Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1037/2023-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: ĐČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik iz Pule, protiv tuženika: Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski Trg 3a, 51000 Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 14. studenog 2024., u prisutnosti zamjenske punomoćnice tužiteljice FČ i odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika HČ, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 27. veljače 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadržana u čl.14.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923 kojeg su BČ, kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditor, sklopili dana 27.05.2004. godine, a koja glasi:

"U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.".

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.8.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923 kojeg su BČ, kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditor, sklopili dana 27.05.2004. godine, a koja glasi:

"…u skladu s važećim odlukama banke"

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaraju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923 kojeg su BČ, kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditor, sklopili dana 27.05.2004. godine, i to u odredbi čl.7.3. koja glasi:

"…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923 kojeg su BČ, kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditor, sklopili dana 27.05.2004. godine, a koja glasi:

"Kamatna stopa je promjenjiva …"

Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaraju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923 kojeg su BČ, kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., kao kreditor, sklopili dana 27.05.2004. godine, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

"CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.".“.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 12.984,35 (dvanaesttisućadevetstoosamdesetčetiri eura i tridesetpet centi) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

(pretplata kamate)

-na iznos od 0,01 eur od 01.12.2004.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.04.2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.11.2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.12.2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.05.2006.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.07.2006.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.10.2006.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.12.2006.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.03.2007.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.05.2007.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.07.2007.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.09.2007.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.12.2007.g. do isplate,

-na iznos od 0,01 eur od 01.02.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,29 eur od 01.05.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,28 eur od 01.06.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,27 eur od 01.07.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,26 eur od 01.08.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,25 eur od 01.09.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,24 eur od 01.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,23 eur od 01.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,22 eur od 01.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 4,21 eur od 01.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,20 eur od 01.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,19 eur od 01.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,17 eur od 01.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 28,00 eur od 01.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,92 eur od 01.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,86 eur od 01.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,79 eur od 01.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,71 eur od 01.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,64 eur od 01.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,57 eur od 01.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,50 eur od 01.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 27,42 eur od 01.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,34 eur od 01.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,26 eur od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,19 eur od 01.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,11 eur od 01.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,03 eur od 01.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,95 eur od 01.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,87 eur od 01.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,78 eur od 01.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,70 eur od 01.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 10,93 eur od 01.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 10,89 eur od 01.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 10,85 eur od 01.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 10,82 eur od 01.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 10,77 eur od 01.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 10,73 eur od 01.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 10,70 eur od 01.05.2011.g. do isplate,

(tečajne razlike)

-na iznos od 9,70 eur od 01.10.2004.g. do isplate,

-na iznos od 10,22 eur od 01.11.2004.g. do isplate,

-na iznos od 25,42 eur od 01.12.2004.g. do isplate,

-na iznos od 18,04 eur od 01.01.2005.g. do isplate,

-na iznos od 1,53 eur od 01.02.2005.g. do isplate,

-na iznos od 6,77 eur od 01.03.2005.g. do isplate,

-na iznos od 9,34 eur od 01.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 17,24 eur od 01.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 20,46 eur od 01.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 23,71 eur od 01.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,01 eur od 01.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 13,63 eur od 01.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 2,82 eur od 01.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 4,54 eur od 01.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 5,35 eur od 01.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 13,87 eur od 01.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 25,01 eur od 01.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 22,32 eur od 01.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 41,49 eur od 01.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 37,34 eur od 01.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 41,89 eur od 01.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 92,90 eur od 01.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 81,62 eur od 01.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 123,14 eur od 01.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 102,54 eur od 01.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 83,68 eur od 01.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 136,06 eur od 01.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 162,78 eur od 01.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 142,78 eur od 01.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 148,95 eur od 01.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 132,21 eur od 01.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 134,07 eur od 01.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 184,35 eur od 01.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 193,00 eur od 01.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 252,56 eur od 01.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 244,14 eur od 01.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 197,39 eur od 01.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 192,93 eur od 01.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 189,71 eur od 01.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 201,60 eur od 01.01.2012.g. do isplate,

-na iznos od 214,88 eur od 01.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 215,19 eur od 01.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 206,89 eur od 01.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 209,62 eur od 01.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 214,73 eur od 01.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 209,87 eur od 01.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 210,24 eur od 01.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 205,57 eur od 01.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 196,31 eur od 01.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 206,96 eur od 01.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 210,00 eur od 01.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 210,24 eur od 01.01.2013.g. do isplate,

-na iznos od 194,82 eur od 01.02.2013.g. do isplate,

-na iznos od 204,74 eur od 01.03.2013.g. do isplate,

-na iznos od 207,43 eur od 01.04.2013.g. do isplate,

-na iznos od 201,48 eur od 01.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 184,77 eur od 01.06.2013.g. do isplate,

-na iznos od 178,17 eur od 01.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 186,39 eur od 01.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 192,06 eur od 01.09.2013.g. do isplate,

-na iznos od 206,52 eur od 01.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 198,56 eur od 01.11.2013.g. do isplate,

-na iznos od 202,12 eur od 01.12.2013.g. do isplate,

-na iznos od 205,04 eur od 01.01.2014.g. do isplate,

-na iznos od 196,10 eur od 01.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 201,52 eur od 01.03.2014.g. do isplate,

-na iznos od 198,74 eur od 01.04.2014.g. do isplate,

-na iznos od 193,32 eur od 01.05.2014.g. do isplate,

-na iznos od 190,87 eur od 01.06.2014.g. do isplate,

-na iznos od 191,95 eur od 01.07.2014.g. do isplate,

-na iznos od 198,76 eur od 01.08.2014.g. do isplate,

-na iznos od 205,73 eur od 01.09.2014.g. do isplate,

-na iznos od 205,11 eur od 01.10.2014.g. do isplate,

-na iznos od 208,61 eur od 01.11.2014.g. do isplate,

-na iznos od 213,63 eur od 01.12.2014.g. do isplate,

-na iznos od 211,58 eur od 01.01.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.02.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.03.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.04.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.05.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.06.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.07.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.08.2015.g. do isplate,

-na iznos od 214,43 eur od 01.09.2015.g. do isplate,

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015.,a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a od 1.1.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se odbija tužitelj s razlikom tužbenog zahtjeva od 5.456,93 (pettisućačetristopedesetšest eura i devedesettri centi) eura, za zateznom kamatom koja teče od dana 30.09.2015.g. do isplate, kao neosnovanom.

IV Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to u iznosu od 1.650,35 eura / 12.434,48 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: kn 0,08 / EUR 0,01 od 02.07.2004. pa do isplate,

kn 37,44 / EUR 4,97 od 02.08.2004. pa do isplate,

kn 52,71 / EUR 7,00 od 02.09.2004. pa do isplate,

kn 75,67 / EUR 10,04 od 02.04.2005. pa do isplate,

kn 62,89 / EUR 8,35 od 02.05.2005. pa do isplate,

kn 76,58 / EUR 10,16 od 02.06.2005. pa do isplate,

kn 165,60 / EUR 21,98 od 02.07.2005. pa do isplate,

kn 187,20 / EUR 24,85 od 02.08.2005. pa do isplate,

kn 57,46 / EUR 7,63 od 02.09.2005. pa do isplate,

kn 80,99 / EUR 10,75 od 02.10.2005. pa do isplate,

kn 89,02 / EUR 11,81 od 02.11.2005. pa do isplate,

kn 94,00 / EUR 12,48 od 02.12.2005. pa do isplate,

kn 89,47 / EUR 11,87 od 02.01.2006. pa do isplate,

kn 129,74 / EUR 17,22 od 02.02.2006. pa do isplate,

kn 197,61 / EUR 26,23 od 02.03.2006. pa do isplate,

kn 231,77 / EUR 30,76 od 02.04.2006. pa do isplate,

kn 218,87 / EUR 29,05 od 02.05.2006. pa do isplate,

kn 206,32 / EUR 27,38 od 02.06.2006. pa do isplate,

kn 231,20 / EUR 30,69 od 02.07.2006. pa do isplate,

kn 238,90 / EUR 31,71 od 02.08.2006. pa do isplate,

kn 195,23 / EUR 25,91 od 02.09.2006. pa do isplate,

kn 209,49 / EUR 27,80 od 02.10.2006. pa do isplate,

kn 207,00 / EUR 27,47 od 02.11.2006. pa do isplate,

kn 227,24 / EUR 30,16 od 02.12.2006. pa do isplate,

kn 284,88 / EUR 37,81 od 02.01.2007. pa do isplate,

kn 323,62 / EUR 42,95 od 02.02.2007. pa do isplate,

kn 305,63 / EUR 40,56 od 02.03.2007. pa do isplate,

kn 316,14 / EUR 41,96 od 02.04.2007. pa do isplate,

kn 414,22 / EUR 54,98 od 02.05.2007. pa do isplate,

kn 438,32 / EUR 58,18 od 02.06.2007. pa do isplate,

kn 470,11 / EUR 62,39 od 02.07.2007. pa do isplate,

kn 469,87 / EUR 62,36 od 02.08.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja, te se utvrđuje nepostojanje tuženikove tražbine prema tužitelju po kamati nižom od početno ugovorene i to u iznosu od CHF 4.419,51 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 21.315,72 kuna / 2.829,10 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

CHF 11,71 izraženo u kn 56,48 / EUR 7,50 od 02.06.2011. pa do isplate, CHF 11,67 izraženo u kn 56,29 / EUR 7,47 od 02.07.2011. pa do isplate, CHF 11,63 izraženo u kn 56,09 / EUR 7,44 od 02.08.2011. pa do isplate, CHF 11,59 izraženo u kn 55,90 / EUR 7,42 od 02.09.2011. pa do isplate, CHF 11,54 izraženo u kn 55,66 / EUR 7,39 od 02.10.2011. pa do isplate, CHF 43,69 izraženo u kn 210,72 / EUR 27,97 od 02.11.2011. pa do isplate, CHF 43,51 izraženo u kn 209,85 / EUR 27,85 od 02.12.2011. pa do isplate, CHF 43,34 izraženo u kn 209,03 / EUR 27,74 od 02.01.2012. pa do isplate, CHF 43,16 izraženo u kn 208,16 / EUR 27,63 od 02.02.2012. pa do isplate, CHF 42,98 izraženo u kn 207,30 / EUR 27,51 od 02.03.2012. pa do isplate, CHF 42,79 izraženo u kn 206,38 / EUR 27,39 od 02.04.2012. pa do isplate, CHF 42,62 izraženo u kn 205,56 / EUR 27,28 od 02.05.2012. pa do isplate, CHF 42,42 izraženo u kn 204,60 / EUR 27,16 od 02.06.2012. pa do isplate, CHF 42,24 izraženo u kn 203,73 / EUR 27,04 od 02.07.2012. pa do isplate, CHF 42,05 izraženo u kn 202,81 / EUR 26,92 od 02.08.2012. pa do isplate, CHF 41,86 izraženo u kn 201,89 / EUR 26,80 od 02.09.2012. pa do isplate, CHF 41,67 izraženo u kn 200,98 / EUR 26,67 od 02.10.2012. pa do isplate, CHF 41,47 izraženo u kn 200,01 / EUR 26,55 od 02.11.2012. pa do isplate, CHF 41,28 izraženo u kn 199,10 / EUR 26,43 od 02.12.2012. pa do isplate, CHF 41,08 izraženo u kn 198,13 / EUR 26,30 od 02.01.2013. pa do isplate, CHF 40,88 izraženo u kn 197,17 / EUR 26,17 od 02.02.2013. pa do isplate, CHF 40,67 izraženo u kn 196,16 / EUR 26,03 od 02.03.2013. pa do isplate, CHF 40,46 izraženo u kn 195,14 / EUR 25,90 od 02.04.2013. pa do isplate, CHF 40,26 izraženo u kn 194,18 / EUR 25,77 od 02.05.2013. pa do isplate, CHF 40,05 izraženo u kn 193,16 / EUR 25,64 od 02.06.2013. pa do isplate, CHF 39,84 izraženo u kn 192,15 / EUR 25,50 od 02.07.2013. pa do isplate, CHF 39,62 izraženo u kn 191,09 / EUR 25,36 od 02.08.2013. pa do isplate, CHF 39,40 izraženo u kn 190,03 / EUR 25,22 od 02.09.2013. pa do isplate, CHF 39,19 izraženo u kn 189,02 / EUR 25,09 od 02.10.2013. pa do isplate, CHF 38,97 izraženo u kn 187,96 / EUR 24,95 od 02.11.2013. pa do isplate, CHF 38,74 izraženo u kn 186,85 / EUR 24,80 od 02.12.2013. pa do isplate, CHF 38,52 izraženo u kn 185,79 / EUR 24,66 od 02.01.2014. pa do isplate, CHF 173,79 izraženo u kn 838,21 / EUR 111,25 od 02.02.2014. pa do isplate, CHF 172,65 izraženo u kn 832,71 / EUR 110,52 od 02.03.2014. pa do isplate, CHF 171,50 izraženo u kn 827,16 / EUR 109,78 od 02.04.2014. pa do isplate, CHF 170,34 izraženo u kn 821,57 / EUR 109,04 od 02.05.2014. pa do isplate, CHF 169,18 izraženo u kn 815,97 / EUR 108,30 od 02.06.2014. pa do isplate, CHF 168,00 izraženo u kn 810,28 / EUR 107,54 od 02.07.2014. pa do isplate, CHF 166,81 izraženo u kn 804,54 / EUR 106,78 od 02.08.2014. pa do isplate, CHF 165,61 izraženo u kn 798,75 / EUR 106,01 od 02.09.2014. pa do isplate, CHF 164,41 izraženo u kn 792,97 / EUR 105,25 od 02.10.2014. pa do isplate, CHF 163,20 izraženo u kn 787,13 / EUR 104,47 od 02.11.2014. pa do isplate, CHF 161,98 izraženo u kn 781,24 / EUR 103,69 od 02.12.2014. pa do isplate, CHF 160,75 izraženo u kn 775,31 / EUR 102,90 od 02.01.2015. pa do isplate, CHF 159,50 izraženo u kn 769,28 / EUR 102,10 od 02.02.2015. pa do isplate, CHF 158,25 izraženo u kn 763,25 / EUR 101,30 od 02.03.2015. pa do isplate, CHF 156,99 izraženo u kn 757,18 / EUR 100,50 od 02.04.2015. pa do isplate, CHF 155,72 izraženo u kn 751,05 / EUR 99,68 od 02.05.2015. pa do isplate, CHF 154,43 izraženo u kn 744,83 / EUR 98,86 od 02.06.2015. pa do isplate, CHF 153,14 izraženo u kn 738,61 / EUR 98,03 od 02.07.2015. pa do isplate, CHF 151,83 izraženo u kn 732,29 / EUR 97,19 od 02.08.2015. pa do isplate, CHF 150,53 izraženo u kn 726,02 / EUR 96,36 od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VI Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 442,13 (četristočetrdesetdva eura i trinaest centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 27. veljače 2025., godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica, kao nasljednica iza pokojnog korisnika kredita BČ, podnesenom tužbom traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, utvrdi ništetnost dijela odredbe čl.14.1. o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, dijela odredbi čl.8.1. i čl.8.2. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, nadalje, da se utvrdi ništetnost dijela odredbe članka 2. i članka 7.3. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te traži isplatu novčanog iznosa od 18.441,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po osnovi preplate zbog jednostranog povećanja kamatne stope i zbog promjene tečaja švicarskog franka.

U tužbi se od bitnog navodi da je pokojni korisnik kredita BČ s tuženikom dana **.**.2004. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, za iznos kredita od 155.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

U tužbi se dalje navodi kako predmetni ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka, te da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika, te kako sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

U tužbi se dalje navodi kako predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika, a u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

Nadalje, u tužbi se navodi da Ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio korisnika kredita u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta korisniku kredita.

U tužbi se korisnik kredita poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, te da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, te korisnik kredita smatra da je predmetni kredit preplatio, te da mu na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, pa stoga predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tužbu je u ovoj pravnoj stvari izvorno podnio BČ, koji je bio korisnik kredita, te koji je tijekom postupka preminuo, tako da tako da je ĐČ, preuzela postupak kao njegova nasljednica i novi tužitelj, o čemu je odlučeno rješenjem prvostupanjskog suda, od 03. studenog 2023. godine (stranica 397-399).

3. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen kao neosnovan rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: Gž-43/2020-2, od 19.08.2020. godine (stranica 143-147).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva.

Tuženik navodi kako je provedenom konverzijom kredita sklapanjem Aneksa broj 2 ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine, izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je položaj korisnika kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, te su sukladno čl.19.c. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) pri čemu su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF, te su navedeni iznosi pretvoreni u euro i u valutnu klauzulu u EUR, te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EUR-o kredit, slijedom čega tuženik smatra neosnovanima navode korisnika kredita da bi mu pripadao bilo kakav iznos navodne preplate.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga jer se na zahtjev korisnika kredita iz tužbe za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te kako je predmetna tužba podnesena dana 04. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Tuženik dalje navodi kako je odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima, te da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između banaka i potrošača, te kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije tako da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita s kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a koje informacije je dobivao iz reklamnih materijala i oglasa, te u razgovoru sa službenicima banke.

Tuženik dodaje kako plasmanom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF nije ostvario, a niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam tuženik imao obveze u CHF.

Tuženik stoga smatra da se ne može smatrati da je odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nepoštena jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu, ista je jasna ,lako uočljiva i razumljiva, te korisniku kredita, kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču, nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik dalje navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima i to čl.175. Zakona o bankama (NN 84/02, 141/06), te čl.308. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) prema kojim odredbama je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio, te smatra kako promjena visine ugovorene kamatne stope iz čl.8.2. ugovora nije dovela do neravnotežu u pravima i obvezama između banaka i potrošača, jer je tužitelju kamatna stopa već od 03.05.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik dalje navodi kako je tek od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 143/2013) bio u obvezi definirati parametar, fiksnu maržu, te razdoblje promjena kamatnih stopa, što0 je i učinio donošenjem Metodologije utvrđivanja i promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, te smatra kako je deklaratorna zaštita koja se tužbom traži usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa iz razloga što stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu, već je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu.

Tuženik nadalje osporava da bi korisniku kredita nastupila šteta koju bi tuženik prouzročio svojim postupanjem, a Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a koja pravna osnova jest jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu, nije otpala, već i dalje egzistira.

Tuženik ističe prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja u visini od 12.487,08 kuna, te s osnove razlike u kamata kada je kamata bila niža od početno ugovorene.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12, Presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, te u Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 663/17, od 10.06.2003., a koje su javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave priložene u spisu: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101932923, od 27.05.2004. godine (stranica 11-14), Prihvat izračuna konverzije (stranica 15), Aneks broj 3 ugovora o kreditu (stranica 16-17), Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14- 2, Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, Aneks broj 2 ugovora o kreditu (stranica 39-41), izračun konverzije (stranica 42-49), sudske odluke (stranica 50-61, 135-136, 170-173, 176-196 i 203-239), stručni članci (stranica 62-66), pregled prometa po partiji kredita od 07.06.2004-29.09.2015. (stranica 67-75), brošure tuženika o stambenim kreditima (stranica 99-106), Informacija o pojmu valutna klauzula (stranica 107), grafički prikazi (stranica 108- 109), korespondencija elektroničke pošte gđe LČ s prilozima (stranica 110-112), Izvješće o izloženosti valutnom riziku (stranica 113-114), Priopćenje za javnost HNB od 07.06.2013. (stranica 115-116), Priopćenje za javnost HNB od 21.01.2015. (stranica 117-122), Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa tuženika (stranica 123-126), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom (stranica 127-1132), Priopćenje za javnost Ministarstva financija (stranica 133), Priopćenje za javnost HNB od 16.03.2015. (stranica 134), objava HNB o prosječnoj ponderiranoj kamatnoj stopi od 09.12.2013. (stranica 137), pisani iskaz gđe. LČ od 27.01.2020. (stranica 174-), presuda suda EU C-81/19 (stranica 197-202), presuda suda EU C-567/20, presuda suda EU C-243/20, otplatni plan za kredit (stranica 289-293), obavijesti o usklađivanju kamatne stope za referentno razdoblje (stranica 294-298), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu i o promjeni kamatne stope (stranica 299-308), pregled promjena po partiji kredita za razdoblje od 1.9.2015.-8.4.2018. (stranica 309-312), pregled promjena po partiji kredita za razdoblje od 7.6.2004. -29.9.2015. (stranica 313-329), Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc. od 13. ožujka 2023. (stranica 342-377).

7. Sud je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoke službenicu banke CČ, te saslušao korisnika kredita BČ, kao stranku odnosno ranijeg tužitelja.

8. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, utvrdi ništetnost dijela odredbe čl.14.1. o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, dijela odredbi čl.8.1. i čl.8.2. o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom tuženika, nadalje, da se utvrdi ništetnost dijela odredbe članka 2. i članka 7.3. o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, te traži isplatu novčanog iznosa od 18.441,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti;

- pravna i činjenična osnova tužbe odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) i o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti;

- da li se tužiteljica može u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li je korisnik kredita pri sklapanju ugovora bili informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je proveo konverziju kredita ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

- sporno je da li je nastupila zastara za novčano potraživanje tužiteljice;

- da li se tuženik može smatrati poštenim stjecateljem u odnosu na tijek zateznih kamata;

- da li postoji i u kojoj visini tuženikovo potraživanje po osnovi prigovora radi prijeboja, te da li je isto osnovano.

11. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

12. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), sud utvrđuje kako je u čl.2. ugovora ugovoren iznos kredita od 155.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, u čl.3. ugovora ugovorena je namjena kredita za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, u članku 7. ugovora ugovorena je anuitetna otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke, u članku 8. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s važećim odlukama banke.

13. Iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke CČ, koja je tijekom 2004. bila zaposlena kod na poslovima financijskog savjetnika za kredite u poslovnici tuženika u [adresa], utvrđeno je da se korisnika kredita BČ, obratio i pitao za kredit radi izgradnje kuće, a isto je potvrdio i korisnik kredita, ranije tužitelj BČ, u svojem iskazu gdje je naveo kako je namjerna kredita bila izgradnja obiteljske stambene zgrade i to za stanovanje njegove obitelji a ne za neku drugu djelatnost.

14. Budući da iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje CČ, te korisnika kredita, proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje korisnika kredita, već izgradnja obiteljske stambene zgrade koja služi isključivo za stanovanje korisnika kredita i njegove familije, slijedom čega sud smatra kako se korisnik kredita, kao raniji tužitelj, u konkretnom slučaju ima smatrati potrošačem, a kredit koji mu je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Stoga sud smatra kako je korisnik kredita, kao tužitelj, dokazao da je s tuženikom zaključio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, te da se radi o potrošačkom ugovoru.

15. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), utvrđeno je da je vjerovnik bila Erste&Steiermärkische banka d.d. odnosno da se radi o banci koja je u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 bila trećetuženik i za koju je pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, a u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. i nadalje u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.

16. Isto tako, iz pročitanog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), utvrđeno je da je isti zaključen dana 27.05.2004. godine, odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na tuženika.

17. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

18. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl.138.a i ZPP u čl.502.c definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

19. Tuženik se poziva na Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) koji u čl. 118., odnosno u čl.138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

20. Međutim, prvostupanjski sud se u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

21. Sud stoga smatra kako se korisnik kredita, kao tužitelj, u tužbi može osnovano pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

22. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika

24. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

25. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

26. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

27. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

28. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je korisnik kredita, kao raniji tužitelj, dokazao činjeničnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

29. Međutim, sud je dokazni postupak provodio u odnosu na odredbu iz članka 14.1. predmetnog ugovora o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, budući da se odluke donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, ne odnose na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta Banke odnosno tuženika.

30. Vezano uz spornu okolnost da li je korisnik kredita pri sklapanju ugovora bio informiran i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, korisnik kredita BČ, kao raniji tužitelj, u svojem iskazu od bitnoga navodi da zbog proteka vremena ne bi znao reći da li mu je od službenika banke neki kredit sugeriran kao povoljniji ili nije, niti se može sjetiti što mu je od strane službenika banke dana kao informacija vezno uz redovitu kamatnu stopu, a niti uz valutu CHF, te da je njemu bio bitan iznos kredita kao i rok otplate obzirom da mu je namjera bila otplatit kredit prije odlaska u mirovinu.

31. Iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke CČ utvrđeno je da je klijentima prolazila informacije o kreditu koje su bila navedene na reklamnim lecima banke, da je letak sadržavao ponudu kredita u kunama, kao i kredita u kojima je glavnica bila vezana uz valutu EUR ili CHF, te da kao službenik banke nije sugerirala klijentima koji bi kredit bio povoljniji, već je taj izbor bio na klijentu, zbog proteka vremena ne može se sjetiti detalja informacija koje je klijentu davala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, dok vezano uz valutu CHF klijentu nije davala nikakve posebne informacije osim onih koji su bili na lecima banke, te da je ugovor sastavljen od strane pravne službe, a u poslovnici je ugovor izlistan putem pisača, te je klijent zvan da dođe po ugovor.

32. Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.

33. Iskaz korisnika kredita BČ, ranije tužitelja, sud također prihvaća i isti ocjenjuje vjerodostojnima budući da je na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivao o okolnostima koje su mu neposredno poznate i kojih se mogao prisjetiti, te u njegovom iskazu nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti, te je njegov iskaz u bitnome potvrđen i drugim izvedenim dokazima tj. iskazom svjedokinje i čitanjem sadržaja ugovora.

34. Iz pročitanog i pregledanog reklamnog materijala odnosno brošure tuženika o stambenim kreditima (stranica 99-106) utvrđeno je da je tuženik imao u ponudi više već unaprijed pripremljenih opcija stambenih kredita uz valutnu klauzulu CHF ili eura, ali u navedenom reklamnom materijalu nisu navedeni nikakvi parametri o kojima je potrebno voditi računa prilikom donošenja odluke o kreditiranju s valutnom klauzulom, nadalje nije naveden nikakav specifičan rizik vezan uz valutu švicarski franak, niti sadrži informaciju da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro obzirom da je po stajalištu ovog suda tuženiku, kao stručnoj osobi moralo biti poznato da se radi o tzv. „valuti utočišta“, već iz pročitanog reklamnog materijala jedino jasno proizlazi da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju strane valute za koje je vezana valutna klauzula u odnosu na kunu, a što sud smatra kako se radi notornoj činjenici koja je u osnovi jasna svakom prosječnom potrošaču.

35. Osim toga, prema stajalištu ovog suda tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je tužitelj mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

36. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

37. Vezano uz ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti sud je uvidom i čitanjem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), utvrdio da je člankom 14.1. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke, dok je iz zaglavlja ugovora sud utvrdio da ovdje tuženik ima svoje sjedište u [adresa].

38. Točno je da je u čl.70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP) propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, da se stranke mogu sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti, uz uvjet da je isti sud stvarno nadležan (st.1.), te da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa (st.3).

39. Nadalje, budući da je korisnik kredita, kao raniji tužitelj, imao prebivalište u [adresa], a ranije u [adresa], u [adresa], te bi isti radi sudske zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u mjestu sjedišta tuženika, u Rijeci, bio izložen dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena, dok se to ne bi odnosilo na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci, slijedom čega ista ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja.

40. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda odredba članka 14.1. predmetnog ugovora o kreditu ne predstavlja glavni predmet ugovora, niti uvjet, niti odlučujuću pobudu, te ugovor može opstati i bez predmetne odredbe.

41. Stoga sud temeljem pravila o teretu dokazivanja iz čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a zaključuje kako tuženik nije dokazao da se o predmetnom ugovoru odnosno o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. a radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te je teret dokaza na njemu, te kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03), kolji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio na snazi, a kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

42. Vezano uz spornu okolnost da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud je iz tužbe i odgovora na tužbu zaključio da je između parničnih stranaka u postupku nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41).

43. Vezano uz sklapanje sporazuma osnovnom ugovoru i izvršenu konverziju Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon provedenog oglednog postupka donio Rješenje broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

44. Iz pročitanog sadržaja Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41) kojim je provedena konverzija ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog sporazuma ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), a na takav zaključak upućuje odredba čl.2.2. gdje je izričito navedeno da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije, te druge izmjene utvrđene ovim Aneksom i bilo kojim drugim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl.145. Zakona o obveznim odnosima, zatim odredba čl.3.2. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve što nije regulirano odredbama predmetnog Aneksa primjenjuju odredbe Osnovnog ugovora u CHF, kao i dio čl.11.4. Aneksa gdje je navedeno da ostale odredbe Osnovnog ugovora u CHF koje nisu izmijenjene ovim aneksom ostaju i dalje na snazi, te da je aneks sastavni dio Osnovnog ugovora u CHF.

45. Sud stoga utvrđuje kako sklapanjem predmetnog Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41) ugovorne stranke nisu obnovile (novacija) raniju obvezu iz glavnog ugovora o kreditu, budući da se sukladno čl.146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima, kao što je izričito i navedeno u istom aneksu, tako da sud smatra kako nije osnovana tuženikova tvrdnja da predmetni Aneks predstavlja novu pravnu osnovu.

46. Sud iz sadržaja Aneksa (čl.3.) utvrđuje da se radi o sporazumu o provođenju radnje konverzije odnosno o načinu ispunjenja obveza iz glavnog ugovora isključivo i jedino u svrhu ispunjanja zakonskih obveza tuženika, kao banke, propisanih čl.19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), te se njegovim odredbama rješava pitanje otplate kredita iz glavnog ugovora tako da se otplata umjesto uz valutnu klauzulu u CHF veže uz valutnu klauzulu u eurima, da se umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju tuženik, kao banka, primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu euro, te se mijenja i otplatni plan, slijedom čega sud zaključuje kako se sklapanjem navedenog Aneksa nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti navedenih ugovornih odredaba iz glavnog ugovora.

47. Ista tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

48. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

49. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

50. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

51. Prema stajalištu naslovnog suda korisnik kredita se sklapanjem predmetnog Aneksa nije odrekao prava na zaštitu koju jmu pruža Direktiva 93/13, niti je dao slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti se odrekao svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.49. ovog obrazloženja.

52. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41), a korisnik kredita, kao raniji tužitelj, potražuje isplatu ukupne preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja za razdoblje od 01.12.2004. do 01.09.2015.,što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41) korisnik kredit, kao raniji tužitelj, ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

53. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako korisnik kredita, kao raniji tužitelj, ima pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu pa najduže do provedbe konverzije.

54. Uvidom i čitanjem Nalaz i mišljenje financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc. od 13. ožujka 2023. (stranica 342-377) vještak je po prijedlogu tužitelja utvrdio da preplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 619,28 eura, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 12.365,07 eura. Nadalje, uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc., od 13. ožujka 2023. (stranica 342-377), vještak je utvrdio da razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF obračunate po početnom tečaju i između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice s valutnom klauzulom u euro na dan 30.09.2015. godine iznosi 5.456,93 eura u korist kunske protuvrijednosti konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u euro, što sve ukupno iznosi 18.441,28 eura. Nadalje, vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), da su u izračun konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je korisnik kredita uplatio po realiziranom (stvarno plaćenom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja, a koji sadrži i iznos preplate s osnove promjene kamatne stope i tečaja. Vještak je po prijedlogu tuženika utvrdio i da razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja, iznosi 1.650,35 eura, te da razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama, sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja, iznosi 4.419,51 CHF / 2.829,10 eura.

55. Tužitelj u podnesku od 22.02.2024. godine (stranica 408-413) navodi kako nema primjedbi na vještački nalaz i mišljenje, te je specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izrađenim nalazom i mišljenjem na način da potražuje ukupni iznos od 18.441,28 eura, sa zateznim kamatama.

56. Tuženik se u svojem podnesku od 22. ožujka 2024. godine (stranica 417-429) protivio preinaci tužbe učinjenoj u podnesku tužitelja od dana 27. veljače 2024. godine, te se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka na način da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka.

Tuženik navodi kako je tužitelj uz postojeće tužbene zahtjeve postavio i zahtjev za isplatom iznosa od 5.456,93 eura, a s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan 30.09.2015. godine, kao dana konverzije, jer se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, te u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe prigovor zastare obzirom da je od dana 04.02.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana postavljanja tužbenog proteklo više od pet godina.

Tuženik dalje ističe da iznos od 5.456,93 eura ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, nego je predmetni iznos posljedica Aneksa broj 5101932923 od 04. veljače 2016. godine, a obzirom da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa kojim su sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 5.456,93 eura za koji iznos je kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.456,93 eura potrebno odbiti kao neosnovan.

Nadalje, tuženik se protivi učinjenoj preinaci i u odnosu na povišenje jedinstvenog tužbenog zahtjeva s osnove kamate i tečaja, te ističe prigovor zastare na dio tužbenog zahtjeva koji prelazi iznos od 86.327,08 kuna / 11.457,57 eura. Tuženik ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu obzirom da su mu sve preplate uračunate prilikom konverzije, te smatra da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Tuženik je specificirao i svoj prigovor radi prijeboja na način da, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 12.434,48 kuna / 1.650,35 eura zajedno sa zateznim kamatama, s tražbinom tužitelja, te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika koja iznosi CHF 4.419,51 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 21.315,72 / EUR 2.829,10 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s tražbinom tužitelja.

57. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

58. Vezano uz protivljenju tuženika preinaci tužbenog zahtjeva na način što je tužiteljica uz već postojeći kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi postavio i zahtjev za isplatom iznosa 5.456,93 eura po osnovi razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, sud utvrđuje da je nakon provedenog vještačenja tužitelj povisio tužbeni zahtjev s početnog jedinstvenog iznosa od 86.327,08 kuna / 11.457,57 eura, na iznos od 619,28 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te na iznos od 12.365,07 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što ukupno iznosi 12.984,35 eura, te dodao novi tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 5.456,93 eura po osnovu razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji.

59. Sud smatra da se radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti. Prvostupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I ovog rješenja.

60. Nadalje, sud ne prihvaća kao osnovan prigovor tuženika na vještački nalaz i mišljenje da tužitelj nema pravo na nikakvu isplatu obzirom da su mu sve preplate uračunate prilikom konverzije, jer je vještak nedvojbeno utvrdio kako konverzijom tj. predmetnim Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine (stranica 39-41) nije provedeno obeštećenje potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a smisao odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine" broj 102/2015) čl.19. b i čl.19.c bilo je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita.

61. Predmetnim Aneksom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja CHF-HRK prije provođenja konverzije, tako da sud smatra da konverzijom nisu razriješene obveze tj. preplate koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

62. Naime, konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

63. Međutim, unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, slijedom čega sud zaključuje kako provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama.

64. Temeljem pročitanog nalaza i mišljenja sud utvrđuje da je korisnik kredita podmirio svoje obveze po Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata u iznosu od 619,28 eura s osnova promjene kamatne stope, te u iznosu od 12.365,07 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK, što znači da je korisnik kredita dodatno uplatio i te povišene iznose po ništetnim ugovornim odredbama, slijedom čega korisnik kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ukoliko se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

65. Stoga sud zaključuje da konverzijom kredita korisniku kredita, kao ranijem tužitelju, nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznos navedene ukupne preplate po ništetnim ugovornim odredbama i to u iznosu od 619,28 eura s osnova promjene kamatne stope, te u iznosu od 12.365,07 eura s osnova promjene tečaja CHF/HRK.

66. Nadalje, sud prihvaća kao osnovan prigovor tuženika da tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 5.456,93 eura za koji iznos je kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, a to iz razloga jer glavnica navedena u Aneksu br. 2 ne može biti predmetom ispitivanja jer ona nije obuhvaćena razlogom ništetnosti, jer su se o visini glavnice utvrđene sklapanjem navedenog Aneksa br. 2 ugovorne strane međusobno suglasile i ista nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, slijedom čega ovaj prvostupanjski sud smatra kako tužitelj neosnovano potražuje razliku između kunske protuvrijednosti neotplaćene konvertirane glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju, u iznosu od 5.456,93 eura.

67. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo.

68. Slijedom prethodno navedenog sud temeljem Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc. od 13. ožujka 2023. (stranica 342-377), utvrđuje visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u ukupnom iznosu od 12.984,35 eura (619,28 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te 12.365,07 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli – op. suda).

69. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare potraživanja tužitelja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine (stranica 11-14), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

70. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je pravni prednik tužitelja tužbu podnio dana 04.06.2019. godine (neposrednom predajom), što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora ( što uključuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita – op. suda) nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara tužiteljevog potraživanja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

71. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva učinjenog u tužiteljevom podnesku od 22.02.2024. godine (stranica 408- 413) sud nalazi kako je isti prigovor neosnovan.

To iz razloga jer preinakom tužbe u podnesku od 22.02.2024. godine (stranica 408- 413) nije istaknut novi odnosno drugi tužbeni zahtjeva u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega je izvršena preinaka u odnosu na zastaru obuhvaćena danom podnošenja same tužbe.

Isto je sukladno pravnom shvaćanju sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-IV-123/2024-5, održane 27. svibnja 2024., koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“, slijedom čega je izvršena preinaka po pitanju zastare obuhvaćena danom podnošenja same tužbe, a ne dan preinake tužbe, kako to pogrešno navodi tuženik.

Nadalje, vezano uz okolnost da li tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem,

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo trećetuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem članka 214. ZOO/91 duguje tužitelju i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

72. Vezano uz tuženikov prigovor radi prijeboja uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl. oecc. od 13. ožujka 2023. (stranica 342-377), utvrđeno je da s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja tuženik potražuje iznos od 1.650,35 eura, zajedno sa zateznim kamatama odnosno da s osnove razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama tuženik potražuje iznos od iznosi 4.419,51 CHF / 2.829,10 eura.

Sud istaknuti prigovor prijeboja postavljen od strane tuženika ocjenjuje neosnovanim, te isti odbija iz razloga jer plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od ugovorenog ili po kamati nižom od početno ugovorene, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, radi čega ne postoji obveza za vraćanjem nečega što tužitelj nije primio, dok iz provedenog vještačenja ne proizlazi zaključak da bi tuženik imao prema tužitelju neko drugo nepodmireno potraživanje, uslijed čega je temeljem čl.338.st.3. ZPP-a odlučeno kao u točkom IV. i točkom V izreke ove presude.

73. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su tuženik i korisnik kredita, kao raniji tužitelj, dana 27.05.2004. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, na iznos kredita od 155.000,00 švicarskih franaka, te ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,49% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s u skladu s važećim odlukama banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora, uslijed čega se korisnik kredita ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se korisnik kredita, kao raniji tužitelj, radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c

ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je u postupku utvrđeno kako je odredba iz članka 14.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, koja je ništetna u cijelosti;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi kojima je ugovorena kamatna stopa promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5101932923, od 04.02.2016. godine;

- da je konverzija provedena sukladno odredbama sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015);

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva korisnika kredita, kao ranijeg tužitelja, prema tuženiku po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 12.984,35 eura (619,28 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te 12.365,07 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli – op. suda);

- da razlika preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije u iznosu od 5.456,93 eura, nije obuhvaćena razlogom ništetnostii i nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara, a zastara nije nastupila niti u odnosu na dio potraživanja obuhvaćen preinakom tužbe;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da je tuženikov prigovor radi prijeboja neosnovan;

74. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.),

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.),

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

75. Obzirom da je korisnik kredita, kao raniji tužitelj, s jedne strane, uspio dokazati da je odredba iz članka 14.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067- 5101932923, od dana 27.05.2004. godine, o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, nepoštena ugovorna odredba, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj. tužitelja, te je istu odredbu unaprijed formulirao trgovac tj. tuženik zbog čega tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud stoga temeljem članka 81. i članka 87. ZZP/03, utvrđuje kako je u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine u cijelosti ništetna ugovorna odredba iz članka 14.1. ugovora koja glasi: «U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.», uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

76. Isto tako obzirom da je korisnik kredita, kao raniji tužitelj, s jedne strane uspio dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., te Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 09.04.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, nalazi kako su u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, djelomično ništetene ugovorne odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika iz čl.8.st.2. ugovora koja glasi: "…u skladu s važećim odlukama banke", te .u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak iz čl.7.3. ugovora koja glasi: „…po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke“, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

77. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 8.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, u dijelu koji glasi «Kamatna stopa je promjenjiva …», a to iz razloga jer ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe, nije nedopušteno, a niti je predmet kolektivnog spora bilo ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je kao nedopušteno utvrđeno ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke tj. tuženika, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

78. Isto tako, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/5140067-5101932923, od dana 27.05.2004. godine, u dijelu koji glasi « …CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.».

Člankom 2. Ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 155.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporni članak 2. Ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača, pa zbog toga tužitelj takvom odredbom nije stavljen u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 2. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

79. Nadalje, korisnik kredita, kao raniji tužitelj, uspio je dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) nalazi kako tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

80. Nadalje, obzirom da provedenim financijskom vještačenjem utvrđeno kako je tuženik od korisnika kredita, kao ranijeg tužitelja, naplatio iznos od 12.984,35 eura, od čega 619,28 eura po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te 12.365,07 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 u vezi s čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) prihvatio kao djelomično osnovan tužbeni zahtjev iz točke II tužbe, te naložio tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos od 12.984,35 eura kojeg je naplatio bez valjane osnove, dok je tužitelj odbijen s razlikom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.456,93 eura po osnovi obračunske razlike kod provođenja konverzije prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR, kao neosnovanom, jer ista nije obuhvaćena razlogom ništetnostii i nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

81. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanog iznosa od 12.984,35 eura, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da joj se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude

82. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

83. Tužitelj je tužbom istaknuo 2 tužbena zahtjeva, od kojih se 1 ne odnosi na novčanu svotu i to iz točke I tužbe koji se odnose na utvrđenje ništetnosti članka 14.1 o isključivoj mjesnoj nadležnosti u slučaju spora prema mjestu sjedišta tuženika, na utvrđenje ništetnosti članka 8.1. i 8.2. o ugovaranju promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika, te na utvrđenje ništetnosti članka 2. i čl.7.3 o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka, dok se tužbeni zahtjev iz toč. II tužbe odnosi na novčanu svotu u visini od 18.441,28 eura.

84. Međutim tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva po čl.40.st.4. ZPP-a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura, dok za novčani tužbeni zahtjev kao vrijednost predmeta spora uzet iznos u visini od 18.441,28 eura, slijedom čega sud utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 25.077,42 eura.

85. Tužitelj je u ovoj parnici djelomično uspio s nenovčanim tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe u 3/5 što iznosi 2.212,05 eura, te djelomično s novčanim tužbenim zahtjevom iz točke II tužbe u iznosu od 12.984,35 eura, što ukupno iznosi 15.196,40 eura.

86. Obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 25.077,42 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 15.196,40 eura, tužitelj je uspio u ovoj parnici u omjeru od 61%, dok je tuženik uspio u omjeru od 39%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 22% u korist tužitelja.

87. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

88. Tužitelju se utvrđuju pojedinačni troškovi kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav obrazloženog podneska od 11.10.2022. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 18.05.2023. u iznosu od 25 bodova što iznosi 50,00 eura po Tbr.8.toč.4. Tarife – ostali pondesci;

- za sastav obrazloženog podneska od 22.02.2024. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 09.09.2022. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 06.02.2023. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 27.02.2024. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 14.11.2024. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav žalbe od 14.10.2019. protiv rješenja odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. u visini od 50 bodova što iznosi 100,00 eura po Tbr.10. toč.4. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 265,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelj uspio dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 94,67 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

89. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

90. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 2.009,67 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 22%, što iznosi 442,13 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom VI izreke ove presude i naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 442,13 eura.

91. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

92. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

93. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 27. veljače 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.