REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-828/2019-48.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, F. Rusana 4, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 27. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 8.465,95 EUR (slovima: osamtisućačetiristotinešezdesetipet eura devedesetipet centi) / 63.786,72 kuna (slovima: šezdesettritisućesedamstotinaosamdesetišest kuna sedamdesetidvije lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 134,06 kuna / 17,79 EUR od 07.02.2008. godine

- na iznos od 133,87 kuna / 17,77 EUR od 07.03.2008. godine

- na iznos od 133,78 kuna / 17,76 EUR od 05.04.2008. godine

- na iznos od 133,64 kuna / 17,74 EUR od 07.05.2008. godine

- na iznos od 133,50 kuna / 17,72 EUR od 04.06.2008. godine

- na iznos od 133,36 kuna / 17,70 EUR od 05.07.2008. godine

- na iznos od 133,22 kuna / 17,68 EUR od 09.08.2008. godine

- na iznos od 133,08 kuna / 17,66 EUR od 06.09.2008. godine

- na iznos od 132,89 kuna / 17,64 EUR od 04.10.2008. godine

- na iznos od 132,79 kuna / 17,62 EUR od 06.11.2008. godine

- na iznos od 132,61 kuna / 17,60 EUR od 04.12.2008. godine

- na iznos od 132,42 kuna / 17,58 EUR od 06.01.2009. godine

- na iznos od 132,28 kuna / 17,56 EUR od 06.02.2009. godine

- na iznos od 132,14 kuna / 17,54 EUR od 05.03.2009. godine

- na iznos od 132,79 kuna / 17,62 EUR od 03.04.2009. godine

- na iznos od 229,83 kuna / 30,50 EUR od 07.05.2009. godine

- na iznos od 229,55 kuna / 30,47 EUR od 03.06.2009. godine

- na iznos od 229,26 kuna / 30,43 EUR od 03.07.2009. godine

- na iznos od 228,98 kuna / 30,39 EUR od 07.08.2009. godine

- na iznos od 228,70 kuna / 30,35 EUR od 05.09.2009. godine

- na iznos od 228,42 kuna / 30,32 EUR od 07.10.2009. godine

- na iznos od 228,10 kuna / 30,27 EUR od 07.11.2009. godine

- na iznos od 227,82 kuna / 30,24 EUR od 22.12.2009. godine

- na iznos od 227,54 kuna / 30,20 EUR od 21.01.2010. godine

- na iznos od 227,21 kuna / 30,16 EUR od 21.02.2010. godine

- na iznos od 226,88 kuna / 30,11 EUR od 21.03.2010. godine

- na iznos od 226,55 kuna / 30,07 EUR od 21.04.2010. godine

- na iznos od 226,23 kuna / 30,02 EUR od 21.05.2010. godine

- na iznos od 225,90 kuna / 29,98 EUR od 22.06.2010. godine

- na iznos od 225,57 kuna / 29,94 EUR od 21.07.2010. godine

- na iznos od 225,20 kuna / 29,89 EUR od 21.08.2010. godine

- na iznos od 224,87 kuna / 29,85 EUR od 21.09.2010. godine

- na iznos od 224,55 kuna / 29,80 EUR od 21.10.2010. godine

- na iznos od 224,17 kuna / 29,75 EUR od 21.11.2010. godine

- na iznos od 223,84 kuna / 29,71 EUR od 21.12.2010. godine

- na iznos od 223,47 kuna / 29,66 EUR od 21.01.2011. godine

- na iznos od 223,05 kuna / 29,60 EUR od 22.02.2011. godine

- na iznos od 226,68 kuna / 30,09 EUR od 22.03.2011. godine

- na iznos od 222,30 kuna / 29,50 EUR od 21.04.2011. godine

- na iznos od 221,93 kuna / 29,46 EUR od 03.06.2011. godine

- na iznos od 221,55 kuna / 29,40 EUR od 05.07.2011. godine

- na iznos od 221,13 kuna / 29,35 EUR od 12.08.2011. godine

- na iznos od 220,71 kuna / 29,29 EUR od 12.09.2011. godine

- na iznos od 220,34 kuna / 29,24 EUR od 07.10.2011. godine

- na iznos od 220,85 kuna / 29,31 EUR od 11.11.2011. godine

- na iznos od 130,04 kuna / 17,26 EUR od 10.12.2011. godine

- na iznos od 129,81 kuna / 17,23 EUR od 11.01.2012. godine

- na iznos od 129,53 kuna / 17,19 EUR od 10.02.2012. godine

- na iznos od 129,20 kuna / 17,15 EUR od 07.03.2012. godine

- na iznos od 128,97 kuna / 17,12 EUR od 11.04.2012. godine

- na iznos od 128,64 kuna / 17,07 EUR od 09.05.2012. godine

- na iznos od 128,36 kuna / 17,04 EUR od 09.06.2012. godine

- na iznos od 128,08 kuna / 17,00 EUR od 12.07.2012. godine

- na iznos od 127,80 kuna / 16,96 EUR od 11.08.2012. godine

- na iznos od 127,47 kuna / 16,92 EUR od 10.09.2012. godine

- na iznos od 127,15 kuna / 16,88 EUR od 10.10.2012. godine

- na iznos od 126,87 kuna / 16,84 EUR od 10.11.2012. godine

- na iznos od 126,59 kuna / 16,80 EUR od 13.12.2012. godine

- na iznos od 126,26 kuna / 16,76 EUR od 10.01.2013. godine

- na iznos od 125,93 kuna / 16,71 EUR od 07.02.2013. godine

- na iznos od 125,61 kuna / 16,67 EUR od 11.03.2013. godine

- na iznos od 125,33 kuna / 16,63 EUR od 09.04.2013. godine

- na iznos od 124,95 kuna / 16,58 EUR od 07.05.2013. godine

- na iznos od 124,62 kuna / 16,54 EUR od 06.06.2013. godine

- na iznos od 124,16 kuna / 16,48 EUR od 10.07.2013. godine

- na iznos od 123,83 kuna / 16,44 EUR od 10.08.2013. godine

- na iznos od 123,46 kuna / 16,39 EUR od 11.09.2013. godine

- na iznos od 123,08 kuna / 16,34 EUR od 11.10.2013. godine

- na iznos od 122,76 kuna / 16,29 EUR od 10.11.2013. godine

- na iznos od 122,43 kuna / 16,25 EUR od 11.12.2013. godine

- na iznos od 122,05 kuna / 16,20 EUR od 11.01.2014. godine

- na iznos od 122,19 kuna / 16,22 EUR od 11.02.2014. godine

- na iznos od 287,44 kuna / 38,15 EUR od 21.07.2010. godine

- na iznos od 360,47 kuna / 47,84 EUR od 21.08.2010. godine

- na iznos od 464,27 kuna / 61,62 EUR od 21.09.2010. godine

- na iznos od 482,63 kuna / 64,06 EUR od 21.10.2010. godine

- na iznos od 452,42 kuna / 60,05 EUR od 21.11.2010. godine

- na iznos od 430,28 kuna / 57,11 EUR od 21.12.2010. godine

- na iznos od 633,98 kuna / 84,14 EUR od 21.01.2011. godine

- na iznos od 606,05 kuna / 80,44 EUR od 22.02.2011. godine

- na iznos od 609,89 kuna / 80,95 EUR od 22.03.2011. godine

- na iznos od 646,05 kuna / 85,75 EUR od 21.04.2011. godine

- na iznos od 603,60 kuna / 80,11 EUR od 03.06.2011. godine

- na iznos od 835,21 kuna / 110,85 EUR od 05.07.2011. godine

- na iznos od 785,93 kuna / 104,31 EUR od 12.08.2011. godine

- na iznos od 1.448,04 kuna / 192,19 EUR od 12.09.2011. godine

- na iznos od 852,03 kuna / 113,08 EUR od 07.10.2011. godine

- na iznos od 824,79 kuna / 109,47 EUR od 11.11.2011. godine

- na iznos od 781,33 kuna / 103,70 EUR od 10.12.2011. godine

- na iznos od 781,73 kuna / 103,75 EUR od 11.01.2012. godine

- na iznos od 852,88 kuna / 113,20 EUR od 10.02.2012. godine

- na iznos od 887,97 kuna / 117,85 EUR od 07.03.2012. godine

- na iznos od 897,88 kuna / 119,17 EUR od 11.04.2012. godine

- na iznos od 868,21 kuna / 115,23 EUR od 09.05.2012. godine

- na iznos od 887,19 kuna / 117,75 EUR od 09.06.2012. godine

- na iznos od 1.010,68 kuna / 134,14 EUR od 12.07.2012. godine

- na iznos od 1.003,64 kuna / 133,20 EUR od 11.08.2012. godine

- na iznos od 1.007,66 kuna / 133,74 EUR od 10.09.2012. godine

- na iznos od 947,00 kuna / 125,69 EUR od 10.10.2012. godine

- na iznos od 965,81 kuna / 128,19 EUR od 10.11.2012. godine

- na iznos od 1.009,69 kuna / 134,01 EUR od 13.12.2012. godine

- na iznos od 985,97 kuna / 130,86 EUR od 10.01.2013. godine

- na iznos od 1.012,79 kuna / 134,42 EUR od 07.02.2013. godine

- na iznos od 969,36 kuna / 128,62 EUR od 11.03.2013. godine

- na iznos od 940,59 kuna / 124,83 EUR od 09.04.2013. godine

- na iznos od 1.013,20 kuna / 134,47 EUR od 07.05.2013. godine

- na iznos od 968,60 kuna / 128,56 EUR od 06.06.2013. godine

- na iznos od 902,08 kuna / 119,73 EUR od 11.07.2013. godine

- na iznos od 890,01 kuna / 118,13 EUR od 10.08.2013. godine

- na iznos od 921,32 kuna / 122,08 EUR od 11.09.2013. godine

- na iznos od 940,56 kuna / 124,84 EUR od 11.10.2013. godine

- na iznos od 973,21 kuna / 129,16 EUR od 10.11.2013. godine

- na iznos od 975,76 kuna / 129,51 EUR od 11.12.2013. godine

- na iznos od 995,02 kuna / 132,06 EUR od 11.01.2014. godine

- na iznos od 957,65 kuna / 127,10 EUR od 11.02.2014. godine

- na iznos od 758,83 kuna / 100,71 EUR od 11.03.2014. godine

- na iznos od 771,56 kuna / 102,40 EUR od 11.04.2014. godine

- na iznos od 761,97 kuna / 101,13 EUR od 11.05.2014. godine

- na iznos od 744,38 kuna / 98,80 EUR od 11.06.2014. godine

- na iznos od 740,89 kuna / 98,33 EUR od 16.07.2014. godine

- na iznos od 764,22 kuna / 101,43 EUR od 11.08.2014. godine

- na iznos od 790,57 kuna / 104,93 EUR od 11.09.2014. godine

- na iznos od 790,61 kuna / 104,93 EUR od 11.10.2014. godine

- na iznos od 783,14 kuna / 103,94 EUR od 11.11.2014. godine

- na iznos od 811,98 kuna / 107,77 EUR od 12.12.2014. godine

- na iznos od 819,84 kuna / 108,81 EUR od 13.01.2015. godine

- na iznos od 822,65 kuna / 109,18 EUR od 11.02.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 11.02.2018. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 14.03.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 11.04.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 12.05.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 11.06.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 11.07.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 11.08.2015. godine

- na iznos od 824,42 kuna / 109,42 EUR od 12.09.2015. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.072,69CHF / 9.685,48 kuna / 1.285,48€, te uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 2.474,31kunu / 328,40€ zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju DR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.729,12€, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

IV O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da su dana 17. svibnja 2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu br. 51400607-5102989926, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz [adresa] dana 17. svibnja 2006. godine pod brojem OU-335/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.400,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.

Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 538,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, no radi podizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK, protekom vremena anuiteti su se povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 8. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 5,49 % godišnje.

Tužitelj smatra kako je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR.

Predmetni kredit je dana 11. siječnja 2016. godine aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio preplatu po istome kreditu u iznosu od 6.999,68 HRK zaključno s danom 30. rujna 2015. godine te tužitelj, obzirom tuženik unatoč provedenoj konverziji tužitelju nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, potražuje razliku daljnjih preplaćenih iznosa od ukupno uplaćenih naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do datuma 30. rujna 2015. godine po prvotnome otplatnome planu.

Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana sklapanja ugovora pa do dana 30. rujna 2015. godine u obvezi isplatiti novčani iznos od 62.287,52 kuna.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Posl. br: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2.,

3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Isto je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske revizijskom presudom i rješenjem Posl.br.: Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 20. ožujka 2018. godine revizijskom odlukom Posl.br.: Rev-2245/17 potvrdio je presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga sud je zauzeo stav i o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine, kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe.

Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Posl. br: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakon o obveznim odnosima.

Također, čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jest de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s danom 30. rujna 2015. godine kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Ukoliko bi tuženik osporavao tužiteljev izračun potraživanja izvršen na temelju službene dokumentacije tuženika, tužitelj opreza radi predlaže i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju.

Slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 62.287,52 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na pojedine iznose, uz nadoknadu troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je odredbom čl. 16. st. 7. Ugovora o kreditu broj 5102989926 od 17. svibnja 2006. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

Ističe da su stranke dana 11. siječnja 2016. godine sklopile Aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZPK/15).

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredita tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tuženi zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. TR i dr.sc. VR s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 3. rujna 2019. Rev- 2221/18 a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem se utvrđuje da su banke pa tako i tuženik povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK/15 nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove iz razloga što je provedenom konverzijom voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR pa provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama.

Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP), pa uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 2. srpnja 2009. do 2. rujna 2015. godine, cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari s obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine s obzirom da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupka budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004. Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke. Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula". Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Nadalje se ističe, da tužena nije ostvarila "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imala bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (ŽR, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan. Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule tada postavlja prijebojni zahtjev s osnova postojanja tražbine tuženika prema tužitelju (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i tečaj niži od početnog).

Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova otplaćenih i ovlaštenih anuiteta i to u iznosu od 2.493,53 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate.

U odnosu na tužbeni zahtjev kojima zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita. U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom.

Tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.071,99CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečni iznose do isplate.

Također, predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu uz nadoknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-828/2019, tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102989926 od 17. svibnja 2006. godine (list 7-9, 477-482), u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 12, 487, 489), u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102989926 od 11. siječnja 2016. godine (list 14-17, 505-510), u plan otplate (list 18-19, 491-494, 502-504, 556-558), u izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 20-24, 512-524), u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (list 40, 525-526), u sudsku praksu (list 41-52, 92-93, 111-140, 157- 193, 218-249, 406-421, 437-451, 459-474, 651-694, 700-716), u članke prof.dr.sc. TR doc.dr.sc. VR objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 53-57, 209-217), u brošure i reklamni materijal za stambene kredite tuženika (list 58-91), u obavijest Hrvatske narodne banke od 9. prosinca 2013. godine (list 94), u pregled prometa po partiji kredita 5102989926 za razdoblje od 23. svibnja 2006. do 29. rujna 2015. godine (list 95-101, 535-548), u izjavu JR (list 194-195), u članak mr.sc. ZR (list 196-208), u otplatnu tablicu (list 495-501), u nacrt Aneksa ugovora o kreditu (list 527-534), u obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (list 550-552, 564), u obavijesti o promjeni kamatne stope (list 553-555, 554-563), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. (list 581-622).

Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 568-570).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102989926 od 17. svibnja 2006. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 78.400,00 CHF, kao namjena kredita navedena je adaptacija stambenog objekta, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 5,490% godišnje, da se kredit u iznosu od 78.400,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

7. Iz pregleda prometa po partiji kredita 5102989926 za razdoblje od 23. svibnja 2006. do 29. rujna 2015. godine proizlazi da je dospjela glavnica 26.131,87CHF, dospjela kamata 34.455,83CHF, zatezna kamata 4,01CHF, uplate 60.228,56CHF, trošak fiksnog tečaja CHF 426,87CHF, prijenos na kunsku pretplatu 63,72CHF.

8. Iz otplatne tablice i plana otplate proizlazi da je anuitet odnosno otplatna rata predmetnog kredita tužitelja trebala iznositi 538,86 CHF sve do lipnja 2026. godine.

9. Tuženik je dostavio kao dokaz pisani iskaz svjedoka JR iz [adresa], zaposlenice tuženika, čija ovjera potpisa je učinjena po javnom bilježniku Željku Deliću iz Zagreba, iz čijeg iskaza proizlazi da isti svjedok navodi o načinu postupanja kod zaključivanja sličnih ugovora, međutim navedeni iskaz svjedoka ne se može koristiti s obzirom da sud neposredno saslušava svjedoke.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su on i njegova supruga odlučili riješiti svoje stambeno pitanje 2006. godine tako što će renovirati kuću koja je bila u vlasništvu njegove supruge i za što im je bilo potrebno negdje oko 350-400.000,00 kuna prema predračunu majstora koji bi to radili. Nakon toga su otišli u više banaka jer je on imao otvoren račun u ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka a supruga u Raiffeisenbank Austria d.d. te su utvrdili da su bili više-manje isti uvjeti i nakon informativnog razgovora od referenta u ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka im je rečeno da takav iznos kredita ne mogu dobiti u eurima jer ne ispunjavaju uvjete s obzirom da visina plaće nije mogla pokriti otplatu rate, i onda im je službenica predložila kredit u švicarskim francima koji je povoljniji jer je manja kamata i da će moći podići dovoljan iznos kredita koji im je potreban za namjenu koju su htjeli i onda su podigli 78.000,00 CHF. On je nositelj kredita a supruga je sudužnik. Ugovorena kamata je bila 5,49%. Rečeno im je da će biti promjenjiva kamata ali promjenjiva kamata je bila i u kreditima u eurima jer tada nije bilo fiksne kamate. Ne zna da li je u tom trenutku kada je podizao kredit da bi bila mogućnost podizanja kredita u kunama ili je bila velika kamata ili nije bilo mogućnosti pa se tada o tome nije razgovaralo jer u koju god banku su išli nitko im nije nudio kredit u kunama već u eurima ili švicarskim francima. Bilo im je objašnjeno da je to vezano za valutu u kojem kredit diže odnosno za švicarski franak, ali oni su dobili kune. Otplata kredita je bila 20 godina i dobili su otplatni plan jer su oni ciljali da im bude rata prihvatljiva s obzirom na visinu plaće i tako su dobili ratu 2.500,00 kuna i tako je to trebalo biti cijelo vrijeme i tako je bilo navedeno u otplatnom planu. Kod podizanja kredita rata kredita je bila navedena i u kunama i u švicarcima a ugovor su zaključili u svibnju 2006. godine i negdje šest mjeseci otplate kredita bila je u redu, rata je bila kako je ugovorena odnosno malo je varirala a kasnije je počela drastično rasti i u jednom trenutku je bila 4.100,00 kuna. Sam je vršio uplate rata kredita do određenog datuma i cijelo vrijeme je uredno otplaćivao rate kredita. Kada se rata povećavala otišao je u banku pitati zašto se tako povećava, međutim službenici su samo slijegali ramenima a u jednom momentu je išao pitati da li postoji mogućnost za moratorij otplate kredita, međutim rekli su mu da postoji takva mogućnost ali da svejedno kamata teče i da bi svejedno onda platio više tako da mu to nije bila povoljna opcija i ako može da nastavi plaćati što je on i napravio. Nije mu bila nijedna opcija povoljna jer bi morao platiti veći iznos jer je nakon dvije godine otplate kredita bio banci više dužan nego prvi dan kada je podizao kredit upravo zbog povećanog tečaja kao i kamate. Išli su ovjeravati ugovor o kreditu kod javnog bilježnika koji je pročitao ugovor, a i on je osobno čitao taj ugovor ali je ugovor sačinjen stručno, dosta zbunjujuće, i nije ga mogao razumjeti jer je po zanimanju elektrotehničar. Znao je otprilike što znači promjenjiva kamatna stopa i s kim god je razgovarao rekao je da je promjenjiva kamatna stopa u svakom kreditu ali da je švicarski franak najstabilnija valuta. Otprilike nešto pojednostavljeno bi znao što znači valutna klauzula ali zbog čega dolazi do promjene tečaja i o čemu to ovisi nije mu poznato ni danas. Nitko mu nije napravio simulaciju u banci u situaciji da dođe do drastičnog povećanja kamata ili tečaja, da bi onda razmislio da li će uzeti kredit i možda bi drugačije svemu tome pristupio. Kada je došao u banku službenica mu je predočila da zapravo kredit u CHF je još bolji nego u eurima po pitanju stabilnosti i u odnosu trenutno kakvi su uvjeti bili u pogledu kamata i tečaja. Sa tuženikom je zaključio aneks ugovora kojim je kredit konvertiran 2016. godine u prvom mjesecu na način da je pretvoren u kredit u eure jer je 2015. godine dobio obavijest o mogućnosti konverzije kredita u eure tako da je u tom prijedlogu bio informativni izračun kretanja tečaja sa raznim krivuljama gdje se moglo vidjeti utjecaj na ratu u slučaju povećanja tečaja. U vrijeme zaključenja aneksa ugovora otplatili su osam godina kredita te su aneks zaključili na preostali iznos i do 2026. godine tako da kredit se još uvijek otplaćuje. Izračun je bio takav koji bi iznos platili da je kredit zaključen u eurima od trenutka zaključenja ugovora o kreditu s tim da je kamata bila u trenutku zaključenja aneksa ugovora i ta kamata je išla otpočetka. Isto tako kamata je bila isto promjenjiva a i rata je bila vezana uz valutu eura ali mu je rata drastično smanjena a to im je bio cilj kako bi mogli uopće otplaćivati kredit. Nakon zaključenja aneksa ugovora o kreditu kamata se mijenjala ali rata se neznatno mijenjala a tečaj eura nije tako drastično se mijenjao da bi utjecao na povećanje rate jer je tečaj eura zimi bio manji a ljeti veći. Dok je imao ugovor u kreditu prije konverzije dobivao je obavijest od banke i promjeni kamatne stope, odnosno promjeni uvjeta a isto tako je i kasnije dobivao obavijest kada je zaključivao aneks ugovora o kreditu. Kredit otplaćuje i dalje uredno i nije kasnio s nijednom ratom. Prilikom konverzije u tom izračunu mu je prikazano da je u preplati 6.200,99 kuna, a koji iznos se koristio za otplatu idućih rata tog konvertiranog kredita. Prilikom ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom samog potpisa službenik u banci mu je rekao da je kamata promjenjiva koja se može mijenjati i ništa posebno ni detaljno nije objašnjavao o čemu to ovisi. Prilikom potpisivanja ugovora banka je sve pripremila, ugovor i svu dokumentaciju, sve je to bilo tipski posloženo samo što je on išao potpisivati. Prije ovog kredita nije imao drugih, a nakon toga je imao. Bio je svjestan da mu rata kredita može biti viša odnosno niža u odnosu na trenutak potpisivanja ugovora i to mu je objašnjeno, ali nitko mu nije objasnio da to može biti u takvom obimu tako što se povećavala rata kredita.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

12. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to:

na okolnost razlike preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu s osnova kamata obzirom se kamatna stopa jednostrano mijenjala od strane tuženika u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,49 % godišnje,

- razlike između naplaćenog i onoga što bi se trebalo naplatiti po osnovi razlike u tečaju i to da je primijenjen fiksni početni tečaj CHF na dan isplate kredita, te na okolnosti:

(u odnosu na konverziju)

- da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF EUR);

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 02.06.2006. do 02.12.2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja iz toč. VII. a) odgovora na tužbu od dana 19.11.2019. godine;

(za razliku u kamati)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% i stvarno plaćenih kamata po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23% i to za razdoblje od 02.02.2014. do 30.09.2015. iz točke VII. b) prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 19.11.2019. godine,

- te da iznos utvrđene preplate iz konverzije iz izračuna konverzije dovede u vezu s iznosom razlika anuiteta odnosno da prikaže koliko stvarno iznosi eventualno potraživanje tužitelja nakon što se umanji za iznos utvrđene preplate, s obzirom da je tuženik priznao preplatu tužitelju u iznosu od 6.200,99 kuna.

13. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 6. srpnja 2023. godine, proizlazi da je u razdoblju povrata kreditne obveze naručitelj platio banci 2.601,98 CHF, odnosno 12.158,78 kuna, više kamata, na ime porasta ugovorene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu kakva je bila na dan odobrenja kredita, sve prikazano u stupcu 8. i stupcu 9. tablice 2.

U periodu od 01.02.2014. pa do 01.09.2015. godine tužitelj je plaćao kamatu po stopi 3,23 % koja je niža od ugovorene kamatne stope od 5,49 %, pa je s tog temelja manje platio kamata u iznosu od 2.072,69 CHF, odnosno 9.685,48 kuna, sve prikazano u stupcima 10. i 11. tablice 2.

Ukoliko se izvrši prijeboj preplaćenih i manje plaćenih iznosa kamata u periodu otplate kredita dobije se iznos od 529,29 CHF, odnosno 2.473,30 kuna, više plaćenog iznosa s temelja kamata, sve prikazano u stupcima 12. i 13. tablice 2.

Prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK, utvrđene razlike kamata iznose 328,27 EUR (stupac 14. tablice 2.)

Utvrđen je preplaćeni iznos kreditne obveze tužitelja s temelja tečajnih razlika u obliku pozitivnih razlika u razdoblju otplate kredita, u iznosu 51.627,94 kuna iskazano prema mjesecima otplate kredita. Preplaćeni iznosi s temelja tečajnih razlika prikazani su u stupcu 9. tablice 4. ovog nalaza, i nastali su radi rasta tečaja na dan plaćanja u odnosu na početni tečaj na dan odobrenja kredita.

U zadatku vještaku je naznačeno da vještak uzme u obzir kretanje tečaja u oba smjera, pa je tako u stupcu 10. tablice 4. ovog nalaza naznačio negativne iznose tečajnih razlika u periodu otplate kredita koji su nastali u mjesecima otplate u kojima je tečaj plaćanja dospjele kreditne obveze bio niži od tečaja na dan odobrenja kredita, a iste iznose 2.474,31 kuna.

Ukoliko bi kod izračuna ukupnih tečajnih razlika uzeli u obzir (prijeboj) negativne iznose tečajnih razlika tada bi ukupne tečajne razlike iznosile 49.153,63 kuna, a iste su iskazane u stupcu 11. tablice 4..

Iste razlike iskazane prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznose 6.523,80 EUR (stupac 12. tablice 4.)

Prilikom izračuna konverzije uzete su u obzir sve kunske uplate tužitelja s temelja kreditne obveze te su iste preračunavane u EUR valutu i tako obračunati iznosi su sučeljavani sa iznosima kreditne obveze preračunate u EUR iznose i obračunate prema uvjetima po pretpostavci da se radi o EUR kreditu. Iz takvog odnosa ukupnih uplata i kreditnog zaduženja proizašla je preplata kreditnog iznosa na dan 30.09.2015. godine u iznosu 6.200,99 kuna. Prema mišljenju vještaka prikazani obračunski postupak je proveden u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Tužitelj je relativno uredno plaćao dospjele anuitete kredita i isti su u svojoj ukupnosti uključeni u opisani obračun, odnosno unutar plaćenih anuiteta sadržane su i promjene u kamatnim stopama.

U poglavlju c) nalaza utvrđeno je da je periodu od 01.02.2014. pa do 01.09.2015. godine (odnosno od 02.02.2014. do 30.09.2015.) tužitelj plaćao kamatu po stopi 3,23 % koja je niža od ugovorene kamatne stope od 5,49 %, pa je s tog temelja manje platio kamata u iznosu od 2.072,69 CHF, odnosno 9.685,48 kuna, a sve je sve prikazano u stupcima 10. i 11. tablice 2.

Potraživanja tužitelja s obzirom na provedenu konverziju 30.09.2015. godine su sačinjena u dvije varijante:

U I. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj nije uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije utvrđeno je da isti na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 45.425,94 kune.

Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 6.029,06 EUR (stupac 6. tablice 6.)

II. varijanti obračuna potraživanja tužitelja na dan 30.09.2015. godine u kojoj je uzet u obzir iznos razlike glavnice kredita na dan konverzije od 26.122,70 kuna utvrđeno je da isti na dan 30.09.2015. godine potražuje ukupno 71.548,64 kune. Isto potraživanje iskazano prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK iznosi 9.496,14 EUR (stupac 7. tablice 7.).

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda a i istome stranke nisu prigovarale.

15. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

17. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

19. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

20. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

22. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

24. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

25. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 8.465,95€ / 63.786,72 kune s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinog iznosa.

26. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu, a od 13. lipnja 2019. godine za promjenjivu kamatnu stopu.

27. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

28. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102989926, koji je zaključio sa tužiteljem dana 17. svibnja 2006. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju od 6. srpnja 2023. godine i to iznos od 8.465,95€ / 63.786,72 kune, zajedno sa zateznom kamatom a što se odnosi na preplaćenu promjenjivu kamatu u iznosu od 1.613,75 € / 12.158,78 kuna, te preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 6.852,21 € / 51.627,94 kune, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne iznose do isplate.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

29. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I. izreke ove presude.

30. Presudom suda EU C118/17 (slučaj B) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

31. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021. godine.

32. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope (kada je primjenjivana kamatna stopa niža od 5,490% ) i kada je bio niži valutni tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

33. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki II. izreke.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, za sastav podnesaka od 2. prosinca 2019., 8. veljače 2021. i 22. kolovoza 2023. godine za svaki podnesak 200,00€, za zastupanje na ročištima 4. listopada 2022., 6. veljače 2023., 16. siječnja 2025. godine za svako ročište 200,00€. Tužitelju je priznat trošak vještačenja 200,00€, trošak sudskih pristojbi na tužbu 129,12€ umjesto traženih 131,13€ imajući u vidu vrijednost predmeta spora kao i Uredbu o Tarifi sudskih pristojbi, ili ukupno 1.729,12€, pa je onda naložio tuženiku da navedeni trošak plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana.

Tužitelju nije priznat trošak za vrijeme izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja za dolazak na ročišta 4. listopada 2022., 6. veljače 2023., 16. siječnja 2025. godine kao i trošak za upotrebu vlastitog automobila za dolazak na ročišta s obzirom da navedeni trošak nije bio neophodno potreban s obzirom da okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužitelja ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024.

Isto tako sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu budući da je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 151/23).

Sud nije priznao tužitelju kao opravdane i potrebne troškove koji se odnose na sastav odgovora na žalbu od 11. ožujka 2022. godine, za sastav podnesaka od 22. rujna 2022., 8. ožujka 2023. i 24. studenog 2023. godine.

O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 27. veljače 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 27. veljače 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.