Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6769/2022-71

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužiteljice: DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 5, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 23. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenika tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 11.622,20 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 0,02 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,16 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,15 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,23 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,20 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,31 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 6,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 24,20 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,60 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,66 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,23 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,25 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 23,50 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,64 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 37,64 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 44,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 50,34 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 52,77 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 46,07 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 47,35 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,50 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,18 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 39,73 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 44,78 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 53,37 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 51,40 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 63,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 60,84 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 65,15 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,47 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 94,79 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 118,26 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 110,15 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 97,11 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 124,63 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 3185,28 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 67,67 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 73,11 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 78,21 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 72,28 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 73,36 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 98,43 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 100,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 121,82 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 111,06 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 99,28 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 95,36 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 94,45 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 100,03 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 104,89 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 105,55 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,18 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 104,45 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 106,01 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 103,39 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 104,08 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,12 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 97,95 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,46 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 104,63 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 103,05 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 34,53 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 101,77 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,40 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 99,56 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 90,74 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 90,52 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 92,68 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 96,16 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 100,97 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 98,49 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 100,24 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 102,24 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 88,16 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 90,57 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 89,78 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 87,12 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 86,26 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 86,65 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 89,67 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 92,22 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 91,69 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 93,90 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 95,39 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 94,51 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 94,76 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

- 94,76 EUR od 30. rujna 2015. do isplate i

- 798,72 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 5.005,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 10.578,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu podnesena 10. lipnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica 23. studenoga 2004. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 016- 1311/2004, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 131.000,00 CHF obračunatom po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U čl. 3. i 6. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je tužiteljica dužna tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,25%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope. U čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dospijeća odnosno na dan plaćanja za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošač korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 128/07., 78/09., 79/09., 89/09. i 133/08.) i to čl. 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do 1. siječnja 2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,25%, a nakon 1. siječnja 2014. do konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR zakonski određena kamatna stopa od 3,23%. Naime, 1. siječnja 2014. je zakonodavac za tužiteljev Ugovor o kreditu čl. 11.b Zakona o potrošačkom kreditiranju prisilno uveo fiksiranu kamatnu stopu od 3,23%. S obzirom da se radi o zakonskoj intervenciji koja se toga mora primijeniti na ugovorni odnos i u slučaju primjene Ugovora o kreditu oslobođenog ništetnih odredbi, jasno je da se navedena snižena kamatna stopa mora uzeti u obzir i u slučaju kada se gleda da bi se do njenog uvođenja primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koja bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu u valutu EUR za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koja bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita. Tužiteljica je 26. siječnja 2016. s učinkom od 30. rujna 2015. s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu EUR, sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.). Stoga tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 89.997,42 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Podneskom predanim 24. kolovoza 2020. (list 646-649) je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 88.021,64 HRK, uskladivši ga s financijskim vještačenjem.

3. U odgovoru na tužbu se navodi da tuženik ističe kako načelo pravnog interesa, koje predstavlja jedno od stožernih načela građanskog postupovnog prava, nalaže da pružanje pravne zaštite valja ograničiti samo na one slučajeve u kojima je angažiranje pravosuđa neophodno. U tom smislu, za takovo angažiranje nema pravnog interesa kada se uz intervenciju suda ne bi mogao postići kvalitativno veći stupanj pravne zaštite od onoga koji je već ostvaren, kao niti kada se određena zaštita ne bi mogla ostvariti jer nije dopuštena. Prema tome, nedvojbeno je kako ZID ZPK predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Iz naprijed navedenog razvidno je kako je u trenutku provedbe konverzije preplata utvrđena čl. 2. Aneksa iznosila 0,00 kn (čak štoviše, u ovom slučaju je utvrđen manjak u iznosu 1.198,80 EUR) iz čega jasno proizlazi kako tužitelj niti u trenutku provedbe konverzije nije imao nikakvu tražbinu prema tuženiku, odnosno kako nije postojala preplata po Osnovnom ugovoru. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, tužiteljica je u tužbi naznačila kako smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužiteljica je tražila povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Ukoliko, pak, tužiteljica smatra da joj pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, s obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u presudi Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013., kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništenog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništenog pravnog posla. Tuženik ističe kako tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je tužitelj platio po Osnovnom ugovoru. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Temeljem izvršene konverzije prestala su postojati prava i obveze, a time i obvezno pravni odnos, između stranaka temeljem spornih odredaba Osnovnog ugovora. Nakon sklapanja Aneksa obvezno pravni odnos između stranaka nadalje je (do trenutka zatvaranja kredita odnosno prestanka Aneksa uslijed ispunjenja obveza tužitelja u cijelosti) postojao isključivo temeljem Aneksa. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Osnovnog ugovora. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati istih postupaka. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom slučaju, tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju posl. br. U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. Tuženik ističe kako čl. 84. ZZP/03. izričito propisuje da "nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijena poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive" (tzv. test poštenosti). Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužiteljica nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF, s obzirom da je imala mogućnosti uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužiteljica je pritom detaljno razmotrila sve mogućnosti i u konačnici se sama odlučila na kredit vezan uz valutu CHF. Već iz same svrhe valutne klauzule je samo po sebi razvidno kako valutna klauzula ne može uzrokovati bilo kakvu, a ponajmanje "znatnu" neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovaranje valutne klauzule ima svrhu upravo zaštitit jednakost uzajamnih činidaba. Tuženik ističe kako niti u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (čl. 6.) također nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03., niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03. da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, tuženik u prvom redu predlaže odbaciti tužbu u cijelosti s obzirom da tužiteljici nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, s obzirom da je temeljem Aneksa tuženik već nadoknadio tužiteljici sve iznose koje zahtijeva tužbom, ili podredno, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužiteljice, dok tužiteljica nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema Osnovnom ugovoru, s obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Osnovnog ugovora koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), a s druge strane stranke su sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Osnovnog ugovora, dok valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/03., pa stoga niti ništetne, i ujedno naložiti tužiteljici naknadu parničnih troškova tuženiku.

4. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 25. ožujka 2021. donio presudu posl. br. P- 5709/2019-35, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 88.021,64 HRK sa zateznim kamatama na pojedine iznose mjesečnih razlika, kao i naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 17.990,00 HRK sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2021.

Rješenjem Županijskog sud u Puli posl. br. Gž-1303/2021-2 od 21. studenoga 2022. prihvaćena je tuženikova žalba kao osnovana i ukinuta potonja prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje i riješeno je da će se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci, uz obrazloženje da činjenično stanje nije potpuno utvrđeno.

5. Podneskom predanim 28. listopada 2024. (list 801-805) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu ukupnog iznosa 11.622,20 EUR kao mjesečnih razlika anuiteta i manje priznate glavnice pri konverziji sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. te uglavničenih zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. s daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

6. Raspravnim rješenjem od 23. siječnja 2025. (list 831) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 28. listopada 2023., premda se je tuženik protivio takvom povećanju tužbenog zahtjeva. To stoga što je tužiteljica prvotno u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 89.997,42 HRK, potom podneskom predanim 24. kolovoza 2020. postavila zahtjev za isplatu iznosa 88.021,64 HRK, pa je tek po izvedenom financijskom vještačenju tužiteljica mogla odrediti visinu istog zahtjeva i to u iznosu 11.622,20 EUR kao mjesečnih razlika anuiteta i manje priznate glavnice pri konverziji te uglavničenih zateznih kamata na potonje razlike obračunatih do 30. rujna 2015., pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, kao i s obzirom na promjenu recentne sudske prakse, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016- 1311/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini s odnosnim ispravama, od 23. studenoga 2004., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 25. studenoga 2004. (list 7-24), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1311/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 26. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 10. veljače 2016. (list 25-30), Otplatni plan za kredit od 21. svibnja 2019. (list 31-32), tuženikovu obavijest o provedenoj konverziji, od 11. veljače 2016. (list 33), tuženikove obavijesti, specifikaciju uplatu, pregled prometa za klijenta i obavijest o promjeni kamatnih stopa po kreditu (list 34-60), tuženikovu Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s primjenom od 1. siječnja 2011., Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s primjenom od 9. siječnja 2013. i s primjenom od 1. siječnja 2014. i tuženikove Opće uvjete za poslovanje s građanima s primjenom od 15. svibnja 1997. (list 410-440), zahtjev za kredit ovdje tužiteljice primljen 20. listopada 2004. (list 454), tuženikove obavijesti o provedenoj konverziji, izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., obavijest o parametrima kamatne stope, obavijesti o promjenama kamatnih stopa i kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 458-473 i 540-562 i 658-665) i tuženikovu simulaciju otplate (list 666-673), tuženikov simulirani izračun kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom (list 690-695), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb koji je 6. srpnja 2020. predao pisani nalaz i mišljenje (list 564-581), uz priložene isprave pribavljene od strane tuženika (list 582-635), te je isti vještak 23. listopada 2020. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 675-677) i ujedno ga usmeno iznio i obrazložio na ročištu 9. veljače 2021. (list 699).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima i uvidom u priložene isprave te je nadalje u daljnjem tijeku postupka izveden dokaz uvidom u tuženikov izračun (list 829 i 830) te dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 781 i 782) i dokaz dopunskim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 11. listopada 2024. dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 793-795) i ujedno isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe na ročištu 23. siječnja 2025. (list 831 i 832)

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, uslijed djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule u CHF, pri tome vodeći računa o učincima konverzije, odnosno manje priznatom iznosu umanjenja glavnice uslijed konverzije ugovora o kreditu iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR te zahtjev za isplatu uglavničenih zateznih kamata na potonje iznose mjesečnih razlika anuiteta obračunatih do 30. rujna 2015.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke 23. studenoga 2004. sklopile Ugovor o kreditu, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 25. studenoga 2004., te da je isti Ugovor 26. siječnja 2016. konvertiran iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 10. veljače 2016.

Sporna je ništetnost spornih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog jednostrane promjene kamatne stope i zbog valutne klauzule u CHF, tj. promjene tečaja CHF za HRK, kao i manje priznatog iznosa glavnice pri konverziji, te na potonje iznose razlika uglavničenih zateznih kamata do konverzije, sve kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1311/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini s odnosnim ispravama, od 23. studenoga 2004., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 25. studenoga 2004. (list 7-24), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-1311/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 26. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 10. veljače 2016. (list 25-30) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu 23. studenoga 2004. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, ranije tvrtke ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te RM i BM, oboje kao sudužnika i MM, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 131.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana (čl. 2.), ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti zaračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, kao protuvrijednost mjesečnog anuiteta u iznosu 785,01 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31. siječnja 2005. i dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu te je ugovoreno trajanje kredita do 31. prosinca 2029. (čl. 3.), ugovoreno je da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (čl. 6.).

Naposljetku, utvrđeno je da su isti sudionici sklopili u Zagrebu 26. siječnja 2016. Aneks uz isti Ugovor, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita te da se istim Aneksom uređuje konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 2.).

11. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 781 i 782), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica u studenom 2004. podigla kod tuženika stambeni kredit za kupnju stana u [adresa], kojim stanom je tužiteljica riješila stambeno pitanje sebi i svojoj obitelji. Osobni bankar zaposlen kod tuženika predložio je tužiteljici predmetni kredit vezan uz CHF te ga je predstavio kao najpovoljniji kredit. Dakle, samo navedena vrsta kredita je predložena tužiteljici od strane tuženika pa stoga nije bilo u ponudi kod tuženika drugih vrsta kredita. Tijekom razgovora, informiranja i sklapanja Ugovora nije bilo govora odnosno nitko od tuženika nije upozorio tužiteljicu na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti je tužiteljici dana poredba istoga s kreditima vezanim uz neku drugu stranu valutu npr. EUR ili sl., niti je bilo govora o tome uz koju stranu valutu HNB veže tečaj HRK. Predmetni kredit sklopila je tužiteljica uz promjenjivu kamatnu stopu te se je kamatna stopa tijekom otplatnog razdoblja mijenjala, a za istu promjenu nitko nije tražio tužiteljičinu suglasnost niti je tužiteljica dobila obavijesti o promjeni kamatne stope. Predmetni Ugovor je sklopljen na rok otplate od 30 godina. No, tužiteljica je jedan ili dva puta uplatila dodatni iznos na ime povrata predmetnog kredita kako bi skratila otplatno razdoblje te je istu uslugu prijevremene otplate kredita tuženik također obračunao i naplatio od tužiteljice. Dakle, predmetni kredit je otplaćen, misli tužiteljica, prije 5 godina. Tijekom razgovora, informiranja i sklapanja Ugovora tužiteljica nije znala da tužiteljica, kao korisnik kredita, može pregovarati i utjecati na pojedinu ugovornu odredbu, već je tada tužiteljici bio cilj samo dobiti kredit kako bi s istim mogla kupiti predmetni stan za stambeno zbrinjavanje tužiteljice i njezine obitelji. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu, trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Kada su većina građana-potrošača konvertirali svoje kredite iz CHF u EUR, tada je i tužiteljica isto učinila s predmetnim kreditom te je godinu dana nakon iste konverzije otplatila u cijelosti predmetni kredit. Nitko od tuženika prilikom razgovora, informiranja i sklapanja Ugovora nije tužiteljici pojasnio niti razložio koji su to parametri koji utječu i u kojem razdoblju na promjenu kamatne stope. Prije potpisivanja-sklapanja Ugovora, tužiteljica je isti pročitala te je tada mislila da joj je sve jasno, ali je tužiteljica kasnije uvidjela da joj pojedine ugovorne odredbe nisu jasne. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije tražila od tuženika nikakva pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi, to stoga što je tada mislila da joj je sve jasno. 12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, od 6. srpnja 2020. (list 564-581) utvrđeno je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, da je vještak mišljenja:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.583,58 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 19.789,78 HRK primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospijeća, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u 1. tablici mišljenja-zaključka (list 575 i 576);

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 62.213,90 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u 2. tablici mišljenja-zaključka (list 577 i 576);

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 6.017,96 HRK;

- iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 11. veljače 2016. prema obavijesti o provedenoj konverziji (list 33) iznosi 10.788,48 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 82.607,54 HRK;

- iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 15.715,21 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 76.589,58 HRK, dok razlika između iznosa 82.607,54 HRK i iznosa 76.589,58 HRK je 6.017,96 HRK;

- prema obavijesti o provedenoj konverziji, utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 11. veljače 2016. iznosi 7.396,22 HRK, kako je to pobliže u ukupnosti po stavkama iskazano u 3. tablici mišljenja-zaključka (list 635 i 636);

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. nalaza) iznosi 82.003,68 HRK;

- ukoliko se zbroji i razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije (toč. 3. nalaza) dobije se iznos 88.021,64 HRK;

- prema obavijesti o provedenoj konverziji, utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 11. veljače 2016. iznosi 7.396,22 HRK, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u 4. tablici mišljenja-zaključka (list 579-581).

13. Isti vještak je 23. listopada 2020. predao pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 675-677), kojom je vještak ponovio izračun iz toč. 4. nalaza-razlike anuiteta s osnove valutne klauzule, i to kada je razlika negativna (viši anuitet po tečaju na dan isplate kredita u odnosu na anuitet po tečaju na dan dospijeća), i to:

- ukupna razlika anuiteta (viši anuitet po tečaju na dan isplate kredita u odnosu na anuitet po tečaju na dan dospijeća) iznosi 22.783,07 HRK;

- izračun do dana konverzije-iz isprava tuženika je razvidno da je konverzija provedena 11. veljače 2016. (obavijest o provedenoj konverziji-list 33), dok je zadaćom vještačenja bilo naloženo izračunati razlike ''do dana konverzije'' (kod razlike anuiteta), odnosno ''na dan konverzije'' (kunski iznos preostale glavnice);

- izostanak obrazloženja nalaza u odnosu na razlike u anuitetima-nalaz financijskog vještačenja ima ukupno 18 listova, jer se radi o višestrukim izračunima za dugo vremensko razdoblje od 31. siječnja 2005. do 31. siječnja 2016. i zasebni su izračuni za razlike u anuitetima s osnove promjene kamatne stope u odnosu na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule. Isti vještak smatra da je detaljno prikazao sve razlike na razini matematičkih razlika vrijednosti veličina te da verbalno obrazlaganje nije potrebno jer razlika u anuitetima nije prikazana ''per se'' u jednoj zaključnoj veličini (izračunatoj vrijednosti), već se u tabeli (u stupcima) prije ''RAZLIKA (HRK)'' navodi naziv veličina temeljem kojih se matematičkim operacijama dolazi do razlike u iznosu anuiteta tako da i tužitelj i tuženik praćenjem vrsta i vrijednosti veličina koje su uzete u obzir mogu lako razumjeti konačne izračune razlike u kunama i

- izostanak obrazloženja nalaza u odnosu na razliku u iznosu preostale glavnice na dan konverzije-upravo suprotno primjedbi tuženika vještak je detaljno obrazložio izračunate razlike te u tabelarnom pregledu prikazao sve veličine uzete u obzir prilikom izračuna, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u tablici očitovanja na tuženikove primjedbe (list 676 i 677).

14. Isti vještak je na ročištu 9. veljače 2021. (list 699 i 700) u cijelosti ostao kod prethodno danog pisanog nalaza i mišljenja te pisane dopune istoga od 23. listopada 2020., u kojem smislu je iskazao. U odnosu na negativne tečajne razlike isti vještak ističe da su iste postojale kako je navedeno u toč. 4. nalaza i u navedenom očitovanju, a u zaključku osnovnog nalaza su uzete u obzir samo pozitivne razlike.

15. Na temelju druge pisane dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predane 11. listopada 2024. (list 793-795), utvrđeno je da je isti vještak mišljenja:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos (toč. 1. + toč. 2. zaključka) iznosi 82.003,68 HRK, odnosno po fiksnom tečaju EUR iznosi 10.883,82 EUR, dok su pojedini iznosi mjesečnih razlika iskazani u Tabeli 1 dopunskog nalaza (list 793-795) i

- ukupno zatezne kamate obračunate na razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos do dana konverzije 11. veljače 2016. iznose 5.005,20 EUR. 16. Na ročištu 23. siječnja 2025. (list 831 i 832) je navedeni financijski vještak isto usmeno iznio, obrazložio i očitovao se na istaknute primjedbe pa je tako u cijelosti ostao kod prethodno danog pisanog nalaza i mišljenja kao i dopune istoga, u kojem smislu je iskazao. Nadalje, napravljen je izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., premda konverzija nije potpisana i sačinjena istoga dana, već je Dodatak Ugovoru kojim je učinjena konverzija u EUR, sklopljen kasnije, kako to proizlazi iz spisa predmeta (list 25-28), odnosno isti je sklopljen 26. siječnja 2016.

17. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i pisane dopune istoga, te usmena izlaganja istoga, prihvaćeni su u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog. Stoga je raspravnim rješenjem od 23. siječnja 2025. (list 831-833) odbijen tuženikov dokazni prijedlog za dopunskim financijskim vještačenjem na okolnosti istaknute po tuženiku odnosno izračun obaviti zaključno s 30. rujna 2015., jer isto nije potrebito.

18. Slijedom navedenog, daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti, s obzirom da su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, dok je do tada izvedenim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Stoga, nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji, niti su prihvaćeni daljnji dokazni prijedlozi, kao niti sudska praksa na koju se poziva, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je podneskom predanim 23. rujna 2024. (list 788) odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje DMR, tuženikove zaposlenice, a na koji dokazni prijedlog za upirao viši sud. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

19. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, kao i u predmetnom slučaju, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

20. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u [adresa], kojim je riješila stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 od 26. svibnja 2020.

21. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se ugovara jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope te o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

22. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. g. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetu br. C-118/17.

Tako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Aneksu uz Ugovor o kreditu, od 26. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

23. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, tj. od 14. lipnja 2014. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

24. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao i kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

25. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/07., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''.

Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

26. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine i to u ukupnom iznosu 11.622,20 EUR, kao ukupnu tužiteljičine tražbinu zbog ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, dakle, kao zbroj iznosa preplaćene kamate, preplaćenog tečaja i prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice te u daljnjem iznosu 5.005,20 EUR i to obračunatih zateznih kamata na potonje mjesečne iznose razlika anuiteta. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope).

27. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

28. S obzirom da je u ovom slučaj djelomično ništetan Ugovor, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom 28. listopada 2024. (list 801-805), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015., kao i na uglavničene zatezne kamate obračunate do 30. rujna 2015. s daljnjim zateznim kamatama od 1. listopada 2015., sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

30. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 8. siječnja 2020., 20. siječnja 2020., 21. veljače 2020., 24. kolovoza 2020., 22. listopada 2020., 10. studenoga 2020. i 20. siječnja 2021. (Tbr. 8./1. OT), te zastupanja na ročištima 13. veljače 2020. i 9. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te troška zastupanja na ročištu za objavu u 21. ožujka 2021. u iznosu 100,00 EUR (Tbr. 9./3. OT), dakle ukupno u iznosu 5.100,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 165,90 EUR / 1.250,00 HRK umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR i za presudu u iznosu 164,58 EUR / 1.240,00 HRK umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR, odnosno ukupno u iznosu 6.705,48 EUR. Nadalje, tužiteljici je valjalo priznati i daljnje troškove, koji se sastoje od troška sastava podnesaka od 28. listopada 2024. i 11. studenoga 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 9. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 23. siječnja 2025., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te zastupanja na ročištima 18. rujna 2024. i 26. studenoga 2024., za svaku radnju u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 2.700,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (675,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 3.375,00 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 398,17 EUR / 3.000,00 HRK i troška dopunskog financijskog vještačenja u iznosu 100,00 EUR, umjesto ukupno zahtijevanog iznosa 1.000,00 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 10.578,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

31. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 17. prosinca 2019., 5. veljače 2020., 7. srpnja 2020, 6. listopada 2020. i 2. prosinca 2020. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 13. veljače 2020. i 9. veljače 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.000,00 EUR), odnosno ukupno u iznosu 5.000,00 EUR. Nadalje, tuženiku je valjalo priznati i daljnje troškove koji se sastoje od troška pristupa vještaka na ročište 9. veljače 2021. u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR / 250,00 HRK i troška sastava žalbe od 7. travnja 2021. u zahtijevanom iznosu 625,00 EUR i sudske pristojbe za žalbu u zahtijevanom iznosu 165,90 EUR / 1.249,97 te sastava podneska od 14. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 9. studenoga 2023., 15. svibnja 2024. i 23. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, te sastava podneska od 20. travnja 2021. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8./3. OT) te zastupanja na ročištima 18. rujna 2024. i 26. studenoga 2024., za svaku radnju u iznosu 100,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 500,00 EUR (Tbr. 9./5. OT) te sastava podnesaka od 13. studenoga 2023., 23. rujna 2024., 6. studenoga 2024. i 20. studenoga 2024., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 3.424,08 EUR, uvećanog za PDV 25% (856,02 EUR), odnosno ukupno u iznosu 4.280,10 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u iznosu 9.280,10 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

32. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Puli. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte