REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-281/2022-47

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 22. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, te presude javno objavljene 27. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe tužitelja kao u podnesku od 14. studenog 2023.

II. Ne dopušta se preinaka tužbe tužitelja kao na glavnoj raspravi od 22. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 32044446194, broj kreditne partije: 7102614257, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-27/2005 od 24.2.2005. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,“ te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 32044446194, broj kreditne partije: 7102614257, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-27/2005 od 24.2.2005. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (Kamate i naknade) istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 170.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (Otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti 1.098,42 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 12.761,76 EUR (dvanaesttisućasedamstošezdesetjedaneurosedamdesetšestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 28,50 eur tekućom od 17.8.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 203,13 eur tekućom od 16.9.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 174,05 eur tekućom od 14.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,76 eur tekućom od 16.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,36 eur tekućom od 16.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 243,02 eur tekućom od 13.1.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 214,47 eur tekućom od 4.2.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,69 eur tekućom od 11.3.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 196,47 eur tekućom od 8.4.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 231,87 eur tekućom od 16.5.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 276,02 eur tekućom od 16.6.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 326,25 eur tekućom od 16.7.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 363,46 eur tekućom od 16.8.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,28 eur tekućom od 16.9.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 249,62 eur tekućom od 18.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 251,53 eur tekućom od 16.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 255,49 eur tekućom od 16.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,21 eur tekućom od 17.1.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 287,65 eur tekućom od 16.2.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 279,55 eur tekućom od 16.3.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,33 eur tekućom od 17.4.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 281,93 eur tekućom od 15.5.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 288,43 eur tekućom od 19.6.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 280,67 eur tekućom od 17.7.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,21 eur tekućom od 17.8.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 256,37 eur tekućom od 18.9.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 274,86 eur tekućom od 13.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,96 eur tekućom od 16.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,98 eur tekućom od 11.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 271,15 eur tekućom od 16.1.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 268,75 eur tekućom od 16.2.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 266,26 eur tekućom od 16.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,64 eur tekućom od 16.4.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 258,07 eur tekućom od 16.5.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 257,82 eur tekućom od 8.6.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 248,85 eur tekućom od 2.7.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,02 eur tekućom od 2.8.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,34 eur tekućom od 14.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 225,78 eur tekućom od 15.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 226,82 eur tekućom od 14.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 236,79 eur tekućom od 15.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 223,97 eur tekućom od 10.1.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,35 eur tekućom od 14.2.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,92 eur tekućom od 12.3.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,11 eur tekućom od 16.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,81 eur tekućom od 14.5.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,82 eur tekućom od 15.6.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,63 eur tekućom od 16.7.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,47 eur tekućom od 16.8.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 111,46 eur tekućom od 16.9.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,76 eur tekućom od 14.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,76 eur tekućom od 13.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 122,60 eur tekućom od 16.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,47 eur tekućom od 16.1.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.2.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.3.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.4.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.5.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.6.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.7.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.8.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,03 eur tekućom od 16.9.2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 7.485,35 EUR (sedamtisućačetiristoosamdesetpeteuratridesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio ovome sudu 11. lipnja 2019., tvrdi da su on, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, zaključili dana 24.02.2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 32044446194, broj kreditne partije: 7102614257, solemniziran kod javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-27/2005 od 24.2.2005., kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 170.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate 264 mjeseci, dok se tužitelj obvezo sukladno članku 7. Ugovora, navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50 %. godišnje Ističe da je tuženik tijekom otplate kredite mijenjao ugovorenu kamatnu stopu uslijed čega je dolazilo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koja je tužitelj otplatio, a u odnosu na početno ugovorenu. Tvrdi da je dio odredbe članka 2. Ugovora koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan, jer je omogućio tuženiku da jednostranom odlukom, bez suglasnosti tužitelja, koji nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamatne stope, niti je u nedostatku egzaktnih kriterija mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, čime je uzrokovan nepovoljni položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Predmetna odredba ugovora po ocjeni tužitelja ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja načina promjene kamatne stope te je kao takva nerazumljiva prosječnom potrošaču. Nadalje, ukazuje da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već da mu je predmetni kredit ponuđen kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom. Dakle, zaključuje kako postoje dva promjenjiva elementa ugovora koji ukazuju da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama i da tužitelj nije mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

1.2. Tužitelj se u prilog svojim tvrdnjama poziva i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1301/2012 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3. 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik „u razdoblju od 01. 11. 2004. pa do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju–ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003), u razdoblju od 10. 09. 2003. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Navodi da su ova pravna utvrđenja o ništetnosti potvrđena i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. Nadalje, citira i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ Ukazuje na odredbu članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) sada članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/2014, 110/2015), koja određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos tužitelja i tuženika.

1.3. S obzirom na navedeno, tužitelj ovom tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015. kao i razliku iznosa preplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji, a prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 24.11.2022.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, kako u pogledu pravne osnove tako i visine, ističući prije sveg prigovor da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovoga postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita , te da postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjev tužitelj ide za tim da dva puta naplati te isti iznos. Nadalje navodi da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom. Tuženik navodi da očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik također ističe i prigovor zastare.

2.1. U podnesku od 7. siječnja 2020. tuženik je posebno osporio svojstvo potrošačkog ugovora CHF kreditu koji je predmet spora. Tvrdi da je na tužitelju teret dokaza o suprotnome, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koja izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz podataka iz javnog upisnika – obrtnog registra da proizlazi da je tužitelj vlasnik obrta [obrt], [adresa], vl. GI. Iz oglasa dostupnih na mrežnim stranicama da je vidljiv da se tužiteljev ugostiteljski objekt oglašava ne samo kao caffe bar ili objekt za priređivanje zabavnih igara, već i kao bistro "Arka". Kako proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, predmetni kredit tužitelju je odobren za "adaptaciju kuće", no tuženik smatra da je očigledno da je tužitelj sredstva kredita iskoristio radi "adaptacije" objekta na adresi [adresa], u poslovni (ugostiteljski) objekt. Sve navedeno da dokazuje da je tužitelj kredit sklopio u svojstvu obrtnika, te da su sredstva kredita iskorištena u poslovne namjene, što predmetnom kreditu odriče svojstvo potrošačkog kredita.

2.2. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbene zahtjeve tužitelja odbiti kao neosnovane, te zahtijeva naknadu parničnog troška.

3. Tuženik se ujedno, u podnesku od 25.11.2022. usprotivio preinaci tužbe tužitelja kao u podnesku od 24.11.2022., te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, a na glavnoj raspravi od usprotivio se preinaci tužbe koju je tužitelj učinio na istoj.

3.1. Valja pojasniti da je tužitelj prvotno svoje tužbene zahtjeve uskladio s nalazom i mišljenjem knjigovodstveno-financijskog vještaka od 23.11.2020. i to u podnesku od 24.11.2022.( listovi 387-394 spisa). Navedenom nalazu i mišljenju vještaka tuženik je prigovorio na način da vještak u istome nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja CHF, nakon čega je sud naložio knjigovodstveno-financijskom vještaku da dopuni i ispravi svoj nalaz i mišljenje na način da uračuna i tzv. negativne razlike u preplati, što je vještak i učinio u svojoj Dopuni nalaza i mišljenja od 10.5.2023. Nakon toga je tužitelj, u skladu s navedenom Dopunom nalaza i mišljenja vještaka, precizirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku u podnesku od 14.11. 2023. ( listovi 465-469 spisa).

3.2. Tuženik se usprotivio preinaci tužbe tužitelja učinjenoj u podnesku od 14.11.2023., međutim, ovaj sud je, u smislu odredbi čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19, dalje - ZPP), dopustio ovakvu preinaku tužbe jer je preinaka tužbe u ovom predmetu i nakon zaključenja prethodnog postupka dopuštena, budući da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

3.3. Tužitelj je, nakon toga, na glavnoj raspravi od 22. siječnja 2025., ponovo preinačio tužbeni zahtjev, s obzirom da je istoga povisio, predlažući da sud donese presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev kojeg je postavio u podnesku 24.11. 2022. (listovi 387-393 spisa). Tuženik se na istoj glavnoj raspravi usprotivio ovakvoj preinaci tužbe. Ovaj sud, u smislu odredbe čl. odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, ovakvu preinaku tužbe nije dopustio, iz razloga što je tužitelj, nakon provedbe Dopune knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 10.5.2023., a kojeg je sud ocijenio stručnim i objektivnim , te ga u cijelosti prihvatio, već uskladio svoje tužbene zahtjeve s istim koja preinaka je bila dopuštena, pa ponovnu preinaku tužbe na način kao što je to tužitelj predložio više nije dopuštena.

4. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkama I. i II.

5. Prema tome, u ovom postupku sud je meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja postavljenom u podnesku tužitelja od 24.11.2022.( listovi 387-394 spisa).

6. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o namjenskom kreditu broj 32044446194, broj kreditne partije: 7102614257, solemniziran kod javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-27/2005 od 24.2.2005., Dodatak Ugovoru o kreditu od 12.2.2019., početni plan otplate, pregled uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću, izvršio je uvid u izvod iz obrtnog registra za tužiteljev obrt, Caffe- bar "Arka" – priređivanje zabavnih igara, [adresa], vl. GI, te u ispis ispis oglasa s mrežnih stranica za Caffe bar "Arka", odnosno Bistro "Arka", te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

7. Između stranaka je nesporno sljedeće:

-da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 32044446194, broj kreditne partije: 7102614257, solemniziran kod javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OU-27/2005 od 24.2.2005.,kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 170.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan zaključenja

Ugovora iznosila 5,50 % godišnje

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala Odlukama tuženika

-da su tužitelj i tuženik 8. veljače 2016. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.g.

8. Između stranaka je sporno:

- svojstvo potrošača tužitelja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu - jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi po Odluci banke u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 32044446194, ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran - ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo tijekom otplate kredita zbog promjena redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF spram HRK u odnosu na dan isplate kredita, posebice zbog činjenice što je kredit konvertiran

- visina tužbenog zahtjeva tužitelja

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

9. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

10. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora nije imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 96/03.) prije svega, valja navesti da nije točan navod tuženika da je teret dokaza te činjenice na tužitelju, već suprotno, teret dokaza te činjenice je na tuženiku.

10.1. Tuženik je na tu okolnost predložio dokaze uvidom u izvod iz obrtnog registra za tužiteljev obrt, Caffe-bar "Arka" – priređivanje zabavnih igara, [adresa], vl. GI, te u ispis oglasa s mrežnih stranica za Caffe bar "Arka", odnosno Bistro "Arka".

10.2. Iz navedenih dokaza doista proizlazi da je na adresi tužitelja prijavljen ugostiteljski obrt, međutim, ta činjenica sama po sebi ne dokazuje da tužitelj predmetni Ugovor nije zaključio u svojstvu potrošača.

10.3. Naime, iz samog predmetnog Ugovora proizlazi da je namjena predmetnog kredita bila adaptacije obiteljske kuće, a u odnosu na okolnost svojstva potrošača proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja.

10.4. Tako iz iskaza tužitelja, u odnosu na navedenu okolnost, proizlazi da je svrha i namjena predmetnog Ugovora bila adaptacija i nadogradnja dijela njegove obiteljske kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji. Tužitelj je iskazao da je vlasnik obrta koji se bavi ugostiteljstvom te da je takav obrt imao i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i da isti posluje na istoj adresi na kojoj se nalazi i njegova obiteljska kuća, međutim, da je sredstvima ishođena predmetnim Ugovorom o kreditu uložio u dio nekretnine koji koristi za stanovanje, a ne u dio u kojem obavlja ugostiteljsku djelatnost, pri čemu je još pojasnio da je taj ugostiteljski objekt odvojen u odnosu na obiteljsku kuću i da ima poseban ulaz, jedino što su ta dva objekta na istoj adresi.

10.5 Sud je u navedenom dijelu povjerovao iskazu tužitelja jer tuženik nije dokazao suprotno, a činjenica koja proizlazi iz dokaza koje je priložio tuženik, a koja se odnosi na to da tužitelj na istoj adresi na kojoj se nalazi nekretnina kojoj su namijenjena sredstva ishođena predmetnim Ugovorom o kreditu, ima prijavljen ugostiteljski obrt, ne proturječi, sama po sebi, iskazu tužitelja da je sredstva ishođena predmetnim kreditom uložio isključivo u dio nekretnine koji služi stanovanju njegove obitelji.

10.6. Prilikom ocjene je li stranka prilikom zaključenja ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača, valja se pozvati i na stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi broj C-347/23 u predmetu Zabiton u kojoj je odlučnom određena okolnost – da sklapanje ugovora o kreditu u svrhu ostvarivanja financijske pogodnosti iznajmljivanjem, ne isključuje, sama po sebi takve fizičke osobe iz pojma "potrošač" (istovjetno i presuda Suda EU od 8. lipnja 2023. u predmetu broj C-455/21 u predmetu Lyoness).Tome valja nadodati da je nacionalni sud države članice Europske unije dužan tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i za sve nacionalne sudove država članica obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije, zbog čega je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). No pri tom kao što je prethodno navedeno, sklapanje ugovora o kreditu u svrhu ostvarivanja financijske pogodnosti iznajmljivanjem, ne isključuje, sama po sebi takve fizičke osobe iz pojma "potrošač" obzirom da je taj pojam objektivne naravi i da je i u dosadašnjoj praksi Suda EU široko tumačen kako bi se omogućila zaštita fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

10.7. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

11. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula G i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

12. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

13. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ŠI i AI od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), što tuženik nije dokazao. 15. Na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u poslovnici Zagrebačke banke u Krapini. U to vrijeme da je trebao novčana sredstva za adaptaciju i nadogradnju svoje obiteljske kuće u kojoj je živio sa svojom obitelji. Prvobitno je imao namjeru zaključiti kredit vezan uz eure, međutim, kada je bankarskom službeniku kod kojeg se došao raspitivati u vezi podizanja kredita, izložio svoje novčane potrebe i kreditne sposobnosti, rečeno mu je da je kreditno sposoban taj iznos podići jedino na način da zaključi ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF. Kada mu je predočeno koliko iznosi anuitet u to vrijeme kada je kredit zaključivan, takav ugovor mu se učinio povoljnim te je pristao na uzimanje takve vrste kredita. Tom prilikom kada je zaključivao predmetni ugovor, od strane bankara nije bio upozoren na rizik nekontroliranog rasta tečaja CHF odnosno rasta kamatne stope. U početku otplate, oko godinu ili dvije rata je doista bila stabilna, međutim, nakon toga počela je rasti tako da mu je postalo znatno otežano financijski otplaćivati takav kredit pa su mu u tome morale pomagati supruga i majka. Kada je od strane Banke, tijekom 2015. ponuđena mogućnost zaključivanja dodatka ugovoru na način da se ti ugovori zaključeni u CHF konvertiraju u kredite vezane uz euro, on je prihvatio takvu ponudu jer je to bila jedina mogućnost da mu se olakša daljnja otplata kredita, te je tako zaključio sporazum o konverziji. Dalje je nastavio otplaćivati kredit po tako konvertiranom kreditu, a istog je prijevremeno nakon određenog razdoblja zatvorio, kada je stekao novčana sredstava prodajom zemljišta.

16. Iskaz tužitelja u navedenom dijelu sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, niti su im bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kune. U vezi zaključivanja Dodatka Ugovoru o konverziji, njegov iskaz također je u suglasju s općepoznatim činjenicama koje se odnose na to da je od strane banaka korisnicima kredita bila ponuđena mogućnost sklapanja Dodatka o konverziji i da su oni mogli birati da li će istu prihvatiti ili ne, te da im je tim Dodatkom Ugovor vezan uz valutu konvertiran na način da je izjednačen s uvjetima kao da su zaključili Ugovor vezan uz valutu EUR. 17. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, pa su, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.

18. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

19. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da iz navedenog razloga tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, valja navesti da je knjigovodstveno- financijskim vještačenjem provedenim tijekom ovog postupka utvrđeno da, unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako, proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu PI protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako, odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji u pojedinačnim postupcima imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj.

20. Također valja navesti da je cilj ZIDZPK/15 bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

21. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

22. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

23. Tuženikov prigovor zastare također nije osnovan. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, odnosno donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 3. lipnja 2019., to od 11. lipnja 2014. , u odnosu na isplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na isplate po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule vezane uz CHF, do dana podnošenja tužbe, nije istekao zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na sporove za isplatu temeljem stjecanja bez osnove. Isto, prema stajalištu suda vrijedi i za zastaru zakonskih zateznih kamata koje su akcesorno potraživanje, odnosno, sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne

.

24. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta kamatne stope i tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovorene, i to, unatoč činjenici što je predmetni kredit konvertiran, a koja visina je utvrđena provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužitelju u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO/05-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu obvezan tužitelju platiti od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

26. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka dipl. oec. Mladena Pavetića od 23.11.2020. proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene kamatne stope, za razdoblje od 10.11.2007. do 9.1.2014. ukupno iznosi 38.872,66 kn. Ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 15.4.2005. do 15.9.2015. ukupno iznosi 73.757,76 kn. Kod preračunavanja u kunsku protuvrijednost korišten je srednji tečaj HNB-a. Po osnovi konverzije na dan 30.9.2015. tuženik je priznao tužitelju preplatu u iznosu od 10.716,66 kn. Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug po osnovi glavnice od 106.938,55 kn, na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga, pri čemu je vještak u daljnjem dijelu nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta, u naprijed navedenim razdobljima, i to zasebno zbog promjene kamatne stope, a zasebno zbog rasta tečaja CHF-a.

27. Naprijed navedenom nalazu i mišljenju tuženik je, između ostalog, prigovorio da vještak, prilikom izračuna promjene anuiteta do koje je došlo zbog promjene kamatne stope, te promjene tečaja CHF-a, nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, te niži tečaj CHF-a od onog na dan isplate kredita, tj. tzv. negativne razlike u preplati.

28. Sud je uvažio navedeni prigovor vještaka jer u vrijeme provođenja tog vještačenja još nije bilo donijeto pravno shvaćanje zauzeto u odluci VSRH Rev- 549/2023 od 18. prosinca 2023. prema kojem tuženik nema pravo na potraživanje tzv. negativnih razlika ako do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu kojima bi isto zahtijevao, te je naložio vještaku da u navedenom smislu ispravi, tj. dopuni svoj nalaz i mišljenje.

29. Sukladno nalogu suda, vještak je izradio Dopunu svog nalaza i mišljenja od 10.5.2023. iz koje proizlazi da je po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji i negativnih tečajnih razlika, ostao je dug po osnovi glavnice u iznosu od 96.153,60 kn ili 12.761,76 €, na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate, pri čemu je u daljnjem dijelu nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više i manje preplaćenog anuiteta, u naprijed navedenim razdobljima, i to zasebno zbog promjene kamatne stope, a zasebno zbog promjene tečaja CHF-a.

30. Tužitelj je, u skladu s navedenom Dopunom nalaza i mišljenja vještaka, precizirao svoje tužbene zahtjeve za isplatu, u podnesku od 14.11.2023. (listovi 465- 469 spisa). Kao što je naprijed navedeno, prilikom zaključenja glavne rasprave tužitelj je predložio da sud usvoji tužbene zahtjeve koji su usklađeni s nalazom i mišljenjem knjigovodstveno-financijskog vještaka od 23.11.2020., u podnesku od 24.11.2022. (listovi 387-394 spisa), međutim, kao što je naprijed obrazloženo, ovaj sud je utvrdio da je na taj način tužitelj preinačio tužbu, jer je na ovaj način povisio tužbeni zahtjev, a kako se tuženik takvoj preinaci usprotivio, to sud istu nije dopustio jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka.

31. Tužitelj na navedeni nalaz i mišljenje nije imao drugih primjedbi, dok su preostali prigovori tuženika na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, o kojima odlučuje sud, a ne vještak.

32. Sud je Dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 10.5.2023. ocijenio stručnom i objektivnom, valjano obrazloženom i danom u skladu sa zadatkom suda, te ju je u cijelosti prihvatio.

33. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.761,76 EUR, koji predstavlja ukupni iznos preplate tužitelja po osnovi promjene kamatne i tečaja CHF, umanjen za iznos preplate priznat tužitelju prilikom konverzije, u cijelosti utvrdio osnovanim, a na taj iznos, sud je tužitelju priznao i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta pa do isplate.

34. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod točkom III. presude.

35. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 12.761,76 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za sastav 4 obrazložena podnesaka, i to , od 1.7.2020., 2.2.2021., 22.11.2022. i 14.11.2023., po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svaki, za sastav podnesaka od 19.7.2023. i 22.2.2024., po Tbr. 8. t. 3. Tarife, iznos od 100 bodova, za svaki, za zastupanje na ročištima od 16.1.2020., 2.12.2022., 10.10.2023., 12.6.2024. i 22.1.2025., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 250 bodova, za svako, odnosno, ukupno 2700 bodova. Uzevši u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR, to 2700 bodova novčano predstavlja iznos od 5.400,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju je priznat PDV 25% u iznosu od 1.350,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 223,77 EUR. Tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 27.2.2025., na temelju Tbr. 9. st. 3. Tarife, u iznosu od 125 bodova, odnosno, 250,00 EUR, što uvećano za PDV 25%, iznosi 312,50 EUR.

36. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak koji se odnosi na sastav podneska od 1.12.2022. i 6.6.2024. jer isti nisu bili neophodno potrebni za vođenje ovog postupka.

37. Tako je tužitelju dosuđen ukupan parnični trošak u iznosu od 7.485,35 EUR, a na isti su mu, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

38. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV. U Krapini, 27. veljače 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vesna Narančić, Krapina

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb