Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4404/2023-32

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužiteljice ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnik, Miroslav Leko, odvjetnik i ostali odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025., u prisutnosti zamjenikce punomoćnika tužitelja TM - odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika Tihane Svetec - odvjetnice, dana 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o j e

Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9011110971 od dana 27.03.2006. godine sklopljenog između tužiteljice ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, solemniziranog od strane javnog bilježnika Gordana Frković iz Samobora pod posl.br. OU-440/2006-1 dana 29.03.2006. godine koja u čl. 7.2. glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 isplatiti tužiteljici ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.344,54 eur s zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,74 EUR od 14.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,50 EUR od 9.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,58 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,24 EUR od 5.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,24 EURod5.3.2009. godine do isplate

- na iznos od 6,04 EURod8.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,61 EURod9.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR od 9.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR od 15.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,79 EUR od 8.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,82 EUR od 11.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,47 EUR od 23.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,24 EUR od 13.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 10,22 EUR od 26.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,75 EUR od 23.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,65 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od31,65 EUR od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od35,47 EUR od 17.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od37,47 EUR od 4.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od602,77 EUR od 4.11.2011. godine do isplate,

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 0,16 eur s zateznom kamatom tekućom na iznos od 0,07 eur od 1. lipnja 2006. do isplate i na iznos od 0,09 eur od 2. rujna 2006. do isplate.

r i j e š i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužiteljice od 7. listopada 2024. godine.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 naknaditi tužiteljici ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. veljače 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i u tijeku prethodnog postupka u bitnome navodi da je s tuženikom dana 27. ožujka 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 9011110971, temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.441,03 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, da se tužiteljica obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika, i koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50% godišnje i da je preuzetu obvezu po predmetnom ugovoru tužiteljica u cijelosti ispunila. Tužiteljica navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već da je tužiteljici ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka. Tužiteljica dalje navodi da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužiteljica kao potrošač nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Tužiteljica se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i revizijske odluke Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. godine. U odnosu na pitanje zastare, tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Imajuću u vidu sve navedeno, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa uz zateznu kamatu sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9011110971 koja u čl.7.2. glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“ te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.158,17 eur s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

1.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u dijelu radi isplate, podneskom od 7. listopada 2024., tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.344,70 eur s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, navodi kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema pa da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema pa da se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Tuženik navodi kako iz odredbe čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju da se radi o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa da pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 je pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Tuženik navodi da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je otplatna tablica uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Tuženik navodi da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, da se s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, navodi da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Tuženik navodi da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Tuženik ističe i prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tužiteljica je podneskom od 7. listopada 2024., a nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, postavila konačan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate, te time preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, pa se radi o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) i stoga je preinaka tužbe dopuštena radi čega je odlučeno kao pod točkom I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 12-13 spisa), izvod iz poslovnih knjiga – stanje duga na dan 23.2.2023. (list 14 spisa), plan otplate (list 15-16 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011110971 (list 17-28 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 29-50 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja te izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 9011110971 proizlazi da je isti zaključen između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora s namjenom kupnje vozila (čl.2.), u kunskoj protuvrijednosti od 12.441,03 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50 % godišnje (čl.4.), uz rok otplate kredita 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu (čl.7.), da je navedeni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku u Zagrebu Gordani Frković pod poslovnim brojem OU-440/2006 dana 29. ožujka 2006. kojom prilikom je navedeni Ugovor o kreditu pročitan tužiteljici te je upozorena da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u planu otplate i otplatnoj tablici s prikazom afektivne kamatne stope navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope i iznosa u valuti,

- da su u knjigovodstvenoj kartici prikazane uplate po predmetnom kreditu.

7. U svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv, tužiteljica je iskazala da joj je kredit trebao za kupnju auta za osobne potrebe, da je birala manji auto koji će moći otplaćivati, iz auto kuće da su je radi kredita uputili u Privrednu banku Zagreb d.d., jer je auto kuća imala ugovor sklopljen s tom bankom, a u banci da su joj ponudili kredit u CHF, pri čemu joj je bila bitna visina rate, a ona joj je odgovarala te joj dalje u banci nisu ništa objašnjavali.

8. Sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Iz dokumentacije koja prileži spisu te iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) obzirom je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. U odnosu na prigovore tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan, obzirom da tužiteljica unatoč navedenoj okolnosti ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Valja istaknuti da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti rizik ugovaranje valutne klauzule, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

11. Nadalje, iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

12. Dakle, tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama pa nisu osnovani prigovori tuženika da je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, da iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorene valute te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

13. Slijedom navedenog, a kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti kao osnovan temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19), čl. 3. -4., čl. 269,, čl. 272, i 323, Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) i odredbe čl. 502.a i c ZPP-a te odlučiti kao pod točkom I presude.

14. Na okolnost visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

14.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.131,56 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.344,70 EUR, pri čemu su pojedinačni preplaćeni iznosi i datum uplate istih navedeni u tablici pod točkom 1 nalaza i mišljenja.

14.2. U odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 9. listopada 2024. - da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi kao da je među strankama ugovoren fiksni tečaj što nije bila volja stranaka, da je valutna klauzula zakonom određena kao dopuštena, da je tužiteljica bila upoznata s rizikom rasta tečaja valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi te da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed obrazloženo, pa navedeni prigovori tuženika nisu relevantni.

14.3. Tuženik je u podnesku od 15. listopada 2024. istaknuo i prigovore matematičke naravi navodeći da je predmetni kredit otkazan, da sve izračune treba temeljiti na stvarnim uplatama tužiteljice, a ne na uplatama koje je tužiteljica trebala izvršiti prema planu otplate te da uplata koju vještak tretira kao prijevremenu definitivnu otplatu, je uplata koju je tuženiku namirilo osiguravajuće društvo, a ne tužiteljica, pa ta uplata ne može i ne smije biti predmetom vještačenja obzirom da ju nije izvršila tužiteljica.

14.4. U odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 15. listopada 2024. stalni sudski vještak se očitovao podnescima od 20.studenog 2024. i od 5. prosinca 2024. navodeći da uvidom u dokumentaciju (putem e-komunikacije) - pregled uplata po kreditu na dan 20.8.2024. godine i knjigovodstvenu karticu (konto broj 2632, list oznake stranice 12-13) proizlazi kako su uplate izvršene dana 2.11.2011. i 3.11.2011. godine, te da je vještak prema navedenoj dokumentaciji uzeo datum plaćanja kako je navedeno, da je dana 22. travnja 2024. godine dopisom zatražio tuženika: analitičku financijsku karticu za cijelo vrijeme trajanja kredita tužitelja broj 9011110971 iz koje su razvidna sva zaduženja po kreditu, plaćanja tužitelja i otplatni plan iz kojeg su razvidne promjene kamatnih stopa, koja dokumentacije da je dostavljena putem naslovnog suda u spis, a uz dostavu podneska tuženika od dana 15. listopada 2024. godine da nisu dostavljene stvarne uplate tužiteljice niti uplate koje je namirilo osiguravajuće društvo koje navodi tuženik u podnesku. Vještak navodi da se stoga se u tom dijelu ne može očitovati, budući da su uplate koje su izvršene evidentirane na kontu 2632, kako je i navedeno u prvom odlomku očitovanja vještaka na podnesak te da ostaje pri nalazu i mišljenju od 26. rujna 2024.

14.5. Ovdje se dodaje da tuženik nije dostavio dokaz za svoje navode da je uplata koju vještak definira kao prijevremenu definitivnu otplatu, uplata koju je tuženiku namirilo osiguravajuće društvo, a ne tužiteljica, pa da ta uplata ne može i ne smije biti predmetom vještačenja obzirom da ju nije izvršila tužiteljica.

Također, čak i da se radi o uplati koja je po kreditu izvršena od strane druge osobe, a ne korisnika kredita, valja napomenuti kako su uplate po kreditu vršene u ime i za račun korisnika kredita (tužitelja), a kreditor (tuženik) ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Eventualno potraživanje koje bi druga osoba koja je faktički izvršila uplatu mogla imati prema tužiteljici kao korisniku kredita tiče se odnosa te osobe i same tužiteljice kao korisnika kredita, a ne kreditora.

14.5. Slijedom navedenog, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

15. U odnosu na iznose kada je tužiteljica plaćala manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan korištenja kredita valja istaknuti da su u nalazu i mišljenju prikazane tzv. negativne razlike, u točki 2. zaključka, ali sud je stava da plaćanjem anuiteta kada je tečaj bio niži od početnog tečaja tužiteljica nije primila, odnosno stekla bez osnove, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

16. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

17. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule u iznosu od 0,07 eur dospijeva 1. lipnja 2006., a potom u iznosu od 0,09 eur da dospijeva 2. rujna 2006., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a i da je odluka donesena u tom postupku postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 31. svibnja 2023., to je prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a osnovan za utuženi iznos od 0,07 eur s zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. do isplate i za utuženi iznos od 0,09 eur s zateznom kamatom od 2. rujna 2006. do isplate.

17.1. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 0,16 eur s zateznom kamatom tekućom na iznos od 0,07 eur od 1. lipnja 2006. do isplate i na iznos od 0,09 eur od 2. rujna 2006. do isplate pa je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

18. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija od preostalih utuženih tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 14. listopada 2008., da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a i da je odluka donesena u tom postupku postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., kada je zastara počela ponovno teći po pitanju valutne klauzule, a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 31. svibnja 2023., to prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a u preostalom dijelu nije osnovan. 19. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva i dani kada su učinjene uplate svakog pojedinačnog iznosa, a kako je to navedeno pod točkom II izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.

19.1. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/22) odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

20. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom tužiteljica nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

20.1. Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 30. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 7. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 4. travnja 2024., dana 10. rujna 2024., dana 14. studenog 2024. i dana 11. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a (Tbr.42. OT), što ukupno iznosi 1.750,00 eur.

Tužiteljici je dosuđen trošak plaćenog predujma u iznosu od 200,00 eur. Slijedom navedenog tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.950,00 eur.

20.2. Tužiteljici nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a).

20.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

20.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke rješenja.

U Zagrebu, dana 27. veljače 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.

3. spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte