REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-4/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika TĆ zbog kaznenog djela iz članka 220. stavka 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine i drugih, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 16. siječnja 2025. broj Kv I-79/2024 (Kir-1260/2024), u sjednici održanoj 27. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se kao neosnovana žalba izručenika TĆ.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu od 16. siječnja 2025. broj Kv I- 79/2024 (Kir-1260/2024) pod točkom I. izreke utvrđeno je da je, sukladno članku 56. stavku 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/2004. - dalje: ZOMPO), udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Bosni i Hercegovini izručenika TĆ radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlaštenja iz članka 220. stavka 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (dalje: KZ BiH) i zbog kaznenog djela primanja dara i drugih oblika koristi iz članka 217. stavka 1. KZ BiH.

1.1. Pod točkom II. izreke tog istog rješenja odlučeno je da, sukladno članku 23. stavku 1. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izručenju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 1/2014. i 3/2014. - dalje: Ugovor o izručenju), izručenik TĆ ne može biti kazneno gonjen, podvrgnut izvršenju kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ili izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a koje nije predmet ovog izručenja.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik TĆ po branitelju, odvjetniku Ivanu Gržiću iz odvjetničkog društva Tus&Gržić zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, teške povrede prava na pravično suđenje, povrede prava na obranu, povrede kaznenog zakona i pogrešne primjene odredbe članka 10. stavka 2. i članka 15. stavka 1. Ugovora o izručenju te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući kako je isto u cijelosti neosnovano. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijano rješenje preinači na način da se utvrdi kako nisu ispunjene pretpostavke za izručenje TĆ [adresa] ili podredno da isto ukine i predmet vrati izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Splitu na ponovno odlučivanje.

3. Spis je, sukladno odredbi članka 81. ZOMPO-a u vezi s člankom 495. te u vezi s člankom 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP), prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je pobijanim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a zbog toga što je isto nejasno, proturječno danim razlozima te što nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno, po njegovoj ocjeni, što postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijanog rješenja o sadržaju isprava i samih tih isprava. Naime, osim tako paušalno iznesenih tvrdnji u uvodnom dijelu žalbe, u nastavku izjavljene žalbe žalitelj detaljnije ne obrazlaže i ne precizira u čemu bi se sastojala nejasnoća pobijanog rješenja, gdje se pronalazi proturječje između donesene odluke i danih razloga odnosno proturječje između onoga što se navodi u razlozima osporavanog rješenja o sadržaju isprava i samih tih isprava te u odnosu na koje odlučne činjenice nisu dani razlozi. Po ocjeni ovog suda, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, obrazloženje pobijanog rješenja sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice u ovom kaznenom predmetu, ne postoji proturječje između donesene odluke i razloga koji su dani za takvu odluku, kao što ne postoji niti proturječe između razloga koji su dani o sadržaju dostavljenih isprava i tih samih isprava pa se ispravnost odluke suda prvog stupnja može u cijelosti i s uspjehom ispitati. Stoga je, imajući u vidu prethodno navedeno, potpuno neosnovan žalbeni navod izručenika da pobijano rješenje sadrži prethodno istaknute nedostatke iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a te da je zbog takvih nedostataka navedeno rješenje u cijelosti neosnovano.

5.1. Ističući nadalje bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, ali ovaj puta iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, žalitelj navodi da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to u vidu povrede načela jednakosti oružja. Obrazlažući navedenu tvrdnju žalitelj ističe da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, dostavljanjem „Molbe za izručenje“ iznijelo svoje stavove i argumente vezano za izručenje, dok izručeniku nije dana mogućnost očitovati se na navedeno s obzirom da on i njegov branitelj tu zamolbu nisu nikada službeno zaprimili, tako da ne zna što mu se točno stavlja na teret i od čega se u naravi treba braniti. Smatra da mu je na taj način istovremeno povrijeđeno i njegovo pravo na obranu jer kada je 19. kolovoza 2024. ispitan pred sucem istrage Županijskog suda u Splitu, a nakon što je priveden po raspisanoj tjeralici, tada se očitovao samo na razloge koji se odnose na eventualno određivanje istražnog zatvora, ali ne i na razloge koji se tiču osnovanosti njegovog izručenja državi moliteljici.

5.2. Međutim, niti u navedenom žalitelj nije u pravu.

5.3. Prvenstveno treba napomenuti kako sukladno odredbi članka 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2011., 76/2010. i 5/2014. - dalje: Ustav) u ovom konkretnom slučaju Ugovor o izručenju ima jači pravni značaj od ZOMPO-a. Naime, tom odredbom je propisano da međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni te u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi su iznad zakona. S obzirom da je Ugovor o izručenju potpisan u Zagrebu 28. studenog 2012., nakon čega je i ratificiran u Hrvatskom saboru 31. siječnja 2014. te je potom i objavljen u „Narodnim novinama-Međunarodni ugovori“ broj 1/2014., da bi stupio na snagu 6. ožujka 2014. („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 3/2014.) na taj način postao je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i kao takav u ovom kaznenom predmetu primarno se on primjenjuje. Kako niti jednom odredbom Ugovora o izručenju nije propisana obveza zamoljene države da molbu za izručenje, po zaprimanju, službenim putem dostavlja izručeniku i njegovom branitelju to žalitelj nije u pravu kada tvrdi da im je ista, prije očitovanja o njoj, trebala biti službeno dostavljena. S druge strane, iz spisa predmeta Kir-1260/2024 proizlazi da je izručenik u nazočnosti izabranog branitelja ispitan pred sucem istrage Županijskog suda u Splitu 19. kolovoza 2024. i tom prigodom je, nakon što su utvrđeni njegovi osobni podaci i nakon što je upoznat sa sadržajem molbe za izručenje i upozoren na svoja zakonska prava, iznio obranu u kojoj se očitovao na inkriminacije koje mu se stavljaju na teret u kaznenom postupku zbog kojeg je zatraženo izručenje (zapisnik na listu 29 do 32 spisa predmeta). Stoga je u potpunosti neosnovana tvrdnja izručenika da nije bio upoznat s onim što mu se stavlja na teret molbom za izručenje te da prije donošenja pobijanog rješenja nije bio u mogućnost iznijeti svoju obranu jer sasvim drugačije činjenice proizlaze iz spisa predmeta odnosno zapisnika o njegovom prvom ispitivanju kod suca istrage. Slijedom navedenog, protivno tvrdnjama žalitelja, tijekom postupka izručenja izručenik je bio u mogućnosti da osporava navode iz zamolbe za izručenje te da iznese svoju obranu, a što je i učinio prilikom prvog ispitivanja, tako da nema govora o tome da bi mu u prvostupanjskom postupku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na obranu zbog povrede načela jednakosti oružja.

5.4. Kada ističe povredu koja se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava sadržajno ju povezuje s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Pritom navodi kako iz pobijanog rješenja nije jasno vidljivo na temelju kojih dokaza je sud izveo zaključak o tome da bi izručenik bio osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenih djela zbog kojih se traži izručenje, nakon čega u nastavku izjavljene žalbe opširno polemizira s navodima i tvrdnjama iz dostavljenog „Prijedloga za određivanje mjere pritvora i raspisivanje tjeralice“. Međutim, žalitelj pritom u potpunosti zanemaruje činjenicu da u postupku izručenja sud zamoljene države, između ostalog, postupa i u skladu s odredbom članka 4. Ugovora o izručenju, kojom je propisano koja se sve dokumentacija dostavlja uz zamolbu za izručenje od strane države moliteljice, a koja je precizirana pod točkama 1) do 5) toga članka, a iz koje odredbe ne proizlazi obveza države moliteljice da uz zamolbu za izručenje dostavi i konkretne dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja na počinjenje kaznenih djela zbog kojih se traži izručenje. S obzirom da je država moliteljica postupila sukladno odredbi članka 4. Ugovora o izručenju te je uz zamolbu od dokumentacije priložila sredstva za utvrđivanje istovjetnosti osobe čije se izručenje traži (točka 1.), odluku o pritvoru i naredbu za raspisivanje centralne i međunarodne tjeralice (točka 2.) i izvadak iz teksta zakonskih odredbi koje su primijenjene prema osobi čije se izručenje traži (točka 3.) te drugu dokumentaciju, kako je to precizirano u zamolbi za izručenje (list 42 spisa predmeta), to u takvoj situaciji, suprotno tvrdnjama žalitelja, nije bilo niti potrebno u razlozima pobijanog rješenja navoditi i obrazlagati iz kojih to sve dokaza proizlazi osnovana sumnja na počinjenje kaznenih djela zbog kojih se izručenje traži te kakva je vjerodostojnost tih dokaza, kako je u tom pogledu pravilno postupio i sud prvog stupnja pod točkom 7.2. obrazloženja pobijane odluke.

5.5. Također nije u pravu žalitelj kada navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda iznesen pod točkom 7. obrazloženja pobijanog rješenja kako nije utvrđeno da bi postojale negativne pretpostavke iz Ugovora o izručenju za izručenje TĆ [adresa]. Osporavajući utvrđenja iz pobijanog rješenja izručenik ističe kako se u ovom konkretnom slučaju radi o klasičnom primjeru njegovog političkog progona u trenutku kada je trebao početi obnašati najvišu političku dužnost u Bosni i Hercegovini na mjestu direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) zbog čega su ga na ovaj način u tome htjeli onemogućiti, nakon čega takve svoje tvrdnje u nastavku žalbe detaljno elaborira (stranica 4., 4. odlomak odozgo do stranice 6., 5. odlomak odozgo obrazloženja). Također ističe kako mu nitko, u slučaju izručenja, ne može garantirati osobnu sigurnost jer bi se u tom slučaju vjerojatno našao u kaznionici ili zatvorskoj jedinici zajedno s osobama koje je prethodno, dok je obnašao dužnost policijskog službenika, procesuirao i istraživao radi činjenja različitih, najtežih oblika kaznenih djela. I na koncu, kada obrazlaže ovaj žalbeni navod, smatra da prvostupanjski sud, donoseći pobijano rješenje, nije vodio računa o tome da se u ovom slučaju radi o bolesnoj osobi, čovjeku koji se unazad sedam godina liječi u zdravstvenim ustanovama na području Republike Hrvatske zbog karcinoma štitne žlijezde pa je, imajući u vidu navedeno, i zbog humanitarnih, ali i zbog zdravstvenih razloga također trebalo odbiti njegovo izručenje.

5.6. No, niti u navedenom izručenik nije u pravu.

5.7. Prvenstveno treba napomenuti, a imajući u vidu prethodno iznesene prigovore, da se ovdje radi o paušalno iznesenim, ničim dokumentiranim odnosno potkrijepljenim ili barem u znatnijoj mjeri učinjenim vjerojatnim tvrdnjama izručenika koje bi ukazivale na osnovanost ovakvih navoda. U tom pogledu izručeniku valja ukazati i na činjenicu da su člankom 10. do članka 16. Ugovora o izručenju propisani razlozi zbog kojih se izručenje mora ili može odbiti, međutim tim odredbama nije naveden niti jedan od prethodno iznesenih razloga pa su stoga, po ocjeni ovog suda, i ovi žalbeni razlozi izručenika, osim što su paušalno izneseni, u cijelosti i neosnovani.

5.8. I na koncu, nije u pravu izručenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju u cijelosti zanemario odredbu članka 15. Ugovora o izručenju, a kojom je propisano da se izručenje može odbiti ako se traži zbog kaznenog djela koje je u cijelosti ili djelomično počinjeno na državnom području zamoljene države. Obrazlažući ovaj žalbeni navod izručenik ističe kako iz zamolbe za izručenje proizlazi da mu se stavlja na teret da bi od IĆ primio dar u vidu vozila marke „VW Passat“, koje vozilo je prije toga bilo uvezeno u Republiku Hrvatsku i registrirano na VĆ iz [adresa], iz čega, po ocjeni žalitelja, proizlazi da bi ovo djelo bilo počinjeno upravo na državnom području Republike Hrvatske.

5.9. Međutim, iz činjeničnog opisa inkriminacija koje se stavljaju na teret izručeniku proizlazi da se njemu inkriminiraju radnje koje je počinio zajedno s osumnjičenicima ZĆ i ĐĆ i to „tijekom februara 2021. godine, na području Bosne i Hercegovine...“ (list 45 spisa predmeta Kir-1260/2024). Stoga, okolnost što se radi o vozilu koje je obećano kao dar, a koje je prethodno uvezeno u Republiku Hrvatsku i potom je registrirano na VĆ iz [adresa] odnosno na području Republike Hrvatske, kod prethodno iznesenih okolnosti iz činjeničnog opisa nije od odlučujućeg značaja i ne ukazuje na to da je ovo inkriminirano djelo u cijelosti ili djelomično počinjeno na državnom području zamoljene države. To tim više što iz nastavka činjeničnog opisa proizlazi kako su sve opisane inkriminirane radnje, za koje se osnovano sumnjiči izručenik, suprotno tvrdnjama žalitelja, poduzete isključivo na području države moliteljice odnosno Bosne i Hercegovine. Prema tome, imajući u vidu prethodno izneseno, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju propustio primijeniti odredbu članka 15. Ugovora o izručenju jer za tako nešto nisu niti bile ostvarene odgovarajuće zakonske pretpostavke.

6. Slijedom svega prethodno iznesenog, žalba izručenika je u cijelosti neosnovana.

7. Ispitivanjem pobijanog rješenja nisu pronađene povrede zakona iz članka 494. stavka 4. ZKP-a, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Stoga je trebalo, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP-a, žalbu izručenika odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja