Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-406/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Kuhariću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 25. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 27. veljače 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj:120/05., broje kreditne partije: 7102945602, sklopljenog između tužitelja CĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, potvrđenog po Javnom bilježniku Ljubici Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, pod poslovnim brojem: OU- 582/05. dana 30. studenoga 2005., i to odredba članka 1. u dijelu koji glasi „Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu“, odredba članka 2. u dijelu koji glasi „od 96.200,00 CHF (slovima: devedestšesttisuća dvjesto švicarskih franaka)“ i u dijelu koji glasi „sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, a odredba članka 7. u dijelu koji glasi „u kunskoj protuvrijednosti 603,93 CHF (slovima: šestotrieuraidevedesettricenta) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja“, te u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da plati tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

iznos

od

4.508,99

€

(slovima: četiritisućapetstoosameuraidevedesetdevetcenti) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 31. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

-na iznos od 1,10 € od 26. siječnja 2006. do plaćanja,

-na iznos od 4,00 € od 15. svibnja 2008. do plaćanja,

-na iznos od 27,31 € od 13. prosinca 2008. do plaćanja,

-na iznos od 0,90 € od 15. siječnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 129,96 € od 14. veljače 2009. do plaćanja,

-na iznos od 10,92 € od 14. ožujka 2009. do plaćanja,

-na iznos od 7,61 € od 15. travnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 4,88 € od 15. svibnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 3,21 € od 16. lipnja 2009. do plaćanja,

-na iznos od 115,69 € od 15. rujna 2009. do plaćanja,

-na iznos od 2,70 € od 14. studenoga 2009. do plaćanja,

-na iznos od 1,27 € od 15. prosinca 2009. do plaćanja,

-na iznos od 15,28 € od 15. siječnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 8,84 € od 13. veljače 2010. do plaćanja,

-na iznos od 13,10 € od 13. ožujka 2010. do plaćanja,

-na iznos od 19,16 € od 15. travnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 27,23 € od 15. svibnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 30,84 € od 15. lipnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 43,42 € od 15. srpnja 2010. do plaćanja,

-na iznos od 37,32 € od 14. kolovoza 2010. do plaćanja,

-na iznos od 58,09 € od 15. rujna 2010. do plaćanja,

-na iznos od 47,26 € od 15. listopada 2010. do plaćanja,

-na iznos od 51,13 € od 13. studenoga 2010. do plaćanja,

-na iznos od 90,05 € od 15. prosinca 2010. do plaćanja,

-na iznos od 66,12 € od 15. siječnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 54,03 € od 15. veljače 2011. do plaćanja,

-na iznos od 61,06 € od 15. ožujka 2011. do plaćanja,

-na iznos od 55,36 € od 15. travanja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 69,59 € od 14. svibnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 87,80 € od 15. lipnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 132,21 € od 15. srpnja 2011. do plaćanja,

-na iznos od 439,05 € od 13. kolovoza 2011. do plaćanja,

-na iznos od 84,96 € od 15. rujna 2012. do plaćanja,

-na iznos od 89,95 € od 13. listopada 2012. do plaćanja,

-na iznos od 93,36 € od 15. studenoga 2012. do plaćanja,

-na iznos od 91,76 € od 15. prosinca 2012. do plaćanja ,

-na iznos od 91,80 € od 16. siječnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 85,12 € od 15. veljače 2013. do plaćanja,

-na iznos od 87,25 € od 15. ožujka 2013. do plaćanja,

-na iznos od 92,66 € od 13. travnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 83,45 € od 15. svibnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 83,35 € od 15. lipnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 81,70 € od 13. srpnja 2013. do plaćanja,

-na iznos od 82,85 € od 15. kolovoza 2013. do plaćanja,

-na iznos od 85,36 € od 14. rujna 2013. do plaćanja,

-na iznos od 88,52 € od 15. listopada 2013. do plaćanja,

-na iznos od 89,04 € od 15. studenoga 2013. do plaćanja,

-na iznos od 93,45 € od 13. prosinca 2013. do plaćanja,

-na iznos od 441,75 € od 15. siječnja 2014. do plaćanja,

-na iznos od 270,59 € od 02. kolovoza 2014. do plaćanja,

-na iznos od 141,82 € od 02. studenoga 2014. do plaćanja,

-na iznos od 80,90 € od 16. prosinca 2014. do plaćanja,

-na iznos od 81,27 € od 16. siječnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 257,77 € od 28. srpnja 2015. do plaćanja,

-na iznos od 61,68 € od 08. kolovoza 2015. do plaćanja,

-na iznos od 52,14 € od 12. rujna 2015. do plaćanja, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.775,00 € (slovima: tisućusedamstosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana 27. veljače 2025. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 2.461,53 € sa zakonskom zateznom kamatom, a prema podnesku tužitelja od 5. prosinca 2024.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 12. lipnja 2023. protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i isplate.

1.1.U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 30. studenoga 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 120/2005 i isti je potvrđen (solemniziran) kod Javnog bilježnika Ljubice Papac iz [adresa], pod poslovnim brojem: OU-582/05 dana 30. studenoga 2005. Iznos kredita je iznosio 96.200,00 CHF, kamata promjenjiva na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,50%, rok otplate 20 godina, a početni mjesečni anuitet iznosio je 603,93 CHF. Dana 8. siječnja 2016. sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu, temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - nastavno ZID ZPK).

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom I. izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 0/19., 80/22., 114/22., nastavno ZPP) propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite objektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c ZPP-a, propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga u točki I. predlaže utvrđenje ništetnim odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu, a koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

1.4. Obzirom da je utvrđeno kako je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku utuženi iznos, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom II. izreke tužbenog zahtjeva.

1.5. Tuženik je sukladno ZID ZPK ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali tužitelju nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi, nastali uslijed ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice sa presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj S, koji potvrđuje navode tužitelja u cijelosti. Tužitelj ovom presudom potražuje od tuženika samo preplate nastale s osnova ništeno ugovorene valutne klauzule u iznosu od 2.047,46 €, uvećano za zatezne kamate, sve u skladu sa odredbama članka 29. ZOO-a, 322. stavak 1. ZOO-a, 323. stavak 1. ZOO-a, 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a, 1115. ZOO-a.

2. U pisanom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.2. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

2.3. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.4. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio, da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu, radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara.

2.5. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 8. lipnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

2.6. Tuženik je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

2.7. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

2.8. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. 2.9. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 1. travnja 2010., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ugovorne stranke iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.10. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu, zemljišnoknjižnog izvatka, I. Dodatka Ugovora o kreditu od 18. rujna 2009., Dodatka Ugovora o kreditu od 28. veljače 2014., Dodatka Ugovora o kreditu od 28. kolovoza 2014., Dodatka Ugovora od 8. siječnja 2016. (listovi 7- 28), pregleda promjena kamatnih stopa, pregleda efektivne kamatne stope/realne godišnje kamatne stope (listovi 30-37), Obavijesti o prihvatu izračuna konverzije s potvrdom, Obavijesti o izračunu efekata konverzije, prometa po kreditu/specifikacija uplate (listovi 40-52), dopisa (list 115), izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., informativnog sažetka izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., pregleda otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., prijedloga izmjene Ugovora o kreditu (list 125), izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije tuženice (listovi 134-136), prometa po kreditu (listovi 204-215), nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, te iskaza tužitelja saslušanog kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Podneskom od 5. prosinca 2024. tužitelj je po primitku nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Vlaste Santo Olđa postavio konačni tužbeni zahtjev, tako da umjesto prvotnih 2.047,46 € iz tužbe, potražuje iznos od 4.508,99 €, na koji način je sukladno čl. 191. ZPP-a ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), izvršio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva za iznos od 2.461,53 € sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinih anuiteta, pa do isplate.

6. Tuženik se takvoj preinaci tužbe protivio, međutim sud je na ročištu održanom dana 25. veljače 2025. donio rješenje kojim je dopustio objektivnu preinaku tužbe, na način kako je tužitelj postavio tužbenim zahtjevom u podnesku od 5. prosinca 2024., a ovo iz razloga jer je do preinake tužbe došlo nakon što je tužitelju dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, pa je tužba preinačena u skladu s tim dokazom, slijedom čega je preinaka pravovremena i tuženik se istoj ne može protiviti u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom smislu je 26. studenog 2021. na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćen (novi) zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog, odlučeno je na način naveden u izreci rješenja.

7. Nesporno je da su stranke dana 30. studenog 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 120/05 temeljem kojega je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 96.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

7.1. Nesporno je da su stranke sklapale više Dodataka ugovora i to dana 18. rujna 2009., 28. veljače 2014. i 28. kolovoza 2014., kojima su mijenjale rok otplate kredita i ugovarale odgodu otplate.

8. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 8. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015), kojom su izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR.

9. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je naveo da je predmetni kredit podigao radi kupnje stana na adresi prebivališta, u kojem živi sa suprugom i kćerkom, te radi zatvaranja dva ranija kredita koja su bila podignuta radi adaptiranja katnog dijela kuće njegovih roditelja, gdje je živio s obitelj prije kupnje ovog stana. Isti je podignut isključivo za namjene stambenog zbrinjavanja obitelji. Stan nikada nisu iznajmljivali, niti se u njemu obavljala bilo kakva gospodarska djelatnost. Predmetni kredit podignut je u CHF iz razloga jer mu je u banci rečeno da je to najpovoljniji kredit. Ugovor je pročitao i shvatio ga u onom dijelu koji mu je bio jasan i bitan, a to je iznos rata, rok otplate i ukupan iznos kredita, što je bilo sukladno njegovim kreditnim mogućnostima. Nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja ugovora o kreditu, nego je isti potpisao na unaprijed pripremljenom tipskom formularu. Od strane tuženika nije bio upozoren, te mu nitko nije objasnio značenje termina valutna klauzula i posljedica povećanja kamatnih stopa. Navedeno je shvatio kada su rate počele rasti od početne u iznosu od oko 2.800,00 kn mjesečno, pa do 4.000,00 kn mjesečno. U međuvremenu supruga mu je ostala bez posla, tako da su ostali bez jedne plaće, te je tražio i sklopio Aneks ugovora o konverziji jer su u međuvremenu dobili dijete i imao je povećane financijske potrebe. Navodi da je u banci bio upozoren na kreditne rizike, takav kredit sigurno ne bi podigao.

10. U pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014-2 9. travnja 2015., te poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., izraženo je pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502. c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavak 1. tog zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, što znači da pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj. Stoga je zaključak suda da tužitelj nedvojbeno ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP-a.

11. Slijedom navedenog zaključak je suda da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako da što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pa do 6. kolovoza 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje ZZP/03), koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

13. Zaključak je suda da je nesporno tuženik raspolagao informacijama o mogućim rizicima o kojima je trebao informirati tužitelja sve kako bi tužitelju bilo omogućeno da procjeni je li predloženi Ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji, što je tuženik u obvezi prema Zakonu o kreditnim institucijama. Međutim, sud smatra da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku, a odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF su pisane na obrascu koji je unaprijed pripremljen i na koje tužitelj nije mogao imati utjecaja, pa su ništetne. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu (članak 1., 2. i 7.) u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, ništetne u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003 i dr.; dalje ZZP), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005 i dr.; dalje ZOO). Stoga je odlučeno na način naveden u točki I. izreke presude.

14. Tuženik je stavio prigovor da je u odnosu na sve iznose koji su predmet tužbenog zahtjeva nastupila zastara.

15. Nije osnovan prigovor zastare potraživanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

16. U odnosu na eventualnu zastaru tražbine u slučaju preinake tužbe, u konkretnom slučaju primjenjuje se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

17. Stranke su u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, međutim sud smatra kako takvo stajalište tuženika nije pravilno. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio je na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a isto tako takav stav tuženika suprotan je standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda jer iz navedenog postupka proizlazi kako je sud u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Slijedom navedenoga sporazumi o konverziji, koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK, valjani su i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

18. Iz navedenog se zaključuje da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada tužitelj mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada. Prema stavu ovog suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19. c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

19. Sud je na okolnost više preplaćenih iznosa s osnova promjene mjesečnih anuiteta (valutna klauzula vezana uz CHF) proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa, dipl. oec., koja je 12. studenog 2024. dostavila u spis pisani nalaz i mišljenje.

20. Nalazu je prigovarao tuženik, ali su njegovi prigovori pravne prirode i ne odnosi se na matematički izračun, kako je sam i naveo u podnesku od 28. studenog 2024., te na ročištu glavne rasprave 25. veljače 2025., a o obvezi tuženika i stajalištu suda je već obrazloženo u ovoj presudi. Tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti i u skladu s nalazom i mišljenjem, podneskom od 5. prosinca 2024. sredio tužbeni zahtjev. Kako stranke nisu tražile da se vještak usmeno sasluša na ročištu, sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaza vještaka jer je vještak stručna osoba, a nalaz i mišljenja dao je u skladu s pravilima struke i na temelju podataka u spisu.

21. U svom nalazu i mišljenju vještak Vlasta Santo Olđa navodi da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF više ukupno platio 4.508,99 €. Dana 8. siječnja 2016. između tužitelja i tuženika sklopljen je Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR. Tuženik je izračun konverzije izradio prema odredbama čl. 19. c ZID ZPK-a i utvrdio iznos preplate prema odredbama čl. 19. c st. 1. toč. 5. ZID ZPK-a i time je uspostavljena ravnoteža prema odredbama tog Zakona između kredita odobrenog u valuti CHF i kredita odobrenih u valuti EUR. Ravnoteža između stranaka u smislu primjene kamatne stope iz ugovora i tečaja za CHF po kojem je kredit isplaćen, nije uspostavljena.

22. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužiteljice niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj jer je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba. Po ocjeni suda nije osnovan prigovor tuženika da je sud, ukoliko nađe da je tužbeni zahtjev osnovan, dužan uzeti u obzir iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog po kojem je isplaćen kredit. Ovo iz razloga jer to što je tužitelj tužbeni zahtjev postavio u odnosu na preplatu tečaja (pozitivnu tečajnu razliku), pri čemu nije uračunao periode kada je tečaj bio manji (negativna tečajna razlika), nije od utjecaja na odluku suda jer tužitelj u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a može zahtijevati od tuženika povrat onoga što je dao u ispunjenju, u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja s određenim preciznim sadržajem temeljem kojega bi se vršilo uračunavanje i prebijanje međusobnih potraživanja.

23. Stoga je temeljem navedenog, kao i u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od ukupno 4.508,99 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinih anuiteta kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka, pa do isplate, prema članku 29. ZOO iz razloga jer je tuženik nepošten stjecatelj (čl. 1115. ZOO) jer je s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što bude primio temeljem tako ugovorenih odredbi ne pripada. Stoga je odlučeno na način naveden u točki II. izreke presude.

24. I tužitelj i tuženik tražili su trošak postupka prema troškovnicima koje su predali u spis.

25. Trošak tužitelja utvrđen je prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku predanom u spis, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) i odnosi se na nagradu punomoćnika odvjetnika za sastav tužbe u iznosu od 200,00 € prema Tbr. 7.1.OT, za sastav dva podneska (od 27. prosinca 2023. i 5. prosinca 2024.), za svaki iznos od 200,00 € prema Tbr. 8.1. OT, zastupanje na ročištima 20. rujna 2024. i 25. veljače 2025., za svako iznos od 200,00 € prema Tbr. 9.1. OT, a priznat je i pristup na ročište radi objave presude u iznosu od 100,00 € prema Tbr. 9.3. OT, PDV od 25% na navedene radnje odvjetnika u iznosu od 275,00 €, te u cijelosti predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 €, tako da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.775,00 €, koji joj je dosuđen u cijelosti temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a na način naveden u točki III. izreke presude.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

Koprivnica, 27. veljače 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenje dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Dejan Kuharić, Koprivnica

2. Odvjetnik Kruno Knežević, Lopašićeva 6, Zagreb