Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-159/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji Anamariji Kovačević Turac u parničnom predmetu tužitelja NC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Samardžija, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika HPB d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, iz Zagreba, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 16. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika, 28. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. ugovora o kreditu broj ugovora 216005 sklopljenoga dana 31. ožujka 2008. između tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Volksbank d.d. kao kreditora i pravnog prednika tuženika Hrvatska Poštanska Banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kojom je ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita i da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 tužitelju NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplatiti iznos od 70,40 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 1. travnja 2008. do 31. prosinca 2015. teče u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do naplate po stopi, koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine, u roku 15 dana. III Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska Banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 tužitelju NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.053,08 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj navodi da je Vrhovni sud je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda održanog on line 5. studenoga 2020.g.zauzeo zaključak pod poslovnim brojem Su-IV-308/2020 koji glasi: ,,Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“ Tužitelj je osoba starije životne dobi, rođen 1958. (što je razvidno iz ugovora i kreditu priložen uz tužbu), s malim primanjima, ima prebivalište u [adresa]. S druge strane, udaljenost do suda čija je nadležnost ugovorena je cca 150 km u jednom smjeru. Put do tog suda predstavlja veliki trošak za tužitelja koji je kao potrošač slabija strana u ugovornom odnosu iz kojega proizlazi ovaj spor. Recentna sudska praksa zauzela je stav koji opravdava navode tužitelja glede mjesne nadležnosti ovog suda.

1.1. Tužitelj je kao korisnik kredita s pravnom prednikom tuženika trgovačkim društvom Volksbank d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 216005 dana 31. ožujka 2008. Odredbom članka 6.1. navedenog Ugovora ugovoreno je da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Navedena je odredba tipske naravi, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u obvezama na štetu potrošača, a što su sve razlozi ništetnosti te odredbe. Od odobrenog kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženik je dana 31. ožujka 2008. tužitelju naplatio iznos od 530,42 kuna, odnosno iznos od 70,40 eura. Temeljem ništetne odredbe je tuženik naplatio navedeni iznos tako da je u obvezi taj iznos vratiti sa zateznim kamatama koje teku od slijedećega dana kad je tuženik naplatio taj iznos. Uslijed navedenoga tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe. Tužitelj se obratio tuženiku zahtjevom za isplatu i dostavom dokumentacije. Tuženik nije dostavio tražene podatke, a nije se očitovao niti o zahtjevu za isplatom.

1.2. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj ugovora 216005 sklopljenoga dana 31. ožujka 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i Volksbank d.d. kao kreditora (pravnog prednika tuženika Hrvatska poštanska banka d.d.), kojom je ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00 % od iznosa kredita i da se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju u roku 15 dana isplatiti iznos od 70,40 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. travnja 2008. pa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu a prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Navodi da je čl.11.3. Ugovora o kreditu br. 216005, sklopljenog 31.03.2008. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Stoga, s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tuženik također dostavlja odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Nadalje, tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1.Tuženik nadalje smatra kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Navodi da je potraživanje tužitelja je u zastari, tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama a prigovara i načinu postavljanja tužbenog zahtjeva.

2.2.Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 26.06.2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima(NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu br. 216005 sklopljen 2008. kao dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) kao za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja.

2.3.Tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: „ZZP“) te je zato spomenuta odredba ništetna. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

2.4.Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; a je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke –jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 6.1 Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,00% iznosa kredita. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardnizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno.

2.5. Nadalje, netočno je tvrditi da je tuženik donio proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika (dalje u tekstu: „Tarifa“). Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se na navedeni ugovorni odnos primjenjuje Tarifa (članak 6.1 Ugovora o kreditu), koja je interni akt tuženika i dostupan je svima. Tužitelj se u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o spomenutoj Tarifi te značenju odredbe članka 6.1 Ugovora o kreditu. Očito je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama

2.6. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta.

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 216005 od 31. ožujka 2008, Izvod iz registra Trgovačkog suda za tuženika, isplatni nalog Volksbank d.d., str. lista 15-6, zahtjev za dostavu dokumentaciju, priloženu sudsku praksu, ostale priloge i podneske spisu, te je saslušao tužitelja NC.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 216005 koji je zaključen između tužitelja i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. od 31. ožujka 2008., te isplata iznosa od 70,40 eura na ime naknade za obradu kredita.

6. U postupku je sporna mjesna nadležnost ovoga suda, osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja i tijek zatezne kamate.

7. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Požegi, sud ovaj prigovor ne nalazi osnovanim iz razloga kako slijedi.

7.1. Naime, tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu u čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu i da Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud.

7.2. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 31. ožujka 2008. utvrđeno je da je ugovoreno u čl. 11.3 da za sve sporove iz toga ugovora i u svezi s ugovorom svi potpisnici ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu i mjerodavnost prava Republike Hrvatske.

7.3. Međutim, odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Iako je na ugovoru naznačeno da je ugovor sastavljen u Zagrebu 31. ožujka 2008., iz iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja utvrđeno je kako je ugovor zaključen 31.3.2008. u poslovnici tuženika u [adresa], koji iskaz sud cijeni istinitim, a što proizlazi i iz isplatnog naloga Volksbank d.d. od 31.3.2008. u kojemu je naznačena Poslovna jedinica [adresa] prilikom isplate predmetnog kredita, pa je za suđenje nadležan Općinski sud u Požegi.

7.4. Podredno, a što je istakao i Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 5. studenog 2020. ništetna je prorogacijska klauzula Ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu iz Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. U postupku nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. zaključili Ugovor o kreditu broj 216005 dana 31. ožujka 2008. u iznosu od 11.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije sporno da je u čl. 6.1. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% na iznos kredita, minimalno 200,00 kuna.

9. Iz isplatnog naloga Volksbank d.d. od 31.3.2008. razvidno je da je administrativna naknada obračunata u iznosu od 530,42 kuna što iznosi 70,40 eura. Nije sporno među strankama niti da je od isplaćeni iznos kredita umanjen za navedenu naknadu.

10. Na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko odredbe kredita o naknadi za obradu kredita sud je saslušao tužitelja koji je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio 2008. g. u poslovnici tuženika u [adresa] i u to vrijeme je radio kao radnik u kožari Psunj u Rešetarima. Iskazao je da nije mogao pregovarati o odredbi o naknadi niti bilo kojoj o drugoj odredbi ugovora. Djelatnica u banci mu nije objasnila da plaća naknadu i na što se ta naknada odnosi, nije ni znao da plaća naknadu sve dok mi nisu isplatili novce kredita i tad su oduzeli određeni iznos, njemu su rekli za osiguranje kredita ili tako nešto. Na pitanje je li pročitao ugovor prilikom potpisivanja iskazao je da ga je i pročitao ne bi ga razumio, on se držao onoga što su mu rekli u banci.

11. Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran o tome na što se naknada odnosi te da se o naknadi nije moglo pregovarati. Naime sud cijeni istinitim iskaz tužitelja da nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, osobito jer iskazuje i okolnosti koje mu ne idu u prilog a to je da ugovor nije pročitao, što nije odlučno u ovoj pravnoj stvari obzirom se radi se o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu.

12. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007 - dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% iznosa kredita.

14. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o naknadi za obradu kredita i visini te naknade čime je ova odredba ništetna (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.). Obzirom da je tužitelj na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 6.1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00% na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna (točka I. izreke presude) te dosudio tužitelju utuženi iznos od 70,40 eura koliko je tužitelj nesporno isplatio tuženiku po ovoj osnovi.

16. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

16.1. Sud je odredio tijek zakonske zatezne kamate počev od plaćanja naknade za obradu kredita a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja ( plaćanja te naknade). Naknada je naplaćena 31.ožujka 2008. što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 1. travnja 2008. u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

17. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 6.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

18.Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a.

18.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe 200,00 eura, sastav podneska od 29.8.2024. u iznosu od 200,00 eura, zastupanja na ročištu 7.11.2024 i 16.1.2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.000,00 eura. Također mu je priznat trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,54 eura i sudske pristojbe za presudu u iznosu 26,54 eura, pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.053,08 eura.

19. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Požegi 28. veljače 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Darko Samardžija, odvjetnik iz Nove Gradiške

2. Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima