REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4049/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Marčan & Partneri d.o.o., Rijeka, Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženika: Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Stefanović & Vrdelja d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 21. siječnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i tužiteljičinog opunomoćenika te zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. toč. 5.1., u dijelu kojim je ugovoreno da se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavanju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja, uvjeta Ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile 9. listopada 2008.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.669,09 EUR sa zateznim kamatama, od toga tekućim i to na:

- 15,86 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 1,31 EUR od 30. studenoga 2008. do isplate,

- 5,67 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 17,02 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 19,21 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- 12,84 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 14,00 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 9,04 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 10,88 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 9,20 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 10,06 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 9,72 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 7,77 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 10,71 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 13,15 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 15,20 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 15,74 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 19,96 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 19,47 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 22,55 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 27,65 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 31,80 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 37,10 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 39,64 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 37,69 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 40,91 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 54,61 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 46,29 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 48,84 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 46,81 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 45,31 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 55,54 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 62,22 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 72,84 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 85,82 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 65,64 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 62,44 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 61,87 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 66,37 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 70,83 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 71,30 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 69,08 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 70,03 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 71,75 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 70,35 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 69,81 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 68,40 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 64,00 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 69,77 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 71,19 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 69,66 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 63,54 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 65,17 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 67,79 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 69,80 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 62,56 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 63,91 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 61,71 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 63,95 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate i

- 65,74 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 2.058,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 28. rujna 2021. (obavijest o primitku e-podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi su stranke 9. listopada 2008. sklopile Ugovor o kreditu. Istim Ugovorom tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu 15.419,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namećući tužiteljici valutnu klauzulu (čl. 5. toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu) čime je kamatu i glavnicu vezao uz švicarski franak. Ugovoreno je da se sve novčane obveze iz Ugovora ispunjavanju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Rijeka. Prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, valute CHF na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,656347 kn / 1,00 CHF. Tužiteljica smatra da je odredba navedenog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom od 14. lipnja .2018. utvrdio ništetnost ugovorene valutne klauzule. Istu presudu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Zbog svega toga je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je valutnu klauzulu i proglasio ništetnom. Dakle, pobijana valutna klauzula nije valjana, jer je protivna samoj srži poštenja i moralnosti. Banka je profesionalac koji ima daleko veće izvore, daleko veće znanje i jači ekonomski položaj u odnosu na tužiteljicu. Sporna odredba (čl. 5. toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu) u kojoj je ugovorena valutna klauzula ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti valuta. Ni tuženik to nije nikada objasnio tužiteljici. Nikada tuženik nije dao tužiteljici nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute. No ta informacija predstavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj kao potrošač izložen. Takva praksa skrivanja bitnih informacija nije poštena, a nepoštena praksa je, prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača, zabranjena. Banka je kao jača ekonomska strana, iskoristila svoj dominantan položaj u odnosu na tužiteljicu, koja nije bila upoznat s načinom promjene tečaja. Iskorištavajući svoj položaj, tuženik je uzrokovao očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužiteljice pa je odredba o valutnoj klauzuli suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tužiteljica je time stavljena u podređen položaj pa je povrijeđena i odredba čl. 3. ZOO-a. Na kraju, tuženik je stekao nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Na takav način povrijeđeno je i načelo jednake vrijednosti činidaba u korist tuženika (čl. 7. ZOO- a). Osim toga, Ugovor je sastavljen u tipskom obliku što znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Preplata zbog valutne klauzule po obračunu tužitelja iznosi 20.091,92 kn. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe glede valutne klauzule te posljedično zahtjev za isplatu iznosa 20.091,92 kn sa zateznim kamatama, kao i naknaditi tužiteljici parnične troškove sa zateznim kamatam od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je podneskom predanim 4. siječnja 2023. (list 198-200) konačno postavila tužbeni zahtjev kao pod toč. II. izreke presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 2.669,09 EUR / 20.110,31 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pozitivnih razlika od dana dospijeća, dok je tužbom postavila tužbeni zahtjev kao pod toč. I. i III. izreke presude.

3. Raspravnim rješenjem od 4. listopada 2023. (list 205) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 4. siječnja 2023., premda se je tuženik protivio takvom povećanju tužbenog zahtjeva. To stoga što je tužiteljica prvotno u tužbi postavila zahtjev za isplatu iznosa 20.091,92 HRK, pa je tek po izvedenom financijskom vještačenju tužiteljica mogla odrediti visinu istog zahtjeva i to u iznosu 2.669,09 EUR / 20.110,31 HRK, pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

4. U odgovoru na tužbu se navodi da tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupnu tužiteljičinu tražbinu. Naime, na tužiteljičin zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u prosincu 2013., a tužba je podnesena tek u rujnu 2021., sasvim je jasno da je cjelokupna tužiteljičina tražbina u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. S obzirom da se tužiteljica poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje da tužiteljica nije bila stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tuženik kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u svezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, s obzirom da tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, već protiv točno osam određenih pravnih osoba. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužiteljici. S tim u svezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03.) te istovjetnu odredbu čl. 52. trenutno mjerodavnog ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale obuke i stručno usavršavanje svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Zadaća je HNB-a održati stabilnost tečaja kn prema eur i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kn prema chf, već da se isti podredno formira preko eur. U odnosu na tvrdnje tužiteljice kako je svejedno bila neinformirana te pokušaju povlačenja paralele s korisnicima bankovnih kredita u CHF-u, tuženik ističe kako su promašene i netočne. Očito je kako se godinama prije nego što je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te je isto tako s navedenim informacijama raspolagala i tužiteljica. Tuženik je povrh svega, upravo na traženje potrošača počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom potrošaču, kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te ne može jamčiti njezinu stabilnost. Tuženik ukazuje na standard dužne pažnje i informiranost ''prosječnog potrošača'' kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje viceguverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu-uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama, tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i zakonita ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužiteljice o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužiteljici u hrvatskim kunama, ali to ne mijenja činjenicu da se na traženje tužiteljice zadužio tuženik također u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema mjerodavnoj valuti CHF. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga i postoji međunarodni element. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od donošenja presude.

5. U ovoj pravnoj stvari je ovaj sud 16. studenoga 2023. donio presudu posl. br. P- 7662/2021-16, kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev, odnosno utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. toč. 5.1. uvjeta Ugovora o kreditu, kojeg su stranke sklopile 9. listopada 2008., u dijelu kojem je ugovoreno da se novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u HRK po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.669,09 EUR / 20.110,31 HRK sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika (toč. II. Izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.588,99 EUR / 11.972,27 HRK sa zateznim kamatama od 16. studenoga 2023.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2068/2024-2 od 28. svibnja 2024. je ukinuta potonja prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje i riješeno je da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci, uz obrazloženje da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 03038, od 9. listopada 2008. (list 10-13), arhiv tečaja po valutama, od 8. listopada 2008. (list 14), ispis uplata po kreditu, od 11. veljače 2021. (list 122-126), tužiteljevu tablicu s prikazom preplate po tečaju (list 127), Ugovor o kreditu br., od 31. prosinca 2008. (list 142-145), Ugovor o potrošačkom kreditu br., od 10. listopada 2011. (list 146-151), plan otplate iz Ugovora o potrošačkom kreditu br. (list 152 i 153), ispis medijskih napisa i transkripata emisija u svezi kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 154-163), priopćenje HNB-a od 31. siječnja 2015. (list 170), pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. travnja 2021. (list 171) i presudu suda Europske unije u predmetu C-485/19 (list 172-183) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 10. studenoga 2022. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 189-193).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istima te uvidom u priložene isprave te je u daljnjem tijeku postupka izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 21. siječnja 2025. (list 254 i 255).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede valutne klauzule u CHF te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila u Zagrebu 9. listopada 2008.

Ugovor o kreditu br. 03038.

Sporna je ništetnost navedenog uglavka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečnih obroka uslijed promjene tečaja CHF, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, kao i svojstvo potrošača, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 03038, od 9. listopada 2008. (list 10-13) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu, između ovdje tuženika, kao davatelja kredita i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, u svezi financiranja troškova kupnje vozila marke, tip, model: Škoda Fabia classic, 1.2 (toč. I.) glede kredita u iznosu 15.419,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja, a iznos kredita uključuje i troškove sklapanja Ugovora u visini u toč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom pod toč. I. istog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova sklapanja Ugovora (toč. II.); nadalje, ugovoren je broj mjesečnih obroka kredita / Trajanje Ugovora u mjesecima: 60, iznos mjesečnog obroka kredita: 316,22 CHR, Ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita: 18.973,20 CHF, troškovi sklapanja Ugovora (uključen PDV 22%): 664,00 CHF, ukupni troškovi Ugovora: 18.973,20 CHF, Nominalna godišnja kamatna stopa: 8,48%, Efektivna kamatna stopa na kredit (EKS): 10,37% i Tarifa: 60RCSKPA (toč. III.) i pod Uvjetima ugovora o kreditu, Inačica: CHF - 2008-I-02 je određeno glede plaćanja da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja (toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu).

10. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 21. siječnja 2025. (list 254 i 255), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2008. godine kod tuženika sklopila autokredit, vezan uz CHF, misli, uz promjenjivu kamatnu stopu na rok otplate od 5 godina. Istim kreditom je tužiteljica kupila osobni automobil marke Škoda, tip Fabia, isključivo za vlastite potrebe, dakle, ne u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta, niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (plaću). Isključivo je tužiteljica otplaćivala anuitete kredita i to uplatom putem uplatnica te je isti kredit otplatila u redovitom ugovorenom vremenu. Odnosna autokuća je uputila tužiteljicu na tuženika, s kojim je surađivala. Sve poslove glede kreditiranja obavila je tužiteljica preko odnosnog autosalona, a ne preko tuženika. Predmetni kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila. Nitko od ovlaštenih osoba nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi te o ekonomskim i pravnim posljedicama istih. Tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu niti joj je ijedna ugovorna odredba razjašnjena i protumačena, niti je tražila isto. Prije potpisivanja-sklapanja Ugovora, tužiteljica isti Ugovor nije detaljno pročitala, već letimično "preletjela" preko istoga te se usredotočila na iznos kredita i njoj važne uglavke. Tužiteljica je upitala ovlaštenu osobnu odnosnog auto salona zašto predmetni kredit nije u HRK, na što joj je odgovoreno da je iznos u CHF i da se to tako radi. U vrijeme sklapanja Ugovora bio je tužiteljici poznat pojam "valutna klauzula" odnosno znala je da se iznos kredita veže uz CHF, koja valuta je bila čvrsta, stabilna pa stoga nije niti bilo dvojbi u svezi istoga, to tim više što su i tisuće drugih građana dizali kredite vezane uz CHF. Nitko od ovlaštenih osoba nije tužiteljici razjasnio niti je upozorio na valutni rizik, odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istog rizika kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Tuženik niti odnosna auto kuća nisu prije potpisivanja- sklapanja Ugovora poslali tužiteljici na bilo koji način primjerak nacrta Ugovora, kako bi se upoznala sa sadržajem istoga prije sklapanja. Tužiteljica nije tražila, na vlastiti zahtjev, da joj se predoči nacrt Ugovora, već naprotiv u odnosnom auto salonu su tužiteljici ponudili i predočili nacrt Ugovora. Za predmetnu kupoprodaju navedenog automobila bio je tužiteljici ponuđen isključivo kredit vezan uz CHF, dok tužiteljica nije pitala postoji li neka druga vrsta kredita, niti je znala da postoji druga vrsta kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora bio je tužiteljici poznat pojam "valutna klauzula", odnosno da se iznos kredita veže uz tečaj CHF, a koji je promjenjiv. Nitko od ovlaštenih osoba nije jamčio tužiteljici da neće doći do promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, ali ističe da je u to vrijeme CHF bila stabilna valuta.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, od 10. studenoga 2022. (list 189-193), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

- ugovoreni iznos 15.49,58 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan isplate kredita je iznosio protuvrijednost od 71.798,92 HRK;

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. listopada 2008.) do konačne otplate (30. rujna 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan podmirenja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF mjerodavnog na dan isplate, kredita, iznosi ukupno 20.110,31 HRK, odnosno 2.669,09 EUR (što predstavlja zbroj pojedinačno konvertiranih mjesečnih iznosa), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'n' Tabele 1 iz nalaza (u HRK), odnosno u stupcu 'n1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (list 192 i 193).

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun istoga te se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, odnosno rješenjem s pripremnog ročišta 31. ožujka 2022. (list 184 i 185) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti (toč. II.), odnosno tuženikovi dokazni prijedlozi i to za saslušanjem u svojstvu svjedoka PT i CT, na istaknute okolnosti. Naime, isti svjedok PT, menadžer kod tuženika, predložen je na okolnosti provođenja učestalih edukacije, dok je svjedok CT, prodajni predstavnik tuženika, predložen na točno neodređene okolnosti, ali bi proizlazilo da je na okolnosti održavanja učestalih edukacija tuženikovih prodavača i prodajnih predstavnika te isticanja valutnog rizika. Dakle, isti svjedoci su nisu predloženi na okolnosti pregovaranja u ovom slučaju, već na općenite okolnosti edukacije i uputa za postupanje prodajnog osobna tuženika. Stoga, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem navedenih svjedoka na istaknute okolnosti, jer bi iz tuženikovih navoda proizlazilo da isti nisu sudjelovali u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što su isti svjedoci obrtimice obavljali navedene poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da isti niti ne mogu biti upoznati s detaljima ovog slučaja, dakle isti ne bi imali neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Naposljetku, u ponovljenom suđenju tuženik nije ustrajao kod saslušanja istih svjedoka, pa je stoga na ročištu 5. studenoga 2024. određeno izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice osobno kao stanke na istaknute okolnosti, te nakon saslušanja tužiteljice nije tuženik predložio izvođenje navedenih svjedoka, dakle ne ističe nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, već predlaže zaključenje glavne rasprave (list 254-256). Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

14. Pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, poglavito na koju se poziva tužiteljica i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C- 26/13 presuda od 30. travnja 2014., C- 51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C- 118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

15. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tuženik, kao davatelj kredita, dao tužiteljici, kao fizičkoj osobi i korisniku kredita, predmetni kredit za kupnju osobnog automobila, za vlastite potrebe, dakle isto je koristila namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

16. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koji je ponudio tuženik, kao trgovac, pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg ih je tuženik navodio svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao trgovca. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom financijskom sposobnošću, koja je ovisila o visini obroka, pri čemu je visina obroka ovisila o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati sporne ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici reklamirao i predstavio isti Ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji, jer su najniže kamate, i time za tužiteljicu najpovoljnije. Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, time što je ugovor ispunjen isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Zaključno, s obzirom da je ovdje tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nastupao kao trgovac u odnosu na tužiteljicu, koja je potrošač, pravna shvaćanja iz kolektivnih sporova u odnosu na banke kao potrošače primjenjiva su i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja Ugovora i ugovaranje valutne klauzule u CHF-u jednak način postupanja koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Stoga, učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram HRK, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljica preplatila svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose obroka.

18. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev- 2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. To stoga, budući da je predmetna tužba podnesena 28. rujna 2021., u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Dakle, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenim i ništetnim spornih ugovornih odredbi, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

19. Naime, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

20. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza, pri tome imajući na umu i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije tuženik, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, to posljedično primjenom čl. 323. ZOO-a proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, dakle utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

21. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

22. Budući da je na temelju financijskog vještačenja utvrđen iznos više plaćenih iznosa mjesečnih obroka uslijed povećanja tečaja CHF, odnosno razlika zbog valutne klauzule u CHF, kako je to pobliže za svaki pojedini iznos iskazano u Tabeli 1 (list 192 i 193), dok je s istim tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 4. siječnja 2023. (list 198-200), proizlazi da je tužiteljica u utuženom razdoblju zbog valutne klauzule u CHF platila tuženiku iznos 2.669,09 EUR, kao preplaćeni iznos mjesečnih obroka uslijed povećanja tečaja CHF, dakle isti iznos predstavlja stjecanje bez osnove na strani tuženika. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora glede valutne klauzule, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO- a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog iznosa i to u zahtijevanom iznosu 2.669,09 EUR, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća odnosno dana uplate svakog pojedinog mjesečnog obroka do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st.

1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

24. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 15. prosinca 2021. i 4. siječnja 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 31. ožujka 2022. i 4. listopada 2023. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (250,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 36,56 EUR / 275,46 HRK i za presudu u iznosu 73,14 EUR / 551,11 HRK umjesto zahtijevanog dvostrukog iznosa 146,28 EUR, jer u ponovljenom suđenju ne nastaje obveza plateža sudske pristojbe za presudu. Nadalje, tužiteljici je valjalo priznati i daljnje troškove postupka koji se sastoje od troška zastupanja na ročištima 5. studenoga 2024. i 21. siječnja 2025., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR). Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 199,08 EUR / 1.500,00 HRK, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.058,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

25. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podneska od 6. ožujka 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 31. ožujka 2022. i 4. listopada 2023. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (200,00 kn). Nadalje, tuženiku je valjalo priznati i daljnje troškove postupka koji se sastoje od troška sastava žalbe u zahtijevanom iznosu 250,00 EUR (Tbr. 10./1. OT) te troška zastupanja na ročištima 5. studenoga 2024. i 21. siječnja 2025., za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9./1. OT), dakle ukupno u iznosu 650,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (162,50 EUR). Stoga je tuženiku valjalo odmjeriti parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.812,50 EUR, no, isti mu sa zatraženim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku do isplate, nisu dosuđeni, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

26. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

27. Zbog izloženog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Zagrebu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika