REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-38/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu sudske savjetnice Anje Podhraški, u pravnoj stvari tužitelja FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vuljak & Vuljak d.o.o., protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 1.842,90 EUR (slovima: tisuću osamsto četrdeset dva eura i devedeset centa) sa zateznim kamatama:

- na iznos od 13,66 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 22,26 EUR od 2. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,87 EUR od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 30,51 EUR od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,96 EUR od 2. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,06 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 48,57 EUR od 2. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 44,44 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 58,88 EUR od 2. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 51,14 EUR od 2. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 45,47 EUR od 2. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 62,49 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 72,81 EUR od 2. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 65,59 EUR od 2. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 1.215,36 EUR od 9. veljače 2011. do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te po stopi koja se za razdoblje od 29. prosinca 2023. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.033,18 EUR (slovima: tisuću trideset tri eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. studenog 2022. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je s prednikom tuženika 20. veljače 2006. sklopio ugovor o kreditu broj 782654 kojim je prednik tuženika odobrio tužitelju (korisniku kredita) kredit u iznosu 25.958,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita. Navodi da je istim ugovorom ugovorena kamatna stopa u visini 5,10 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (prednika tužitelja). Poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te ističe da su ništetne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika i valuta CHF uz koju je vezana glavnica. Navodi da učinak ništetnosti navedenih odredaba pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, odnosno da se primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj u ovom postupku traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznose koje je preplatio zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule, odnosno iznos od ukupno 1.842,90 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju sa zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primjenjivati na ugovorni odnos koji je predmet ovog spora, odnosno da nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, to jest da nema automatske vezanosti ovog suda na utvrđenja iz te presude. Ističe da ugovorne odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Nadalje navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje bi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također, tuženik osporava da bi sam donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat te ističe da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke. Tvrdi da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo i da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, uočljiva i lako razumljiva. Ističe da je promjena kamatne stope ovisila isključivo o tržišnim uvjetima, da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i lako uočljiva te da je tužitelj mogao prije sklapanja ugovora zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih stranaka, no s druge strane tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Sud je izveo dokaz čitanjem otplatne tablice po kreditu (list 4-5 spisa), dopisa prednika tuženika (list 6-9 spisa), prometne kartice po kreditu (list 10-15 spisa), ugovora o kreditu (list 17-25 spisa), izračuna preplaćenih kamata i tečaja s osnova ugovora o kreditu (list 26 spisa) i saslušanjem tužitelja (list 59 spisa).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku između anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan dospijeća, s obzirom da tužitelj tvrdi da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

6. Tijekom postupka došlo je do statusne promjene na strani tuženika na način da je društvo Nova hrvatska banka d.d. (OIB: 78427478595) na temelju ugovora o pripajanju od 1. ožujka 2023, rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 6. travnja 2023. i odluke Glavne skupštine tuženika od 14. lipnja 2023. te da je pripajanje 3. srpnja 2023. upisano u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj (sada tuženik). Slijedom navedenog, ovaj sud je 30. kolovoza 2023. donio rješenje (list 46-48 spisa) kojim je utvrđen prekid postupka (točka I izreke), pozvan pravni slijednik tuženika da preuzme postupak (točka II izreke) i nastavljen postupak (točka III izreke). Navedeno rješenje o prekidu postalo je pravomoćno 21. rujna 2023.

7. Čitanjem ugovora o kreditu broj 782654 sklopljenog 20. veljače 2006. između tužitelja kao fizičke osobe i prednika tuženika (list 17-25 spisa, dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je istim odobren i stavljen tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 25.958,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1. ugovora o kreditu), da je ugovorena redovna godišnja kamatna stopa od 5,50 %, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika (čl. 2.1. ugovora o kreditu) te da je ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od po 373,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. ugovora o kreditu) uz rok otplate od 84 mjeseci (čl. 5. ugovora o kreditu).

8.1. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je pod toč. 8. izreke utvrđeno da je prednik tuženika (kao 8. tuženik u spomenutom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora ovdje tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 8. izreke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17.

8.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.4. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

8.6. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

9.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu i tada je teret dokaza takve činjenice na tuženiku. Tuženik je u ovom postupku tvrdio da je s tužiteljem o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovarao i da je tužitelju bilo poznato na koji način se mijenja kamatna stopa na koje okolnosti je predložio saslušanje tužitelja.

9.2. Iz iskaza tužitelja (list 59 spisa) proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio zbog kupnje automobila za osobne potrebe; da mu je kredit u valuti CHF predstavljen kao najpovoljniji te da mu nije pojašnjen rizik takvog kredita. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća da li mu je uopće bilo pojašnjeno na koji način bi se mogla mijenjati kamatna stopa, odnosno koji parametri bi utjecali na takvu promjenu te da nije s prednikom tuženika pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

9.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao istinit.

9.4. Dakle, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da su parnične stranke pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Dodatno treba reći i da iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi ga tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tuženik izvođenjem tog dokaza nije dokazao niti jednu činjenicu zbog koje bi bio u povoljnijoj pravnoj poziciji od one koja proizlazi iz spomenutog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

10. Također, potrebno je reći i da iz sklopljenog ugovora o kreditu (list 17-25 spisa) nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba. Po ocjeni ovog suda tužitelj je samim dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, a isto proizlazi i iz njegovog iskaza.

11. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute te iznosa obračunatog prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

13. U odnosu na prigovor zastare treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetnih spornih odredbi utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. studenog 2022. Slijedom svega navedenog, petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO nije protekao pa tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

14. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da zbog toga niti nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (list 41 spisa). Također, tuženik je na ročištu održanom 7. svibnja 2024. (list 53 spisa) nespornim učinio i tijek zateznih kamata, odnosno da datumi navedeni u tužbi (list 2-3 spisa) predstavljaju datume kad je tužitelj izvršio uplate pojedinih anuiteta po osnovi obveze preuzete predmetnim ugovorom o kreditu. Tužitelj je na istom ročištu odustao od prijedloga za provođenjem financijskog vještačenja.

15. Slijedom svega naprijed navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa u ukupnom iznosu od 1.842,90 EUR (dio točke I izreke) na temelju čl. 323. ZOO-a.

16. Tuženik je bio nepošteni stjecatelj već prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem jer je, kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zatezne kamate na utuženi iznos od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO). Stoga je odluka o tužiteljevom zahtjevu za isplatu zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari donesena na temelju spomenute odredbe te je o tijeku zateznih kamata, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, odlučeno kao u dijelu točke I izreke ove presude. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a.

17.1. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredba važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, dalje: Uredba), vrijednosti predmeta spora te u skladu s troškovnikom tužitelja (list 61 spisa).

17.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 7. studenog 2022. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), zatim trošak sastava podneska od 10. siječnja 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i trošak pristupa na ročišta održana 7. svibnja 2024. i 21. siječnja 2025. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Navedeno sveukupno iznosi 400 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda u iznosu od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za PDV od 25% iznosi 1.000,00 EUR. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe). Slijedom svega navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.033,18 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja presude do isplate (list 3 spisa) na temelju čl. 151. st. 3. ZPP uz primjenu stope iz čl. 29. st. 2. ZOO.

17.3. Tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

17.4. Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku