REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2098/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnice tuženika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 58005/06 od 8. prosinca 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika Societe Generale Splitske banke d.d. kao kreditora i tužitelja AR kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba točke 1. Ugovora u dijelu kojom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 7.820,00, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom deviznom tečaju prednika tuženika na dan korištenja te odredba točke 10. d) 1. Ugovora kojom je određeno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB 52508873833, da tužitelju AR, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 778,69 eur sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

- na iznos od 1,87 eur od 10.1.07. do isplate,

- na iznos od 1,56 eur od 12.2.07. do isplate,

- na iznos od 1,25 eur od 12.3.07. do isplate,

- na iznos od 0,85 eur od 10.4.07. do isplate,

- na iznos od 0,22 eur od 10.1.08. do isplate,

- na iznos od 1,54 eur od 11.2.08. do isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 10.3.08. do isplate,

- na iznos od 1,80 eur od 10.4.08. do isplate,

- na iznos od 0,64 eur od 12.5.08. do isplate,

- na iznos od 0,48 eur od 10.6.08. do isplate,

- na iznos od 0,12 eur od 10.7.08. do isplate,

- na iznos od 2,86 eur od 10.10.08. do isplate,

- na iznos od 5,46 eur od 11.11.08. do isplate,

- na iznos od 4,17 eur od 11.12.08. do isplate,

- na iznos od 9,48 eur od 12.1.09. do isplate,

- na iznos od 11,43 eur od 10.2.09. do isplate,

- na iznos od 13,82 eur od 10.3.09. do isplate,

- na iznos od 9,62 eur od 10.4.09. do isplate,

- na iznos od 8,88 eur od 11.5.09. do isplate,

- na iznos od 8,46 eur od 10.6.09. do isplate,

- na iznos od 9,30 eur od 10.7.09. do isplate,

- na iznos od 7,61 eur od 10.8.09. do isplate,

- na iznos od 8,38 eur od 10.9.09. do isplate,

- na iznos od 7,06 eur od 12.10.09. do isplate,

- na iznos od 8,23 eur od 10.11.09. do isplate,

- na iznos od 7,56 eur od 10.12.09. do isplate,

- na iznos od 10,53 eur od 13.1.10. do isplate,

- na iznos od 12,20 eur od 10.2.10. do isplate,

- na iznos od 11,82 eur od 10.3.10. do isplate,

- na iznos od 13,35 eur od 12.4.10. do isplate,

- na iznos od 14,76 eur od 11.5.10. do isplate,

- na iznos od 17,14 eur od 11.6.10. do isplate,

- na iznos od 21,31 eur od 12.7.10. do isplate,

- na iznos od 17,62 eur od 10.8.10. do isplate,

- na iznos od 27,00 eur od 10.9.10. do isplate,

- na iznos od 22,30 eur od 12.10.10. do isplate,

- na iznos od 23,03 eur od 10.11.10. do isplate,

- na iznos od 27,11 eur od 10.12.10. do isplate,

- na iznos od 32,51 eur od 10.1.11. do isplate,

- na iznos od 26,44 eur od 10.2.11. do isplate,

- na iznos od 28,32 eur od 10.3.11. do isplate,

- na iznos od 26,78 eur od 13.4.11. do isplate,

- na iznos od 31,17 eur od 12.5.11. do isplate,

- na iznos od 36,82 eur od 16.6.11. do isplate,

- na iznos od 37,70 eur od 11.7.11. do isplate,

- na iznos od 57,00 eur od 12.8.11. do isplate,

- na iznos od 38,77 eur od 12.9.11. do isplate,

- na iznos od 35,93 eur od 11.10.11. do isplate,

- na iznos od 36,55 eur od 10.11.11. do isplate,

- na iznos od 36,46 eur od 14.12.11. do isplate

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB 52508873833, da tužitelju AR, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.854,60 eur sa zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 9,36 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 8. prosinca 2006. sa prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 58005/06 na iznos od 7.820,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita a ista predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana sve na njegovu štetu čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Slijedom navedenog, konačno postavljenim zahtjevom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 778,69 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor prijeboja pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, otplatni plan i pregled uplata. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan te da istaknuti prigovor prijeboja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula te posljedično zahtjev za isplatu.

5.1. Prije svega, u odnosu na protivljenje tuženika djelomičnoj preinaci tužbe povišenjem zahtjeva ističe se kako tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao imati potpuna saznanja o iznosu koji je preplaćen pa se svakako radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP i stoga je dopuštena preinaka jer sud nalazi da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Iz dokumentacije u spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 8. prosinca 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 7.820,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 9.20% uz rok otplate kredita 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća

-da su u otplatnom planu precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142.2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401.12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129.13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632.17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249.14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221.18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Tužitelj je u svom okolnosno uvjerljivom i logičnom iskazu naveo da mu je predmetni kredit u valuti CHF ponuđen od strane prednika tuženika kao najpovoljniji pri čemu mu je rečeno koliko će iznositi rata kredita, no nisu mu posebno objašnjavane pojedine ugovorne odredbe već mu je predan gotov tekst ugovora radi potpisa, a nije niti upozoren da bi rate mogle toliko rasti.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.

9. Nadalje valja reći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18.18).

9.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj sklopio kao fizička osoba dok iz njegovog iskaza proizlazi da su mu bila potrebna sredstva za kupnju motocikla koji je korišten isključivo za osobne potrebe.

9.2. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi njegovo svojstvo potrošača.

10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi a provedenim dokazima, kao što je već rečeno, tuženik nije uspio dokazati da je konkretno postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredaba to je temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96.03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14.14, 110.15, 14.19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO te čl. 502. a i c ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

11. U odnosu na navode da određene uplate po predmetnom Ugovoru nije vršio tužitelj, već treća osoba, pa da tužitelj u tom smislu ne bi bio aktivno legitimiran tražiti povrat, valja navesti da je spomenuta okolnost, sve i da je točna, neodlučna kod činjenice da su uplate vršene po Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio tužitelj kao korisnik i da je tuženik primio te uplate upravo po tom Ugovoru te da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga, niti pristupanja dugu. Ukoliko je došlo do preuzimanja ispunjenja u smislu odredbe članka 103. stavka 1. ZOO, tada tuženik kao vjerovnik nema nikakvo pravo prema trećoj osobi koja je preuzela ispunjenje (stavak 3. članka 103. ZOO) jer ta osoba odgovara samo dužniku. Stoga ako je i na ovaj način povećana imovina tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je korisnik kredita legitimiran tražiti povrat, a ne treća osoba jer ona nije ni u kakvom odnosu s tuženikom kao vjerovnikom.

12. U odnosu pak na pitanje zastare valja uputiti na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33.2022-2 od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 24. ožujka 2023.

13. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda.

13.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu sugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

13.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog te da tzv. negativna razlika iznosi 9,36 eur koji iznos je tuženik i stavio u prijeboj. Međutim, uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljičine obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nema osnove prihvaćanja prigovora prijeboja, pri čemu se upućuje i na odluku Rev-549/23 ali i odluku C-140/22, SM, KM protiv mBank, presuda Suda EU od 7.12.2023., koja isključuje mogućnost umanjenja naknade koju potrošač zahtijeva za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je ugovor ostao na snazi jer je to protivno Direktivi 93/13, koje tumačenje je primjenjivo i u slučaju eventualne tzv. negativne tečajne razlike. Stoga je i odlučeno kao pod točkom IV. Izreke ove presude.

13.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi pa se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

13.4. Tako je utvrđeno da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 778,69 eur.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 778,69 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni u tablici to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod toč. II. izreke presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO te utvrditi da ne postoji potraživanje tuženika.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 7. rujna 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 28. veljače 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 26. travnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 27. lipnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 17. srpnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 23. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 312,50 eur, što ukupno iznosi 1.562,50 eur. Tom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,55 eur i trošak sudske plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eur tako da mu je dosuđen trošak u iznosu od 1.854,60 eur.

17. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 27. veljače 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika