REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-304/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice IVĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikši Đuriću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-779/2021, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 7. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Nikše Đurića te punomoćnice tuženika odvjetnice Petre Vatavuk, dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovoru o kreditu broj 9011533560, kojeg su sklopili tužiteljica IVĆ, kao korisnica kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, 13. lipnja 2006. i to u dijelovima u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te u tim dijelovima navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.427,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,60 EUR od 24. rujna 2006. do isplate,

- 10,05 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 9,56 EUR od 30. prosinca 2008. do isplate,

- 10,04 EUR od 28. siječnja 2009. do isplate,

- 13,53 EUR od 25. veljače 2009. do isplate,

- 9,90 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- 11,44 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 7,90 EUR od 29. svibnja 2009. do isplate,

- 4,73 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 6,27 EUR od 29. srpnja 2009. do isplate,

- 6,67 EUR od 24. kolovoza 2009. do isplate,

- 7,01 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 4,29 EUR od 27. listopada 2009. do isplate,

- 8,21 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 10,90 EUR od 30. prosinca 2009. do isplate,

- 12,88 EUR od 29. siječnja 2010. do isplate,

- 13,10 EUR od 24. veljače 2010. do isplate,

- 18,25 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

- 17,11 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

- 19,15 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 33,21 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 31,00 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 39,95 EUR od 26. kolovoza 2010. do isplate,

- 38,03 EUR od 21. rujna 2010. do isplate,

- 31,22 EUR od 29. listopada 2010. do isplate,

- 40,36 EUR od 29. studenoga 2010. do isplate,

- 55,24 EUR od 30. prosinca 2010. do isplate,

- 46,33 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 49,78 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 48,80 EUR od 24. ožujka 2011. do isplate,

- 46,09 EUR od 28. travnja 2011. do isplate,

- 62,86 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 65,50 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 77,20 EUR od 28. srpnja 2011. do isplate,

- 81,26 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- 64,34 EUR od 28. rujna 2011. do isplate,

- 64,13 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 63,38 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 66,44 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- 71,04 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 71,05 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 68,70 EUR od 2. travnja 2012. do isplate,

- 70,00 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 71,37 EUR od 24. svibnja 2012. do isplate,

- 70,41 EUR od 22. lipnja 2012. do isplate,

- 69,28 EUR od 21. srpnja 2012. do isplate,

- 67,59 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

- 63,40 EUR od 14. rujna 2012. do isplate,

- 67,86 EUR od 17. listopada 2012. do isplate,

- 70,06 EUR od 19. studenoga 2012. do isplate,

- 69,11 EUR od 18. prosinca 2012. do isplate,

- 63,36 EUR od 17. siječnja 2013. do isplate,

- 65,71 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- 67,44 EUR od 19. ožujka 2013. do isplate,

- 70,17 EUR od 19. travnja 2013. do isplate,

- 62,86 EUR od 14. svibnja 2013. do isplate,

- 61,01 EUR od 6. srpnja 2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. pa 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.488,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 19. siječnja 2022. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 13. lipnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011533560 kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.972,62 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate od 7 godina i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Tužiteljica je, nadalje, navela da su odredbe čl. 1, čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 7. Ugovora u dijelu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesene u istom, ali ponovljenom postupku iz kojeg potječe i presuda istoga suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. Nadalje je navela da su time nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojima se anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju. Isto tako tužiteljica je navela da, na temelju odredbe 138.a Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku, citirane presude u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle da obvezuju i sud u ovom postupku. Tužiteljica je, također, navela da je tuženik tijekom i u vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Još je navela da je na dan sklapanja predmetnog Ugovora srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,664 kn, te da se od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka stalno mijenjao shodno čemu je dolazilo do povećanja mjesečnih anuiteta tužiteljici.

2. Tužiteljica se, nadalje, u tužbi pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kojom je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Tužiteljica je navela da je istom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Budući da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, te da tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja Ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, to tužiteljica, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde niitetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Isto tako tužiteljica je navela da su nepoštene odredbe ništetne od samog početka te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo. Stoga smatra da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, vratiti tužiteljici sve što mu je ona platila povrh onoga što mu je bila dužna, odnosno dužan joj je vratiti preplaćenu razliku anuiteta i razliku prijevremeno otplaćene glavnice kredita koja je nastala kao rezultat rasta tečaja švicarskog franka. Budući da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tužiteljica je navela da tuženika potražuje povrat preplaćenih anuiteta zbog rasta tečaja švicarskog franka u iznosu od 23.949,00 kn. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi tužiteljica tražila da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovoru o kreditu broj 9011533560, u dijelovima u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te da u tim dijelovima navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica je od tuženika potraživala isplatu iznosa od 23.949,00 kn (3.178,58 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Tužiteljica je, nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 14. lipnja 2024., te istim traži da se utvrde ništetnima odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovoru o kreditu broj 9011533560, u dijelovima u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te da u tom dijelu navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Istim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika potražuje i isplatu iznosa od 2.427,13 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u izreci ove presude, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate. Na ročištu održanom 7. veljače 2025. tužiteljica je ispravila tužbeni zahtjev u pogledu potraživanja zakonskih zateznih kamata na način da kod zadnjih 6 pojedinačnih mjesečnih iznosa umjesto od 2011. treba ispravno stajati od 2013., a obzirom da su navedene godine krivo napisane.

4. Prije svega valja reći da je tužiteljica u podnesku od 14. lipnja 2024., ispravljenom na ročištu 7. veljače 2025., smanjila tužbeni zahtjev, a što se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ne smatra preinakom tužbe.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje je istaknuo prigovor zastare navodeći da je primjenom odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima te ustaljene sudske prakse, potraživanje tužiteljice zastarjelo, jer zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je istaknuo i da se kod predmetnog Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužiteljice u anuitetima, te da prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Nadalje je naveo da zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužiteljica, dok je dužnik tuženik. Tuženik je, također, naveo da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) te da podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer tužiteljica nije bila podnositeljica kolektivne tužbe, niti je na bilo koji drugi način sudjelovala u postupku povodom iste, a uz to da kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom tuženik smatra da je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a prema kojom se jedino može zaključiti da je u nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja. Tuženik je, također, naveo da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Naveo je i da je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužiteljica kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Tuženik je još naveo da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Tuženik je nastavno naveo da je kredit zatvoren 22. kolovoza 2013., te da je u potpunosti konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao.

6. U odgovoru na tužbu u odnosu na odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tuženik je naveo da je odredbom čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje je naveo da u Ugovoru o kreditu anuitet nije izražen u kunama, niti je navedeno da se kredit otplaćuje u kunama već je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu, te da su u otplatnoj tablici sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Nadalje, je istaknuo da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Još je naveo i da je u odredbi čl. 12.9. Ugovora o kreditu tužiteljica izjavila da je upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te je potvrdila da ju je tuženik, informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Dodao i da su navedene odredbe jasne, te da su unesene u Ugovor o kreditu na uočljivim mjestima. Tuženik je nastavno ukazao da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, te da je nelogično i neživotno da nije znala za rizik. Tuženik je isto tako naveo da je prije sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica od strane zaposlenika tuženika mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, te smatra da je tužiteljica o mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bila upoznata i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, odnosno da joj nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali da na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Tuženik je pojasnio da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa smatra je tužiteljica imala saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Tuženik, nadalje, smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu tužiteljici bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da stoga ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Tuženik je dodao i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naveo je i da je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Osim toga, tuženik je naveo da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika. Tuženik je istaknuo i da je tužiteljici bilo razumljivo da se isplata i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je ista mogla shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će joj visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, pri čemu je napomenuo da tužiteljici dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Smatra da je tužiteljica imala mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te da je dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila neku drugu valutu, a s obzirom na to da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula na način da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužiteljice u slučaju devalvacije tečaja CHF. Dakle, tuženik smatra da banke, a ni tuženik, nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, te da se stoga takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

7. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 9011533560 od 13. lipnja 2006. (str. 7-10 spisa), presliku potvrde javne bilježnice Marije Baković broj OU-1019/2006 od 16. lipnja 2006. (str. 11 spisa), presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (str. 12-13 spisa), presliku plana otplate (str. 14-15 spisa), presliku pregleda uplata po kreditu na dan 15. ožujka 2021. (str. 16-18 spisa), presliku knjigovodstvene kartice (str. 19-31 spisa), presliku objave Hrvatske narodne banke od 25. kolovoza 2006. (str. 45 spisa), presliku članka Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (str. 77-89 spisa), presliku članka Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse (str. 90-98 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (str. 58-64 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 106-107 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 7. veljače 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud nalazi konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim kako je to navedeno u izreci ove presude.

10. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i otplata kredita CHF. Stoga su sporni kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

11. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu 9011533560 od 13. lipnja 2006. (stranice 7-10 spisa; dalje: Ugovor o kreditu) da je tužiteljica kao korisnica kredita isti sklopila s tuženikom kao kreditorom. Nadalje je utvrđeno da je tuženik tim Ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 21.972,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje, te koja se obračunavala u CHF i koja je bila sadržana u anuitetima i dospijevala na naplatu zajedno s njima (čl. 4. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da je u odredbi čl. 7. st. 2. Ugovora ugovoreno da se kredit i kamate otplaćuju u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Također je utvrđeno da je kao namjena kredita ugovorena kupnja vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu). Ovdje još valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

12. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnome navela da je s tuženikom 2006. zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje automobila, te misli da je kredit u protuvrijednosti u kunama iznosio negdje oko 100.000,00 kn, a kredit je podigla uz valutnu klauzulu u valuti CHF. Nadalje je navela da je o uvjetima kredita razgovarala s djelatnicima auto salona, a onda je išla i u poslovnicu tuženika u King Crossu. Za kredit uz valutnu klauzulu u CHF se odlučila jer su joj to predložili u banci, te su oni to nudili u to vrijeme. Također je navela da nije tražila kredit u drugoj valuti nakon što su joj ponudili kredit uz valutnu klauzulu u CHF, niti su joj u banci bilo što drugo nudili. Isto tako je navela da tada nije smatrala da je kredit uz valutnu klauzulu u CHF rizičan jer su se u to vrijeme uobičajeno dizali krediti u toj valuti, a djelatnik tuženika joj nije ništa govorio o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Isto tako je navela da su rate kredita tijekom otplate kredita značajno porasle, te je ona osobno otplaćivala kredit i otplatila ga je kako je bilo dogovoreno. Navela je i da je sredstvima predmetnog kredita kupila automobil Honda, te nikada nije taj automobil koristila za bilo kakve poslovne svrhe, nego ga je koristila za svoje osobne potrebe. Iskazala je i da je Ugovor o kreditu ovjerila i kod javnog bilježnika, ali on joj nije ništa govorio o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Navela je i da je banka sastavila Ugovor o kreditu, te da ona nije mogla utjecati ni na bilo koju odredbu istog. Kada su rate počele rasti usmeno se obraćala banci interesirajući se zašto rate rastu ali su joj samo odgovorili da je to zbog rasta tečaja CHF. Konačno je navela da je Ugovor o kreditu pročitala prije nego što ga je potpisala.

13. Sud je kao životan, logičan i uvjerljiv prihvatio iskaz tužiteljice u bitnim dijelovima u kojima je isti sukladan s Ugovorom o kreditu i financijskim vještačenjem.

14. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pri tome valja reći da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica prilikom zaključivanja istog imala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. t. 1. ZZP-a određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila. Nadalje je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila tužiteljica kao fizička osoba, te da nigdje u Ugovoru nije navedeno da bi isti bio zaključen u tužiteljičine poslovne svrhe, dok je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita nije nikada koristila za bilo kakve poslovne svrhe, nego ga je koristila za svoje osobne potrebe.

15. Nadalje, valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

17. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem, u smislu odredbe čl. 3. t. 2. ZZP-a, zaključila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 21.972,62 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, iz izvedenih dokaza i to prije svega iz niže navedenog financijskog vještačenja je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, dok tuženik, nije dokazao drugačije. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti joj pažnju na rizik promjene tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti joj da takvim odredbama prigovori, dok tuženik nije dokazao da bi isto učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

19. Nadalje, valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

20. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 1. i čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata kredita švicarski franak, te je stoga odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

22. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu razlike između iznosa koji bi tužiteljica platila po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platila tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

23. Radi utvrđenja visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da su stranke 13. lipnja 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 9011533560 na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 21.972,62 CHF po tečaju CHF koji je na dan isplate kredita iznosio 4,673048. Nadalje je navela da je kredit isplaćen 16. lipnja 2006. te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,50% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema Planu otplate bilo je 31. srpnja 2006. u iznosu od 315,75 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.475,51 kn, te slijedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Vještakinja je, nadalje, utvrdila da su se u promatranom razdoblju kamatne stope iznosile 5,50% godišnje do 31. srpnja 2007., 6,50% godišnje do 31. siječnja 2008. i 7,45% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužiteljice se mijenjao od inicijalnih 315,75 CHF do 332,76 CHF. Ujedno je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF oscilirao te vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju preplatu korisnika kredita. S obzirom na to da je tužiteljica plaćanja vršila u kunama, a od 1. siječnja 2023. EUR je službena valuta u Republici Hrvatsko vještak je izvršio izračune i u EUR prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR određenom na temelju Odluke o objavi uvođenja EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan EUR. Izračun pozitivnih razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR dan je u tabeli. Stoga je vještakinja mišljenja da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužiteljice, visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 2.427,13 EUR (18.287,21 kn).

24. Sud je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti stručan, jasan i argumentiran, pri čemu je sud imao u vidu da stranke u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu predlagale provođenje daljnjih dokaza. Naime, tuženik je na ročištu održanom 17. listopada 2024. naveo da ne predlaže da se vještakinja sasluša jer matematički izračun nije sporan, a pored toga stranke su na ročištu održanom 7. veljače 2025. odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

25. Ovdje valja reći da tuženik nije dokazivao da bi tužiteljica tijekom otplate kredita pojedine anuitete plaćala manje za vrijeme pada tečaja (tzv. negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja.

26. Slijedom navedenog utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula vezana u CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.427,13 EUR (pozitivna preplata zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita), te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici navedeni iznos.

27. Imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio tužiteljici prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužiteljici na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose navedene u t. II. izreke ove presude od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa tuženiku, a sukladno Tabeli koja je sastavni dio zaključka nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković, dipl. oec. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. je određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004.), a nakon toga sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

28. Ovdje valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za potraživanje tužiteljice. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu koji se vodio kod Trgovačkog suda pod poslovnim brojem P-1401/2012 u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara ponovno počela teći pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba podnesena 19. siječnja 2022., razvidno je da predmetno potraživanje s osnova preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nije zastarjelo jer do dana podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka je donesena na temelju odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni troškovniku strankea, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa), po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.; dalje: ZSP).

30. Tako je tužiteljici odmjeren trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.250,00 EUR, a isti se odnosi na sastavljanja tužbe od 19. siječnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 14. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 13. srpnja 2022., 17. veljače 2025. i 7. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u iznosu od 250,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 39,12 EUR, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR. Stoga su tužiteljici ukupno priznati troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.488,20 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 27. veljače 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj. Nikši Đuriću

2. Tuženiku po odvj. Petri Vatavuk