Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-546/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužiteljice JŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz OD Župan, Babić i Antunović, Horvatova ulica 80 A, Zagreb, protiv tuženika OTP bank d.d., OIB: 52508873833, Rijeka, Jadranski trg 3/A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina i partneri d.o.o., Prilaz Gjure Deželića 30, Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva broj: 98741/04 od dana 10. siječnja 2005. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta] kao kreditora i tužitelja JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA“, koja glasi: „1,00 % ( slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa] OIB:52508873833 da tužitelju JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 258,35 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 15. siječnja 2005. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 15. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa] OIB: 52508873833 da tužiteljici JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 418,68 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 7. lipnja 2024. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom 10. siječnja 2005. sklopila ugovor o namjenskom kreditu kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 39.800,00 CHF obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 180 mjeseci, a kredit je korišten za adaptaciju kuće.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 8. predmetnog ugovora tužitelju nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe, tužiteljici je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj. – ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita, naknada za obradu kredita u iznosu od 258,35 EUR / 1.946,53 HRK.

1.4. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nije niti predočena odredba članka 8. pod nazivom "naknada za obradu zahtjeva", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.5. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužiteljici također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor. Tužiteljica, nadalje, ističe da odredba ugovora o kreditu o naknadi ne sadrži nikakve parametre pomoću kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti saznati koji se troškovi i koje usluge i u kojim iznosima naplaćuju od strane tuženika kao kreditora.

1.6. Tužiteljica se u tužbi poziva na povredu članaka 1021. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da ugovorne kamate predstavljaju naknadu koju korisnik kredita plaća na ime korištenja tuđeg novca kreditoru te da tužiteljica prema tome nije imala zakonskog niti stvarnog uporišta tužiteljici zaračunati naknade, pogotovo ne u tako visokim iznosima. Tužiteljica, nadalje, navodi u tužbi da je prema odredbama čl. 81.,84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.7. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužiteljice, smatrajući ih neosnovanima kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu činjeničnog stanja i razloga navedenih u tužbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja te ističe da tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za vođenje predmetne stvari, naime, tuženik ističe da tužiteljica nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva, broj ugovora: 98741/04 sklopljenog 10. siječnja 2005. između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena tužiteljeva obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Smatra da bi tužbu trebalo odbaciti iz razloga što je tužiteljica postavila deklaratorni zahtjev bez da je dokazala svoj pravni interes u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik je osporio navode tužiteljice o nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, pozivajući se na odredbe članka 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno članka 81. stavka 1. i 2. te u članka 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je istaknuo da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz u prilog svojim tvrdnjama, smatrajući da bi tužbeni zahtjev trebao biti odbijen primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.1. Tuženik, osim toga, ukazuje na stanje propisa u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ističući da nije postojalo zakonsko ograničenje za banku da ugovori i naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Prema navodima tuženika, deklaratorna tužba se može podnijeti samo u slučajevima predviđenim posebnim propisima, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, istinitost ili neistinitost isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kada tužitelj ima neki drugi pravni interes za podizanje tužbe. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u konkretnom slučaju ukoliko ne postoji glavni zahtjev, ne može opstati niti prejudicijelni deklaratorni zahtjev, jer deklaratorni zahtjev služi glavnom i nije od njega nezavisan.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 8. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim propisima, zakonodavac je dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja vezana uz njih (čl.1 i čl.14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju). Ministar financija je donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite u kojem je u članku 3. izričito predviđena kao dopuštena naknada za obradu kredita.

2.3. Članak 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite navodi da vjerovnik može obračunavati i naplaćivati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, vođenje kredita, promjene po kreditu, prijevremenu otplatu, otkaz ugovora, izdavanje obavijesti i potvrda te naknade/ premije za osiguranje potraživanja.

2.4. Da je zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kredita nezakonita, onda je ne bi dodatno uredio citiranim posebnim propisima. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvrijeđeno u poslovanju kreditnih institucija na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznata ova praksa, niti su naknade zabranjene. Naknade predviđa i Direktiva 2014/2017/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni ranijih Direktiva.

2.5. Tuženik smatra da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. I upravo je predmetnom odredbom Ugovora o kreditu propisano da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

2.6. Tuženik ističe kako je tužiteljica o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane osobnog bankara, koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijenta s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a obveza naknade je propisana i Općim uvjetima poslovanja banke koji određuju da je klijent dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.

2.7. Tuženik smatra da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a pogotovo ne znatnu neravnotežu između stranaka. U slučaju da naslovni sud ipak smatra da navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe, da bi bilo odlučno utvrditi je li predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

2.8. U slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade, te odnos ta dva iznosa i nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i pružene usluge, te po mišljenju tuženika ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužiteljica 10. siječnja 2005. zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva u kojem je u čl. 8. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora (str. 28-33).

5. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 8. Ugovora o kreditu tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 258,35 EUR.

5.1. Sporno između stranaka je da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

5.2. Sporno je i da li je potraživanje tužiteljice u zastari te da li postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje postavljanog deklaratornog tužbenog zahtjeva.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid ugovoru o kreditu (str. 7) potvrdu privatne isprave (str. 10), otplatni plan (str. 11-24), ugovor o kreditu (str. 28-33), zk. izvadak (str. 36), potvrdu (str. 37), saslušana je tužiteljica (str. 150) te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

6.1. Među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva od 258,35 EUR što proizlazi iz očitovanja punomoćnice tuženice na ročištu održanom 22. siječnja 2025., tako da na tu okolnost sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a povodom prigovora tuženice glede vrijednosti predmeta spora navedenog u tužbi, sud je na istom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 258,35 EUR.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 10. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu vlasništva

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala već sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 39.800,00 CHF te da se tužiteljica obvezala vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu određuje da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove, sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003. - u daljnjem tekstu ZZP- a) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ), Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, u daljnjem tekstu ZOO) te odredbe Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP),

- da je tužiteljici kao korisnici kredita na ime predmetne naknade (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 258,35 EUR / 1.946,53 HRK, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao.

9. Tužiteljica tvrdi da je odredba članka 8. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

9.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 10. siječnja 2005., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

9.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužiteljica može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

9.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužiteljica upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

9.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

9.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.7. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

9.9. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

9.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada u iznosu od 258,35 EUR, jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

9.11. Tužiteljica je u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade iskazivala da prilikom sklapanja ugovora nije bila u mogućnosti pregovarati jer joj je unaprijed bio predočen već sačinjen tipski ugovor, no da nije bila obaviještena da će biti dužna platiti predmetnu naknadu niti je bilo kakve riječi o drugim troškovima ni o tomu na što se odnosi naknada za obradu, koliko iznosi i što se njome podmiruje. Unaprijed sastavljeni ugovor mogla je prihvatiti ili ne prihvatiti, stvarne mogućnosti pregovaranja nije bilo.

9.12. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

9.13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9.14. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužiteljica samo potpisala unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

9.15. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana da će biti dužna platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

9.16. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica bio informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o tarifi te da je tužiteljica o predmetnoj naknadi bila informirana od strane osobnog bankara. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužitelju bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

9.17. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužiteljicu da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužiteljica tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (J Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

11. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviještena o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 10. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužiteljica nije mogla razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

11.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

11.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

12. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

12.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi, a tek nakon eventualno pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva počinje teći rok za zastaru kondemnatornog tužbenog zahtjeva tako da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila radi čega je sud prigovor zastare potraživanja tuženice odbio kao neosnovan.

13. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

13.1. Obzirom na vrijednost predmeta spora (258,35 EUR) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe-25 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita-25 bodova, za obrazloženi podnesak od 7. kolovoza 2024.-25 bodova te za zastupanje na ročištima od 22. siječnja 2025. i 27. veljače 2025. po 25 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 125 bodova, što pomnoženo s 2,00 EUR, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 250,00 EUR, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 62,50 EUR, što ukupno iznosi 312,50 EUR.

13.2. Tužitelju su priznati troškovi sudskih pristojbi za tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 53,10 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13) ili ukupno 106,18 EUR.

13.3. Prema tome, tužiteljici pripadaju troškovi postupka u ukupnom iznosu od 418,68 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos troška teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, zbog čega je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

13.4. Tužiteljici nije priznat trošak pristupa na ročište radi objave presude jer isto ročište nije niti održano.

U Virovitici 27. veljače 2025.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja – OD Župan, Babić i Antunović, Horvatova ulica 80A, Zagreb

2. Za tuženika – OD Vukina & partneri, Prilaz Gjure Deželića 30, Zagreb