REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4510/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu sudske savjetnice Anje Podhraški, u pravnoj stvari tužitelja DD (nom. DD) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Raach, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, 27. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 20. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 3.914,27 EUR (slovima: tri tisuće devetsto četrnaest eura i dvadeset sedam centi) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 4,47 EUR od 21. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 10,26 EUR od 19. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 10,17 EUR od 23. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 22,37 EUR od 21. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,57 EUR od 18. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 15,99 EUR od 24. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 18,80 EUR od 23. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,42 EUR od 23. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,83 EUR od 23. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,87 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,55 EUR od 25. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 15,23 EUR od 26. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 13,77 EUR od 20. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 15,97 EUR od 20. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 18,50 EUR od 28. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 20,50 EUR od 18. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,63 EUR od 17. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 22,52 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 25,98 EUR od 20. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 30,93 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,66 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 18. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 40,53 EUR od 18. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,72 EUR od 20. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 45,86 EUR od 18. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 45,86 EUR od 18. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 55,65 EUR od 28. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,86 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 52,52 EUR od 4. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,03 EUR od 3. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,96 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,96 EUR od 19. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 86,04 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 86,04 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 82,37 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 73,71 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 73,72 EUR od 2. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 68,72 EUR od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 75,19 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 79,90 EUR od 22. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 78,27 EUR od 21. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 80,19 EUR od 18. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 78,03 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 78,38 EUR od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 72,94 EUR od 21. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 76,98 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 78,98 EUR od 19. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 78,98 EUR od 19. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 72,61 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 74,66 EUR od 6. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 75,00 EUR od 7. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 75,00 EUR od 7. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 75,00 EUR od 26. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 71,56 EUR od 20. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 70,40 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 70,42 EUR od 24. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 71,59 EUR od 19. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 73,22 EUR od 13. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 75,60 EUR od 18. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 76,82 EUR od 29. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 76,82 EUR od 29. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 603,98 EUR od 6. prosinca 2013. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata:

- na iznos od 2,90 EUR od 1. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,44 EUR od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 1,75 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 1,75 EUR od 1. travnja 2008 do isplate,

- na iznos od 0,49 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,44 EUR od 1. listopada 2008. do isplate.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata:

- na iznos od 4,46 EUR od 1. listopada 2008. do 18. studenog 2008.

- na iznos od 10,26 EUR od 1. studenog 2008. do 18. studenog 2008.,

- na iznos od 10,17 EUR od 1. prosinca 2008. do 22. prosinca 2008.,

- na iznos od 22,37 EUR od 1. siječnja 2009. do 20. siječnja 2009.,

- na iznos od 24,57 EUR od 1. veljače 2009. do 17. veljače 2009.,

- na iznos od 15,99 EUR od 1. ožujka 2009. do 23. ožujka 2009.,

- na iznos od 18,80 EUR od 1. travnja 2009. do 22. travnja 2009.,

- na iznos od 15,42 EUR od 1. svibnja 2009. do 22. svibnja 2009.,

- na iznos od 14,83 EUR od 1. lipnja 2009. do 22. lipnja 2009.,

- na iznos od 13,87 EUR od 1. srpnja 2009. do 30. srpnja 2009.,

- na iznos od 15,55 EUR od 1. kolovoza 2009. do 24. kolovoza 2009.,

- na iznos od 15,23 EUR od 1. rujna 2009. do 25. rujna 2009.,

- na iznos od 13,77 EUR od 1. listopada 2009. do 19. listopada 2009.,

- na iznos od 15,97 EUR od 1. studenog 2009. do 19. studenog 2009.,

- na iznos od 18,50 EUR od 1. prosinca 2009. do 27. prosinca 2009.,

- na iznos od 20,50 EUR od 1. siječnja 2010. do 17. siječnja 2010.,

- na iznos od 22,63 EUR od 1. veljače 2010. do 16. veljače 2010.,

- na iznos od 22,52 EUR od 1. ožujka 2010. do 14. ožujka 2010.,

- na iznos od 25,98 EUR od 1. travnja 2010. do 19. travnja 2010.,

- na iznos od 30,93 EUR od 1. svibnja 2010. do 18. svibnja 2010.,

- na iznos od 31,66 EUR od 1. lipnja 2010. do 16. lipnja 2010.,

- na iznos od 40,53 EUR od 1. srpnja 2010. do 17. kolovoza 2010.,

- na iznos od 40,53 EUR od 1. kolovoza 2010. do 17. kolovoza 2010.,

- na iznos od 43,72 EUR od 1. rujna 2010. do 19. rujna 2010.,

- na iznos od 45,86 EUR od 1. listopada 2010. do 17. studenog 2010.,

- na iznos od 45,86 EUR od 1. studenog 2010. do 17. studenog 2010.,

- na iznos od 55,65 EUR od 1. prosinca 2010. do 27. siječnja 2011.,

- na iznos od 57,86 EUR od 1. siječnja 2011. do 28. veljače 2011.,

- na iznos od 52,52 EUR od 1. veljače 2011. do 3. travnja 2011.

- na iznos od 55,03 EUR od 1. ožujka 2011. do 2. svibnja 2011.,

- na iznos od 62,96 EUR od 1. travnja 2011. do 18. svibnja 2011.,

- na iznos od 62,96 EUR od 1. svibnja 2011. do 18. svibnja 2011.,

- na iznos od 86,04 EUR od 1. lipnja 2011. do 14. srpnja 2011.,

- na iznos od 86,04 EUR od 1. srpnja 2011. do 14. srpnja 2011.,

- na iznos od 82,37 EUR od 1. kolovoza 2011. do 30. kolovoza 2011.,

- na iznos od 73,71 EUR od 1. rujna 2011. do 29. rujna 2011.,

- na iznos od 73,72 EUR od 1. listopada 2011. do 1. studenog 2011.,

- na iznos od 68,72 EUR od 1. studenog 2011. do 15. studenog 2011.,

- na iznos od 75,19 EUR od 1. prosinca 2011. do 29. prosinca 2011.,

- na iznos od 79,90 EUR od 1. siječnja 2012. do 21. veljače 2012.,

- na iznos od 77,84 EUR od 1. veljače 2012. do 30. ožujka 2012.,

- na iznos od 77,84 EUR od 1. ožujka 2012. do 30. ožujka 2012.,

- na iznos od 78,27 EUR od 1. travnja 2012. do 20. travnja 2012.,

- na iznos od 80,19 EUR od 1. svibnja 2012. do 17. lipnja 2012.,

- na iznos od 78,03 EUR od 1. lipnja 2012. do 15. srpnja 2012.,

- na iznos od 78,38 EUR od 1. srpnja 2012. do 12. kolovoza 2012.,

- na iznos od 72,94 EUR od 1. kolovoza 2012. do 20. rujna 2012.,

- na iznos od 76,98 EUR od 1. rujna 2012. do 15. listopada 2012.,

- na iznos od 78,98 EUR od 1. listopada 2012. do 18. studenog 2012.,

- na iznos od 78,98 EUR od 1. studenog 2012. do 18. studenog 2012.,

- na iznos od 72,61 EUR od 1. prosinca 2012. do 16. siječnja 2013.,

- na iznos od 74,66 EUR od 1. siječnja 2013. do 5. veljače 2013.,

- na iznos od 75,00 EUR od 1. veljače 2013. do 6. ožujka 2013.,

- na iznos od 75,00 EUR od 1. ožujka 2013. do 6. ožujka 2013.,

- na iznos od 75,00 EUR od 1. travnja 2013. do 25. travnja 2013.,

- na iznos od 71,56 EUR od 1. svibnja 2013. do 19. svibnja 2013.,

- na iznos od 70,40 EUR od 1. lipnja 2013. do 17. lipnja 2013.,

- na iznos od 70,42 EUR od 1. srpnja 2013. do 23. srpnja 2013.,

- na iznos od 71,59 EUR od 1. kolovoza 2013. do 18. kolovoza 2013.,

- na iznos od 73,22 EUR od 1. rujna 2013. do 12. rujna 2013.,

- na iznos od 75,60 EUR od 1. listopada 2013. do 17. listopada 2013.,

- na iznos od 76,82 EUR od 1. studenog 2013. do 28. studenog 2013.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.928,27 EUR (slovima: tisuću devetsto dvadeset osam eura i dvadeset sedam centa) sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. travnja 2021. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 14. kolovoza 2007. sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210533897 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju motornog vozila u iznosu 21.757,37 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ističe da je navedenim ugovorom za tužitelja ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (dalje: CHF). Navodi da je tužitelj svoju obvezu prema tuženiku preuzetu predmetnim ugovorom o kreditu u cijelosti ispunio 6. prosinca 2013. Tužitelj ističe da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, što se odnosi prvenstveno na odredbu kojom je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Pojašnjava da tuženik prilikom ugovaranja kredita nije ni na koji način informirao tužitelja o valuti CHF, odnosno o rizicima ugovaranja kredita u navedenoj valuti. Navodi da mu je ponuđena samo opcija kredita u CHF valuti te da nije imao prilike mijenjati ugovorne odredbe već je mogao samo odustati od predloženog ugovora. Ističe da ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze. Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Navodi da učinak ništetnosti navedenih odredbi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom (list 131-133 spisa) tužitelj traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju 29.492,04 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže određenim u izreci uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te osporava osnovu i tijek zateznih kamata, ističući da tužitelj do dana podnošenja tužbe u ovom postupku nije ukazivao na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi pa da se stoga tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Osporava da je tužitelj u konkretnom slučaju potrošač i navodi da su treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, a da za velik broj uplata uopće nema podataka o osobi uplatitelja. Tuženik također ističe da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, a navodi i da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Tuženik navodi da je prilikom sklapanja ugovora tužitelju pružio sve potrebne informacije, a da niti sam tuženik nije raspolagao znanjem o tome kako će se kretati tečaj. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tužitelju.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj navodi da je obveze iz ugovora o kreditu izvršio u cijelosti upravo on sam, a da je pojedine uplate anuiteta koje je izvršila BD, ista učinila isključivo po nalogu tužitelja, odnosno u njegovo ime i za njegov račun.

4. Tuženik tijekom postupka u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva upućuje da se prilikom utvrđenja iste u obzir trebaju uzeti i iznosi koje je tužitelj platio u manjem iznosu zbog promjene tečaja CHF-a.

5. Ovaj sud je 23. studenog 2023. donio presudu i rješenje poslovni broj P- 3366/2021-26 od 23. studenog 2023. (list 185-197 spisa) koji su u povodu žalbe tuženika ukinuti rješenjem Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-597/2024-3 od 23. svibnja 2024. (list 233-240 spisa). Županijski sud u Splitu vratio je predmet ovom sudu na ponovno suđenje ukazujući na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i navodeći da pojedinačni iznosi ne odgovaraju zbroju dosuđenog iznosa.

6. Sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila (list 8-12 spisa), otplatne tablice (list 13-15 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu (list 16 spisa), pregleda prometa po kreditu (list 17-22 spisa), nalaza i mišljenja izrađen od strane stalnog sudskog vještaka Darka Prpića (list 24-37 spisa), izlaganja DDK (list 53-86 spisa), članaka (list 87-91 spisa) te dokaz financijskim vještačenjem (list 117-123 i 163 spisa), saslušanjem tužitelja (list 163- 164 spisa) i svjedoka BD (list 164-165 spisa).

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan plaćanja, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

9.1. U podnesku od 20. listopada 2022. (list 131-133 spisa) tužitelj od tuženika, umjesto isplate 27.823,58 kn po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (list 3-5 spisa) traži isplatu 29.492,04 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos. Dakle, tužitelj je tužbu preinačio na način da je povećao postojeći tužbeni zahtjev za iznos od 1.668,46 kn.

9.2. Treba reći da tužitelj prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen. Budući da je tužitelj tužbu na naprijed spomenuti način preinačio podneskom od 20. listopada 2022. (odnosno odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje), zaključak je ovog suda da se radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23; dalje: ZPP). Stoga je sud, s obzirom da smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 3. ZPP), dopustio preinaku iz podneska tužitelja od 20. listopada 2022. te je odlučio kao u izreci rješenja.

10. Treba reći da je tužitelj (nakon učinjene preinake tužbe o kojoj je naprijed odlučeno) u podnesku od 26. siječnja 2023. (list 135 spisa) specificirao tužbeni zahtjev u valuti EUR i to zbog promjene valute u Republici Hrvatskoj do koje je došlo nakon podnošenja, ali i preinake tužbe. Iz spomenute specifikacije vidljivo je da tužitelj pritom nije primijenio fiksni tečaj konverzije (7,53450). Naime, primjenom fiksnog tečaja konverzije tužbeni zahtjev tužitelja iskazan u valuti EUR bi iznosio 3.914,27 EUR, a ne 3.927,04 EUR koji iznos je tužitelj naznačio u spomenutom podnesku. Tužitelj je istu specifikaciju (i pritom i grešku u preračunavanju i primjeni fiksnog tečaja) ponovio i u podnesku od 18. rujna 2024. Sud ne smatra da se u slučaju specifikacije tužbenog zahtjeva na taj način radi o preinaci tužbe, već da se radi o greški tužitelja prilikom primjene odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22; dalje: ZUEUR).

11. Čitanjem ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 14. kolovoza 2007. sklopljenog između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika (list 8-12 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa 21.757,37 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. ugovora o kreditu) te da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 312,66 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za valutu CHF na dan plaćanja (čl. 6. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseci (čl. 3. ugovora o kreditu).

12. U odnosu na navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je osobno uplatio sve rate kredita, odnosno da nije dokazao postojanje aktivne legitimacije u ovom postupku treba reći da navedeno nije odlučno u ovom postupku. Naime, ugovor o kreditu kao korisnik kredita zaključio je upravo tužitelj pa je stoga ovdje odlučno da li je kredit isplaćen u cijelosti, a što proizlazi upravo iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, odnosno iz pregleda prometa po kreditu (list 17-22 spisa), kao i iz nalaza i mišljenja vještaka (list 118 spisa).

13.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je u dijelu toč. 1. izreke utvrđeno da je ovdje tuženik (kao 1. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je ista potvrđena upravo u ranije navedenom dijelu točke 1. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17.

13.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

14.3. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je naveo da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je tužitelja informirao o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U prilog dokazivanja navedene okolnosti dostavio je preslike novinskih članaka, no iz istih ne proizlazi da je tužitelj upravo tuženika na bilo koji način informirao o naprijed navedenom.

16.1. S druge strane, iako u tom smislu teret dokazivanja nije na tužitelju, isti je predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja na okolnost da ga tuženik nije informirao o posljedicama ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF te, s obzirom da je tuženik osporavao njegov status potrošača, na okolnost da je ugovor o kreditu sklopio upravo kao potrošač.

16.2. Iz iskaza tužitelja (list 163-164 spisa) proizlazi da su mu djelatnici tuženika nudili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji u tom trenutku te da ga nitko nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije upozorio na rizik rasta tečaja CHF-a, a da takav ugovor ne bi sklopio da mu je navedeno bilo poznato. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je vozilo kupljeno sredstvima koja je dobio po osnovi ugovora o kreditu koristio u privatne svrhe te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i u vrijeme otplate kredita nije imao u vlasništvu obrt, niti trgovačko društvo, a da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u društvu Končar dizala. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da mu nije bio nuđeno sklapanje ugovora o kreditu u drugoj valuti.

16.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit jer je logičan i životno uvjerljiv. 16.4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

17. Potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Po ocjeni ovog suda tužitelj je samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, dok se teret dokaza okolnosti da tužitelj eventualno nije potrošač nalazi na strani tuženika, no treba reći da čak i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetna sredstva iskoristio za kupnju vozila za osobne potrebe (list 163 spisa). Dodatno se upućuje na to da je za vezanost suda za utvrđenja iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača posve neodlučna namjena sredstava koja su tužitelju isplaćena temeljem predmetnog ugovora o kreditu.

18. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

19. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika po promjeni valute te iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

20. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredaba utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na valutu - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. travnja 2021. pa petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO nije protekao. Tužitelj je podneskom od 20. listopada 2022. preinačio tužbu na način da je povećao tužbeni zahtjev pa petogodišnji zastarni rok nije protekao niti u odnosu na preinačeni dio tužbe. Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

21.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. u Zagrebu. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 117-123 spisa) proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate kredita zbog rasta tečaja ukupno preplatio 29.588,27 kn, a da je zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita manje platio 96,23 kn. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita: 29.492,04 kn. Tužitelj je tako kada se uzme u obzir razlika više i manje plaćenog zbog promjene tečaja (podaci iz stupca 13 tabličnog prikaza – list 120-122 spisa) 21. siječnja 2008. preplatio 21,83 kn (2,90 EUR), 19. veljače 2008. preplatio 10,88 kn (1,44 EUR), 23. travnja 2008. preplatio 13,16 kn (1,75 EUR), 23. travnja 2008. preplatio 13,16 kn (1,75 EUR), 24. svibnja 2008. preplatio 3,69 kn (0,49 EUR), 21. listopada 2008. preplatio 67,10 kn (8,91 EUR), 19. studenog 2008. preplatio 77,34 kn (10,26 EUR), 23. prosinca 2008. preplatio 76,64 kn (10,17 EUR), 21. siječnja 2009. preplatio 168,55 kn (22,37 EUR), 18. veljače 2009. preplatio 185,16 kn (24,57 EUR), 24. ožujka 2009. preplatio 120,46 kn (15,99 EUR), 23. travnja 2009. preplatio 141,68 kn (18,80 EUR), 23. svibnja 2009. preplatio 116,19 kn (15,42 EUR), 23. lipnja 2009. preplatio 111,73 kn (14,83 EUR), 31. srpnja 2009. preplatio 104,50 kn (13,87 EUR), 25. kolovoza 2009. preplatio 117,14 kn (15,55 EUR), 26. rujna 2009. preplatio 114,73 kn (15,23 EUR), 20. listopada 2009. preplatio 103,75 kn (13,77 EUR), 20. studenog 2009. preplatio 120,32 kn (15,97 EUR), 28. prosinca 2009. preplatio 139,42 kn (18,50 EUR), 18. siječnja 2010. preplatio 154,46 kn (20,50 EUR), 17. veljače 2010. preplatio 170,48 kn (22,63 EUR), 15. ožujka 2010. preplatio 169,70 kn (22,52 EUR), 20. travnja 2010. preplatio 195,75 kn (25,98 EUR), 19. svibnja 2010. preplatio 233,04 kn (30,93 EUR), 17. lipnja 2010. preplatio 238,56 kn (31,66 EUR), 18. kolovoza 2010. preplatio 305,40 kn (40,53 EUR), 18. kolovoza 2010. preplatio 305,40 kn (40,53 EUR), 20. rujna 2010. preplatio 329,44 kn (43,72 EUR), 18. studenog 2010. preplatio 345,52 kn (45,86 EUR), 18. studenog 2010. preplatio 345,52 kn (45,86 EUR), 28. siječnja 2011. preplatio 419,29 kn (55,65 EUR), 1. ožujka 2011. preplatio 435,97 kn (57,86 EUR), 4. travnja 2011. preplatio 395,74 kn (52,52 EUR), 3. svibnja 2011. preplatio 414,59 kn (55,03 EUR), 19. svibnja 2011. preplatio 474,38 kn (62,96 EUR), 19. svibnja 2011. preplatio 474,38 kn (62,96 EUR), 15. srpnja 2011. preplatio 648,27 kn (86,04 EUR), 15. srpnja 2011. preplatio 648,27 kn (86,04 EUR), 31. kolovoza 2011. preplatio 620,63 kn (82,37 EUR), 30. rujna 2011. preplatio 555,35 kn (73,71 EUR), 2. studenog 2011. preplatio 555,46 kn (73,72 EUR), 16. studenog 2011. preplatio iznos od 517,80 kn (68,72 EUR), 30. prosinca 2011. preplatio 566,50 kn (75,19 EUR), 22. veljače 2012. preplatio 602,03 kn (79,90 EUR), 31. ožujka 2012. preplatio 586,46 kn (77,84 EUR), 31. ožujka 2012. preplatio 586,46 kn (77,84 EUR), 21. travnja 2012. preplatio 589,75 kn (78,27 EUR), 18. lipnja 2012. preplatio 604,17 kn (80,19 EUR), 16. srpnja 2012. preplatio 587,92 kn (78,03 EUR), 13. kolovoza 2012. preplatio 590,55 kn (78,38 EUR), 21. rujna 2012. preplatio 549,56 kn (72,94 EUR), 16. kolovoza 2012. preplatio 579,99 kn (76,98 EUR), 19. studenog 2012. preplatio 595,05 kn (78,98 EUR), 19. studenog 2012. preplatio 595,05 kn (78,98 EUR), 17. siječnja 2013. preplatio 547,06 kn (72,61 EUR), 6. veljače 2013. preplatio 562,50 kn (74,66 EUR), 7. ožujka 2013. preplatio 565,09 kn (75,00 EUR), 7. ožujka 2013. preplatio 565,09 kn (75,00 EUR), 26. travnja 2013. preplatio 565,11 kn (75,00 EU), 20. svibnja 2013. preplatio 539,18 kn (71,56 EUR), 18. lipnja 2013. preplatio 530,42 kn (70,40 EUR), 24. srpnja 2013. preplatio 530,55 kn (70,42 EUR), 19. kolovoza 2013. preplatio 539,37 kn (71,59 EUR), 13. rujna 2013. preplatio 551,65 kn (73,22 EUR), 18. listopada 2013. preplatio 569,58 kn (75,60 EUR), 29. studenog 2013. preplatio 578,83 kn (76,82 EUR), 29. studenog 2013. preplatio 578,83 kn (76,82 EUR) i 6. prosinca 2013. preplatio 4.550,69 kn (603,98 EUR).

21.2. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istaknuo da je vještak pogrešno obračunao tečajnu razliku jer je mijenjao inicijalni anuitet s promjenom kamatnih stopa. Tuženik je naveo da je vještak tečajnu razliku trebao računati na način da u usporedbu stavlja inicijalni anuitet u CHF i tečaj na dan stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF i tečaj na datum isplate kredita, a da je vještak umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj pa da takvim izračunom vještak dva puta računa tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Također, tuženik navodi da se prilikom obračuna preplate treba uzeti u obzir i iznos u kojem je tužitelj manje plaćao pojedine anuitete prilikom otplate kredita zbog smanjenja tečaja.

21.3. Vještak se na ročištu održanom 12. listopada 2023. (list 163 spisa) usmeno očitovao o istaknutim prigovorima tuženika te je ostao u cijelosti pri nalazu i mišljenju koji je izradio u ranijem tijeku postupka. Pojasnio je da je u nalazu i mišljenju uzeo u obzir isključivo utjecaj valute, što je u skladu s postavljenim zadatkom, budući da utjecaj kamate na preplatu nije niti predmet utuženja. Istaknuo je da je tzv. negativne tečajne razlike izračunao i iskazao u tabeli 1 nalaza i mišljenja. Također je naveo da, suprotno navodima tuženika, nije mijenjao inicijalni anuitet s promjenom kamatnih stopa već je potraživanje po osnovi valutne klauzule izračunao na stvarno izvršena plaćanja po primjenjivim anuitetima.

21.4. Vještak je navedenim očitovanjem pojasnio način obračuna, to jest matematički izračun preplate koji je izrađen u skladu sa zadatkom suda (list 111 spisa) te otklonio istaknute prigovore tuženika. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka kao jasno, stručno i obrazloženo.

22. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužitelju (tzv. negativne razlike prikazane u stupcu 15 tabličnog prikaza u redu 1-4 i 10-13 na listu 120 spisa), treba reći da je tužitelj prilikom konačnog uređenja tužbenog zahtjeva u obzir uzeo ukupnu razliku, uračunavajući pritom i tzv. negativne razlike pa navedeno nema utjecaj na odluku u ovoj pravnoj stvari.

23. Stoga je prihvaćen zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od ukupno 3.914,27 EUR po osnovi preplate zbog rasta tečaja.

24.1. Čl. 1115. ZOO propisano je da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Već prilikom sklapanja samog ugovora, tuženik je po ocjeni ovog suda bio nepošten, s obzirom da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan tužitelju platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate do isplate.

24.2. Budući da je tužitelj u konkretnom slučaju priznao potraživanje tuženika s osnove negativne tečajne razlike i to na način da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa koji je dobiven na način da je ukupno preplaćeni iznos umanjen za iznose za koje je tužitelj određene anuitete platio manje po osnovi kredita zbog promjene tečaja (pojedini anuiteti koji su prikazani u nalazu vještaka na listu 120 spisa – stupac 15 – "Manje plaćeno zbog nižeg tečaja", redni broj anuiteta 1-4. i 10-13.), on je u preplati tek počevši od uplate izvršene 21. listopada 2008., koja se odnosi na podmirenje 14. anuiteta. Preplata na taj datum, kad se sagledava kumulativ pozitivnih i negativnih razlika, iznosi 4,47 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata najranije upravo na 4,47 EUR (dio plaćenog 14. anuiteta) i to od 21. listopada 2008. do isplate. Dakle, tužitelj nema pravo na isplatu zateznih kamata na iznose isplatu kojih niti ne traži u ovom postupku, a koji su u nalazu vještaka navedeni pod rednim brojem 1-4. i 10-13., a niti na isplatu zateznih kamata na iznos 4,44 EUR koji predstavlja dio anuiteta prikazanog pod rednim brojem 14. Stoga je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev odbijen te je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

24.3. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu kamata na preplaćene iznose od dana dospijeća svake pojedine rate kredita do isplate (datumi dospijeća prikazani u stupcu 2 tabele 1 nalaza i mišljenja – list 120-122 spisa), no ima pravo na isplatu zateznih kamata tek od dana uplate svakog pojedinog iznosa tuženiku do isplate. Stoga je sud odbio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa preplate pa do dana kada je tužitelj iste platio tuženiku (točka III izreke). S druge strane usvojen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj od tuženika traži isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta tuženiku do isplate na temelju čl. 1115. ZOO-a (dio točke I izreke). Odluka o stopi zatezne kamate donesena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25.1. Odluka o parničnim troškovima donesena je pak na temelju čl. 154. st. 5. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21; dalje: Uredba), vrijednosti predmeta spora te priloženim troškovnicima stranaka (list 264 i 267 spisa).

25.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini 100 boda (Tbr. 7. st. 1. Tarife), zatim za sastav podnesaka od 20. srpnja 2021. i 20. listopada 2022. u visini 100 boda za svaki (Tbr. 8. st. 1. Tarife), za sastav podneska od 26. siječnja 2023. i podneska od 18. rujna 2024. u visini od 25 boda za svaki (Tbr. 8. st. 3. Tarife) i za zastupanje na ročištima održanim 2. ožujka 2022., 12. listopada 2023. i 22. siječnja 2025. u visini 100 boda za svako, kao i trošak zastupanja na ročištu održanom 19. rujna 2024. u visini 25 bodova (Tbr. 9. st. 5. Tarife). Dakle, tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u visini 675 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi 1.687,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu u kojem je takav trošak zaista nastao, odnosno u iznosu od 41,69 EUR sukladno Tar. br. 1. st. 1. Uredbe, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR. Slijedom svega navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka od ukupno 1.928,27 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka (list 133 spisa) i to od dana donošenja presude do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

25.3. S druge strane, tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen.

25.4. Stoga je o zahtjevima stranaka za naknadu troškova parničnog postupka odlučeno kao u točki IV i V izreke ove presude.

26. Na temelju odredbi ZUEUR ovaj sud je dvojno iskazao iznose prikazane u ovoj odluci uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (7,53450) i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenog zakona.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku petnaest dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćniku