REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-537/2020-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, zastupanog po Dražanu Crnkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja EŽ, odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika OŽ, odvjetničke vježbenice, dana 27. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, isplatiti tužitelju ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova prijevoza, iznos od ukupno 303,68 eura neto, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose od:

- na iznos od 75,92 eura neto od dana 1. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 75,92 eura neto od dana 1. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 75,92 eura neto od dana 1. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 75,92 eura neto od dana 1. listopada 2019. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 562,50 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od dana 1. travnja 2016. (dalje u tekstu: Ugovor o radu) i temeljem istoga obavlja poslove radnog mjesta Viši koordinator u Referadi Jedinice za provedbu nacionalnog programa navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u Vodno gospodarskom odjelu za Muru i gornju Dravu Hrvatskih voda. Kod tuženika je u primjeni Kolektivni ugovor za radnike Hrvatskih voda, NN 12/2018 - (dalje u tekstu: Kolektivni ugovor) sklopljen dana 27. prosinca 2017. Prethodno je na snazi bio i tuženika obvezivao Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo sklopljen dana 1 . svibnja 2003. (NN 88/2003). Odredbom članka 63. Kolektivnog ugovora regulirano je pravo na isplatu troškova prijevoza kako slijedi: "Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz odnosno do visine cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla medumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza odnosno do visine stvarnih izdataka utvrđenih u visini troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na nadoknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca. Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec. Davanje netočnih podataka radi ostvarivanja prava na (veću naknadu troškova prijevoza predstavlja kršenje radne obveze. Iznos naknade troškova prijevoza po stavcima 1. do 3. ovog članka ne može biti Viši od 1.200,00 kn mjesečno. Sadržajno ista odredba je sadržana u Kolektivnom ugovoru za vodno gospodarstvo iz 2003. u članku 59. Sukladno Kolektivnom ugovoru radniku je pripadajuće pravo na naknadu troškova prijevoza, ne isključujući i razmjerno ne umanjujući to pravo u razdobljima korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Kako Kolektivni ugovor ne predviđa nikakva ograničenja vezana uz isplatu naknade troškova prijevoza, odnosno ne predviđa mogućnost uskrate isplate naknade troškova prijevoza ili njezina dijela ni u kakvim okolnostima, tužitelj ostvaruje pravo na isplatu naknade troškova prijevoza svaki mjesec u punom iznosu, uključujući, ali ne i ograničavajući se i na mjesece u kojima eventualno koristi godišnji odmor i/ili je na bolovanju. Kako je u članku 63. stavku 4. Kolektivnog ugovora izrijekom predviđeno da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec. Nedvojbeno je da je namjera ugovornih stranaka Kolektivnog ugovora bila upravo da se isplata troškova prijevoza ne uvjetuje dolaskom na mjesto rada i nastankom troška prijevoza tog dolaska. Stoga, sve i u slučaju da tužitelj u nekom mjesecu nije obavljao rad jer je bio na bolovanju i/ili koristio godišnji odmor u dijelu mjeseca, tužitelju bi i u tom mjesecu bilo pripadajuće pravo na puni iznos naknade troškova prijevoza sukladno Kolektivnom ugovoru. Isto mišljenje zauzelo je i Zajedničko tijelo za tumačenje Kolektivnog ugovora na sastanku održanom dana 19. prosinca 2018. Jedino ograničenje postavljeno Kolektivnim ugovorom odnosi se, dakle, na visinu naknade troškova prijevoza, te je u članku 63. stavku 6. propisano da iznos naknade troškova prijevoza ne može biti viši od 1.200,00 kuna mjesečno. Na nepoštivanje Kolektivnog ugovora i prava radnika iz istoga tuženika je upozorio i Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske (dalje u tekstu: PPDIV). Tuženik je u razdoblju od 2016. do danas, izuzev u mjesecima utuženog razdoblja, na ime troškova prijevoza tužitelju isplaćivao iznos od 572,00 kuna prema važećem cjeniku autoprijevoznika Čazmatrans Nova d.o.o., od dana 1. prosinca 2014. godine. Postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 20.03.2023. tužitelj predlaže obvezati tuženika da mu po osnovi troškova prijevoza isplati ukupni iznos od 303,68 eura neto uvećan za zateznu kamatu tekuću od 1. u mjesecu za taj mjesec do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom. Potraživanje tužitelja se odnosi na listopad 2016., veljaču 2017., rujan 2018. i listopad 2019.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Naime, kao što tužitelj navodi u tužbi osnova za potraživanje troškova prijevoza prije stupanja na snagu Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2017. godine (NN br. 12/2018.) predstavlja Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. (NN br.88/2003.). U čl. 1. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003. propisano je slijedeće; "Ovim Kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: ugovor) uređuju se prava i obveze iz rada i na osnovi rada između članova Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske — sindikalnih podružnica Hrvatskih voda i Hrvatskih voda, pravne osobe za upravljanje vodama. Odredbe ovog Kolektivnog ugovora mogu se primijeniti i na radnike Hrvatskih voda koji nisu članovi Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske ako mu pristupe temeljem čl.96. i Sporazuma o pristupanju čiji je obrazac Prilog 2 ovog ugovora." S obzirom da tužitelj nije podnio dokaz da je bio član Sindikata za razdoblje 2015 — 2016., a niti da je u tome razdoblju pristupio Kolektivnom ugovoru za vodno gospodarstvo, opreza radi, ističe se kako isti nema aktivnu legitimaciju za potraživanje troškova prijevoza prije 2018. Tužitelj u tužbi citira čl.63. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda (a koji članak je sadržajno istovjetan čl.59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo od 1. svibnja 2003.) te smatra kako ima pravo na troškove prijevoza neovisno o tome je li radio odnosno i za razdoblja korištenja godišnjeg odmora, bolovanja, rodiljnog ili roditeljskog dopusta i drugih opravdanih odsustvovanja s mjesta rada. Navedeno stajalište tužitelja je pravno neosnovano i pogrešno. Troškovi prijevoza na posao i s posla vezani su uz obavljanje posla pa radnik nema pravo na navedene troškove za vrijeme kada nije radio. Dakle, da bi tužitelj kao radnik imao pravo na navedene troškove morao bi biti prisutan na radu odnosno radniku ne bi pripadalo pravo na navedene troškove u vremenu kada nije radio. Radi navedenog, tuženik nije tužitelju isplatio troškove prijevoza za razdoblje u kojem nije radio. Pogrešno je pozivanje tužitelja na mišljenje Zajedničkog tijela za tumačenje Kolektivnog ugovora na sastanku održanom dana 19. prosinca 2018. godine. Naime, u navedenom mišljenju se u bitnome navodi kako pravo na troškove prijevoza na posao i s posla imaju svi radnici Hrvatskih voda neovisno o udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta/boravišta radnika. Dakle, tu se radi o potpuno drugačijoj pravnoj situaciji gdje se analiziralo pravo na troškove prijevoza ovisno o udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta/boravišta radnika. U ovome sudskom postupku nemamo situaciju u kojoj tužitelju kao radniku nisu isplaćeni troškovi prijevoza jer živi u neposrednoj blizini mjesta rada već u ovome sudskom postupku tužitelju nisu isplaćeni troškovi prijevoza u vremenu u kojem nije radio. Tuženik osim osnovu prigovara i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj ne dokazuje da je platio navedene troškove prijevoza odnosno kupio mjesečnu kartu. U tome smislu, tužitelj bi trebao dokazati da se radi o javnom prijevozniku, da se radi o jedinom javnom prijevozniku na tome području odnosno ukoliko ima više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene da se radi o najpogodnijoj cijeni za poslodavca te bi trebao dokazati stvarnu i službenu cijenu mjesečne odnosno pojedinačne karte za svako razdoblje za koje potražuje trošak prijevoza. Radi svega navedenog, ukazuje se tužba neosnovanom te tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u: Ugovor o radu (str. 7-8 spisa), KU za vodno gospodarstvo i pripadajuće dodatke (str. 9-36 spisa), KU tuženika (str. 37-56 spisa), Zapisnik sa sastanka Zajedničkog tijela za tumačenje Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih voda održanom 19.12.2018. (str. 57-59 spisa), dopis Sindikata PPDiV (str. 60-62 spisa), dopis punomoćnika tužitelja od 02.12.2019. sa potvrdom o primitku pošiljke (str. 63-65 spisa), Obračune plaća (str. 66-76 spisa), Cjenik Čazmatrans NOVA d.o.o. (str. 77 spisa), Potvrdu tuženika od 14.05.2020. (str. 86-88 spisa), Evidencije o radnom vremenu (str. 89-133 spisa), sudsku praksu, Potvrdu Sindikata PPDiV od 15.03.2021. (str. 174 spisa), Dodatak II Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. (str. 186-192 spisa), Rekapitulaciju obračuna za vrstu primanja – prijevoz, za razdoblje obračuna 01.2016.-12.2019. (str. 193 spisa), Potvrde Čazmatrans PROMET d.o.o. od 06.05.2021., 29.06.2021., 11.11.2021., 23.11.2023. i 04.04.2016. (str. 206, 221, 227, 261 i 266 spisa). Budući je tužitelj još u tužbi predlagao pribavu potvrda od prijevoznika iz koje će se utvrditi visina utuženog potraživanja, to potvrdu prijevoznika koju je priložio nakon zaključenja prethodnog postupka, sud uzima u obzir.

4. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Sukladno čl. 59. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo iz 2003., radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava javnog prometa različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl. 59. st. 2. KU-a za vodno gospodarstvo). Naknada troškova prijevoza na posao iz posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec (čl. 59. st. 3. KU-a).

6. Sukladno članku 63. st. 1. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika iz 2018., radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao iz posla u visini stvarnih troškova prijevoza javnim prometom prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte (čl. 63. st. 2. KU-a). U slučaju kada postoji mogućnost korištenja više alternativnih sredstava i javnog prijevoza različite cijene, radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza s posla i na posao u visini cijene one vrste javnog prometa koja je najpogodnija za poslodavca (čl.63. st. 3. KU-a). Naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje se unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za slijedeći mjesec (čl. 63. st. 4. KU-a).

7. Kolektivni ugovor za vodno gospodarstvo sklopili su tuženik i Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske – sindikalnih podružnica Hrvatskih voda (dalje u tekstu: Sindikat PPDiV). Iz Potvrde Sindikata PPDiV od 15.03.2021. proizlazi da je tužitelj u 2015., 2016., 2017., 2018. i 2019. bio član Sindikata PPDiV, slijedom čega se na tužitelja za navedene godine primjenjuje KU-a za vodno gospodarstvo sukladno čl. 1. st. 1. KU-a za vodno gospodarstvo. Međutim, primjena kolektivnog ugovora na sve radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata koji su potpisali kolektivni ugovor sa statusom nečlana, a sve u smislu čl. 7. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19– dalje: ZR).

8. Člankom 59. st. 1. KU-a za vodno gospodarstvo i čl. 63. st. 1. KU-a jasno je ugovoreno da su radnici tuženika ovlaštenici prava na naknadu troškova prijevoza što su troškovi u visini cijene mjesečne odnosno pojedinačne karte, kako to definiraju navedene odredbe, te nema obveze radnika da dokazuje da je iste plaćao.

9. Iz Evidencije o radnom vremenu koje je dostavio tuženik te Potvrde od 14.05.2020. za tužitelja, slijedi da je tužitelj u razdoblju od travnja do prosinca 2016., od siječnja do prosinca 2017., od siječnja do prosinca 2018., te od siječnja do prosinca 2019. u određenim mjesecima koristio dane godišnjeg odmora, u pojedinim od tih mjeseci je bio i na plaćenom dopustu. U sve te mjesece tužitelj je obavljao i redovan rad kod tuženika. Stoga je ovlašten potraživati u cijelosti i za svaki mjesec u godini naknadu za prijevoz, određenu navedenim kolektivnim ugovorima, koje ne isključuju iz isplate one dane kada je tužitelj bio opravdano odsutan s posla, niti predviđaju naknadnu kalkulaciju po kojoj bi tuženik nakon isplate prijevoza za idući mjesec mogao od radnika tražiti povrat preplaćenog iznosa za taj mjesec, odnosno prebijati ga.

10. Iz Rekapitulacije obračuna za vrstu primanja 016-Prijevoz za razdoblje obračuna od siječnja 2016. do prosinca 2019., valja zaključiti da tužitelju jednom godišnje nije isplaćivana naknada za prijevoz, pa je tako izostala isplata u rujnu 2016., siječnju 2017., kolovozu 2018. i rujnu 2019.

11. Sukladno odredbi čl. 63. st. 4. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika iz 2017., odnosno čl. 59. st. 3. Kolektivnog ugovora za vodno gospodarstvo iz 2003. određeno je da se naknada troškova prijevoza na posao i s posla isplaćuje unaprijed, najkasnije posljednjeg radnog dana u mjesecu za sljedeći mjesec. Stoga valja zaključiti da tužitelj nije primio naknadu za prijevoz za listopad 2016., koja naknada mu je trebala biti isplaćena u rujnu te godine, nije primio naknadu za veljaču 2017., koja naknada mu je trebala biti isplaćena u siječnju 2017., nije primio naknadu za rujan 2018., koja naknada mu je trebala biti isplaćena u kolovozu 2018., te nije primio naknadu za listopad 2019., koja mu je naknada trebala biti isplaćena u rujnu 2019. Ovo dovodi do zaključka da je tuženik temeljem pretpostavke da radnik zbog korištenja godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i bolovanja ne može raditi svih dvanaest mjeseci u godini, tužitelju u utuženom razdoblju jedanaest mjeseci godišnje isplaćivao naknadu troškova prijevoza.

12. Iz obračuna isplaćene plaće tužitelju za rujan 2016., slijedi da mu naknada za prijevoz u tom mjesecu nije isplaćena (za listopad 2016.). Iz obračuna isplaćene plaće tužitelju za siječanj 2017., slijedi da mu naknada za prijevoz u tom mjesecu nije isplaćena (za veljaču 2016.). U kolovozu 2018. mu je isplaćena naknada za prijevoz od 572,00 kune, što bi se trebalo odnositi na isplatu za rujan 2018. U rujnu 2019. mu je isplaćena naknada za prijevoz od 572,00 kune, što bi se trebalo odnositi na isplatu za listopad 2019. Međutim, usprkos tome, a imajući u vidu da je sam tužitelj prihvatio navedenu Rekapitulaciju obračuna za prijevoz, koju je sačinio tuženik, sud istu prihvaća neovisno o navedenim podacima o isplati prijevoza u obračunskim listama plaće.

13. Budući da je visina postavljenog tužbenog zahtjeva između stranaka sporna, to je sud izvršio uvid u Potvrde Čazmatrans PROMET d.o.o. od 06.05.2021., 29.06.2021., 11.11.2021., 23.11.2023. i 04.04.2016. (str. 206, 221, 227, 261 i 266 spisa). Iz Potvrde koju je ovo Društvo dostavilo 06.05.2021., slijedi da iznos autobusne mjesečne radničke karte za gotovinsko plaćanje za relaciju [adresa] iznosi 2.574,00 kune, odnosno 341,63 eura. Ovu Potvrdu sud ne može prihvatiti, jer nije logično da bi samo jedna mjesečna radnička karta bila u tako visokom iznosu za gradski prijevoz. Osobito jer iz Potvrde koju je ovo Društvo dostavilo 29.06.2021., slijedi da iznos autobusne mjesečne radničke karte za gotovinsko plaćanje za relaciju [adresa] iznosi 371,80 kuna. Ova činjenica proizlazi i iz Potvrde koju je ovo Društvo dostavilo 11.11.2021., iz koje slijedi da iznos mjesečne radničke karte za gotovinsko plaćanje za relaciju [adresa] iznosi 371,80 kuna, a navedeno slijedi i iz Potvrde koju je ovo Društvo dostavilo 23.11.2023. Međutim, iz Potvrde Čazmatrans PROMET d.o.o. od 04.04.2016., slijedi da cijena mjesečne karte iznosi 572,00 kune, a za gotovinsko plaćanje iznosi 371,80 kuna. Tuženik je tužitelju, kako to slijedi iz obračunskih lista plaće, isplaćivao upravo iznos od 572,00 kune po osnovi prijevoza. U konkretnom slučaju, a budući da iz odredaba Kolektivnog ugovora ne slijedi odgovor na pitanje da li se radniku isplaćuje ona visina mjesečne radničke karte koju će platiti gotovinskim ili koju će platiti bezgotovinskim plaćanjem, sud smatra da u konkretnom slučaju odredbe kolektivnih ugovora treba tumačiti u korist radnika. Takav zaključak potvrđuje i način isplate prijevoza kojeg je vršio tuženik, isplaćujući tužitelju mjesečni iznos od 572,00 kune po osnovi prijevoza, osim što to nije činio za jedan mjesec u godini.

14. Tuženik nije dokazao da je tužitelju isplatio naknadu troškova prijevoza za listopad 2016., veljaču 2017., rujan 2018. i listopad 2019., slijedom čega je za navedene mjesece valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i tužitelju je valjalo dosuditi neto iznos od 75,92 eura, odnosno sveukupno 303,68 eura neto.

15. Na dosuđene iznose tužitelju su zatezne kamate dosuđene kako je i zatražio, sukladno članku 59. st. 3. KU-a za vodno gospodarstvo i članku 63. st. 4. KU- a. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

16. Na ročištu održanom 10.03.2022., dopuštena je preinaka tužbe kako je to tužitelj učinio podneskom od 26.04.2021., a budući da je sud ocijenio da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, primjenjujući odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, odnosno tužbu, valja ukazati da je o potraživanju za naknadu prijevoza za određeni mjesec bilo otežano utvrditi koju je točno mjesečnu naknadu tuženik propustio isplatiti tužitelju sve do dostave rekapitulacije obračuna, pa stoga bilo kakav trošak koji bi se temeljio na odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, a zbog preinačene tužbe, ide na teret tuženika sukladno odredbi čl. 156. st. 1. ZPP-a. Posebno jer je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Stoga je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

17. Preostalu dokumentaciju u spisu, a niti navode stranaka i druge dokaze, sud ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati, a niti provoditi, kraj utvrđenog činjeničnog stanja na temelju opisanih dokaza u obrazloženju ove odluke.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 303,68 eura temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 15.04.2021., 10.03.2022., 20.10.2023., 22.01.2025., za svako u visini od 25 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podnesaka od: 17.03.2021., 26.04.2021., 11.05.2021., 20.03.2023., za svako u visini od 25 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 225 bodova, odnosno 450,00 eura, odmjerenih temeljem vrijednosti jednog boda od 2,00 eura. Na ovaj iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 112,50 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini od 562,50 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 04.03.2021., budući da nije bilo potrebno sastaviti prijedlog za dostavom dokumentacije, te za sastav podnesaka od 28.05.2021. i 28.10.2021., budući u istima samo ponavlja i dopunjuje navode koje je istakao ranije tijekom postupka. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a. Tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.,st.2., t. 1.,2.,

4.- 6., 8 - 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika