teče od pravomoćnosti sudskih odluka u postupcima kolektivne zaštite, jer od 13. lipnja 2014. počinje teći zastarni rok vezano za preplaćene iznose s osnova promjenjive kamatne stope, jer je tada donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013, a za preplaćene iznose s osnova valutne klauzule zastarni rok počinje teći od 14. lipnja 2018. pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017. Kako je tužitelj podnio tužbu 10. travnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina, propisan odredbom članka 225. ZOO-a.

Ovakvo pravno shvaćanje proizlazi iz objedinjenog pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: "da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

- 1 6 -

47. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih do 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014.(kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja za utuženu razliku preplate zbog primjene valutne klauzule jer je tužba podnesena 10. travnja 2019.

48. Nastavno na navedeno ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Zbog navedenog protivno tvrdnji tuženika nije došlo do zastare potraživanja tužitelja.

49. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nema i nije dokazao svojstvo potrošača. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) definirani su pojmovi financijske usluge i pojam potrošača. Prema navedenim odredbama financijska usluga je bankovna usluga, usluga kreditiranja, a potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslove, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz ugovora o namjenskom kreditu i dodatka istom ugovoru neupitno je da je tužitelj temeljem valjanog pravnog posla koristio financijsku uslugu koju je pružio tuženik, a to je koristio kao potrošač. Tužitelj je fizička osoba koja nije registriran za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a tuženik konačno ne dokazuje suprotno.

Iz sadržaja spornog ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita. Kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. naveo je da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru… Nije osnovan navod tuženika kojim osporava tužitelju svojstvo potrošača a sve sukladno

sklopljenom Ugovoru o kreditu i iskazu tužitelja, a primjenom odredbe članka 3. stavak 1. alinea 1. ZZP/07, jer je Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi kupovine stambenog objekta. Činjenica da je tuženik izvršio konverziju

- 1 7 -

predmetnog Ugovora o kreditu, odredba članka 19.a ZID ZPK/15 upućuje na zaključak da je tuženik tužitelju priznao svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza ukoliko smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača da to u postupku i dokaže a što tuženik nije učinio.

Pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a, obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 4.8.2005., a odredbom članka 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

50. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu (razlika između stvarno plaćenih anuiteta i početno ugovorenog anuiteta ) za razdoblje počevši od mjeseca studenog 2008. godine do zaključno sa siječnjem 2015. proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege.

51. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2020. koji je dan stručno i objektivno, u nalazu nisu nađene okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća, vještak, između ostalog, navodi da razlika plaćenih anuiteta prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na anuitet prema početno ugovorenim uvjetima, uz isključenje utjecaja redovne kate (tablica 5) s istaknutim sveukupno (i više i manje plaćenim iznosima) i samo sa više plaćenim iznosima i samo sa manje plaćenim iznosima iznosi 14.315,06 Kn / 1.899,93 €.

Vještak je u svom pismenom nalazu (str. 279 spisa) prema zadatku vještačenja napravio rezime razlika više plaćenih anuiteta prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta, u odnosu na anuitet prema početno ugovorenim uvjetima, uz isključenje utjecaja redovne kamate a kako je to navedeno u tablici 5, a na bazi podataka iz tablice 3 s istaknutim sveukupno (i više i manje plaćenim iznosima primarno izračunatim na opisani način) i samo sa više plaćenim (preplaćenim iznosima) i samo sa manje plaćenim (potplaćenim iznosima).

U tablici 5 je napravljen sumarni pregled ukupnih razlika i više i manje plaćenih zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita iskazano u kunama gdje proizlazi da je zbog utjecaja primjene tečaja CHF na dan plaćanja više plaćen iznos od 14.986,43 kn a manje plaćeno 670,37kn a kada se od više plaćene preplate oduzme potplata dobiva se razlika od 14.315,06kn.

Analizom dokumentacije o konverziji kredita i Dodatka ugovoru u o kreditu u čl. 5 vidljivo je da su temeljem provedene konverzije kredita iz CHF u Eur da je manje uplaćeno u iznosu od 1.839,71kn (zbroj novih simuliranih anuiteta u Eur od početka kredita do konverzije je veći od preračunatih uplata u Euro).

Vještak je u pismenom nalazu napravio kontrolni izračun za anuitete koji se odnose na utuženi period (anuiteti od 38. do 112.) na bazi podataka iz P-1, zbroj kolone 21A samo za navedene anuitete iznosi zbrojno 10.657,80 kuna i zbroj kolone 23A za iste anuitete iznosi 3.657,26 kuna, kada zbrojimo prethodno dva navedena iznosa, dobivano iznos od 14.315,06 kuna (10.657,80 + 3.657,26 = 14.315,06 kuna), čime je matematički napravljena dodatna kontrola izračuna.

- 1 8 -

Zatvaranje preplate po konverziji kredita iz CHF u EUR sa obračunatom zateznom kamatom i razlikama izračuna Prema točki II. Rješenja suda da iznos iz točke II./1. umanji za iznos koje je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu (iznos 1.839,71 kn) na način da se tim iznosom prvo zatvori zateznu kamatu na najstariju preplatu koja teče od slijedećeg dana od dana kada je tužitelj izvršio najstariju preplatu do dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu (29. veljače 2016.), zatim najstariju glavnicu i tako redom dok iznos preplate ne bude iscrpljen, a sukladno čl. 172 ZOO, a prema ispravama koje priležu spisu.

Dodatkom ugovora o kreditu od 27.01.2016. godine u članku 5. prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je manji je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredite u EUR, računajući do 30.09.2015. godine i manje plaćeno iznosi 1.839,71 kunu. S obzirom da se ne radi o iznosu koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu, već se radi o iznosu kojim je tužitelj terećen (razlici manje plaćenog po konverziji), zadatak vještačenja prema točki II. 2. nema logički smisao.

Konverzija kredita – način izračuna preplate po konverziji Prilikom preračuna konverzije kredita iz CHF u EUR izračunata su plaćanja u EUR-ima na način da je iznos plaćanja kredita u CHF preračunat u kune srednjim tečajem HNB za 1 CHF na dan plaćanja, te tako izračunati iznos u kunama preračunat srednjim tečajem HNB za 1 EUR u EUR. Na takav način izračunata su plaćanja kredita u EUR i iznose od plasmana kredita do obračuna konverzije kredita iz CHF u EUR do dana 30.09.2015. godine 19.529,99 EUR. S druge strane plasirana glavnica kredita na dan isplate kredita preračunata je u EUR i primjenom povijesnih kamata za sličan kredit u EUR- ima izračunat je simulirani plan otplate kredita i utvrđeni anuiteti u EUR. Suma svih anuiteta u EUR u simuliranom planu otplate kredita u EUR od plasmana kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR, daje „potrebne uplate“ koje iznose 19.771,04 CHF, što daje MANJE plaćeni iznos od 241,05 EUR, što po tečaju na dan 30.09.2015. godine za 1 EUR=7,6320780 kuna daje iznos izračunato manje plaćenog od 1.839,71 kuna.

Sukladno navedenom izračunate razlike vještačenjem po osnovi razlike primjene tečaju CHF za kune na dan plaćanja kredita djelomično su sadržane u obračunu konverzije kredita u preračunatim iznosima uplata iz CHF u kune, a u konačnosti u preračunatom iznosu od 19.529,99 EUR od plasmana kredita do obračuna konverzije kredita iz CHF u EUR do dana 30.09.2015. godine.

52. Svoj nalaz vještak je i usmeno obrazložio na raspravi održanoj kod ovoga suda 23. ožujka 2021. te u svom iskazu u bitnom navodi da je u skladu sa zadatkom rješenja suda utvrdio i izračunao na bazi dokumentacije tuženika stvarno otplaćene anuitete o primijenjenim kamatnim stopama u švicarskim francima te za iste utvrdio srednjim tečajem HNB za CHF na kune na dan plaćanja te tako utvrđene iznose stavio u odnos prema početnom anuitetu uz početnu kamatnu stopu, a prema tečaju na dan isplate kredita i utvrdio sumu početnog anuiteta u kunama te našao razliku između plaćenih anuiteta, stvarno plaćenih i početno utvrđenih te utvrdio utjecaj redovne kamate i razlike plaćene kamate u odnosu na početno ugovorene uvjete te od razlike ukupno plaćenih anuiteta isključio utjecaj razlike plaćene kamate u odnosu na početne uvjete i utvrdio iznos koji je utjecao zbog primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u iznosu od 14.315,06 kn / 1.899,93 € (str. 285 spisa) s tim da su u tom iznosu su sadržane vrijednosti po pojedinim anuitetima koji su više ili manje plaćeni u odnosu na početni tečaj te da je posebno utvrdio više plaćene iznose u iznosu od

- 1 9 -

14.985,43 kn / 1.988,91 € te dodatno manje plaćene iznose od 670,37 kn / 88,97€. Kako je dakle, utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 14.315,06 Kn / 1.899,93 €, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja u usvojen u navedenom iznosu, odnosno odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

53. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 29.11.2024. tužitelj nije potraživao mjesečne iznose preplate za cijelo razdoblje otplate kredita već za razdoblje po mjesecima počevši od 16.1.2011. kada dospijeva prvi mjesečni iznos preplate do zaključno 16.1.2015. kada dospijeva zadnji mjesečni iznos preplate.

54. Tužitelj je prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva podneskom od 29.11.2024. pogrešno izračunao protuvrijednost iznosa od 14.315,06kn a što je razlika anuiteta prema danu plaćanja na dan koje je utjecalo na valutnu klauzulu jer je tužitelj stavio protuvrijednost u eurima od 1.900,01€ a što je protuvrijednost iznosa od 14.315,60kn koji iznos je tužitelj naveo i u preciziranom tužbenom zahtjevu na str. 289 u podnesku od 22.10.2020. gdje je u točki I izreke naveden pogrešan iznos od 14.315,60kn a trebalo je prema nalazu vještaka od 17.10.2020. stajati iznos od 14.315,06kn. Zbog toga se pokazuje razlika u protuvrijednosti navedenog kunskog iznosa u eurima jer protuvrijednost iznosa od 14.315,06 / 1.899,93€ dok je protuvrijednost iznosa od 14.315,60kn / 1.900,01€ a što je pogrešno naveden utuženi iznos u podnesku od 29.11.2024. jer je neosnovano povećan tužbeni zahtjev za ukupno 0,08€. Zbog toga je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,08€.

55. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29.ZOO-a

56. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora u tužbi 2.601,48€ a prema uspjehu tužitelja u postupku u iznosu od 1.899,93€, priloženi troškovnik tužitelja na str. 466 spisa, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 € (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištima 3. prosinca 2019. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 9/5 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 16. lipnja 2020. u iznosu od 200,00 € (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 23. ožujka 2021. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 24. siječnja 2025. u iznosu od 200,00€ (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 6. lipnja 2019., 4. prosinca 2019., 22. listopada 2020. u iznosu od po 200,00€ (Tbr. 8/1 Tarife),trošak pristupa na ročište za objavu odluke 4. svibnja 2021. i 27. veljače 2025. u iznosu od po 100,00€ za svako ročište (Tbr. 9/3 Tarife) sa pripadajućim PDV-omu iznosu od 1412,50 € što zbrojeno daje iznos od 2.062,50€.

Tužitelj je sa tužbenim zahtjevom uspio sa osnovom 100% a sa visinom 73% pa kada se isto zbroji dobiva se iznos od 173% : 2 što daje iznos 87%.

Tuženik je sa osnovom tužbenog zahtjeva uspio 0% a sa visinom 27% : 2 daje iznos od 13%. Kada se od uspjeha tužitelja od 87% oduzme uspjeh tuženika od 13% dobiva se omjer od 73% koliko je tužitelj uspio u ovom postupku.

Kako je tužitelj uspio u omjeru od 73% u ovom postupku isti omjer od osnovanih troškova zastupanja po punomoćniku od 2.062,50€ daje iznos od 1.505,63€ na koji iznos se tužitelju u cijelosti priznaje plaćeni trošak financijskog vještačenja u iznosu

- 2 0 -

od 331,81€ što daje zbroj od ukupno 1.837,44€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju.

57. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 27. veljače 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Sanja Porobija