REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1159/2023-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Matekoviću, odvjetniku u OD Mateković i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 31. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Sabljića, odvjetnika u OD Mateković i partneri iz Zagreba i punomoćnice tuženika, 27. veljače 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 20.6.2005. sklopljenog između tužitelja AH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, Broj Ugovora 901060084, solemniziran 21.6.2005. po javnom bilježniku Katici Valić u predmetu broj ovjere OU-422/05, u dijelovima koji glase: dio članka 1 „koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) obračunato obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita“;
dio odredbe članka 4 stavak 2 koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“
Dio odredbe članka 5 stavak 2: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“
Dio odredbe članka 6 stavak 2: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“
Dio odredbe članka 7 stavak 2: „Kredit u iznosu od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (dvjestočetrdeset) rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“
Dio odredbe članka 12.9 koji glasi: 3 “Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa rate u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju AH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati iznos od 4.538,29 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 21.1.2016. pa do isplate po stopi: za vremensko razdoblje od 21.1.2016. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za vremensko razdoblje od 1.1.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju AH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati parnični trošak u iznosu od 1.847,88 €, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotna poena, koje zatezne kamate na iznos parničnog troška teku od 27. veljače 2025. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 20.6.2005. sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine – stana u stambenoj zgradi u [adresa] u [adresa], sagrađenoj na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica] i upisanoj u Knjizi položenih ugovora u [broj poduloška] / zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] KO [katastarska općina], Broj Ugovora 901060084, solemniziran 21.6.2005. po javnom bilježniku Katici Valić u predmetu broj ovjere OU- 422/05.
1.1. Sukladno odredbama članka 1. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 95.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita, s ugovorenim rokom otplate 240 rata odnosno 20 godina.
1.2. Tužitelj je sukladno odredbama članka 7 navedenog Ugovora o namjenskom kreditu kredit otplaćivao ratama u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora.
1.3. Tuženik je opisanim postupanjem u ugovoru o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, što nije u skladu s odredbama članka 3. ZOO-a koji definira da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
1.4. Tužitelj do dana podnošenja tužbe nije otplatio navedeni Ugovor o namjenskom kreditu te Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR.
1.5. Ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF tuženik je u stvari povisio cijenu tužiteljevog kredita, a cijena je bitan element ugovora o kreditu.
1.6. Kako je navedeno ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno budući da kao trgovac potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; to je tuženik prema tužitelju postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
1.7. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12.
1.8. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.6.2018. potvrdio navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 kojom se utvrđuje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (kao drugo tuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.9. Obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio Ugovora o kreditu od 20.6.2005. Broj Ugovora 901060084, solemniziran 21.6.2005. po javnom bilježniku Katici Valić u predmetu broj ovjere OU- 422/05, koji glasi: dio članka 1 „koji odgovara protuvrijednosti od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita“; dio odredbe članka 4 stavak 2 koji glasi: „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ Dio odredbe članka 5 stavak 2: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ Dio odredbe članka 6 stavak 2: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“ Dio odredbe članka 7 stavak 2: „Kredit u iznosu od 95.000,00 CHF (slovima: devedesetpettisuća CHF) i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (dvjestočetrdeset) rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“ Dio odredbe članka 12.9 koji glasi: “Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa rate u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
1.10. Člankom 502 C ZPP-a određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, a kojim presudama je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi pojedini zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
1.11. Sukladno navedenome, tužitelj se u ovoj tužbi temeljem odredbi članka 502 C ZPP-a poziva na: presudu Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u predmetu poslovni broj P – 1401/12 od 4.7.2013; presudu Visokog trgovačkog suda RH u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018.
1.12. Sukladno navedenome, iz citiranih odluka proizlazi da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita na način da je istoj nametnuo i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i to bez jasno definiranih prethodnih uvjeta temeljem kojih se promjenjiva kamatna stopa može mijenjati.
1.13. Po pitanju zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnošenjem tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P – 1401/2012 4.4.2012. došlo je do prekida zastare na temelju članka 241 stavak 5 Zakona o obveznim odnosima, te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je bilo na dan 14.6.2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje u predmetu broj Pž-6632/2017-10 kojom presudom Visoki trgovački sud potvrdio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno.
1.14. Tužitelj stoga u ovom predmetu temeljem odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a kojima je regulirano vraćanje stečenog bez osnove zajedno s pripadajućim kamatama budući je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, potražuje vraćanje iznosa razlike koje je tuženiku platio zbog nekontroliranog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na Kunu koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila važeća valuta u RH, a obzirom su, kako je naprijed navedeno, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetne.
1.15. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 10. siječnja 2025. (list 274-276 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da se utvrdi ništetnim kao i da ne proizvodi pravne učinke dio čl. 1., dio čl. 4.st.2., dio čl.5.st.5., dio čl.6.st. 2., dio čl.7.st.2. i dio čl.12.9 predmetnog Ugovora o kreditu, kao i da se tuženika obveže na isplatu iznosa od 4.538,29 €, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. siječnja 2016., kao danom iza prvog dana nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, kao i troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu (list 45-54 spisa), tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva te činjenice i razloge na kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu i predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti. U bitnome tuženik ističe da CHF konverzija nije protivna pravu EU, da je CHF konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK koji je usklađen s Ustavom RH, da je CHF konverzija u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda RH od 4.3.2020. iz oglednog postupka, ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja, ističe da tužitelj neosnovano smatra da povrede interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanja tečaja CHF o kojima je imao saznanja.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 9010600824 od 20.6.2005. (list 20-27 spisa), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 28-32), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010600824 od 22.11.2022. (list 33-38), otplatni plan (list 39), Pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezano uz švicarski franak" objavljene u Biltenu o bankama br. 12 (list 55), pregled uplata po kreditu na dan 6.8.2024. (list 187-192), plan otplate (list 193-195), Dodatak Ugovoru o kreditu boj 9010600824 od 20.1.2016. (list 196- 201), knjigovodstvena kartica (list 203-251), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 261-268), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj CH osobno.
4. Nesporno je između stranaka da su 20. lipnja 2005. sklopile ugovor o kreditu broj 9010600824, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 95.000,00 CHF u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita kao i da je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF kao i da su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010600824, 20. siječnja 2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF iz st.1. tog članka u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015).
5. Sporno je između stranaka li cijeli ugovor o kreditu ništetan i bez pravnog učinka, odnosno sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, status potrošača tužitelja te činjenica mogu li se u ovom postupku primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
6. Prema čl.3.t.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., A, C-100/14, EU:C:2015:357 sud Europske unije protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2.t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u čl.2., t.(b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama "potrošač" je svaka fizička osoba koja je ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća ili profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
6.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj CH iskazao je da se sjeća da je bio 7. ili 8. mjesec 2005. kad je kupovao stan i falilo mu je novaca te je morao podići kredit. U to doba bio je i klijent banke, primao je plaću na svoj račun, također je imao i svoj poslovni račun kod tuženika, kao i kreditne kartice, tuženik mu je dao najpovoljnije uvjete za kredit, odnosno najnižu kamatu u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Samo sklapanje ugovora nije bilo u vidu pregovora, nego su mu ponuđeni uvjeti, i to osobna bankarica ponudila mu je kredit s valutnom klauzulom u eurima ili s valutnom klauzulom u CHF. Kredit u eurima bio je nešto skuplji, po isteku ugovora vraća se nešto više novaca, razlika je bila negdje oko 100.000,00 kn. U to vrijeme su krediti u CHF bili novost, ali ga je osobna bankarica uvjerila da nema razloga za strah jer mu je tada rekla da je švicarski franak stabilna valuta već godinama, da skoro uopće nema promjena u tečaju, a u to vrijeme je euro bio uveden nekih 3 godine kao valuta u EU. Zaključno, u jednom vrlo kratkom razgovoru, osobna bankarica uvjerila ga je da ne može "fulati" sa CHF. Nakon nekoliko dana dobio je obavijest da ga ugovori čekaju spremni kod javnog bilježnika i da može doći potpisati. Ugovor mu prije sklapanja nije bio poslan na e-mail niti mu je dana mogućnost da isti prethodno pregleda i eventualno predloži bilo kakve izmjene. Ono što ga banka nije upozorila je da je CHF valuta u kojoj se ne zadužuje, nije bio upozoren da HNB nema utjecaja na tečaj CHF i isto tako nitko mu nije rekao niti se to moglo bilo gdje saznati ili pročitati, da je austrijska banka dala izričitu preporuku da se takvi krediti ne sklapaju. Isto tako, nije bio informiran od banke o tome da je MMF davao preporuke da su krediti s valutnom klauzulom u CHF potencijalno opasni i nisu preporučljivi. Isto tako nije mu bilo poznato niti ga je banka upozorila na činjenicu da se banka navodno mora zadužiti da bi njemu isplatila novac za kredit. Kad su stupile na snagu izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, ništa mu drugo nije preostalo nego sklopiti aneks Ugovoru o kreditu, a osobito jer mu je početna rata oko 4.500,00 kn porasla na preko 6.000,00 kn. Procedura sklapanja aneksa Ugovora o kreditu bila je ista kao i s osnovnim ugovorom. Od banke je dobio obavijest da se javi u poslovnicu, rekli su mu da može promijeniti kredit s valutnom klauzulom CHF u euro, da će to biti dugoročno povoljnije i dobio je informativni izračun konverzije. Po tom informativnom izračunu ispalo je da je kredit preplaćen za to vrijeme dospijeća, za nekih 7.000,00 € i ta mu je razlika priznata kroz jedno vrijeme otplate kredita na način da je plaćao samo 50 % svake rate. U tom aneksu nigdje nije stajalo, ako se aneks potpiše da se odriče bilo kakvih prava za eventualna potraživanja. Konvertirani kredit je još uvijek u otplati, odnosno još je par rata do kraja. Još uvijek stanuje u istoj nekretnini koja je kupljena tim kreditom, i nikad nije bila iznajmljivana niti što drugo, a niti svoju djelatnost tamo ne obavlja. Pročitao je ugovor kod javnog bilježnika, koliko se sjeća, Valić na Zrinjevcu, ugovor ga je dočekao na stolu, sjeća se da je bila gužva.
6.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja Ugovora kao i Dodatka Ugovoru bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF, a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
6.3. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu broj 901060084 i samog iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Isto proizlazi i iz same namjene Ugovora, koji je odobren za kupnju stambenog objekta kao što je to i vidljivo iz čl. 2.1. Ugovora o kreditu. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno ZZP/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor. Tužitelj je u svojstvu fizičke osobe potrošača, sklopio pravni posao na tržištu za kupnju stambenog objekta, a prema odredbi čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru, a što jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena samim ugovorom, a to je kupnja stambenog objekta.
6.4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača te utvrđenje iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012, od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
7.2. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.
8.1. Prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznat sa svim elementima valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužitelju bile jasne sporne ugovorne odredbe.
8.2. Tuženik neutemeljeno ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno čl. 22. ZOO-a, pa da sporne ugovorne odredbe, a koje se tiču valutne klauzule nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14.3.2019., u predmetu DH protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
9.1. Ovo iz razloga jer sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010600824 nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZID ZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz članka 19.c točke 6. ZID ZPK-a, na način kako to nalaže Zakon.
9.2. Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka, nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, odnosno nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
9.3. U predmetnom slučaju radi o izmjeni ugovora intervencijom stranaka sklapanjem Dodatka ugovoru, pri čemu njegovo sklapanje nije bila obveza obje ugovorne strane, odnosno nije bila obveza korisnika kredita (potrošača) već samo banke kao davatelja kredita (trgovca). Podredno, valja reći da, iako je u smislu odredbi ZID ZPK-a korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, vrlo je upitno, a u okolnostima u kojima je donesen navedeni zakonski propis te u kojima je vršena konverzija, je li potrošač stvarno bio slobodan u tom izboru (prihvatiti konverziju ili odbiti) jer mu je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF bio potpuno nepredvidiv i sa isto tako nametnutim jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na koje nisu mogli utjecati putem pregovora.
9.4. Analizirajući odredbe ZID ZPK proizlazi da se konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i da niti jedna odredba tog Zakona ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Ističe se da se korisnik kredita, odnosno tužitelj, niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF. Zaključno, proizlazi da korisnik kredita kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
10. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem mjesečnih anuiteta prema tečaju na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi. Učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, dakle, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora u smislu čl. 323.st.1. ZOO-a, pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad i nije bila ugovorena, tako da u odnosu na tužiteljicu, kao potrošača, i ne može imati učinak (presuda Europskog suda za ljudska prava F. G. N. i A. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. spojenim predmetima broj C- 154/2015, C-307/2015 i C-308/2015, u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba). Sud smatra da Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), radi čega je odlučeno kao u izreci pod I.
11. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. U slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti iznos koji je primio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta.
12. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje (list 261-268 spisa) po Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
12.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 59.881,43 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur iznosi 7.947,63 € za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos; dok ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 55.318,96 HRK, odnosno po fiksnom tečaju iznosi 7.342,10 €.
12.2. Vještak je nalaz i mišljenje izradio s danim mu zadatkom, pa kako je prigovor tuženika (list 277-278 spisa) primarno pravne naravi, ističe se da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
13. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđivanja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe u skladu s Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, pa tako i u odluci Vrhovnog suda RH, broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. kao i rješenja Ustavnog suda RH broj U-III-5853/2020 od 5. travnja 2023. i poslovni broj U-III-1995/2023 od 28. lipnja 2023. kojima su odbačene ustavne tužbe Addiko banke d.d. i Privredne banke Zagreb d.d., kojima je potvrđeno da su redovni sudovi, zaključno s Vrhovnim sudom RH pravilno odlučili kada su potvrdili da potrošači imaju pravo utvrđivati ništetetnost ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora nakon provedene konverzije tijekom 2015. odnosno 2016.
14. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.
15. Pri tome, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241 ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe čl. 225 ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 13. lipnja 2023., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
16. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci pod II, odnosno naložiti tuženiku da tužitelju plati iznos od 4.538,29 €, kao razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita nakon odbitka negativnih razlika, od 7.342,10 € umanjeno za iznos od 2.803,81 € priznat konverzijom, a koji iznos tuženik niti ne osporava.
17. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. ZOO-a.
18. Temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a tuženik je dužan naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.847,88 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja (čl. 151.st.3. ZPP-a).
18.1. Parnični trošak tužitelja sastoji se od troškova za sastav tužbe, podnesaka od 21.8.2024. i 10.1.2025., zastupanja po odvjetniku na ročištu 30.8.2024., 6.11.2024. i 31.1.2025., za svaku radnju po 100 bodova odnosno po 200,00 € određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), odnosno ukupno 1.200,00 € uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 €, plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 82,43 € i predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.847,88 €.
18.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 8.11.2024. kojim obavještava sud o plaćenom predujmu za financijsko vještačenje i trošak sudske pristojbe na presudu budući je tužitelj oslobođen plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).
19. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 27. veljače 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Krešimir Mateković
2.Odvjetnica Petra Vatavuk
