Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3199/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mariju Skejiću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1190/2024 od 12. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1190/2024 od 12. rujna 2024., na način da se sudi:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iz osnove materijalne – imovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 69.477,57 eura ( 523.478,77 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos kako slijedi:

-0,01 kuna od 01. siječnja 1983.g

-0,03 kuna od 01. siječnja 1984.g.

-0,05 kuna od 01. siječnja 1985.g.

-0,12 kuna od 01. siječnja 1986.g.

-0,8 kuna od 01. siječnja 1987.g.

-0,03 kuna od 01. veljače 1987.g.

-0,03 kuna od 01. ožujka 1987.g.

-0,03 kuna od 01. travnja 1987.g.

-0,03 kuna od 01. svibnja 1987.g.

-0,03 kuna od 01. lipnja 1987.g.

-0,02 kuna od 01. srpnja 1987.g.

-0,02 kuna od 01. kolovoza 1987.g.

-0,03 kuna od 01. rujna 1987.g.

-0,04 kuna od 01. listopada 1987.g.

-0,04 kuna od 01. studeni 1987.g.

-0,04 kuna od 01. prosinca 1987.g.

-0,04 kuna od 01. siječnja 1988.g.

-0,08 kuna od 01 veljače 1988.g.

-0,08 kuna od 01. ožujka 1988.g.

-0,08 kuna od 01. travnja 1988.g.

-0,07 kuna od 01. svibnja 1988.g.

-0,07 kuna od 01. lipnja 1988.g.

-0,07 kuna od 01. srpnja 1988.g.

-0,07 kuna od 01. kolovoza 1988.g.

-0,08 kuna od 01. rujna 1988.g.

-0,07 kuna od 01. listopada 1988.g.

-0,06 kuna od 01. studeni 1988.g.

-0,06kuna od 01. prosinca 1988.g.

-0,06 kuna od 01. siječnja 1989.g.

-1,43 kuna od 01. veljače 1989.g.

-1,27 kuna od 01. ožujka 1989.g.

-0,92 kuna od 01. travnja 1989.g.

-1,20 kuna od 01. svibnja 1989.g.

-1,69 kuna od 01. lipnja 1989.g.

-1,90 kuna od 01. srpnja 1989.g.

-2,03 kuna od 01. kolovoza 1989.g.

-2,18 kuna od 01. rujna 1989.g.

-1,67 kuna od 01. listopada 1989.g.

-1,67 kuna od 01. studeni 1989.g.

-1,67 kuna od 01. prosinca 1989.g.

-1,67 kuna od 01. siječnja 1990.g.

-4,80 kuna od 01. veljače 1990.g.

-4,80 kuna od 01. ožujka 1990.g.

-8,01 kuna od 01. travnja 1990.g.

-11,64 kuna od 01. svibnja 1990.g.

-11,64 kuna od 01. lipnja 1990.g.

-11,64 kuna od 01. srpnja 1990.g.

-11,64 kuna od 01. kolovoza 1990.g.

-11,64 kuna od 01. rujna 1990.g.

-8,01 kuna od 01. listopada 1990.g.

-8,01 kuna od 01. studeni 1990.g.

-8,01 kuna od 01. prosinca 1990.g.

-6,38 kuna od 01. siječnja 1991.g.

-6,53 kuna od 01. veljače 1991.g.

-6,53 kuna od 01. ožujka 1991.g.

-6,53 kuna od 01. travnja 1991.g.

-6,53 kuna od 01. svibnja 1991.g.

-6,53 kuna od 01. lipnja 1991.g.

-6,53 kuna od 01. srpnja 1991.g.

-6,53 kuna od 01. kolovoza 1991.g.

-6,53 kuna od 01. rujna 1991.g.

-6,53 kuna od 01. listopada 1991.g.

-6,53 kuna od 01. studeni 1991.g.

-6,53 kuna od 01. prosinca 1991.g.

-6,53 kuna od 01. siječnja 1992.g.

-25,97 kuna od 01. veljače 1992.g.

-28,38 kuna od 01. ožujka 1992.g.

-51,20 kuna od 01. travnja 1992.g.

-102,69 kuna od 01. svibnja 1992.g.

-131,91 kuna od 01. lipnja 1992.g.

-177,48 kuna od 01. srpnja 1992.g.

-201,81 kuna od 01. kolovoza 1992.g.

-238,57 kuna od 01. rujna 1992.g.

-310,47 kuna od 01. listopada 1992.g.

-452,30 kuna od 01. studeni 1992.g.

-630,81 kuna od 01. prosinca 1992.g.

-835,66 kuna od 01. siječnja 1993.g.

-312,35 kuna od 01. ožujka 1993.g.

-732,81 kuna od 01. travnja 1993.g.

-1.322,48 kuna od 01. svibnja 1993.g.

-2.205,17 kuna od 01. lipnja 1993.g.

-3.100,85 kuna od 01. kolovoza 1993.g.

-4.029,10 kuna od 01. rujna 1993.g.

-5.375,92 kuna od 01. listopada 1993.g.

-6.426,04 kuna od 01. studenoga 1993.g.

-5.886,96 kuna od 01. prosinca 1993.g.

-6.093,88 kuna od 01. siječnja 1994.g.

-4.771,26 kuna od 01. veljače 1994.g.

-4.348,49 kuna od 01. ožujka 1994.g.

-4.303,29 kuna od 01. travnja 1994.g.

-4.309,75 kuna od 01. svibnja 1994.g.

-4.282,98 kuna od 01. lipnja 1994.g.

-3.987,65 kuna od 01. srpnja 1994.g.

-4.013,52 kuna od 01. kolovoza 1994.g.

-3.966,86 kuna od 01. rujna 1994.g.

-2.117,68 kuna od 01. rujna 1995.g.

-2.013,78 kuna od 01. listopada 1995.g.

-2.011,90 kuna od 01. studenoga 1995.g.

-2.112,62 kuna od 01. prosinca 1995.g.

-2.085,42 kuna od 01. siječnja 1996.g.

-2.620,50 kuna od 01. veljače 1996.g.

-2.462,10 kuna od 01. ožujka 1996.g.

-2.585,21 kuna od 01. travnja 1996.g.

-2.692,26 kuna od 01. svibnja 1996.g.

-2.703,98 kuna od 01. lipnja1996.g.

-2.546,52 kuna od 01. srpnja 1996.g.

-2.330,07 kuna od 01. kolovoza 1996.g.

-2.326,91 kuna od 01. rujna 1996.g.

-2.526,47 kuna od 01. listopada 1996.g.

-3.100,25 kuna od 01. studenoga 1996.g.

-3.201,96 kuna od 01. prosinca 1996.g.

-3.296,84 kuna od 01. siječnja 1997.g.

-3.721,85 kuna od 01. veljače 1997.g.

-3.968,26 kuna od 01. ožujka 1997.g.

-3.910,45 kuna od 01. travnja 1997.g.

-4.178,88 kuna od 01. svibnja 1997.g.

-4.026,97 kuna od 01. lipnja 1997.g.

-4.135,49 kuna od 01. srpnja 1997.g.

-4.641,84 kuna od 01. kolovoza 1997.g.

-4.410,87 kuna od 01. rujna 1997.g.

-4.228,83 kuna od 01. listopada 1997.g.

-3.998,77 kuna od 01. studenoga 1997.g.

-4.211,19 kuna od 01. prosinca 1997.g.

-4.311,36 kuna od 01. siječnja 1998.g.

-4.399,64 kuna od 01. veljače 1998.g.

-4.350,73 kuna od 01. ožujka 1998.g.

-4.488,49 kuna od 01. travnja 1998.g.

-4.411,22 kuna od 01. svibnja 1998.g.

-4.461,30 kuna od 01. lipnja 1998.g.

-4.629,76 kuna od 01. srpnja 1998.g.

-4.386,63 kuna od 01. kolovoza 1998.g.

-4.427,74 kuna od 01. rujna 1998.g.

-4.072,22 kuna od 01. listopada 1998.g.

-4.075,21 kuna od 01. studenoga 1998.g.

-4.312,36 kuna od 01. prosinca 1998.g.

-4.172,13 kuna od 01. siječnja 1999.g.

-4.995,79 kuna od 01. veljače 1999.g.

-5.501,80 kuna od 01. ožujka 1999.g.

-5.787,48 kuna od 01. travnja 1999.g.

-5.878,03 kuna od 01. svibnja 1999.g.

-6.013,48 kuna od 01. lipnja 1999.g.

-6.112,52 kuna od 01. srpnja 1999.g.

-5.796,47 kuna od 01. kolovoza 1999.g.

-6.011,40 kuna od 01. rujna 1999.g.

-5.995,56 kuna od 01. listopada 1999.g.

-6.081,67 kuna od 01. studenoga 1999.g.

-6.413,54 kuna od 01. prosinca 1999.g.

-6.514,04 kuna od 01. siječnja 2000.g.

-8.128,87 kuna od 01. veljače 2000.g.

-8.316,60 kuna od 01. ožujka 2000.g.

-8.444,76 kuna od 01. travnja 2000.g.

-8.981,98 kuna od 01. svibnja 2000.g.

-8.711,37 kuna. od 01. lipnja 2000.g.

-8.399,25 kuna od 01. srpnja 2000.g.

-8.593,77 kuna od 01. kolovoza 2000.g.

-9.001,48 kuna od 01. rujna 2000.g.

-9.026,96 kuna od 01. listopad 2000.g.

-9.497,22 kuna od 01. studenoga 2000.g.

-9.353,84 kuna od 01. prosinca 200.g.

-8.541,16 kuna od 01. siječnja 2001.g.

-8.569,36 kuna od 01. veljače 2001.g.

-8.623,78 kuna od 01. ožujka 2001.g.

-9.018,.48 kuna od 01. travnja 2001.g.

-8.545,60 kuna od 01. svibnja 2001.g.

-8.735,93 kuna od 01. lipnja 2001.g.

-8.919,63 kuna od 01 srpnja 2001.g.

-8.361,64 kuna od 01. kolovoza 2001.g.

-8.563,73 kuna od 01. rujna 2001.g.

-8.379,56 kuna od 01. listopada 2001.g.

-8.366,44 kuna od 01. studenoga 2001.g.

-8.549,87 kuna od 01. prosinca 2001.g.

-8.542,27 kuna od 01 siječanja 2002.g.

-9.059,48 kuna od 01. veljače 2002.g.

-8.876,13 kuna od 01. ožujka 2002.g.

-8.738,68 kuna od 01. travnja 2002.g. do 31. 12 2007.g., a od 01. 01. 2008.g do 31. srpnja 2015.god. sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 22.269,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 12. rujna 2024. do isplate, u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 69.477,57 Eur, (523.478,77 kuna) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos kako je to određeno u izreci prvostupanjske presude, dok je u točki II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.269,18 Eur, sa zateznim kamatama koje teku od 12. rujna 2024. do isplate, u odnosu na daljnji zahtjev tužitelja za naknadom troška u dijelu preko određenog iznosa od 22.269,18 Eur, a do zatraženog iznosa zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan (točka II. i III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija u dijelu kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, te u odluci o parničnom trošku, zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Tužitelj izjavljuje žalbu protiv dijela presude o troškovima postupka (točka II. izreke), zbog žalbenog razloga iz članka 353. stavak 1. točka 3. ZPP-a predlažući odluku o troškovima preinačiti u smislu istaknutih žalbenih navoda.

4. Na žalbu tužene odgovorio je tužitelj, u odgovoru je porekao žalbene navode tužene, te predložio odbijanje žalbe.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je osnovana žalba tužene.

6. Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatom naknade materijalne štete u iznosu od 69.477,57 Eur (523.478,77 kuna), u vidu izgubljene zarade "razlika u plaći koju je tužitelj ostvarivao radeći uredske poslove i plaće drugog časnika palube, do kojeg radnog mjesta smatra da bi napredovao po redovitom tijeku stvari", a za koju štetu tvrdi da mu je nastala za vrijeme odsluženja vojnog roka u bivšoj JNA u razdoblju od 15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981., kada je otpušten kao nesposoban za vojnu službu, a zbog oštećenja meniskusa lijevog koljena.

7. U opširno provedenom postupku, sud prvog stupnja, u bitnome, prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja, utvrđuje:

- da je 6. prosinca 1977. tužitelj od strane Regrutne komisije Regrutnog centra Split proglašen privremeno nesposobnim za vojnu službu u trajanju od dvije godine zbog stanja poslije operacije medijalnog meniskusa desnog koljena da je prema potvrdi o liječničkom pregledu od 7. rujna 1978. broj 1471, tužitelj utvrđen sposobnim za službu na brodu,

- da je iz Otpusne liste Klinike za kirurške bolesti VMA broj 6187/80 od 25. studenoga 1980. vidljivo da je kod tužitelja utvrđena dijagnoza „Meniscectonia medialis genus dex. cacta. Bonarthrosis dex“ te je dana ocjena sposobnosti za službu u JNA „ograničeno sposoban“,

- da je rješenjem Regrutne komisije od 4. prosinca 1980. tužitelj proglašen ograničeno sposobnim za vojnu službu zbog operacije medijalnog meniskusa koljena desne noge i degerativnih promjena zglobnih površina u koljen,

- da je nesporno utvrđeno kako je tužitelj prije upućivanja na odsluženje vojnog roka 1974. operiran zbog povrede medijalnog meniskusa desnog koljena, ali da ta ozljeda nije utjecala na radnu sposobnost tužitelja za obavljanje poslova radnog mjesta časnika palube,

- da je tužitelju dijagnosticirano oštećenje meniskusa lijevog koljena za vrijeme odsluženja vojnog roka što je bilo u razdoblju od 15. prosinca 1980. do 18. rujna 1981.,

- da se u medicinskoj dokumentaciji prije odsluženja vojnog roka ne navodi lezija medijalnog meniska u lijevom koljenu tužitelja koju odlučnu činjenicu potvrđuju sudski vještaci u svojim nalazima i mišljenjima (osobito dr. Igor Zlatar, spec. ortoped, dr. Zoran Peršić, spec. ortoped te dr. Milana Varinac-Barač, spec. medicine rada), pa vještaci zaključuju da je menisk lijevog koljena oštećen za vrijeme služenja vojske,

- da je tužitelj za vrijeme služenja vojnog roka do predmetne ozljede bio sposoban obavljati poslove i zadaće radnog mjesta časnika palube, a da je nakon zadobivanja predmetne ozljede lijevog koljena te zbog toga što liječenje te ozljede nije imalo zadovoljavajući tijek, nakon otpusta iz bivše JNA bio nesposoban raditi na istom radnom mjestu, zbog čega je u svojoj tvrtki premješten na radno mjesto službenika,

- da je tužitelj dokazao da je njegova nesposobnost obavljanja poslova i zadaća radnog mjesta časnika palube posljedica zadobivene ozljede lijeve noge za vrijeme služenja u bivšoj JNA,

- da je za štetu koju je zbog toga pretrpio (izgubljena zarada u utuženom razdoblju 15. prosinca 1980. do 25. ožujka 1981.) odgovorna tuženica temeljem Zakona o odgovornosti RH za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine", broj 117/03) u svezi s čl. 154. st. 1. i čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO/91) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05).

8. Na okolnost utvrđivanja visine izgubljene zarade koju je tužitelj pretrpio u razdoblju od 12. svibnja 2081. do 31. ožujka 2002. sud je izveo dokaze pregledom cjelokupne dokumentacije a vezano za primanja tužitelja i usporednih radnika, u navedenom razdoblju, te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo Vladimiru Krklecu.

9. Sud je temeljem nalaza i mišljenja vještaka, budući stranke na istog nisu imale primjedbi, budući je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno vještvu, prihvatio kao osnovan njegov nalaz i mišljenje, te tužitelju dosudio naknadu kao u točki I. izreke pobijane presude.

10. Sud je odbio prijedlog tuženika za novim vještačenjem po vještaku spec. medicine rada i spec. ortopedije kao nepotrebno, smatrajući da se u spisu nalazi četiri nalaza i mišljenja vještaka iz kojih je razvidna odlučna činjenica da je do oštećenja meniskusa lijevog tužiteljevog koljena došlo za vrijeme odsluženja vojnog roka u JNA, nakon čega je tužitelj ostao nesposoban za obavljanje svojeg radnog mjesta, pa drži da nije bilo potrebe provoditi novo vještačenje po vještacima istih specijalnosti.

11. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi članka 154. i članka 155. ZOO-a, te tužitelju dosudio parnični trošak na način i u iznosima pobliže navedenim u izreci.

12. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda o odgovornosti tužene, odnosno obvezi tužene da tužitelju naknadi štetu, ne prihvaća ovaj žalbeni sud, jer je žalbenim prigovorima tužene u cijelosti dokazana neosnovanost njegovog tužbenog traženja.

13. Prema odredbi članka 154. stavak 1. ZOO-a tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi jer ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

14. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da ne postoji točno određeni pojedinačni štetni događaj, već da se radi o kontinuiranom nepotrebnom izlaganju tužitelja tjelesno teškim poslovima za vrijeme služenja u bivšoj JNA kojih poslova tužitelj nije bio pošteđen, niti nakon bolova u lijevom koljenu i oticanju, a u čemu se sastoji dokazana krivnja tuženice, slijedom čega vrijeme služenja vojnog roka u JNA predstavlja za tužitelja štetni događaj, za što je odgovorna tuženica.

15. U odnosu na izneseno, navesti je da sama činjenica da je oštećenje nastalo, odnosno dijagnosticirano za vrijeme služenja vojnog roka, nije dostatna za utvrđivanje odgovornosti tuženice (tako i VSRH Rev-x-856/2016-2 od 10. studenog 2020., Revr-682/2011-2 od 4. siječnja 2012., Rev-411/2013-2 od 12. srpnja 2017. i dr.), a u kojim odlukama je zauzeto shvaćanje da odsluženje vojnog roka odnosno djelatna vojna služba sama po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost za koju bi tuženica odgovarala po načelu objektivne odgovornosti, što znači da se odgovornost tuženice u ovom konkretnom slučaju, ocjenjuje primjenom općih odredbi o odgovornosti za štetu iz gore citirane odredbe članka 154. stavak 1. ZOO/91, dakle, po načelu dokazane krivnje, za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki odštetne odgovornosti, a to su šteta, protupravna štetna radnja i adekvatna uzročno-posljedična veza.

16. Neosnovano prvostupanjski sud kao nespornu činjenicu smatra da je oštećenje lijevog koljena kod tužitelja nastalo dva mjeseca nakon stupanja tužitelja na odsluženje vojnog roka u bivšoj JNA, a što temelji na nalazu i mišljenju sudskih vještaka koji svoj zaključak izvode samo iz činjenice što u medicinskoj dokumentaciji prije odlaska u vojsku nije zabilježena lezija medijalnog meniska lijevog koljena tužitelja.

17. Iz stanja spisa i to nalaza i mišljenja vještaka dr. Igora Zlatara, spec. ortopeda (list 99 spisa), zaključno proizlazi da je lezija meniska lijevog koljena najvjerojatnije nastala za vrijeme služenja u bivšoj JNA, jer niti u jednom liječničkom pregledu prije stupanja tužitelja na odsluženje vojnog roka u JNA nije nigdje spomenuta lezija medijalnog meniska lijevog koljena.

18. Iz iskaza svjedoka PČ, koji je tada obavljao funkciju pisara sa zadatkom raspoređivanja dnevnih poslova vojnika, proizlazi da se svjedok sjeća da je tužitelj imao problema s lijevom nogom, da je tužitelj nakon otprilike deset dana bio oslobođen tjelovježbe, da je desetak dana tužitelj obavljao sve dužnosti kao i svaki drugi vojnik u četi, da je bio raspoređen na stražu, da tužitelj u prvih deset dana kada je radio tjelovježbu nije mogao normalno hodati kao ostali nego je zastajao dok bi došao na zborno mjesto, te da je kasnije oslobođen svih tih dužnosti i tjelovježbe, jer je njemu tužitelj dan na ispomoć.

19. Radi iznesenog, prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da su se tegobe kod tužitelja počele javljati dva mjeseca nakon dolaska u vojsku, jer iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da su se tegobe javljale unutar 10 dana od dolaska tužitelja na odsluženje vojnog roka.

20. Nadalje, iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je tužitelj više puta (u studenom 1977., u srpnju 1979.) upravo zbog bolova u lijevom koljenu iskrcan s broda, te da je zbog izrazito jakih bolova u lijevom koljenu, više od godinu i pol prije početka služenja vojnog roka, radio isključivo uredske poslove.

21. S obzirom na navedeno neosnovan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj samo zbog oštećenja dijagnosticiranog tijekom služenja vojnog roka, onemogućen u obavljanju poslova i ostvarivanju zarade na brodu, jer je navedeno u suprotnosti sa istaknutim činjeničnim stanjem.

22. S obzirom na izneseno očito je da pobijana prvostupanjska presuda donesena suprotno uputama iz obrazloženja rješenja VSRH Rev-x-856/2016 od 10. studenog 2020. i Rev-1134/2023 od 23. siječnja 2014.

23. Ovo posebice s obzirom na činjenicu da je Županijski sud u Zagrebu svojom odlukom Gž-2017/2019 od 22. siječnja 2021. odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. travnja 2002. do 31. svibnja 2016. u odnosu na isti štetni događaj. Također Županijski sud u Zagrebu, po stavu ovog žalbenog suda je osnovano zaključio kako u konkretnom slučaju nedostaje pretpostavka za postojanje odgovornosti tuženice za štetu koja je nastala tužitelju, a to je štetna radnja, odnosno konkretan štetni događaj, koji bi bio uzrokom nastanka štete.

24. Radi svega iznesenog, kako su osnovani žalbeni prigovori tužene, valjalo je pobijanu presudu prvostupanjskog suda preinačiti, sukladno odredbi članka 370. točka 3. ZPP-a, te suditi kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke.

25. Sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a, budući je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti o troškovima ovog postupka. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ovaj žalbeni sud smatra da bi u konkretnom slučaju nametanjem tužitelju plaćanje troškova parničnog postupka, koje je imala tužena, došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to povrede članka 6. stavak 1. Konvencije, glede prava podnositelja zahtjeva za pristup sudu.

26. Na tragu stajališta ESLJP-a iz predmeta Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, i Ustavni sud RH, koji stav prihvaća i ovaj žalbeni sud, smatra da je moguća povreda prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupan trošak postupka države stavlja na teret fizičkoj osobi, koja je državu tužila, osobito ako predstavlja značajan financijski teret za nju.

27. U konkretnom slučaju je upravo o tome riječ i eventualno dosuđenje parničnog troška sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a, za tužitelja bi predstavljalo nerazmjerni teret.

29. Stoga je odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a.

30. Suđeno je stoga kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

U Splitu, 27. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić