REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6148/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: NJ, [adresa] b. b., OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Velimir Galić, odvjetnik u Požegi, D. Lermana 6, protiv tuženice: Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, Zagreb, radi proglašenja osiguranja nedopuštenim, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 23. siječnja 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljevog opunomoćenika i zakonskog zastupnika tuženice, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Osiguranje određeno rješenjem Općinskog građanskog suda Zagreb, poslovni broj Ovr-1171/2024 od dana 26.03.2024 godine, proglašava se nedopuštenim.''

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu 400,00 EUR, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana 15. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-1171/2024 od 2. listopada 2024. ovdje tužitelj, tamo protivnik osiguranja, upućen u roku 15 dana od dana pravomoćnosti pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim osiguranja određenim rješenjem o osiguranju posl. br. Ovr- 1171/2024 od 26. ožujka 2024. Navedeni zaključak je tužitelj primio 2. listopada 2024. pa u dodijeljenom roku podnosi tužbu i predlaže se rješenje o osiguranju ovoga suda posl. br. Ovr-1171/2024 proglasiti nedopuštenim. Naime, temeljem čl. 233. st. 1. ZOO- a je određeno da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Kako je ovršna isprava-rješenje Općinskog suda u Požegi posl. br. K-317/09 postalo pravomoćno 15. svibnja 2013., jasno je da je nastupila zastara tražbine predlagatelja osiguranja pa sud stoga nije mogao rješenjem odrediti predloženo osiguranja prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja. Prema tome, svakako je nastupila zastara tražbine tuženice. Stoga, sud nije mogao odrediti predmetno osiguranje. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za proglašenjem nedopuštenim osiguranja određeni rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-1171/2024 od 26. ožujka 2024.

2. U odgovoru na tužbu, koji je podnesen 13. studenoga 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 10), navodi se da tuženik u cijelosti ostaje kod prijedloga za upis osiguranja založnog prava od 15. ožujka 2024., a temeljem kojeg je sud donio rješenje o osiguranju posl. br. Ovr-1711/24 od 26. ožujka 2024. Tuženica ističe kako je ovršni postupak protiv tužitelja pokrenut još 10. studenoga 2020., a čime je prekinuta zastara tražbine. Slijedom navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženici parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-1171/2024-7 od 2. listopada 2024. (list 3 i 4 te 5 i 6) i zahtjev za izravnu naplatu, od 10. studenoga 2020. (list 11 i 12).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenim osiguranja prisilnim zasnivanjem založno prava na nekretnini protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, iz razloga zbog kojeg je tužitelj upućen u predmetnu parnicu, odnosno zbog istaknutog prigovora zastare tražbine po predmetnoj ovršnoj ispravi.

Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. Uvidom u zaključak ovoga suda posl. br. Ovr-1171/2024-7 od 2. listopada 2024. (list 3 i 4 te 5 i 6) utvrđeno je da je u ovršnom predmetu predlagateljice osiguranja, ovdje tuženice, protiv protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, protivnik osiguranja upućen u roku 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim osiguranja određenim rješenjem o osiguranju posl. br. Ovr-1171/2024 od 26. ožujka 2024., iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., dalje: OZ), odnosno jer tvrdi da je nastupila zastara predmetne tražbine.

7. Uvidom u zahtjev za izravnu naplatu, od 10. studenoga 2020. (list 11 i 12), utvrđeno je da je isti zahtjev podnijela ovdje tuženica, kao ovrhovoditeljica, protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, temeljem ovršne odluke Općinskog suda u Požegi posl. br. K- 317/09-33 od 27. srpnja 2012. i Kv-97/12-3 od 15. svibnja 2013., radi naplate novčane tražbine prema navedenoj ovršnoj ispravi i zateznih kamata.

8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

9. Tužitelj, u bitnom, tvrdi da u je ovom slučaju nastupila zastara, budući da je očito protekao rok zastare od 10 godina od pravomoćnosti rješenja Općinskog suda u Požegi posl. br. K-317/09 od 15. svibnja 2013.

10. Naprotiv, utvrđeno je da je ovdje tuženica, kao ovhovoditeljica, podnijela FINA- i zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršne odluke suda-odluke Općinskog suda u Požegi posl. br. K-317/09-33 od 27. srpnja 2012. i Kv-97/12-3 od 15. svibnja 2013., dakle unutar desetogodišnjeg roka zastare propisanog čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO).

11. Odredbom čl. 245. st. 3. ZOO-a propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, dok je odredbom st. 5. istog čl. ZOO-a propisano kako isto vrijedi i u slučaju kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

12. Prema tome, tuženica je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu na temelju ovršne odluke suda-odluke Općinskog suda u Požegi posl. br. K-317/09-33 od 27. srpnja 2012. i Kv-97/12-3 od 15. svibnja 2013. (list 11 i 12), prekinula desetogodišnji zastarni rok propisan čl. 233. st. 1. ZOO-a te zastara počinje teći iznova od dana kad je isti postupak završen. Budući da je ovosudnim rješenjem o osiguranju posl. br. Ovr- 1171/2024 od 26. ožujka 2024. određeno osiguranje prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, proizlazi da je ovdje tuženica temeljem iste osnove-ovršne odluke suda pokrenuo novi postupak (osiguranja) i to unutar zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, prigovor zastare tužitelja je očigledno neosnovan (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1027/2021 od 3. svibnja 2022.).

13. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede zastare predmetne tražbine, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

15. Naprotiv, proizlazi zaključak da je tuženica predložila odgovarajući dokaz temeljem kojeg je na nedvojben način utvrđen prekid zastare po predmetnoj ovršnoj ispravi-odluke Općinskog suda u Požegi posl. br. K-317/09-33 od 27. srpnja 2012. i Kv-97/12-3 od 15. svibnja 2013., podnošenjem predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu kod FINA-e na temelju navedene ovršne isprave, odnosno utvrđene su odlučne činjenice glede poduzetih radnji kojima je došlo do prekida zastare po navedenoj ovršnoj ispravi. Stoga, tuženica je tijekom postupka dokazala prekid zastare predmetne tražbine (čl. 241. ZOO-a).

16. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, poglavito nije uspio dokazati postojanje razloga zbog kojeg je upućen u parnicu, u smislu čl. 52. st. 3. OZ-a i to nastupanje zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a), dakle nije dokazao protek roka zastare od 10 godina, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

18. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i zastupanja na ročištu 23. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 606,18 EUR nisu dosuđeni tužitelju, s obzirom na neuspjeh istog u sporu.

19. Također je i tuženici valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 23. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 200,00 EUR. Stoga su tuženici dosuđeni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 400,00 EUR , kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

20. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 53,09 EUR i

- z. z. tuženice.