Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1747/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u građansko pravnoj stvari tužiteljice ĐČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-440/2023-33 od 22. listopada 2024., 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-440/2023-33 od 22. listopada 2024. u točki I. te točki II. izreke do iznosa od 818,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok se djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika citirana presuda preinačuje u točki II izreke na način da se zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu za iznos od 468,78 eur odbija.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 566,05 eura, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.287,53 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 566,05 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) sadržane u Ugovoru o kreditu u CHF od **.**.2006.

6. Neosnovano se tuženik žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

8. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i prednika tuženika Međimurske banke d.d. Čakovec sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) te da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao odnosno povećavao, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

9. Sporna je ništetnost valutne klauzule te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa, kao i zastara tražbine.

10. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača pa imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 pravomoćnom utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost valutne klauzule u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., s time da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su stranke prije sklapanja ugovora pojedinačno pregovarale na način da su tužiteljici pružene cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi mogla procijeniti da li ugovor odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima, pozivom na čl. 502.c ZPP- a, čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP/07) te čl. 81., čl.83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje:ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je spora valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna.

11. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO), zauzima stav da je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

12. Stoga pored utvrđenja na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćena razlika iznosi 566,05 eura, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama pozivom na čl. 1115. ZOO-a na svaki pojedini mjesečni iznos od 1. u sljedećem mjesecu u kojem je došlo do preplate.

13. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud cijeneći da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na utvrđenu ništetnost valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., zaključuje da do podnošenja tužbe 7. lipnja 2023. nije protekao petogodišnji zastarni rok pa otklanja prigovor zastare.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa tužiteljici dosuđuje troškove postupka u cijelosti, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa) uz trošak vještačenja.

15. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima tuženika, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane presude.

16. Naime, pravilan je stav prvostupanjskog suda o direktnom učinku pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a u ovom sporu. Naime, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.,dalje: ZZP/22) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Dakle, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

17. Budući da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ima direktan učinak u ovom sporu, s obzirom da se ista odnosi i na tuženika, zbog čega je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja o ništetnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni ugovor, s time da tuženik nije pružio nijednog dokaza da su tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o spornoj valutnoj klauzuli (naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule) prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč takvoj obaviještenosti pristala na sklapanje tog ugovora, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Naime, iz iskaz tužiteljice sud utvrđuje da joj je ponuđen već pripremljeni ugovor tako da nije imala mogućnosti mijenjati koju odredbu. Uz to da joj je od strane službenika tuženika rečeno da je to najpovoljniji kredit pa joj ugovor sa drugačijim uvjetima nije niti nuđen. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da je valutna klauzula sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena odnosno ništetna, pa su bez utjecaja na zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena nisu od utjecaja na zaključak o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Naime, riječ je o dispozitivnoj zakonskoj odredbi koja nije i ne smije biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka, a budući da je predmetnim ugovorom o kreditu sav rizik tečajnih razlika valute CHF prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, nedvojbeno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu tužiteljice kao korisnika kredita.

19. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule u CHF, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je zauzeo stav da tužiteljici pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa. Stoga je pri utvrđenju da ukupna preplata iznosi 566,05 eura, a koje utvrđenje tuženik žalbom ne osporava, prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa tužiteljici. U odnosu na tvrdnje tuženika da je sud propustio cijeniti tzv. negativne tečajne razlike, valja odgovoriti da je vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja cijenio preplatu na ime pozitivnih ali i negativnih tečajnih razlika te utvrdio razliku istih u utuženom iznosu sukladno kojem je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO/05 kada je tužiteljici dosudio zatražene zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od 1. sljedećeg mjeseca u kojem je tuženik stekao preplaćeni iznos do isplate.

20. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a.

20.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 7. lipnja 2023., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

21. S obzirom da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti, odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Međutim, osnovano tuženik ističe da je s obzirom na vrijednost predmeta spora pogrešno obračunata visina pripadajuće naknade za zastupanje tužiteljice. Naime, za sve navedene radnje primjenom Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. i 3. te Tbr. 46. Tarife pripada joj ukupno 468,75 eura (za svaku radnju 50 bodova) kao i trošak vještačenja od 350,00 eura, odnosno ukupno 818,75 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan. Protivno tvrdnjama tuženika sastav podnesaka kojima se tužiteljica očituje na navode odgovora na tužbu i nalaz vještaka, precizira tužbeni zahtjev po dostavljenoj dokumentaciji od strane tuženika te se detaljno očituje na iznesene navode tuženika kao i pristup na ročište za objavu presude su potrebne radnje u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

22. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

23. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je uspio sa neznatnim dijelom zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 2. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a)

U Rijeci 27. veljače 2025.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić