Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-6/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik iz Nove Gradiške, protiv tuženika G.T. Trade d.o.o., OIB: 27976544334 iz Splita, Spinčićeva 2/D, kojeg zastupa punomoćnik Boran Gošek, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-9/2023-22 od 13. studenog 2023., na sjednici vijeća 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Pr-9/2023-22 od 13. studenog 2023. u točki I izreke za iznos od 10.815,58 eura sa zateznim kamatama, u točkama II,III, IV izreke te u točki V izreke za iznos od 9.565,73 eura sa zateznim kamatama.

II Preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I izreke za iznos od 1.418,14 eura (preko iznosa od 10.815,58 eura do iznosa od 12.233,72 eura) sa zateznim kamatama te u točki V izreke za iznos od 1.892,30 eura (preko iznosa od 9.565,73 eura do iznosa od 11.458,03 eura) sa zateznim kamatama, te sudi:

„ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.418,14 eura sa zateznim kamatama te zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.892,30 eura sa zateznim kamatama.“

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak u povodu žalbe u iznosu od 63,00 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje isplati iznos od 12.233,72 eura/92.174,96 kn[1] sa zateznim kamatama od 7. studenog 2016. do isplate. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime tuđe pomoći i njege isplati iznos od 1.443,41 eura/10.800,00 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime troškova liječenja isplati iznos od 172,54 eura/1.300,00 kn sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2016. do isplate. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime izgubljene zarade za vremensko razdoblje od 15. travnja 2016. do 23. prosinca 2016. isplati iznos od 9.944,50 eura/74.926,81 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te je u točki V izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 11.458,03 eura/86.330,54 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Točkom VI. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 889,24 eura / 6.699,98 kn na ime troškova liječenja i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na taj iznos, kao i s dijelom zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose: na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje od 15. travnja 2016. do 7. studenog 2016., na ime tuđe pomoći i njege od 15. travnja 2016. do 13. studenog 2023., na ime troškova liječenja od 15. travnja 2016. do 11. prosinca 2016., na ime izgubljene zarade od 15. travnja 2016. do 13. studenog 2023.

2. Protiv te presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući dosuđujući dio, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu.

6. Sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja 14. travnja 2016. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu tesara te da je bio upućen na rad u Njemačku, s time da je obavljao i druge poslove i radne zadatke po nalogu nadređenih na radilištu. Utvrđuje da je do nesreće došlo kada je tužitelj raspoređen da ide utovariti željezo na kamion koji je poslan u njihov radni prostor kako bi se uklonio građevinski materijal koji je bio krivo istovaren i koji im je smetao na radilištu u obavljanju njihovih radova, te da je s njim na utovaru bio i KE. Nadalje, utvrđuje da to nije bio prvi put da su radnici tuženika obavljali ove radne zadatke koji nisu ulazili u njihov djelokrug rada jer je za to bio zadužen drugi podizvođač, da kamion koji je obavljao utovar nije bio u vlasništvu tuženika, te da je vozač kamiona bio zaposlenik drugog podizvođača. Također, utvrđuje da je tužitelj na uobičajeni način obavljao taj posao u trenutku štetnog događaja te da su djelatnici tuženika te poslove obavljali na način da bi jedan radnik uvijek stajao pokraj kamiona i "kopčao" građevinski materijal, dok je drugi radnik bio na samom kamionu jer je bilo potrebno zakačiti, odnosno otkačiti taj isti materijal ovisno o tome je li se radio utovar ili istovar. Utvrđeno je da je tužitelj bio na kamionu prilikom obavljanja utovara te je u jednom trenutku košara za teret kojom se upravlja iz kamiona skrenula u pogrešnom smjeru, ulijevo, umjesto udesno gdje se nalazio teret, udarila u tužitelja uslijed čega je pao s kamiona i zadobio ozljede.

7. Slijedom takvih utvrđenja, zaključak je suda prvog stupnja da tuženik odgovara za naknadu predmetne štete tužitelju u primjeni čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine br. 93/14, 127/17-dalje:ZR) i čl. 25. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 71/14, 118/14, 154/14-dalje:ZZR) s obzirom na utvrđenje da je tužitelj kao radnik izvršavao radne zadatke koje mu je povjerio neposredno nadređeni u procesu rada koji je bio uobičajen, a radne zadatke obavljao je na uobičajeni način kako su to činili i drugi radnici tuženika, pri čemu nije utvrđeno da bi predmetna šteta bila posljedica više sile, niti da je ista nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika, odnosno treće osobe.

8. Na temelju provedenog medicinskog vještačenja po vještaku dr. Hrvoju Palenkiću, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj zadobio ozljede puknućem tetive mišića supraspinatusa desno, što je teška tjelesna ozljeda, te nagnječenjem prsnog koša, a što je laka tjelesna ozljeda, pri čemu je tužitelju ozljeda puknućem tetive (S. 46.0) priznata ozljedom na radu rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 20. rujna 2016., te zaključuje da je tužitelju zbog pretrpljene ozljede na radu u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, pa je primjenom odredbe čl. 1100 st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje: ZOO) ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 12.233,72 eura, odnosno pojedinačno po kriteriju fizičkih boli smatra pravičnom naknadu u iznosu od 4.411,71 eura, po kriteriju straha iznos od 4.338,04 eura, po kriteriju smanjenja životne aktivnosti iznos od 2.986,26 eura, te u odnosu na naruženost iznos od 497,71 eura, cijeneći intenzitet i trajanje straha, fizičkih bolova i smanjenja životne aktivnosti, te stupnja naruženosti utvrđenih rezultatima vještačenja.

9. Pored toga, primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju naknadu imovinske štete na ime troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.433,41 eura te troškova liječenja u iznosu od 172,54 eura, s time da je kamata na neimovinsku štetu dosuđena od podnošenja tužbe primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a, dok je u odnosu na imovinsku štetu s osnova troškova tuđe pomoći i njege kamata dosuđena od presuđenja do isplate, a u odnosu na troškove liječenja od dana nastanka tog troška.

10. Također, prihvaćanjem rezultata financijskog vještačenja sud prvog stupnja utvrđuje razliku između isplaćene naknade za razdoblje dok je tužitelj bio na bolovanju i plaće koju je prethodno primao u iznosu od 9.944,50 eura pa primjenom odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a dosuđuje tužitelju izgubljenu zaradu u navedenom iznosu, sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

11. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22-dalje: Tarifa).

12. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u svojoj odluci dao jasne i obrazložene razloge o svim odlučnim činjenicama koji međusobno nisu u suprotnosti, kao ni stanju spisa, a ujedno prvostupanjski sud je provedene dokaze ocijenio prema čl. 8. ZPP-a na kojoj temelji svoju ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

12.1. Tuženik sadržajem žalbe neosnovano upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 315. st. 3. ZPP-a. Tuženik naime navodi da je u ponovljenom postupku došlo do izmjene raspravnog suca te je na prijedlog tuženika prvostupanjski sud odlučio provesti sve izvedene dokaze, međutim da u postupku nisu saslušani svjedoci NE i FE uz obrazloženje da inzistiranje na njihovom saslušanju dovodi samo do odugovlačenja postupka te da stoga primjenom čl. 315. st. 2. i čl. 377. st.2. ZPP-a nisu ponovno saslušavani. Smatra da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz ponovnim saslušanjem navedenih svjedoka jer je u postupku donio rješenje od 23. ožujka 2023. kojim je odredio njihovo ponovno saslušanje. Međutim, suprotno shvaćanju tuženika, prvostupanjski sud je pravilno u primjeni čl. 315. st. 3. ZPP-a u postupku odlučio da neće ponovno saslušavati navedene svjedoke raspravnim rješenjem od 13. rujna 2023. i nastavno pročitao njihove iskaze, a za to je naveo jasne i opravdane razloge u toč. 6. obrazloženja prvostupanjske presude, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud.

13. Prvostupanjski sud je pravilno u primjeni odredbe čl. 111. st. 1. ZR-a i čl. 25. ZZR-a utvrdio da tuženik kao poslodavac odgovara za predmetnu štetu tužitelju.

13.1. Prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

13.2. Odredbom čl. 25. st. 1. ZZR-a propisano je da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a sukladno stavku 2. citiranog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

14. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude u pogledu osnova odgovornosti, tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o isključivoj odgovornosti tuženika za predmetnu štetu tužitelju, ukazujući na sadržaj policijskog Izvješća od 27. svibnja 2016. iz kojeg proizlazi da je do nesreće došlo zbog nespretnosti tužitelja, kao i da za predmetnu štetu odgovara treća osoba, citirajući sadržaj iskaza tužitelja i svjedoka FE i ČE, ukazujući da su zbog inertnosti vozača kamiona radnici tuženika morali biti na samom kamionu kako bi se obavio utovar/istovar, a da je to bio posao vozača kamiona. Smatra da je i nastanak štetnog događaja prvostupanjski sud pogrešno utvrdio, temeljeći svoje utvrđenje na iskazu tužitelja i svjedoka koji nisu neposredni očevici nesreće, a da je sadržaj policijskog Izvješća u kojem se navodi da je do nezgode došlo zbog nespretnosti tužitelja prvostupanjski sud propustio cijeniti.

14.1. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno na temelju sadržaja iskaza tužitelja utvrdio način nastanka predmetne nesreće zbog udara košare za teret u tužitelja, koji je posredno potvrđen sadržajem iskaza svjedoka NE, neposredno nadređenog tužitelju, pri tome pravilno cijeneći i okolnost da je tužitelj na uobičajeni način obavljao predmetni utovar i da je takve poslove već prethodno obavljao. Tuženik nadalje neosnovano otklanja svoju odgovornost za predmetnu štetu uz tvrdnju da za predmetnu štetu odgovara treća osoba koja je taj posao trebala obaviti, a ne tužitelj, s obzirom da svjedok FE, radnik tuženika, potvrđuje da je prilikom takvog utovara jedan radnik tuženika stajao na kamionu i da su o tome saznanja imali i njihovi nadređeni, što uostalom proizlazi i iz sadržaja iskaza svjedoka ČE na koji tuženik upire u žalbi, dok nije utvrđeno, niti tuženik tvrdi da bi svojim radnicima zabranio da se penju na kamion (jer je to zadatak vozača kamiona), te je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je šteta nastala u okviru obavljanja danog radnog zadatka, u radnom procesu. Nastavno tome, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da sadržaj policijskog Izvješća od 27. svibnja 2016., koje je nazvano Kratko priopćenje (list 146 spisa), u kojem je navedeno da se oštećenik pomakao korak u nazad i spotaknuo se preko stranice teretnog vozila, ne daje dovoljno elemenata za zaključak da bi tužitelj pridonio nastanku štetnog događaja uslijed namjere ili krajnje nepažnje te da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu (u cijelosti ili djelomično) u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZR-a.

15. Nadalje, tuženik u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja angažiranog medicinskog vještaka dr. Hrvoja Palenkića, pri čemu osporava stručnost danog nalaza i mišljenja s obzirom da imenovani vještak nije specijalist ortoped, te da nema specifičnih znanja iz koštano-motoričnog sustava, da je mišljenje vještaka u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom Klinike u Freisingu od 24. svibnja 2016. jer da je u njoj navedeno da se radi o starijim ozljedama, kao i s obzirom na okolnost da rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 29. rujna 2016. tužitelju uslijed već postojeće ozljede nije priznata ozljeda pod šifrom M75.1. Sindrom „okretanja narukvice“ kao ozljeda na radu. Stoga da je nesporno da sindrom rotatorne manžete kod tužitelja postoji od ranije i nesporno je da se on ne može priznati ozljedom na radu i posljedice koje proizlaze iz tog sindroma ne mogu biti predmet zahtjeva tužitelja. Ukazuje da je vještak na ročištu 29. rujna 2023. pojasnio pojam sindroma rotatorne manžete koji se odnosi na tegobe i ograničenje pokreta ramena u smislu bola, slabosti i ograničenja pokreta te da je stoga očito da taj sindrom uzrokuje trajnije posljedice i da on zapravo može dovesti do smanjenja životne aktivnosti, pa smatra da nije održiv zaključak vještaka da kod tužitelja postoji smanjenje životne aktivnosti od 20% samo kao izravna posljedica nezgode i ozljede priznate kao ozljeda na radu pod šifrom MKB:S46.0.

15.1. Suprotno prethodno navedenom, pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. Palenkića utvrdio da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio rupturu rotatorne manžete, pod šifrom S.46.0., a koja ozljeda je i priznata ozljedom na radu tužitelja sukladno rješenju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 20. rujna 2016., pri čemu je vještak u ponovnom postupku usmeno obrazložio da ruptura rotatorne manžete znači puknuće tetiva, zbog koje je tužitelj i operiran, a što je bila posljedica pada tužitelja, za razliku od sindroma rotatorne manžete pod šifrom M.75.1., što predstavlja stanje bolnosti ramena. Također, utvrđeno je da uz sindrom rotatorne manžete, dakle bolnosti ramena, tužitelj može biti ograničeno radno sposoban, za razliku od rupture rotatorne manžete kod koje je radna sposobnost bitno umanjena. Iz izloženog proizlazi jasno razgraničenje rupture od sindroma rotatorne manžete. Pored toga, prema podacima u zdravstvenom kartonu tužitelja (list 344-358 spisa) nije utvrđeno da bi tužitelj od ranije imao utvrđenih ranijih ozljeda desnog ramena. Nastavno, tuženik neosnovano prigovara mišljenju vještaka da bi nalaz Klinike u Freisingu ukazivao na rupturu rotatorne manžete iz predmetnog štetnog događaja, a ne na neku raniju (stariju) rupturu jer ni podaci u zdravstvenom kartonu ne upućuju na suprotan zaključak. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio stručnim i potpunim dani nalaz i mišljenje vještaka dr. Palenkića kojim su utvrđene posljedice ozljeđivanja tužitelja u odnosu na zadobivenu ozljedu na radu rupture rotatorne manžete. Pri tome, tuženik neosnovano osporava stručnost danog nalaza i mišljenja vještaka jer je i prema ocjeni ovog suda angažirani vještak, kao specijalist opće i vaskularne kirurgije, danim nalazom i mišljenjem utvrdio bitne okolnosti mjerodavne za odmjeravanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje.

16. Daljnjim žalbenim navodima tuženik osporava visinu pravične novčane naknade odmjerenu tužitelju smatrajući je previsoko odmjerenom po svim kriterijima.

16.1. Protivno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno u primjeni čl. 1100. st. 2. ZOO-a odmjerio tužitelju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete po kriteriju fizičkih bolova, naruženja i smanjenja opće životne aktivnosti. U tom smislu, prvostupanjski sud je u dovoljnoj mjerio cijenio relevantne kvalifikatorne okolnosti, jačinu i trajanje fizičkih bolova u danom nalazu i mišljenju medicinskog vještaka prema kojem su jaki bolovi kod tužitelja trajali 7 do 8 dana, srednje jaki bolovi 30 dana, a slabi 6 mjeseci (180 dana), okolnost da je tužitelj operiran, zbog čega je bio u općoj anesteziji, te potom i na bolničkom liječenju, a provodio je i fizikalnu terapiju, te je pravilno utvrdio da tužitelju po tom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 4.411,71 euro. Nadalje, prvostupanjski sud je cijenio da je tužitelju zbog opisane ozljede zaostala smanjena opća životna aktivnosti u omjeru od 20% koja se ogleda u poremećaju opsega pokreta u desnom ramenu i posljedično tome nemogućnosti bavljenja sportom i rekreacijom i otežanom obavljanju drugih svakodnevnih aktivnosti, kraj činjenice da je u vrijeme ozljeđivanja tužitelj bio u dobi od 52 godine, te je pravilno ocijenio da tužitelju po tom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 2.986,26 eura. U odnosu na pravičnu novčanu naknadu po kriteriju naruženosti, prvostupanjski sud je cijenio da zaostali ožiljak od operativnog reza na ramenu predstavlja laki stupanj naruženja koji je povremeno vidljiv trećim osobama i pravilno odmjerio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 497,71 euro.

16.2. Međutim, djelomično su osnovane žalbene tvrdnje tuženika da odmjerena pravična novčana naknada po kriteriju straha u iznosu od 4.338,04 eura, s obzirom na konkretne okolnosti ne opravdava dosuđivanje naknade neimovinske štete u naznačenom iznosu i da je previsoko odmjerena. Pritom, imajući na umu da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj pretrpio kratkotrajni primarni strah, sekundarni strah jakog intenziteta 7 dana, strah srednjeg intenziteta 30 dana i lakog intenziteta 6 mjeseci, kao zabrinutost za ishod liječenja i moguće komplikacije, uvažavajući izmijenjene Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ocijenjeno je da tužitelju u primjeni čl. 1100. st. 2. ZOO-a opravdano pripada pravična novčana naknada u iznosu od 2.919,90 eura, dok je za više dosuđen iznos (do iznosa 4.338,04 eura) zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

16.3. U odnosu na visinu imovinske štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege, prvostupanjski sud je sukladno utvrđenju na temelju nalaza i mišljenja medicinskog vještaka o potrebi i trajanju tuđe pomoći i njege od 6 sati dnevno kroz mjesec dana, potom 4 sata dnevno tijekom 2 mjeseca, te tijekom slijedeća dva mjeseca po još dva sata dnevno, koja se sastojala u pomoći oko provođenja preporučenog liječenja, nabavke lijekova, provođenja osobne higijene i nabavke namirnica, uz pravilno danu ocjenu o cijeni sata tuđe pomoći i njege od 2,65 eura (čl. 223. st. 1. ZPP-a) te primjenom čl. 1095. st. 1. ZOO-a pravilno odmjerio naknadu štete u iznosu od 1.433,41 euro.

16.4. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 1095. st. 1. ZOO-a na ime troškova liječenja utvrdio opravdani trošak MR pretrage prema priloženom računu u iznosu od 172,54 eura, što određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

17. Također, pravilno je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a utvrdio visinu tražbine tužitelja s osnova izgubljene zarade kao razliku između naknade plaće za vrijeme bolovanja tužitelja uslijed zadobivenih ozljeda i plaće koju je ostvarivao prije ozljeđivanja radom u inozemstvu do prestanka ugovora o radu 23. prosinca 2016., sukladno rezultatima financijskog vještačenja u iznosu od 9.944,50 eura. Pri tome je, protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno prvostupanjski sud navedenu razliku utvrdio s obzirom na visinu plaće tužitelja za vrijeme upućivanja u inozemstvo, cijeneći podatke o plaći tužitelja za vrijeme upućivanja na rad u inozemstvo uz pravilan zaključak da bi tužitelj, da nije bilo ozljeđivanja, prema redovitom tijeku stvari nastavio raditi u inozemstvu. Na pravilnost takvog zaključka upućuje i sadržaj Dodatka I. ugovora o radu od 8. prosinca 2015. (list 6 spisa), u koju ispravu je prvostupanjski sud izvršio uvid, kojim su stranke u čl. 1. utvrdile da su 23. rujna 2015. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme do 23. prosinca 2015. za obavljanje poslova tesara s mjestom rada u Republici Njemačkoj, te su u čl. 2. produžile trajanje ugovora do 23. prosinca 2016. zbog povećanja opsega poslova poslodavca. Slijedom toga, suprotno shvaćanju žalitelja, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem dopunskog financijskog vještačenja na način da se visina zarade tužitelja utvrdi prema osnovno ugovorenoj plaći u iznosu od 3.800,00 kn bruto u čl. 9. Ugovora o radu na određeno vrijeme u slučaju upućivanja radnika u inozemstvo od 23. rujna 2015., imajući na umu da se tuženik istom ugovornom odredbom, između ostalog, obvezao tužitelju isplatiti i plaću te dodatke na plaću prema propisima države u kojoj radnik privremeno radi (list 9 spisa).

18. S obzirom na ishod žalbenog postupka, primjenom čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka tužitelja. Tužitelj je u odnosu na osnovu zahtjeva uspio 100%, a u odnosu na visinu 90% pa je konačni uspjeh tužitelja 95%, a tuženika 5%, slijedom čega tužitelju treba odmjeriti trošak postupka u omjeru od 90%. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupan iznos parničnog troška pripadajućeg tužitelju s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u odnosu na određeno navedene radnje sastavljanja tužbe, podnesaka i zastupanja na ročištima (toč. 41. obrazloženja prvostupanjske presude) u ukupnom iznosu od 8.038,03 eura (60.562,50 kn) koji uvećan za PDV iznosi ukupno 10.047,53 eura (75.703,12 kn) i to utvrđenje prvostupanjskog suda nije dovedeno u pitanje određenim žalbenim navodima, pa sukladno uspjehu u sporu tužitelju konačno pripada iznos od 9.042,80 eura, čemu treba pridodati trošak medicinskog i financijskog vještačenja, te putni trošak svjedoka FE u ukupnom iznosu od 522,93 eura (3.940,00 kn), slijedom čega tužitelju pripada ukupno trošak u iznosu od 9.565,73 eura.

18.1. U odnosu na troškove odmjerene tužitelju na ime troškova izbivanja iz pisarnice i putnog troška na relaciji [adresa], prema Tbr. 35., 45. i 46. Tarife u ukupnom iznosu od 887,57 eura (6.687,42 kn), osnovano tuženik prigovara da je riječ o trošku koji se ne može smatrati opravdanim u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, po ocjeni ovog suda, trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu u kojem se vodi spor. Stoga nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška koji se odnosi na trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja odvjetnika te trošak putovanja jer je to trošak koji prelazi iznos koji bi pripadao nekom od odvjetnika iz sjedišta suda, te nije riječ o potrebnom trošku. Slijedom svega navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odmjeren preko iznosa od 9.565,73 eura (do iznosa od 11.458,03 eura) je trebalo odbiti kao neosnovan.

19. Iz tih razloga je na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

20. Tuženik je u žalbenom stadiju uspio 5% pa mu sukladno tome pripada trošak žalbenog postupka za sastavljanje žalbe (Tbr. 10 toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br.138/23) i sudske pristojbe na žalbu razmjerno iznos od 39,00 eura i 24,00 eura, dok je za više zatraženo zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.

21. Presuda suda prvog stupnja u točki VI izreke nije pobijana žalbom te ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović