Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-351/2021-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Karlovcu po sucu Zrinki Ban, u pravnoj stvari tužiteljice PSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Sandre Kovačić, odvjetnice iz Karlovca, u zamjeni za Irenu Blauhorn, odvjetnicu iz Karlovca, a u odsutnosti uredno pozvane tužene, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici PSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 4.053,37 EUR sa zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- 2,63 EUR od 30.09.2004. pa do isplate

- 3,41 EUR od 30.10.2004. pa do isplate

- 8,28 EUR od 29.11.2004. pa do isplate

- 4,37 EUR od 29.12.2004. pa do isplate

- 2,20 EUR od 31.01.2005. pa do isplate

- 2,31 EUR od 01.03.2005. pa do isplate

- 6,92 EUR od 15.01.2009. pa do isplate

- 8,75 EUR od 13.02.2009. pa do isplate

- 2,49 EUR od 13.03.2009. pa do isplate

- 1,41 EUR od 14.04.2009. pa do isplate

- 1,80 EUR od 20.05.2009. pa do isplate

- 0,11 EUR od 16.07.2009. pa do isplate

- 0,54 EUR od 11.09.2009. pa do isplate

- 0,37 EUR od 12.11.2009. pa do isplate

- 1,16 EUR od 02.12.2009. pa do isplate

- 5,02 EUR od 15.01.2010. pa do isplate

- 7,74 EUR od 12.02.2010. pa do isplate

- 0,16 EUR od 18.03.2010. pa do isplate

- 8,74 EUR od 18.03.2010. pa do isplate

- 11,11 EUR od 30.04.2010. pa do isplate

- 18,63 EUR od 14.06.2010. pa do isplate

- 24,11 EUR od 15.07.2010. pa do isplate

- 1,80 EUR od 21.07.2010. pa do isplate

- 25,51 EUR od 13.08.2010. pa do isplate

- 35,65 EUR od 13.09.2010. pa do isplate

- 0,63 EUR od 21.09.2010. pa do isplate

- 32,15 EUR od 21.10.2010. pa do isplate

- 34,64 EUR od 12.11.2010. pa do isplate

- 41,36 EUR od 13.12.2010. pa do isplate

- 48,09 EUR od 13.01.2011. pa do isplate

- 0,71 EUR od 21.01.2011. pa do isplate

- 0,59 EUR od 14.02.2011. pa do isplate

- 36,91 EUR od 14.02.2011. pa do isplate

- 2,34 EUR od 14.03.2011. pa do isplate

- 45,41 EUR od 14.03.2011. pa do isplate

- 40,67 EUR od 13.04.2011. pa do isplate

- 48,11 EUR od 13.05.2011. pa do isplate

- 0,48 EUR od 21.05.2011. pa do isplate

- 1,53 EUR od 16.06.2011. pa do isplate

- 60,38 EUR od 16.06.2011. pa do isplate

- 70,06 EUR od 15.07.2011. pa do isplate

- 0,74 EUR od 21.07.2011. pa do isplate

- 6,07 EUR od 12.08.2011. pa do isplate

- 97,46 EUR od 12.08.2011. pa do isplate

- 64,38 EUR od 09.09.2011. pa do isplate

- 3.227,42 EUR od 24.09.2011. pa do isplate

- 8,02 EUR od 13.10.2011 pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja prema tužiteljici u iznosu 535,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku od:

- 1,91 EUR od 02.09.2004. pa do isplate

- 3,33 EUR od 02.04.2005. pa do isplate

- 2,51 EUR od 02.05.2005. pa do isplate

- 2,56 EUR od 02.06.2005. pa do isplate

- 6,94 EUR od 02.07.2005. pa do isplate

- 7,77 EUR od 02.08.2005. pa do isplate

- 1,05 EUR od 02.09.2005. pa do isplate

- 3,47 EUR od 02.10.2005. pa do isplate

- 3,61 EUR od 02.11.2005. pa do isplate

- 3,32 EUR od 02.12.2005. pa do isplate

- 3,64 EUR od 02.01.2006. pa do isplate

- 5,34 EUR od 02.02.2006.pa do isplate

- 7,58 EUR od 02.03.2006. pa do isplate

- 9,65 EUR od 02.04.2006. pa do isplate

- 9,11 EUR od 02.05.2006. pa do isplate

- 9,32 EUR od 02.06.2006. pa do isplate

- 9,63 EUR od 02.07.2006. pa do isplate

- 9,78 EUR od 02.08.2006. pa do isplate

- 8,60 EUR od 02.09.2006. pa do isplate

- 8,71 EUR od 02.10.2006. pa do isplate

- 10,34 EUR od 02.11.2006. pa do isplate

- 9,08 EUR od 02.12.2006. pa do isplate

- 12,54 EUR od 02.01.2007. pa do isplate

- 13,17 EUR od 02.02.2007. pa do isplate

- 12,44 EUR od 02.03.2007. pa do isplate

- 15,05 EUR od 02.04.2007. pa do isplate

- 17,97 EUR od 02.05.2007. pa do isplate

- 18,19 EUR od 02.06.2007. pa do isplate

- 20,77 EUR od 02.07.2007. pa do isplate

- 18,74 EUR od 02.08.2007. pa do isplate

- 41,32 EUR od 02.09.2007. pa do isplate

- 20,76 EUR od 02.10.2007. pa do isplate

- 17,45 EUR od 02.11.2007. pa do isplate

- 20,73 EUR od 02.12.2007. pa do isplate

- 14,40 EUR od 02.01.2008. pa do isplate

- 13,93 EUR od 02.02.2008. pa do isplate

- 10,31 EUR od 02.03.2008. pa do isplate

- 13,07 EUR od 02.04.2008. pa do isplate

- 15,25 EUR od 02.05.2008. pa do isplate

- 15,53 EUR od 02.06.2008. pa do isplate

- 17,68 EUR od 02.07.2008. pa do isplate

- 18,25 EUR od 02.08.2008. pa do isplate

- 16,99 EUR od 02.09.2008. pa do isplate

- 11,19 EUR od 02.10.2008. pa do isplate

- 7,41 EUR od 02.11.2008. pa do isplate

- 9,94 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

- 1,53 EUR od 02.06.2009. pa do isplate

- 0,62 EUR od 02.08.2009. pa do isplate

- 2,40 EUR od 02.10.2009. pa do isplate

- 0,50 EUR od 02.01.2010. pa do isplate.

i r i j e š i o j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 20. siječnja 2023.

III. Nalaže se tuženoj Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužiteljici PSP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.743,31 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 19. srpnja 2004. sa tuženom sklopio ugovor o kreditu, pod brojem 5101986218, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 37.950,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi kako je tužena u ugovor o kreditu ugradila odredbe o valutnoj klauzuli u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007. i 79/2009.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegova izvršavanja, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Navodi kako je VTS RH donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tužene. Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi i na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužitelj stoga ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 2. Ugovora, ništetne. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu te mu je tužena dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tužena prije svega prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda obzirom su parnične stranke odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta banke tj. tuženika. Tuženik ističe prigovor zastare, a koji u podnesku od 17. studenog 2021. obrazlaže na način da navodi kako se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena nakon proteka roka od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, ima se smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Nadalje, tužena navodi kako je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja? Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tužene za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju je svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Navodi i kako je iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i omogućeno pregovaranje oko uvjeta odobrenja kredita, kamatne stope i uvjeta otplate kredita. Tužena također ističe kako ona niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Zaključno, tužena navodi kako odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Stoga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 469,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. Nadalje, sud je proveo i financijsko vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka (list 234-240 spisa) te saslušao tužitelja kao stranku (list 331 spisa).

4. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

5. Sud nije prihvatio kao osnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

5.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019. – dalje: ZZP).

5.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

5.5. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 49. i 50. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

5.7. Člankom 49. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

5.8. Nadalje, članak 50. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

5.9. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 55. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

5.10. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.11. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

5.11.1. Tužiteljica je i u svom iskazu navela da u slučaju da se ovaj postupak nije vodio pred sudom u [adresa], nego pred sudom u Rijeci, ona se ne bi odlučila na pokretanje ovog postupka obzirom bi joj isti predstavljao veliki financijski trošak, a zbog posla na kojemu radi ne može dobiti cijeli dan godišnji kako bi izbivala sa radnog mjesta.

5.12. Odredba članka 16. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovara između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Rijeku te bi imao trošak putovanja u Rijeku i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

5.13. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

5.14. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. siječnja 2023., a koji je zaprimljen na ovome sudu 23. siječnja 2023. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 30.540,28 kn/4.053,37 EUR sa zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa rate.

7. Tuženik se protivio preinaci tužbe.

8. Ovaj sud dopustio je preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva obzirom je tužba preinačena nakon provedenog financijskog vještačenja pa sukladno odredbi članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – u daljnjem tekstu: ZPP) tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nema krivnje tužitelja koji je tek nakon provedenog financijskog vještačenja, mogao utvrditi visinu svog potraživanja i po njemu konačno postaviti tužbeni zahtjev, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

9. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je ostao kod prigovora radi prijeboja (prebijanja) koji je podneskom od 7. veljače 2023., a koji je zaprimljen na ovome sudu 8. veljače 2023. određeno postavio u iznosu od 535,72 EUR po osnovi negativnih razlika uvećano za zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose.

10. Obzirom je prigovor izjavljen kao procesnopravni prigovor radi prebijanja mjerodavne su odredbe članka 333. stavak 3. ZPP-a i članka 338. stavak 3. ZPP-a. Radi se o prigovoru kojim tuženik ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Dakle do prijeboja će doći tek odlukom suda time da se radi o nesamostalnom prigovoru koji je ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.

11. Tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 20. siječnja 2023. je osnovan, dok prigovor radi prebijanja nije osnovan.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno na ništetnosti valutne klauzule.

13. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 19. srpnja 2004. sklopili ugovor o kreditu, broj ugovora 5101986218, kojim je tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.950,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 144 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,490% godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

13.1. Ističe se kako se radi o potrošačkom kreditu pa tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača. Naime, tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (˝Narodne novine˝, broj: 96/2003., 79/2007. i 125/2007. – u daljnjem tekstu: ZZP) obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine.

13.2. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i da ugovor nije konvertiran u EUR. 13.3. Nesporno je i da se za vrijeme trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

14. U ovom postupku utvrđeno je:

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

15. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/2003.), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tužene i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Time je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

16. Obzirom se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, sukladno odredbi članka 118. ZZP-a i 502.c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Radi se o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu.

17. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača/2007. i to člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i pritom naglašava da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

20. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima stoga i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno.

21. Tijekom ovog postupka, tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora, a iz njezinog iskaza (list 331 spisa) proizlazi:

- da je kredit podignula radi rješavanja stambenog pitanja

- da joj je u banci kao najpovoljnija opcija bilo ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu u CHF valuti te da joj djelatnik banke nije niti ponudio sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti

- da je prije potpisivanja ugovora isti pročitala te da je najviše pažnje obratila na odredbe ugovora o kojima je razgovarala za djelatnicom banke, a to je iznos kredita, broj mjesečnih rata i visina same rate

- da joj nisu objašnjavanje nikakve druge odredbe samog ugovora pa tako niti odredba o valutnoj klauzuli.

21.1. Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da joj banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF. Stoga su neodlučni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, što uostalom tuženik nije dokazao da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije, kao ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive.

22. Također se upućuje da je u međuvremenu donesena odluka ESLP od 8. studenog 2022. (objavljena 1. prosinca 2022.) o nedopuštenosti zahtjeva u predmetima OTP banke, i drugih banka, pa tako i ovdje tužene banke, protiv RH, a u svezi podignute tužbe zbog povrede prava na pošteno suđenje pred domaćim sudovima, gdje su banke, između ostalog, tvrdile da im tijekom domaćeg postupka nije poštivano pravo na jednakost stranka u postupku jer nisu saslušani predloženi djelatnici banke kao svjedoci.

23. Neosnovano tužena ističe i da je utvrđenje suda u suprotnosti sa shvaćanjima Suda EU u primjeni Direktive 93/13/EEZ obzirom stav da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive predstavlja primjenu prakse Suda EU u predmetima C-26/13 od 30. travnja 2014., C- 51/17 od 17.siječnja 2017. TP Bank Nyrt., C-118/17 od 14. ožujka 2019. Dunai i C- 70/17 i C179/17 26. ožujka 2019. Abanca Corporación Bancaria.

24. Stoga je i u konkretnom slučaju, nepoštena, a time i ništetna ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po D&S d.o.o. [adresa]. Zadatak vještaka bio je utvrditi kolikoj je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF.

26. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj preplatio kredit za iznos od 30.540,28 kn, odnosno 4.053,37 EUR, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

26.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, na koje stranke, pa tako ni tuženik u pogledu matematičkog izračuna nije imao prigovora, već se prigovori tuženika svode na prigovore pravne naravi. Vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

27. Predmet ovog spora je tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 323. ZOO-a prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe.

28. Obzirom se radi o restitucijskom zahtjevu, ugovorne strane dužne su vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora.

29. Osim toga, prema članku 1111. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, odnosno od samog zaključenja posla.

30. Prema članku 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Tuženik je, obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO-a. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

32. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

32.1. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020.

32.2. U međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu: ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32.3. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13).

32.4. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude, poslovni broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

32.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donesena povodom revizije (revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj: Gž-820/17 od 29. lipnja 2017.) gdje je zauzeto shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

32.6. U odnosu na zastarni rok, prije svega treba reći da kod instituta stjecanja bez osnove nije predviđen posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

32.7. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 18. svibnja 2021., a preinačena podneskom od 20. siječnja 2023., a koji podnesak je zaprimljen na ovome sudu 23. siječnja 2023. Obzirom zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i u odnosu na valutu) to proizlazi da je tužba podnesena i preinačena unutar zastarnog roka od pet godina pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan. 33. U ovom postupku, valjalo je još odlučiti i o postavljenom procesnopravnom prigovoru radi prebijanja (prijeboja).

33.1. Nije osnovan prigovor radi prebijanja, odnosno ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.

33.2. Obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da prigovor prijeboja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

33.3. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora (ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.

33.4. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužiteljica nije ništa primila niti je stekla bez osnove u smislu odredbe iz članka 1111. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti obveza tužiteljice na vraćanje nečeg što nije primila, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.

33.5. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.

33.6. Naime, člankom 323. stavkom 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.

33.7. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.

33.8. Osim toga, u svakom slučaju bio bi osnovan tužiteljev prigovor zastare u odnosu na prigovor prijeboja koji zapravo predstavlja zahtjev za uračunavanja negativne razlike kod utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu. U tom slučaju primjenjivao bi se petogodišnji zastarni rok koji bi istekao davno prije podnošenja tužbe, obzirom bi se radilo o potraživanjima koja su dospjela u razdoblju od 2004. do 2009. godine.

34. Slijedom navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja specificiran podneskom od 20. siječnja 2023. i odlučiti kao u točki I. izreke presude te utvrditi da ne postoji tražbina tužene istaknuta radi prebijanja prema tužitelju i odlučiti kao u točki II. izreke presude.

35. Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. – dalje: Tarife/23), za sastav podnesaka od 27. kolovoza 2021. i 20. siječnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR za svaki, sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife/23, za zastupanje na ročištima od 6. lipnja 2022. i 13. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife/23 te za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, a koji trošak valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 275,00 EUR. Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za financijskog vještaka u iznosu od 331,81 EUR (potvrda o uplati – list 231 spisa) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,50 EUR (potvrda o uplati – list 33/34 spisa), a ne kako je to isti zatražio u iznosu od 73,00 EUR pa ukupni trošak ovog parničnog postupka iznosi 1.743,31 EUR, a na koji trošak je tužitelju dosuđena pripadajuća zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude i to od 27. veljače 2025. pa do isplate, slijedom čega je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.

35.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu u iznosu od 86,99 EUR obzirom isti neće biti ni pozivan na plaćanje pristojbe na presudu jer je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/2023.) i to člankom 6. istog propisano kako su potrošači u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Karlovcu 27. veljače 2025.

Sudac: Zrinka Ban

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8 ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335 st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz čl. 335. st. 9. ZPP-a sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se putem ovog suda podnosi županijskom sudu, pisanim putem u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb