REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2272/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AEDA INC d.o.o. Dubrovnik, Janjevska 21, OIB 08823265611, kojeg zastupa punomoćnik Maroje Kolendić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ZB, vlasnika obrta za kopneni prijevoz putnika [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krce i partneri d.o.o., Dubrovnik, uz sudjelovanje umješača ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. Zagreb, Pisarnica u Dubrovniku, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-466/2019 od 12. travnja 2022., ispravljene rješenjem poslovni broj Povrv-466/2019-117 od 7. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-466/2019 od 12. travnja 2022. ispravljena rješenjem poslovni broj Povrv-466/2019-117 od 7. kolovoza 2023. u dijelu točke II. izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-2171/2019 od 13. kolovoza 2019. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 34.000,00 kuna, kao i da mu nadoknadi predvidive troškove ovrhe u iznosu od 37,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-466/2019 od 12. travnja 2022. ispravljena rješenjem poslovni broj Povrv-466/2019-117 od 7. kolovoza 2023. u točki I., preostalom dijelu točke II. i u točki III. izreke i predmet u tome dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj Povrv-466/2019 od 12. travnja 2022. održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Nikše Mozare iz Dubrovnika poslovni broj Ovrv-2171/2019 od 13. kolovoza 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 116.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 25. lipnja 2018. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.496,88 kuna sa zateznim kamatama od 13. kolovoza 2019. do isplate po istoj stopi (točka I. izreke), a ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 45.750,00 kuna sa zateznim kamatama od 25. lipnja 2018. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi predvidive troškova ovrhe u iznosu od 37,50 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 15.053,85 kuna sa zateznim kamatama od 12. travnja 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku petnaest dana (točka III. izreke).

2. Rješenjem poslovni broj Povrv-466/2019-117 od 7. kolovoza 2023. presuda je ispravljena u uvodu i izreci glede pravilnog označavanja imena tuženika. Žalba tuženika protiv tog rješenja odbijena je kao neosnovana i rješenje potvrđeno rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-4436/2021 od 25. veljače 2025., pa je time postalo pravomoćno.

3. Protiv presude obje stranke su pravovremeno izjavile žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući je svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, dok obje stranke pobijaju odluku o troškovima postupka.

4. Tužitelj u svojoj žalbi navodi kako je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 40.573,09 kuna s obrazloženjem da je taj iznos tuženik platio tijekom postupka, ali nije navedeno kako je ta činjenica utvrđena u smislu osnovanosti takvog plaćanja budući da se radi o proizvoljnom iznosu koji je tuženik odlučio platiti svojevoljno. Smatra da je i taj iznos trebao biti dosuđen u potpunosti, a potom ga je tužitelj prilikom provođenja ovrhe mogao obračunati kao već plaćeni dio kamata, parničnih troškova i sl. Smatra kontradiktornim razloge koje je prvostupanjski sud naveo za djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva, jer je pravna osnova ista za dvije stavke računa, u odnosu na koje je tužbeni zahtjev odbijen, kao i za sve ostale za koje je tužbeni zahtjev prihvaćen, posebno zato što i svi izvedeni dokazi idu u korist i tih stavki računa. U vezi s tim ističe kako je bitno da je tuženik prihvatio tužiteljevu ponudu u cijelosti, pa tako i u odnosu na te stavke računa, i za rješavanje ovoga spora bitan je ugovor o djelu koje su stranke sklopile. S druge strane, djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva proizlazilo bi kao da je tuženik samo djelomično prihvatio ponudu, pa kako za to nema dokaza, smatra da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti prihvatiti. Žalitelj dalje navodi kako su pogrešno cijenjene izjave svjedoka o usluzi čišćenja broda obračunate točkom 5. računa, posebno zato što je uobičajeno da se brod mora očistiti nakon popravka. Odluku o troškovima postupka smatra potpuno pogrešnom, prije svega zato što je platni nalog ukinut samo u neznatnom dijelu od onoga što je tužitelj zahtijevao, dok je veći dio ukinut zato što je tuženik tijekom ovoga postupka uplatio iznos za koji je smatrao da pripada tužitelju, a uplata je provedena bez suglasnosti glede stavki računa i kamata. Smatra da je tuženik skrivio ovu parnicu i da tužitelj nije mogao urediti tužbeni zahtjev jer nije mogao prihvatiti djelomično plaćanje, a prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka uzima da je taj dio tužbenog zahtjeva bio neosnovan. Tvrdi kako je trebalo primijeniti zakonske odredbe o naknadi troškova po načelu krivnje, kao i ostale odredbe Zakona o parničnom postupku o naknadi troškova u slučaju neznatnog neuspjeha u sporu i obvezi da se prilikom odlučivanja o troškovima vodi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, te dosuditi tužitelju troškove sudskih pristojbi u cijelosti. Zaključno tvrdi da ovakvom odlukom o troškovima sud potiče neplaćanje, jer demotivira tužitelje da sudskim putem ostvaruju pravdu i naplate svoje tražbine. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude tako da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i tuženiku naloži da tužitelju nadoknadi parnične troškove, uključujući i troškove žalbenog postupka.

5. Tuženik, pak, u svojoj žalbi uglavnom ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka o spornim pitanjima koji pobijanom presudom nisu riješeni. Smatra da je tužitelj trebao dokazati da je izveo sve radove koji su obračunati računom čije je plaćanje predmet ovoga spora i da su se stranke dogovorile o cijeni radova, ali to nije učinio pa je pravilnom primjenom zakona trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Osporava zaključak prvostupanjskog suda o sklapanju ugovora prihvatom ponude tako što je tuženik dopustio popravak broda i tvrdi kako su se stranke samo sporazumjele o tome da oštećenja treba popraviti, ali nisu određeno dogovorile cijenu, kao ni konkretne radove navedene u specifikaciji računa, posebno zato što je plaćanje trebalo ići isključivo i jedino preko osiguranja. U tome smislu poziva se na odredbu članka 613. Zakona o obveznim odnosima i tvrdi da je vrijednost radova trebao dokazati tužitelj. Tvrdi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer nema ocjene izvedenih dokaza i razloga o bitnim činjenicama, nejasno je kako je sud zaključio da je tužitelj izveo sve radove navedene u stavkama 2. do 4. računa, iako suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Nevena Kralja i izjava svjedoka, zatim da nije utvrđeno je li za sklapanje ovog ugovora bio potreban pisani oblik propisan Pomorskim zakonikom, te da nisu izvedeni svi dokazi koje je predlagao tuženik. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i zato što smatra da je i troškove ovršnog postupka trebalo uračunati u ukupne troškove i o njima odlučiti zajedno s ostalim parničnim troškovima, a ne odlukom o meritumu. Predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijani dio presude tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove ili da taj dio presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je naveo kako su žalbeni navodi činjenično i pravno potpuno neosnovani, da je tuženik jasno i određeno naveo koje je radove platio tužitelju, nakon što je s osiguranjem postignut dogovor i utvrđena visina štete, pa je tuženik platio one radove koje je tužitelj stvarno izveo prema obračunu osiguranja, upravo onako kako je bilo dogovoreno, kao i da tuženik nikada nije očitovao svoju volju da pristaje na cijenu izvan onoga što je osiguranje trebalo procijeniti. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu jer tužitelj nema pravo na onaj novčani iznos za koji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikovu žalbu.

8. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a tuženikova žalba je osnovana.

9. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

10. Predmet spora je plaćanje iznosa od 161.750,00 kuna po osnovi računa broj 25/v1/1 od 20. lipnja 2018. koji je tužitelj izdao tuženiku na ime naknade za izvedene radove na popravku broda „Z“, registarskih oznaka [registarska oznaka]. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tvrdnjama da se s tužiteljem dogovorio da će svoju tražbinu naplatiti izravno od osiguravajućeg društva, kao i da je cijena radova previsoko zaračunata, ali je unatoč tim tvrdnjama, tijekom ovoga postupka platio tužitelju iznos od 40.573,09 kuna.

11. Među strankama nije bilo prijeporno da je na predmetnom brodu nastala šteta u vidu rupe na trupu predmetnog plovila i da je tužitelj sanirao ta oštećenja. Prijeporno je bilo je li tužitelj izveo sve radove koje je obračunao predmetnim računom i je li naknada za one radove koji su doista izvedeni, pravilno obračunata.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izveo one radove koji su navedeni u stavkama 2. do 4. računa (rastavljanje i sastavljanje unutrašnjosti plovila radi popravka lijeve strane trupa, sanacija strukturnog oštećenja na lijevom dijelu trupa iznutra i sanacija strukturnih pojačanja lijeve strane trupa iznutra, te sanacija strukturnog oštećenja na vanjskom dijelu trupa sa lijeve strane i desne strane i bow-thrustera), a da tuženik nije dužan platiti tužitelju naknadu obračunatu stavkom 1. (za vađenje i smještaj broda na kopnu za 10 dana s uključenim nosačima za brod), kao ni stavkom 5. (čišćenje broda nakon završetka radova) jer te radove tužitelj nije izveo. Slijedom toga prvostupanjski sud smatra da je tuženik bio dužan platiti tužitelju ukupan iznos od 150.000,00 kuna, pa kako mu je tijekom postupka platio 34.000,00 kuna na ime glavnice (ostatak od 6.573,09 kuna do ukupno plaćenog iznosa su kamate od dospijeća do plaćanja), platni nalog je održan na snazi za iznos od 116.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu je ukinut i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Kao materijalnopravnu osnovu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je naveo odredbu članka 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), iako je očito da je riječ o posebnom imenovanom ugovoru iz članka 430. stavka 2. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13, 26/15 i 17/19). Prema toj odredbi ugovor o preinaci i popravku broda je ugovor kojim se brodopopravljač obvezuje da će preinačiti ili popraviti postojeći brod u određenom roku, a naručitelj se obvezuje platiti naknadu brodopopravljaču za ugovoreni popravak ili preinaku. Dakle, u cilju pravilne primjene materijalnog prava prvostupanjski sud je trebao na utvrđene činjenice o sklapanju ugovora o popravku broda, primijeniti odredbu članka 430. Pomorskog zakonika, a ne članka 590. ZOO-a. Ovome je potrebno dodati da za ugovore o popravku broda nije propisana pisana forma, kao uvjet valjanosti, kako to tvrdi tuženik u žalbi, jer se odredba članka 431. Pomorskog zakonika, kojom je propisan pisani oblik za ugovore o gradnji broda, ne primjenjuje na odgovarajući način na ugovore o popravku broda (članak 440. Pomorskog zakonika).

14. Iz navoda samih stranaka jasno je da je ugovor o popravku broda sklopljen među parničnim strankama. Stoga je upravo tuženik dužan platiti tužitelju naknadu, a ne osiguratelj broda, ni njegov vlasnik, pa se pitanje visine osigurnine koju je tuženik ostvario od svog osiguratelja ili ima na nju pravo, ukazuje irelevantnim za odnos između brodopopravljača i naručitelja.

15. U obrazloženju presude navedeno je kako je sporno pitanje je li tužitelj izveo baš sve radove na popravku broda obračunate predmetnim računom, prvostupanjski sud utvrdio na temelju izjava svjedoka, tako da je izvođenje radova pod stavkama 2. do 4. računa utvrdio na temelju onoga što su izjavili svjedoci FB, OB, AB i ĆB, a neizvođenje radova obračunatih stavkama 1. i 5. računa, na temelju izjava svjedoka PB, AB i RB.

16. Točne su tvrdnje oba žalitelja da obrazloženje presude uopće ne sadrži ocjenu tih neposrednih dokaza, posebno zato što su neke izjave saslušanih svjedoka ne podudaraju, a neke su međusobno kontradiktorne.

17. U točki 6. obrazloženja presude prvostupanjski sud je pobrojao sve isprave koje je pročitao, a na kraju je naveo kako je prihvatio sve isprave i pročitao ih, osim onih koje su dostavljene nakon zaključenja prethodnog postupka. Iz toga nije jasno koje je sve dokaze sud izveo u ovom postupku, a koje je odbio izvesti jer su predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka. Uostalom, odredom članka 299. stavka 2. ZPP-a propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Stoga pravilno obrazloženje odluke u pogledu dokaza koje je sud izveo, treba biti jasno i sadržavati i one dokaze koje nije izveo, između ostalog i zato što su predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka.

18. Iz onoga što je prvostupanjski sud naveo o sadržaju isprava u koje je izvršio uvid (pročitao), ne može se zaključiti kako je te dokaze cijenio i koje je činjenice tim dokazima utvrdio i zašto. Osim toga, za neke od tih isprava nije naveden ni njihov sadržaj. Jednako tako se iz onoga što je prvostupanjski sud naveo kao sadržaj izjava saslušanih svjedoka ne može utvrditi kako je te dokaze cijenio i zašto.

19. Stoga se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je činjenično stanje o kojemu ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva u potpunosti i istinito utvrđeno na temelju izvedenih dokaza, te da je sud mogao donijeti „nedvojbenu odluku“.

20. Presuda se ne može ispitati u dijelu u kojem sud navodi kako je činjenicu da tužitelj nije izveo radove čišćenja utvrdio na temelju izjave svjedoka AB, budući da je u točki 10.13. obrazloženja navedeno da je taj svjedok radio za tužitelja i da je on, pored ostalog, obavio poslove čišćenja. Kako je na temelju izjave svjedoka RB utvrdio da tužitelj nije izveo radove vađenja i smještaja broda na kopnu, također se ne može ispitati jer to ne proizlazi iz onoga što je navedeno pod točkom 10.14. obrazloženja kao izjava toga svjedoka.

21. Iako je prvostupanjski sud utvrdio da je među strankama sporna visina tužbenog zahtjeva, o tome je li tuženik prihvatio upravo cijenu radova koje je tužitelj naveo u računu, u presudi ništa nije navedeno. Iz obrazloženja presude bi se jedino moglo razabrati kako prvostupanjski sud smatra da je tuženik prihvatio ponudu tužitelja konkludentnim radnjama, zato što je dopustio da tužitelj popravi brod, nakon što mu je poslao ponudu na tuženikovu elektroničku adresu. Zašto ne smatra istinitim tvrdnje svjedoka PB da nije vidio ponudu koja mu je na taj način poslana, prvostupanjski sud nije posebno obrazlagao, pa se o tome može samo posredno zaključiti iz dijela točke 12. obrazloženja u kojem sud samo navodi da je ponuda dostavljena.

22. S druge strane, svjedok FB je izjavio da su usmeno dogovorili cijenu od 160.000,00 kuna s porezom na dodanu vrijednost i da je osim PB i SB takvom dogovoru bio prisutan i svjedok AB, koji je pak izjavio da je ugovorena ukupna cijena od 100.000,00 kuna bez poreza na dodanu vrijednost, dakle 125.000,00 kuna. Ni izjava svjedoka OB ne ide u prilog zaključku da je ugovorena naknada u visini na koju glasi račun, jer je taj svjedok izjavio da je ugovorena naknada od 120.000,00 kuna bez preciziranja je li riječ o iznosu sa ili bez poreza na dodanu vrijednost.

23. Posebno je nejasan dio obrazloženja pobijane presude u kojem prvostupanjski sud samo navodi kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj u potpunosti izveo radove navedene u računu pod stavkama 2. do 4., a nije izveo one pod točkama 1. i 5. Za te svoje zaključke sud nije dao nikakve razloge osim načelnog pozivanja na izjave nekih od saslušanih svjedoka, bez navođenja konkretnog sadržaja tih izjava i posebno ocjene njihove vjerodostojnosti.

24. Iz istih razloga proizvoljan je i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik prihvatio ponudu koju mu je tužitelj poslao jer je dopustio popravak broda. Iz navoda stranaka proizlazi kako su se suglasile oko pitanja popravka broda, dok je bilo sporno i ostalo neriješeno pitanje visine naknade. Pobijana presuda nema razloga ni o prigovorima tuženika na specifikaciju izvedenih radova koju je tužitelj dostavio tuženiku, tek 24. travnja 2019., nakon što mu je dao ponudu i izdao sporni račun (ta specifikacija se spominje u obrazloženju presude samo kao prilog elektroničkoj pošti). Nema razloga ni o činjenicama koje proizlaze iz nalaza i mišljenja vještaka Nevena Kralja, iako je taj nalaz naveden među onim ispravama koje je sud pročitao u svrhu dokazivanja, ali je u obrazloženju presude potpuno izostala ocjena tog dokaza. Naime, pod točkom 10.7 navedeno je samo kako je iz toga dokaza sud utvrdio da je postojalo oštećenje na brodu, iako ta činjenica nikada nije bila prijeporna među strankama.

25. Iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj bio predložio izvođenje dokaza brodograđevnim vještačenjem i sud prije zaključenja prethodnog postupka odredio da će izvesti sve predložene dokaze (zapisnik o pripremnom ročištu od 30. rujna 2020.), ali to nije učinio niti je naveo određene razloge za to (članak 292. stavak 4. ZPP-a). Kraj proturječnih navoda saslušanih svjedoka o tome koji su radovi trebali biti izvedeni radi popravka predmetnog broda i njihova cijena, izvođenje dokaza vještačenjem je bilo potrebno za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari.

26. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se presuda ne može ispitati pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju s pravom ukazuju oba žalitelja.

27. Neosnovano tužitelj osporava onaj dio presude kojim je ukinut platni nalog za dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 34.000,00 kuna koje je tuženik platio tužitelju tijekom ovoga postupka. Tvrdnja tužitelja da je riječ o proizvoljnoj uplati dijela duga nije relevantna za odluku o tome dijelu tužbenog zahtjeva. Naime, posve je jasno da je tuženik platio tužitelju taj iznos na ime duga koji je predmet ovoga spora, prije zaključenja raspravljanja, pa tužitelj nije mogao osnovano zahtijevati da sud naloži tuženiku plaćanje i toga iznosa, za koji se sa sigurnošću moglo utvrditi da je već plaćen, odnosno da za taj dio platni nalog održi na snazi. Tužitelj je morao uvažiti tu bitnu činjenicu, uračunati plaćeni iznos na način propisan člankom 172. ZOO-a i tražiti plaćanje preostalog neplaćenog duga. Budući da to nije učinio, prvostupanjski sud je pravilno ukinuo platni nalog i odbio tužbeni zahtjev za taj dio duga.

28. Međutim, pobijana presuda nema razloga o tome zašto je ukinut i onaj dio platnog naloga kojim je bilo naloženo plaćanje zateznih kamata na plaćeni dio duga od 34.000,00 kuna. U obrazloženju presude se samo usput navodi kako je tuženik platio iznos od 6.573,09 kuna na ime zateznih kamata, ali nije utvrđeno jesu li zatezne kamate pravilno obračunate s obzirom na razdoblje u kojem su tekle, primijenjenu metodu obračuna i kamatnu stopu. Stoga se ni u tome dijelu pobijana presuda ne može ispitati.

29. Zato je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a tužiteljeva žalba djelomično odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena u dijelu točke II. izreke kojim je platni nalog ukinut za iznos od 34.000,00 kuna i za iznos predvidivih troškova ovršnog postupka, na koje bi tužitelj imao pravo samo u slučaju da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave postalo pravomoćno i prisilno provedeno (članak 41. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22). U preostalom dijelu, pobijana presuda je ukinuta na temelju članka 369. stavka 1. ZPP-a i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

30. S obzirom na to da odluka o troškovima ovisi o odluci o glavnoj stvari, i ta je odluka ukinuta bez potrebe odlučivanja o razlozima zbog kojih tu odluku pobijaju obje stranke.

31. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će najprije, otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će radi utvrđivanja bitnih činjenica potrebnih za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari o tome je li tužitelj izveo sve ugovorene radove i kolika je vrijednost tih radova, dati ocjenu svih izvedenih dokaza, navesti činjenice koje je tim dokazima utvrdio i obrazložiti kako ih je utvrdio odnosno zašto ih nije mogao utvrditi. U tu svrhu prvostupanjski sud će izvesti i dokaze koje su stranke predložile do zaključenja prethodnog postupka, za koje ocijeni da su bitni radi utvrđenja odlučnih činjenica i navesti razloge eventualnog odbijanja predloženih dokaza. Nakon toga će pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđene bitne činjenice, donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan obrazložiti na način propisan člankom 338. stavkom 4. ZPP-a tako da iz obrazloženja bude jasno koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je cijenio. U toj odluci prvostupanjski sud će ponovo odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka uključujući i troškove žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a) vodeći računa o svim materijalnopravnim odredbama ZPP-a koje treba primijeniti odlučujući o zahtjevima stranaka za naknadu troškova u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici.

Zagreb, 27. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić