REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5619/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: LŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici RŽ, ZŽ, Igor Hreljić i Bruno Mudronja, odvjetnici u Zagrebu, Amruševa 8 i Iskra Bubaš, odvjetnica u Zagrebu, Bleiweisova 26, protiv tuženika: Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 14. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te tuženikove opunomoćenice, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 40.419,82 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na iznos:

- 0,16 EUR od 8. ožujka 2008. do isplate,

- 3,47 EUR od 16. ožujka 2008. do isplate,

- 2,10 EUR od 21. ožujka 2008. do isplate,

- 0,10 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 1,94 EUR od 11. listopada 2008. do isplate,

- 3,03 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 4,40 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- 14,17 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 0,36 EUR od 8. studenoga 2009. do isplate,

- 12,68 EUR od 13. studenoga 2008. do isplate,

- 9,03 EUR od 25. siječnja 2009. do isplate,

- 0,08 EUR od 9. prosinca 2008. do isplate,

- 9,13 EUR od 25. siječnja 2009. do isplate,

- 38,87 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 9,22 EUR od 25. siječnja 2009. do isplate,

- 15,66 EUR od 10. veljače 2009. do isplate,

- 29,00 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 7,58 EUR od 22. ožujka 2009. do isplate,

- 30,39 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 2,23 EUR od 7. ožujka 2009. do isplate,

- 1,22 EUR od 8. ožujka 2009. do isplate,

- 17,30 EUR od 22. ožujka 2009. do isplate,

- 25,48 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 19,93 EUR od 23. travnja 2009. do isplate,

- 1,55 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 28,87 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,

- 10,59 EUR od 21. svibnja 2009. do isplate,

- 16,13 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 18,81 EUR od 11. lipnja 2009. do isplate,

- 0,15 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 18,32 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 14,72 EUR od 17. srpnja 2009. do isplate,

- 2,18 EUR od 21. srpnja 2009. do isplate,

- 0,26 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 26,01 EUR od 22. kolovoza 2009. do isplate,

- 8,07 EUR od 26. kolovoza 2009. do isplate,

- 0,41 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 5,98 EUR od 10. listopada 2009. do isplate,

- 21,23 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 21,47 EUR od 13. listopada 2009. do isplate,

- 5,65 EUR od 14. listopada 2009. do isplate,

- 11,86 EUR od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 16,81 EUR od 14. studenoga 2009. do isplate,

- 3,41 EUR od 18. studenoga 2009. do isplate,

- 20,04 EUR od 18. prosinca 2009. do isplate,

- 8,14 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 11,73 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 9,68 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 34,33 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 3,68 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 8,40 EUR od 12. veljače 2010. do isplate,

- 40,10 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- 5,95 EUR od 9. veljače 2010. do isplate,

- 7,10 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 7,57 EUR od 28. travnja 2010. do isplate,

- 3,45 EUR od 7. ožujka 2010. do isplate,

- 38,07 EUR od 18. ožujka 2010. do isplate,

- 4,52 EUR od 27. ožujka 2010. do isplate,

- 14,51 EUR od 28. travnja 2010. do isplate,

- 9,62 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,

- 35,87 EUR od 21. travnja 2010. do isplate,

- 6,99 EUR od 28. travnja 2010. do isplate,

- 12,42 EUR od 14. rujna 2013. do isplate,

- 24,68 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 36,06 EUR od 8. svibnja 2010. do isplate,

- 20,56 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,

- 4,39 EUR od 18. lipnja 2010. do isplate,

- 41,53 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 56,40 EUR od 18. lipnja 2010. do isplate,

- 13,97 EUR od 3. srpnja 2010. do isplate,

- 36,18 EUR od 8. veljače 2011. do isplate,

- 20,50 EUR od 3. srpnja 2010. do isplate,

- 43,45 EUR od 10. srpnja 2010. do isplate,

- 23,78 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 33,29 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 40,98 EUR od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 34,53 EUR od 3. rujna 2010. do isplate,

- 20,84 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,

- 33,59 EUR od 11. veljače 2011. do isplate,

- 38,47 EUR od 10. rujna 2010. do isplate,

- 74,88 EUR od 14. rujna 2010. do isplate,

- 33,84 EUR od 14. lipnja 2011. do isplate,

- 15,34 EUR od 29. lipnja 2011. do isplate,

- 3,98 EUR od 6. listopada 2010. do isplate,

- 81,88 EUR od 13. listopada 2010. do isplate,

- 8,13 EUR od 9. studenoga 2010. do isplate,

- 15,11 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

- 43,58 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate,

- 0,81 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 76,76 EUR od 9. studenoga 2010. do isplate,

- 19,61 EUR od 9. prosinca 2010. do isplate,

- 48,18 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 61,47 EUR od 9. prosinca 2010. do isplate,

- 60,30 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 6,45 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 54,94 EUR od 22. prosinca 2011. do isplate,

- 109,13 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 11,34 EUR od 6. siječnja 2011. do isplate,

- 16,21 EUR od 11. siječnja 2011. do isplate,

- 19,62 EUR od 22. prosinca 2011. do isplate,

- 1,45 EUR od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 7,60 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 36,29 EUR od 21. veljače 2012. do isplate,

- 51,31 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- 9,39 EUR od 5. veljače 2011. do isplate,

- 57,09 EUR od 8. veljače 2011. do isplate,

- 64,12 EUR od 25. veljače 2012. do isplate,

- 1,93 EUR od 29. ožujka 2012. do isplate,

- 0,40 EUR od 5. ožujka 2011. do isplate,

- 100,77 EUR od 9. ožujka 2011. do isplate,

- 5,89 EUR od 7. travnja 2011. do isplate,

- 7,43 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- 4,61 EUR od 29. ožujka 2012. do isplate,

- 60,01 EUR od 21. travnja 2012. do isplate,

- 84,60 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- 11,96 EUR od 7. svibnja 2011. do isplate,

- 14,97 EUR od 10. svibnja 2012. do isplate,

- 48,06 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 17,31 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 100,08 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 8,34 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate,

- 22,57 EUR od 11. lipnja 2011. do isplate,

- 66,00 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 100,04 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- 42,89 EUR od 14. lipnja 2011. do isplate,

- 3,30 EUR od 11. svibnja 2012. do isplate,

- 29,68 EUR od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 39,84 EUR od 20. srpnja 2012. do isplate,

- 132,61 EUR od 9. srpnja 2011. do isplate,

- 21,91 EUR od 21. srpnja 2011. do isplate,

- 73,56 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

- 187,21 EUR od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- 19,68 EUR od 7. rujna 2011. do isplate,

- 9,38 EUR od 10. rujna 2011. do isplate,

- 72,09 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 121,12 EUR od 10. rujna 2011. do isplate,

- 3,20 EUR od 7. listopada 2011. do isplate,

- 22,62 EUR od 8. listopada 2011. do isplate,

- 79,37 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 94,61 EUR od 8. listopada 2011. do isplate,

- 16,10 EUR od 5. studenoga 2011. do isplate,

- 30,29 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 78,10 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 1,77 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 89,08 EUR od 11. studenoga 2011. do isplate,

- 48,90 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 81,67 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 109,64 EUR od 9. prosinca 2011. do isplate,

- 27,45 EUR od 21. prosinca 2011. do isplate,

- 82,15 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 121,79 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 21,61 EUR od 6. siječnja 2012. do isplate,

- 4,02 EUR od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 82,64 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 19,33 EUR od 8. veljače 2012. do isplate,

- 135,71 EUR od 11. veljače 2012. do isplate,

- 83,14 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 6,96 EUR od 6. ožujka 2012. do isplate,

- 142,93 EUR od 10. ožujka 2012. do isplate,

- 4,34 EUR od 29. ožujka 2012. do isplate,

- 83,63 EUR od 10. travnja 2012. do isplate,

- 10,31 EUR od 6. travnja 2012. do isplate,

- 136,22 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 3,64 EUR od 21. travnja 2012. do isplate,

- 84,13 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 22,85 EUR od 5. svibnja 2012. do isplate,

- 128,34 EUR od 8. svibnja 2012. do isplate,

- 84,63 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 9,80 EUR od 6. lipnja 2012. do isplate,

- 141,43 EUR od 12. lipnja 2012. do isplate,

- 3,53 EUR od 7. srpnja 2012. do isplate,

- 85,13 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 31,94 EUR od 7. srpnja 2012. do isplate,

- 118,10 EUR od 10. srpnja 2012. do isplate,

- 85,63 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 11,43 EUR od 4. kolovoza 2012. do isplate,

- 125,15 EUR od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 13,37 EUR od 6. rujna 2012. do isplate,

- 86,14 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 8,38 EUR od 6. rujna 2012. do isplate,

- 122,33 EUR od 11. rujna 2012. do isplate,

- 7,77 EUR od 6. listopada 2012. do isplate,

- 86,65 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 14,20 EUR od 6. listopada 2012. do isplate,

- 128,31 EUR od 12. listopada 2012. do isplate,

- 0,80 EUR od 27. listopada 2012. do isplate,

- 87,16 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 20,92 EUR od 7. studenoga 2012. do isplate,

- 120,35 EUR od 13. studenoga 2012. do isplate,

- 7,18 EUR od 12. prosinca 2012. do isplate,

- 87,67 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 113,40 EUR od 12. prosinca 2012. do isplate,

- 15,68 EUR od 18. prosinca 2012. do isplate,

- 18,03 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

- 88,18 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 16,32 EUR od 9. siječnja 2013. do isplate,

- 129,72 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- 88,70 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 99,50 EUR od 13. veljače 2013. do isplate,

- 1,90 EUR od 26. veljače 2013. do isplate,

- 22,49 EUR od 12. ožujka 2013. do isplate,

- 105,53 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 236,84 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 1.142,82 EUR od 10. travnja 2013. do isplate,

- 42,76 EUR od 12. travnja 2013. do isplate,

- 44,01 EUR od 11. listopada 2014. do isplate,

- 44,93 EUR od 8. studenoga 2014. do isplate i

- 31.172,04 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 9.012,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana 7. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu, broj: 9012123684, od 27. studenoga 2006., sadržajno potvrđen 7. prosinca 2006. po javnom bilježniku Branku Jakiću, br. OU-2451/06, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 171.476,90 CHF obračunatom po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu) s rokom otplate od 252 mjeseca, odnosno 21 godinu. Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor, jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Tako je toč. 7.2. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice na povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika, koji je vrijedio na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. O navedenim ugovornim odredbama nisu se vodili pojedinačni pregovori pa se one sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), smatraju nepoštenim, jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz Ugovora o kreditu. Odredba toč. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza vraćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) je ništetna. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Kolektivna presuda za valutnu klauzulu) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak, kao valuta utočišta, a nisu na odgovarajući način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio je da u opisanim okolnostima nijedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz Ugovora o kreditu je razvidno da se u predmetnom slučaju radi o kreditu za kupnju stambenog objekta te je sam tuženik kredit okarakterizirao kao potrošački. Također, kupnja stambenog objekta ni na koji način nije povezana s bilo kakvom poslovnom djelatnošću, već ga tužiteljica koristi za privatne potrebe. Stoga, budući da iz priloženih isprava i iz same zakonske odredbe jasno proizlazi da je tužiteljica potrošač, upravo je na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da tužiteljica nije potrošač, dok, već naprotiv, tužiteljica je potrošač. Tužiteljica navodi da je u ugovorni odnos s tuženikom stupila s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika. Također, tuženik nije tužiteljici izložio nikakav poseban rizik, već je štoviše poticao tužiteljicu na ovakav Ugovor o kreditu ističući da se radi o najpovoljnijem kreditu. Tuženik nije informirao tužiteljicu koje rizike nosi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, već je tuženik izložio da je takav kredit isti kao i bilo koji drugi kredit s valutnom klauzulom u EUR ili kunski kredit. Tuženik je usmjeravao potrošače, pa tako i tužiteljicu, na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji i dostupniji i tvrdio da je taj kredit isti kao i bilo koji drugi, jer će tužiteljici ionako biti isplaćene HRK. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), kao i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14., 110/15. i 14/19.), kao i člankom 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 19/22.) je izričito propisano da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imaju obvezujući učinak za ostale sudove koji odlučuju o pojedinačnim tužbama oštećenih potrošača. Stoga je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz Kolektivne presude za valutnu klauzulu te ne može ispitivati utvrđenja iz navedene pravomoćne presude. Tužiteljica ističe da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku da je primijenjen tečaj CHF u odnosu na HRK na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je tužiteljici po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF preplatila tuženiku iznos 44.819,38 EUR / 337.691,62 HRK sa zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Ističe se da je kredit u cijelosti otplaćen. Dakle, iz zaključaka Vrhovnog suda Republike Hrvatske je jasno da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom postupku. Stoga je nesporno da tužiteljičina tražbina koja je predmet ovog postupka nije zastarjela. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 44.819,38 EUR / 337.691,62 HRK sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, uz nakndu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 23. rujna 2024. (list 197-202) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 40.419,82 EUR sa zateznim kamatama na pojedine razlike mjesečnih iznosa anuiteta od dana nakon dana plateža, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. U odgovoru na tužbu, koji je podnesen ovome sudu 19. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 57), navodi se da se prvenstveno ističe prigovor neurednosti tužbe, jer ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju CHF koji je vrijedio na dan plaćanja. S obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno da tužiteljica nije iskazala interes za utvrđenje, nema postupovnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Tuženik u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe kako je postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti nejasan i nedefiniran u dijelu koji se odnosi na isplatu, s obzirom na to da osnovanost tako postavljenog zahtjeva ne proizlazi iz materijalnih dokaza, a tužiteljica nije dokazala da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica nije priložila dokaz o tome koje isprave je možebitno zatražio od tuženika, kao što nije dokazala niti da se radi o ispravama kojim ona sama ne raspolaže, stoga se glede dijela tužbenog zahtjeva za isplatu, tužba ima smatrati neurednom i podobnom za odbačaj. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u ovom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi sjecanja bez osnove, pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 nije pravno mjerodavno u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u ovom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije ''nečija špekulacija'', već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Tuženik nadalje ističe kako je tužiteljica poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao ''sporno'' ili tražila bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovornog položaja, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni Ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njezinim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i sadržajno potvrđenog (solemniziranog) Ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužiteljice koja tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koja spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koja nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti Ugovor glede međusobnih prava i obveza ugovornih strana je tužiteljici ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom potvrde sadržaja (solemnizacije). Proizlazi da tužiteljica smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se tečaj mijenjao, a što je pogrješno. U skladu s tim, tuženik prigovara izračunu ''preplaćenog'' tečaja i načinu na koji je postavljen tužbeni zahtjev upravo iz razloga što ne postoji pravna osnova za naknadu štete kako je zahtijeva tužiteljica, jer šteta nije niti nastala, a tuženik je kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa zakonom i ugovornim odredbama koje su odraz slobodno izražene volje obje ugovorne strane, kao i stoga što je izračun utemeljen na pogrješnoj premisi da bi među strankama bio ugovoren fiksni tečaj, a što ne proizlazi niti iz sadržaja samog Ugovora, niti je to bila volja ugovornih strana. Zaključno, tuženik ističe kako: - u ovom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; - valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; - očito je kako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljicom, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužiteljica pokušava pripisati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja Ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja tečaja. Završno, tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012123684, od 27. studenoga 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 7. prosinca 2006. (list 9-15), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope, od 27. studenoga 2006. (list 31-35 i 85-89), plan otplate (list 36 i 37 te 90 i 91), pregled uplata po kreditu (list 38-42 i 92-96), tužiteljičin izračun preplate (list 43 i 44 te 97 i 98), knjigovodstvenu karticu od 14. svibnja 2024. (list 101-128) i vještakov dopis tuženikovom opunomoćeniku, uz dostavnicu i povratnicu te popratnu tuženikovu poruku za vještaka od 20. siječnja 2021., uz knjigovodstvenu karticu od 15. siječnja 2021. (list 130-161) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 5. srpnja 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 165- 178) i izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 14. siječnja 2025. (list 221 i 222).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to glede ugovornih odredbi u svezi valutne klauzule u CHF.

Nije sporno da su tuženik i tužiteljica 27. studenoga 2006. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9012123684.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno, istaknut je prigovor zastare.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 9012123684, od 27. studenoga 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 7. prosinca 2006. (list 9-15), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te SŽ i KŽ, obojice kao solidarnih dužnika i LŽC, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 171.476,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, koji je vrijedio na dan korištenja kredita (toč. 1.); ugovorena je namjena kredita odnosno kredit se odobrava za kupnju stambenog objekta te se korisnik kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, dok banka zadržava pravo kontroliranja namjenskog korištenja kredita (toč. 2.); glede korištenja kredita ugovoreno je da se kredit može koristiti nakon što korisnik kredita uruči sve instrumente osiguranja vraćanja kredita i nakon zasnivanja založnog prava, a na dan kojeg odredi banka prema svojim mogućnostima te je rok korištenja kredita do 27. svibnja 2007. i način korištenja kredita: prijenos sredstava na osobni kunski račun prodavatelja otvoren u banci (toč. 3.); glede kamata na kredit ugovoreno je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,70% godišnje; Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje 1. siječnja-30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje 1. srpnja-31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od vrijedeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene i kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (toč. 4.) i glede otplate kredita je ugovoreno da rok otplate kredita je 252 mjeseca i prijenos kredita u otplatu je zadnji dan u mjesecu nakon iskorištenja kredita ili po isteku roka korištenja iz toč. 3.2. istog Ugovora ili po izjavi korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita; Kredit u navedenom iznosu i kamate iz toč. 4. istog Ugovora otplaćuju se u 252 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja po otplatnoj tablici koja je sastavni dio istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. istog Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, te o izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita i stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kada je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci te je ova obavijest sastavni dio istog Ugovora; Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu i anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta (toč. 7.).

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 14. siječnja 2025. (list 221 i 222), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod tuženika podigla stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 21 godinu. Tužiteljica je predmetnim kreditom kupila stan u [adresa], koji stan do današnjeg dana koristi isključivo za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji. Dakle, predmetni stan tužiteljica nije koristila u komercijalne svrhe. Na adresi predmetnog stana nije bilo registrirana poslovna adresa odnosno sjedište niti jednog trgovačkog društva niti obrta. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Predmetni kredit je tužiteljičin prvi kredit koji je podigla kod poslovne banke pa stoga nema nikakvih ranijih iskustava u kreditiranju građanstva odnosno bankarskom poslovanju. Isključivo tužiteljica otplaćuje sve anuitete predmetnog kredita i to putem trajnog naloga. Tužiteljica i dalje otplaćuje predmetni kredit, budući da je isti bio refinanciran. Budući da je predmetni kredit refinanciran, tužiteljica je nastavila otplatu istog kredita vezanog uz EUR. Tužiteljica je izabrala tuženika za kreditora, budući da je tužiteljica kod tuženika imala otvoren tekući račun i na isti primala plaću. Nitko od tuženikovih djelatnika nije informirao tužiteljicu o sadržaju niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama pojedinih ugovornih odredbi. Tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi niti je znala da isto može učiniti. Nitko od tuženikovih djelatnika nije upozorio tužiteljicu na valutni rizik odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istoga kredita vezanog uz CHF s kreditom vezanim uz EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti na to uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljici nije mi bio poznat pojam niti značenje "valutna klauzula". Tužiteljica je pročitala isti Ugovor prije nego ga je potpisala te joj tada nisu bile jasne odnosno razumljive sve ugovorne odredbe, no, ninije tražila pojašnjenje niti tumačenje istih. Naime, predmetni Ugovor ponuđen je po načelu "hoćete ili nećete". U ovom slučaju kreditiranja je tužiteljica s tuženikom sklopila novi Ugovor o kreditu, u kojem smislu je i spominjala refinanciranje kredita, te je istim novim kreditom zatvoren raniji kredit vezan uz CHF.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 5. srpnja 2024. (list 165-178), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 304.543,32 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 40.419,82 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 zaključka (list 170-173);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.529,72 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 335,72 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 zaključka (list 174) i

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni, a uzimajući u obzir tzv. negativne razlike iznosi 302.013,60 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 40.084,10 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 zaključka (list 175-178).

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 20. veljače 2024. (list 73 i 74) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, kao i u predmetnom slučaju, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u [adresa], kojim je riješila stambeno pitanje, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., očito je da ista tražbina nije pala u zastaru.

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, kao i posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO), proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa stoga proizlazi ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti opravdanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, proizlazi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

18. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine u ukupnom iznosu 40.419,82 EUR, pa stoga tužiteljica zahtijeva tako utvrđeni iznos sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana nakon dana plateža, uslijed razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita. Naime, glede tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na zadnju najstariju takva isplaćenu tražbinu 15. prosinca 2008. (list 174), dok je tužba podnesena 7. lipnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu, s obzirom na odgovor na tužbu koji je podnesen 19. siječnja 2024.

19. S obzirom na djelomičnu ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 23. rujna 2024. (list 197-202), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 8. veljače 2024., 19. veljače 2024., 23. rujna 2024. i 3. siječnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. veljače 2024. i 14. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 1.000,00 EUR, te troška sastava podneska od 21. svibnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevano iznosa 1.000,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 7.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.762,50 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak preliminarnog vještačenja izrađen na zahtjev tužiteljice u zahtijevanom iznosu 265,45 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 9.012,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

23. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 14. veljače 2024. i 3. rujna 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. veljače 2024. i 14. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 1.000,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 5.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.250,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, jer trošak nije niti nastao, to tim više što isti zahtjev nije određeno postavljen glede radnje (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 6.250,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

25. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od objave presude, odnosno od dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.