Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-298/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9 (ranije: Jurišićeva ulica 4), OIB: 87939104217, kao univerzalnog pravnog slijednika tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 15. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, 27. veljače 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Varšavska ulica 9, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.390,95 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
na iznos od 8,14 EUR-a sa kamatom od 2.12.2009 do plaćanja;
na iznos od 16,83 EUR-a sa kamatom od 3.1.2010 do plaćanja;
na iznos od 19,51 EUR-a sa kamatom od 2.2.2010 do plaćanja;
na iznos od 22,64 EUR-a sa kamatom od 2.3.2010 do plaćanja;
na iznos od 21,52 EUR-a sa kamatom od 2.4.2010 do plaćanja;
na iznos od 24,88 EUR-a sa kamatom od 4.5.2010 do plaćanja;
na iznos od 26,66 EUR-a sa kamatom od 2.6.2010 do plaćanja;
na iznos od 33,82 EUR-a sa kamatom od 2.7.2010 do plaćanja;
na iznos od 40,30 EUR-a sa kamatom od 3.8.2010 do plaćanja;
na iznos od 35,60 EUR-a sa kamatom od 12.8.2010 do plaćanja;
na iznos od 51,02 EUR-a sa kamatom od 11.9.2010 do plaćanja;
na iznos od 46,11 EUR-a sa kamatom od 12.10.2010 do plaćanja;
na iznos od 42,31 EUR-a sa kamatom od 12.11.2010 do plaćanja;
na iznos od 53,70 EUR-a sa kamatom od 14.12.2010 do plaćanja;
na iznos od 62,20 EUR-a sa kamatom od 12.1.2011 do plaćanja;
na iznos od 57,28 EUR-a sa kamatom od 11.2.2011 do plaćanja;
na iznos od 56,38 EUR-a sa kamatom od 15.3.2011 do plaćanja;
na iznos od 47,12 EUR-a sa kamatom od 13.4.2011 do plaćanja;
na iznos od 55,52 EUR-a sa kamatom od 12.5.2011 do plaćanja;
na iznos od 67,42 EUR-a sa kamatom od 11.6.2011 do plaćanja;
na iznos od 66,23 EUR-a sa kamatom od 12.7.2011 do plaćanja;
na iznos od 97,23 EUR-a sa kamatom od 12.8.2011 do plaćanja;
na iznos od 74,16 EUR-a sa kamatom od 13.9.2011 do plaćanja;
na iznos od 69,37 EUR-a sa kamatom od 12.10.2011 do plaćanja;
na iznos od 67,04 EUR-a sa kamatom od 12.11.2011 do plaćanja;
na iznos od 67,11 EUR-a sa kamatom od 13.12.2011 do plaćanja;
na iznos od 72,10 EUR-a sa kamatom od 12.1.2012 do plaćanja;
na iznos od 46,65 EUR-a sa kamatom od 11.2.2012 do plaćanja;
na iznos od 42,07 EUR-a sa kamatom od 15.3.2012 do plaćanja;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30.06.2011. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Varšavska ulica 9, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.346,76 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, podnio tužbu radi isplate, u kojoj se navodi da tužitelj je dana 17.02.2006. sklopio s Volksbank d.d. Zagreb (sada Nova hrvatska banka d.d.) Ugovor o kreditu broj: 340375 (dalje Ugovor o kreditu); da u članku 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Redovna kamatna stopa: 5,50% (petcijelihpedesetposto) godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, u članku 2.3. (Interkalarna kamata) stoji: Naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope, u članku 2.4. (Redovna kamata po dospijeću): Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate, u članku 11.4. (Ostali uvjeti) stoji: Korisnik kredita prihvaća primjenu svih akata Kreditora koji budu doneseni u toku trajanja ovog Ugovora, a koji se odnose na ovaj Ugovor, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom izričito određene; da u članku 1. predmetnog Ugovora o kreditu stoji: Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 19.946,00 (CHF devetnaestisućadevetsto četrdesetšest) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate , te da dalje u članku 8. istog Ugovora o kreditu stoji: Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 325,88 CHF (tristodvadesetpet i 88/100 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. (prvi) u mjesecu počevši od 01.04.2006. (prvitravnjadvijetisućešestegodine). Kredit se otplaćuje uplatom na žiro račun broj: 2503007-1011111116 poziv na broj 8538867002. Pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P- 1401/2012, tužitelj navodi da u smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica radi zaštite kolektivnih interesa u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, te da u tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Pored činjenice vezanosti suda za utvrđenje u postupku vođenom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj ističe da tuženik ništa drugačije nije postupao prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu; sa naime, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogućnost pojedinačnih pregovora postojala, da naprotiv, predmetni je ugovor tužitelju bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", kao jedina opcija ishođenja kredita odnosno kupnje vozila, da nadalje, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu dana nikakva pojašnjenja o tome temeljem čega tuženik donosi odluku o promjenama kamatnih stopa, niti pak koja je pritom referentna kamatna stopa, slijedom čega su predmetne ugovorne odredbe nerazumljive, te da uslijed svega navedenog, predmetne su ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i da kao takve, iste se ugovorne odredbe smatraju nepoštenima odnosno ništetnim u smislu čl. 96. i 97. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP). Tužitelj navodi da članak 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva, a da u konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužiteljica tuženiku bila dužna plaćati nije ni određena, a niti odrediva, da naime, kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju bilo predočeno, ili dano do znanja, na temelju kojih parametara tuženik donosi svoju odluku o visini promjenjive kamatne stope tako da tužitelj isto nikako nije mogao razumjeti, te da neodredivost odnosno neodređenost činidaba proizlazi i iz dodatne činjenice što je, pored promjenjive kamatne stope, tuženik u ugovor ugradio još jedan promjenjivi element- valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i da činidba je u konkretnom slučaju ujedno i nedopuštena obzirom je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, te da uslijed svega navedenog, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi, a da također predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4 Zakona o obveznim odnosima (koje je načelo sadržano i u odredbama ZZP), kojim je propisano da su se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati navedenog načela. Ovo načelo, u konkretnom slučaju, podrazumijeva standard koji je tužitelj bio dužan primijeniti te tuženiku, kao slabijoj strani predočiti sve bitne parametre o kojima ovisi njegova odluka da li će sklopiti predmetni ugovor, pa tako pojasniti i na temelju čega tuženik mijenja predmetnu kamatnu stopu, a to sve pogotovo imajući u vidu da je u konkretni Ugovor o kreditu tuženik ugradio i drugi promjenjivi elemenat- valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da u prilog tvrdnji da bi predmetne ugovorne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, govori i činjenica da obzirom su predmet i cijena (kao bitni sastojci ugovora, pri čemu su kamate cijena), putem predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bili sadržani u unaprijed formuliranom ugovoru, to je tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja na cijenu, sve suprotno odredbama čl. 247. ZOO-a (koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora). Kao i u vezi promjenjive kamatne stope, tužitelj ističe da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predmetne su odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužitelja uistinu upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani; da tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužitelju nije na primjeren način objasnio niti ga informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi, da tako tuženik tužitelja nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak, da naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak, da dalje, tužitelj nije bio upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute, te da zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike, a da također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR- o, te da uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a da jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a, te da nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti, a da također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da je on predmetni kredit otplatio i to uz primjenu ništetnih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj temeljem jednostrane odluke tuženika i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 10.480,10 kuna, sve sukladno izračunu Vlaste Santo Olđa, dipl. oec. koja je za tužitelja, obzirom sam nema stručnog znanja, izradila izračun više plaćenog kredita, te da obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa.
1.1. Obzirom na sve navedeno, tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.480,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana (točka 1. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana (točka 2. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.
2.1. Dalje tuženik navodi kako smatra da tužba je u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti, da u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).
2.2. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, te navodi da slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Tuženik navodi da razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći; da naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, no da međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora, te da slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditubez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, te upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Dalje tuženik navodi da bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
2.3. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu.
4. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-220/2022-9 od 3. svibnja 2023. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 24. svibnja 2023.
5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-220/2022-11 od 27. svibnja 2024., utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog prestanka postojanja pravne osobe tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, te pozvana Hrvatska Poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da kao univerzalni pravni slijednik Nove Hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari, a koje je rješenje postalo pravomoćno 19. lipnja 2024.
5.1. Podneskom od 5. lipnja 2024. Hrvatska Poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, obavijestila je sud da preuzima postupak u ovoj pravnoj stvari.
6. Tužitelj je podneskom od 27. rujna 2024., navodeći da u ovom predmetu nesporna je visina tužbenog zahtjeva, te da slijedom navedenog, a imajući u vidu činjenicu konverzije kune u valutu EUR, te činjenicu da je HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Varšavska ulica 9,10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 kao pravni slijednik NOVE HRVATSKE BANKE d.d., preuzela predmetni postupak, specificirao tužbeni zahtjev te predlaže sudu donijeti presudu kojom se nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Varšavska ulica 9, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.390,95 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose i po stopi kako je navedeno u izreci, sve u roku od 15 dana (točka 1. tužbenog zahtjeva), te da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana (točka 2. tužbenog zahtjeva).
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu:
Ugovor o kreditu broj: 340375 od dana 17.02.2006. (listovi br. 9-16 spisa), neslužbeni povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika Nova hrvatska banka d.d. (listovi br. 17-69 spisa), Izračun vještakinje Vlaste Santo Olđa od 03.08.2022. (listovi br. 70-80 spisa), Otplatnu tablicu za izračun efektivne kamatne stope za kredit od 17.02.2006. (listovi br. 81-83 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 84-85 spisa), Prometnu karticu po kreditu (listovi br. 86-92 spisa), Račun vještakinje Vlaste Santo Olđa broj 136 1-1 od 03.08.2022., sa dokazom o plaćanju od dana 08.08.2022. (listovi br. 93 i 94 spisa), te u po tužitelju dostavljenu sudsku praksu (listovi br. 123-162 spisa).
7.1. Provedeno je i saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužitelj ŽU, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 17. veljače 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 340375, po kojem je Ugovoru o kreditu supruga tužitelja IU sudužnik.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.946,00 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, sa rokom otplate 72 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 325,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, a sa dospijećem na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od 01.04.2006.
11. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.
12. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12.1. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
12.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15.1. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
16. Tužitelj je saslušan u ovom postupku iskazao da on je imao stari auto, onda su taj auto dali unutra u Auto kuću Jesenović, oni su im procijenili na 3.500,00 eura, te je tamo kupio novi auto, Škodu koju i još do danas ima, da to je bilo 2006. godine, i da onda su tamo pitali kako bude platio, pa je rekao da ne može gotovinom, i onda su rekli da ide se na kredit i da onda su mu u Auto kući rekli da mora ići u banku; da prvo je išao u Raiffeisenbank u Čakovcu, ali tamo nije mogao dobiti kredit, jer supruga je trebala biti sudužnik mu za kredit, ali kako je ona prije već bila jamac njihovoj kumi, bila je na crnoj listi, te da onda su, supruga i on, išli u Volksbank, u Čakovcu, i tamo su dobili kredit bez problema; da kredit je bio na 6 godina, cirka 20.000,00 švicarskih franaka, jer to je bio onda kao kredit najbolje uhodani; da taj auto, to je za privatne svrhe kupljeni; te da tako su taj kredit dobili, da onda su oni počeli skidati sa suprugine plaće, odnosno sa supruginog računa u banci, jer su supruga i on imali zajednički račun u banci na koji su išle i njezina i njegova plaća; da rate su bile, počelo je sa 1.500,00 i nešto kuna, a završilo je, niti sam ne zna točno, preko 2.000,00 kuna. Na pitanje svoje punomoćnice da li mu je kod sklapanja ugovora o kreditu bilo rečeno da HNB štiti tečaj eura, a ne i švicarskog franka, odgovorio je da ne, da nisu ništa uopće objasnili, da njima je izgleda bilo bitno kaj su oni kod njih uzeli i da im oni mogu skidati kredit, skidati ratu. Na pitanje je li mu bilo rečeno temeljem čega banka donosi odluku o promjeni kamatnih stopa, odgovorio je da nije, jer bi onda možda drugačije razmišljali i možda ni ne bi uzeli kredit, ako bi bilo nepovoljno.
17. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorene strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza tužitelja, a koji iskaz nije ničime doveden u sumnju, proizlazi kako tužitelju prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
18. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
19. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
20. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
21. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
22. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
23. Nedvojbeno da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
24. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
25. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.
27. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
29. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
30. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
31. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
32. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
33. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
34. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
35. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
36. Shodno iznesenom, tužitelj se osnovano poziva na ništetnost u tužbi naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF.
37. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
38. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
39. U presudi FUH i FUHČ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
40. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
41. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
42. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
43. Budući da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
44. Obzirom na nespornu visinu tužbenog zahtjeva, osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 1.390,95 EUR / 10.480,10 kn (fiksni tečaj konverzije 7,53450).
45. Tužitelju na navedeni iznos od 1.390,95 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, te u izreci presude, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
46. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
46.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
46.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
47. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
48. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
49. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 9. kolovoza 2022., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.
50. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u izreci presude.
51. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
51.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 9.8.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 8.11.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 27.9.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 2.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 15.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 27.2.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 950,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 237,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 132,72 EUR (1.000,00 kn), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, sveukupno 1.346,76 EUR.
51.2. Tužitelju nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.
51.3. Shodno prednje iznesenom, naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.346,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
Čakovec, 27. veljače 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
