REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5705/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: VA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ivani Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, Šetalište A. K. Miošića 3 B, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 28. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja i tužiteljeve opunomoćenice te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, broj: 628-50-3355137, sadržajno potvrđenog 22. ožujka 2006. po javnoj bilježnici VAC, [adresa], pod brojem OU-487/2006, koji je sklopljen između tužitelja VA, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora i to u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji je vrijedio na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.604,22 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekući i to na iznos:

- 0,32 EUR od 3. lipnja 2006. do isplate,

- 6,01 EUR od 21. studenoga 2008. do isplate,

- 8,04 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 9,50 EUR od 21. veljače 2009. do isplate,

- 10,16 EUR od 17. ožujka 2009. do isplate,

- 8,46 EUR od 21. travnja 2009. do isplate,

- 8,82 EUR od 19. svibnja 2009. do isplate,

- 5,99 EUR od 17. lipnja 2009. do isplate,

- 3,91 EUR od 22. srpnja 2009. do isplate,

- 4,46 EUR od 26. kolovoza 2009. do isplate,

- 5,56 EUR od 17. rujna 2009. do isplate,

- 5,46 EUR od 17. listopada 2009. do isplate,

- 4,36 EUR od 17. studenoga 2009. do isplate,

- 6,44 EUR od 19. siječnja 2010. do isplate,

- 8,11 EUR od 17. veljače 2010. do isplate,

- 10,48 EUR od 17. veljače 2010. do isplate,

- 9,93 EUR od 17. ožujka 2010. do isplate,

- 13,15 EUR od 17. travnja 2010. do isplate,

- 12,54 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate,

- 13,73 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate,

- 24,04 EUR od 17. srpnja 2010. do isplate,

- 21,92 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 28,40 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 26,16 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 22,56 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 30,16 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 39,83 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 32,98 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 35,38 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- 32,33 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 32,88 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 45,84 EUR od 3. lipnja 2011. do isplate,

- 47,10 EUR od 6. srpnja 2011. do isplate,

- 57,80 EUR od 5. kolovoza 2011. do isplate,

- 52,25 EUR od 7. rujna 2011. do isplate,

- 46,18 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- 45,26 EUR od 8. studenoga 2011. do isplate,

- 44,80 EUR od 8. prosinca 2011. do isplate,

- 47,68 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 50,19 EUR od 3. veljače 2012. do isplate,

- 50,53 EUR od 9. ožujka 2012. do isplate,

- 48,79 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 49,96 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 50,77 EUR od 6. lipnja 2012. do isplate,

- 49,42 EUR od 12. srpnja 2012. do isplate,

- 49,77 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 48,76 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 46,57 EUR od 12. listopada 2012. do isplate,

- 48,90 EUR od 17. studenoga 2012. do isplate,

- 50,02 EUR od 8. prosinca 2012. do isplate,

- 49,24 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 44,84 EUR od 9. veljače 2013. do isplate,

- 48,58 EUR od 12. ožujka 2013. do isplate i

- 48,90 EUR od 12. travnja 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.387,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana 8. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu, broj: 628-50-3355137, od 21. ožujka 2006., sadržajno potvrđenog 22. ožujka 2006. po javnoj bilježnici VAC, [adresa], pod brojem: OU-487/2006 (dalje: Ugovor), parnične stranke su ugovorile mjesnu nadležnost ovoga suda. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, su 21. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 628-50-3355137, javnobilježnički potvrđenog sadržaja 22. ožujka 2006., na temelju kojega je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 15.411,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u roku 84 mjeseca, koji kredit se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća po otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 1., 4. i 7. Ugovora). Radilo se o kreditu radi kupovine automobila putem MCR-Mazda d.o.o. U čl. 2. je ugovorena kamata na kredit koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,95%. Iz plana otplate po predmetnom kreditu proizlazi da je tužitelj bio u obvezi mjesečno uplatiti iznos 224,75 CHF. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita tuženik nije tužitelja, kao potrošača, informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule. Također u vrijeme ugovaranja kredita tečaj CHF bio je puno niži, te je bilo za očekivati njegov rast, odnosno njegov rast je bio izvjestan i očekivan, a što je tuženik bio dužan predvidjeti i što mu je bilo i moralo biti poznato. Iako je u početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate bio relativno stabilan, naglo je počeo rasti tečaj od 2008. g. do travnja 2013. U ovom slučaju radilo se o ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nije mogao niti predvidjeti da bi mu anuitet toliko porastao, s obzirom na nagli porast tečaja CHF, slijedom čega tužitelj nije niti mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi za njega iz toga proizašle. Tuženik, unatoč takvim ništetnim i nepoštenim odredbama Ugovora je u razdoblju 30. travnja 2006.-14. travnja 2013., osim što je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, jednostrano je mijenjao visinu mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, slijedom čega je tužitelj plaćao veći iznos od onog koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita. Na temelju tako ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je od tužitelja naplatio iznos 2.302,74 EUR / 17.349,99 HRK više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet obračunat prema tečaju CHF na dan podizanja kredita koji je 21. ožujka 2006. iznosio 4,678541 HRK za 1 CHF, slijedom čega tužitelj ima pravo na isplatu novčanog iznosa na ime tečajnih razlika, za koji pridržava pravo specifikacije nakon izvedenog financijskog vještačenja. Ovakvim postupanjem, odnosno ugovaranjem valutne klauzule sukladno citiranom čl. Ugovora, pored ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci Banke, koje ugovaranje je također ništetno, te radi činjenice da tužitelj zasigurno ne bi sklopio takav Ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću da mu anuitet toliko naraste, tužitelj je doveden u neravnopravan položaj te je tuženik postupio i protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a. Nadalje, tužitelj kao slabija ugovorna strana na temelju opisane formulacije nije mogao znati niti predvidjeti kolika će biti pored visine kamatne stope i visina glavnice odnosno anuiteta, s obzirom da je riječ o ugovornoj odredbi čiji je sadržaj i značenje te mogućnost i posljedice promjena isključivo poznat tuženiku, kao kreditoru, kao jačoj ugovornoj strani, dok tužitelj, kao prosječan potrošač, u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, tužitelju kao potrošaču nije bio niti mogao biti razumljiv niti jasan njezin sadržaj, slijedom čega se radi o nejasnoj, nerazumljivoj i nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81.-84. ZZP (Narodne novine, br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a koje su sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. Upravo iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovoranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., u postupku koji je vođen po kolektivnoj tužbi u odnosu, među inim i na tuženika, u razdoblju 1. studenoga 2004.-31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju 1. siječnja 2004.-6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a 7. kolovoza 2007.-31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Iz navedene presude proizlazi da je upravo tuženik u vremenskom razdoblju koji obuhvaća i sklapanje Ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku, odnosno 21. ožujka 2006. povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Vezanost suda za presudu donesenu po navedenoj kolektivnoj tužbi proizlazi iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 14/19.) koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a isto je određeno i odredbom čl. 138.a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača, iz koje proizlazi da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. S obzirom da se u ovom slučaju radilo o odredbi Ugovora koja nije bila jasna i razumljiva, ista podliježe testu poštenosti, slijedom čega se u ovom slučaju ne primjenjuje zabrana ispitivanja poštenosti iz čl. 84. ZZP-a. Slijedom navedenog, a obzirom da ništetnost ugovorne odredbe u ovom slučaju djeluje od trenutka sklapanja Ugovora tužitelj je na temelju takve odredbe u razdoblju 30. travnja 2006.-14. travnja 2013. preplatio iznos 2.302,74 EUR / 17.349,99 HRK te ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF u vrijeme korištenja kredita, sve uvećano sa zateznim kamatama, sukladno čl. 323. st. 1. i 1111. ZOO-a, a u svezi zateznih kamata čl. 1115. i 29. st. 1. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji je vrijedio na dan dospijeća te posljedično isplatu iznosa 2.302,74 EUR / 17.349,99 HRK sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 1. srpnja 2024. (list 80-82) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, valutne klauzule u CHF i posljedično isplatu iznosa 1.604,22 EUR sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog iznosa, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Raspravnim rješenjem od 18. rujna 2024. (list 124 i 125) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 1. srpnja 2024., premda se je tuženik protivio istom u smislu postavljenog zahtjeva glede tijeka zateznih kamata na pojedine mjesečne anuitete. To stoga što je tužitelj prvotno u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 2.302,74 EUR pa je tek po izvedenom financijskom vještačenju tužitelj mogao odrediti visinu istog zahtjeva i to u iznosu 1.604,22 EUR kao i tijeka zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose razlika anuiteta, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. , 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. U odgovoru na tužbu, koji je podnesen 19. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 34), se navodi da tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotno stajalište, tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost određenih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je poglavito utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Istovjetne odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. g. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Institut valutne klauzule u Republici Hrvatskoj je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen, kako od strane banaka, tako i potrošača. Također, osim što je tuženik prije sklapanja Ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira sklapanja predmetnog Ugovor o kreditu, dao tužitelju sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i sadržajno potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo ima li isti pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-575/16. Zbog svega navedenog, tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju istog tečaja. Temeljem čl. 96. ZZP iz 2007. g., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste odredbe, odnosno o nepostojanju pregovora govori se u onim slučajevima u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U ovom slučaju, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev Ugovor nije bio tzv. ''uzmi ili ostavi'', već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u HRK ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14). Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije CHF, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije CHF, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje CHF u odnosu na HRK u oba smjera. Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19. st. 3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog Zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka, kao vjerovnika (tuženika), nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni Ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju možebitne zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO-a, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način određen tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni Ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koji uređuju njegovo poslovanje i u skladu s propisima Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke o troškovima postupka.

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje 31. ožujka 2006. -1. lipnja 2023. (list 10-15), otplatni plan od 22. ožujka 2006. (list 16-19), otplatni plan od 1. lipnja 2023. (list 20-24), Ugovor o kreditu, broj: 628-50-3355137, od 21. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 22. ožujka 2006. (list 25-29), tužiteljev zahtjev upućen tuženiku, od 17. svibnja 2023. (list 30 i 31), zahtjev za kredit, od 21. ožujka 2006. (list 43) i tuženikove Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju 1. siječnja-31. ožujka 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (EUR i CHF) (list 44-46) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 4. lipnja 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 68-72) te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 28. siječnja 2025. (list 134 i 135).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem u Rijeci 21. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 628-50-3355137, kao i da je javnobilježnički potvrđen sadržaj istoga 22. ožujka 2006.

Sporna je ništetnost uglavka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 628-50-3355137, od 21. ožujka 2006., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 22. ožujka 2006. (list 25-29), utvrđeno je da je isti sklopljen u Rijeci između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita, u svezi kredita u iznosu 15.411,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.); glede kamatne stope ugovorena je redovna kamata od 5,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.); ugovorena je naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (čl. 4.); ugovorena je namjena: MCR-Mazda d.o.o.-kredit za kupnju rabljenih vozila (čl. 6.) i glede načina otplate ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2006. i uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke (čl. 7.).

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 28. siječnja 2025. (list 134 i 135), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod tuženika podigao predmetni autokredit, vezan uz CHF, uz početnu fiksnu kamatnu stopu koja se tijekom otplatnog razdoblja mijenjala. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio tijekom 2013. godine. Predmetnim kreditom je tužitelj kupio osobni automobil marke Mazda, tip 323 F, isključivo za vlastite potrebe, dakle, isto vozilo nije koristio za komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužitelj je isključivo otplaćivao anuitete predmetnog kredita i to putem trajnog naloga. Odnosni auto salon, u kojem je tužitelj odlučio kupiti navedeno vozilo, je tužitielju preporučalo tuženika kao kreditora, koji je za predmetnu vrstu kupoprodaje navedenog vozila imao isključivo u ponudi kredit vezan uz CHF. Ovlaštena osoba tuženika nije informirala tužitelja o sadržaju i značenju ugovornih odredbi te o posljedicama istih. Nije bilo mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, a tužitelj nije niti znao za istu mogućnost niti je isto htio učiniti. Naime, tužitelj je namjeravao kupiti osobni automobil te je očekivao da će uvjeti biti onakvi kako su i dogovoreni. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije znao za značenje pojma "valutna klauzula". Nadalje, nitko od ovlaštenih osoba nije tužitelju razjasnio niti ga je upozorio na valutni rizik, odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mi je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prije nego je tužitelj potpisao-sklopio Ugovor, tužitelj je isti pročitao i to letimično, dakle usredotočio se je na pojedine ugovorne odredbe te su mi iste bile jasne i razumljive. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije znao da je moguće da u ovom slučaju mjesečni anuitet s početnog iznosa 1.050,00 HRK s vremenom se poveća od iznosa 1.800,00 HRK, jer da je tužitelj za isto znao, zasigurno ne bih sklopio Ugovor.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 4. lipnja 2024. (list 68-72), utvrđeno je da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak je mišljenja da:

- isplaćeni iznos kredita od 15.411,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 71.643,41 HRK;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.485,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 70 i 71);

- razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.604,22 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 70 i 71) i

- razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2006.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi ukupno -118,95 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 70 i 71).

11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito nisu prihvaćeni tuženikovi dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta od 7. ožujka 2024. (list 56 i 57) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok je odbijen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem odnosne javne bilježnice VAC, [adresa], jer isto nije potrebito (toč. II.), pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji, kao niti sudska praksa na koju se poziva. Nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje VAC, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, dok ista javna bilježnica obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da ista niti ne može biti upoznata s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imala neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok je isti dokaz predložen radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da je isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

13. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što ovdje nije slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

14. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje osobnog automobila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

15. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelja najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba predana 8. lipnja 2023., kao i s obzirom na postavljen zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) je stoga utvrđena ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. Izreke presude.

19. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu 1.604,22 EUR, pa stoga tužitelj zahtijeva tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana nakon dana plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju kada tuženik glede iste tražbine nije istaknuo prigovor radi prebijanja niti protutužbeni zahtjev za isplatu istoga, tada tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariju takvu isplaćenu tražbinu 19. prosinca 2008. (list 70), dok je tužba podnesena 8. lipnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu, s obzirom na odgovor na tužbu koji je podnesen 19. veljače 2024.

21. S obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem, tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 1. srpnja 2024. (list 80-82), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 29. veljače 2024., 24. lipnja 2024., 1. srpnja 2024. i 1. listopada 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 7. ožujka 2024., 18. rujna 2024. i 28. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR te sastava podnesaka od 1. ožujka 2024. i 15. studenoga 2024., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), te zastupanja na ročištu 5. studenoga 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.750,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (437,50 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim nije priznat trošak-materijalni trošak pristupa na ročište 28. siječnja 2025. u zahtijevanom iznosu 185,72 EUR (Tbr. 49. u svezi 50. OT) niti je priznat trošak zastupanja na ročištu 15. srpnja 2024. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR uvećanom za PDV 25% jer isto nije niti održano, niti je priznat trošak sastava podneska od 12. ožujka 2024. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR uvećanom za PDV 25% jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.387,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

24. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 20. ožujka 2024. i 31. srpnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 7. ožujka 2024., 18. rujna 2024. i 28. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 5. studenoga 2024. u zahtijevanom iznosu 50,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (312,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.562,50 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.