REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3128/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, Božidara Adžije 22, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 20. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 27. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ŠC, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 18.535,63 eur, sa zateznim kamatama:

- na iznos od 84,44 eur od 28.10.2008. do isplate

- na iznos od 0,70 eur od 1.12.2008. do isplate

- na iznos od 78,51 eur od 5.1.2009. do isplate

- na iznos od 84,78 eur od 5.3.2009. do isplate

- na iznos od 84,78 eur od 5.3.2009. do isplate

- na iznos od 61,88 eur od 3.4.2009. do isplate

- na iznos od 62,79 eur od 7.5.2009. do isplate

- na iznos od 52,49 eur od 3.6.2009. do isplate

- na iznos od 35,54 eur od 2.7.2009. do isplate

- na iznos od 40,73 eur od 6.8.2009. do isplate

- na iznos od 52,23 eur od 4.9.2009. do isplate

- na iznos od 45,41 eur od 1.10.2009. do isplate

- na iznos od 51,52 eur od 7.12.2009. do isplate

- na iznos od 51,52 eur od 7.12.2009. do isplate

- na iznos od 67,25 eur od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 78,24 eur od 4.2.2010. do isplate

- na iznos od 78,57 eur od 5.3.2010. do isplate

- na iznos od 104,53 eur od 1.4.2010. do isplate

- na iznos od 99,78 eur od 3.5.2010. do isplate

- na iznos od 115,61 eur od 4.6.2010. do isplate

- na iznos od 187,98 eur od 2.7.2010. do isplate

- na iznos od 144,92 eur od 6.8.2010. do isplate

- na iznos od 222,52 eur od 3.9.2010. do isplate

- na iznos od 182,92 eur od 4.10.2010. do isplate

- na iznos od 170,75 eur od 29.10.2010. do isplate

- na iznos od 242,22 eur od 1.12.2010. do isplate

- na iznos od 293,51 eur od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 245,67 eur od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 263,03 eur od 28.2.2011. do isplate

- na iznos od 225,41 eur od 6.4.2011. do isplate

- na iznos od 252,88 eur od 4.5.2011. do isplate

- na iznos od 334,49 eur od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 340,71 eur od 30.6.2011. do isplate

- na iznos od 420,76 eur od 1.8.2011. do isplate

- na iznos od 392,54 eur od 1.9.2011. do isplate

- na iznos od 338,06 eur od 30.9.2011. do isplate

- na iznos od 335,73 eur od 2.11.2011. do isplate

- na iznos od 330,85 eur od 1.12.2011. do isplate

- na iznos od 344,31 eur od 30.12.2011. do isplate

- na iznos od 368,16 eur od 3.2.2012. do isplate

- na iznos od 368,39 eur od 28.2.2012. do isplate

- na iznos od 354,31 eur od 30.3.2012. do isplate

- na iznos od 10.844,22 eur od 25.4.2012. do isplate

i to od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju ŠC, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.912,39 eur sa zateznim kamatama od 27. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 17. listopada 2006. sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012032398 na iznos od 127.210,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu. Radilo se o standardnom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita a koja predstavlja nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara, a takvo njegovo postupanje rezultiralo je neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana čime je kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima. Smatra da radi navedenog ima pravo na podnošenje restitucijskog zahtjeva u visini iznosa kojeg je preplatio tuženiku a tuženik stekao bez pravne osnove. Slijedom navedenog, prema konačno postavljenom zahtjevu (podnesak od 3. srpnja 2024.), traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 18.535,63 eur sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pojedinih iznosa pa do isplate te da mu naknadi parnični trošak.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, plan otplate, knjigovodstvenu karticu, otplatnu tablicu, Opće uvjete poslovanja, povijesni izvadak iz sudskog registra, uvjerenja o prebivalištu, ugovor o kupoprodaji nekretnina i povijesni zemljišnoknjižni izvadak. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula.

6. Iz dokumentacije u spisu kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora zaključen 17. listopada 2006. Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 127.210,10 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,60 % (čl. 4.), uz rok otplate kredita 96 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

7. U odnosu na stajalište tuženika da su se u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, na koji se tužitelj poziva, zaštita pružala na apstraktnoj, općenitoj razini i u istom se nisu izvodili dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora nepoštene, a da u predmetnoj parnici tužitelj treba dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive odnosno da su nepoštene, valja istaći da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužiteljica, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika (u tom se pravcu upućuje i na odluku Vrhovnog suda Rev-3142/2018) pa kako iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj:P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Tužitelj je u svom okolnosno uvjerljivom i logičnom iskazu naveo da se u postupku koji je prethodio sklapanju predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, rečeni su mu uvjeti s naglaskom na iznos rate koje će morati plaćati a nakon što je na to pristao samo mu je predan ugovor radi potpisa.

8.1. Valja istaći kako u ovom postupku tuženik nije predložio (prijedlog povučen na ročištu održanom 20. siječnja 2025.) saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), pa tako niti nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe.

9. Nadalje valja reći kako je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječan potrošač upravo na tuženiku. Također valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

9.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 2. Ugovora, a to je za otplatu kredita.

9.2. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da su mu sredstva bila potrebna za zatvaranje ranijeg kredita (stambeni kredit), dok iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj 26. listopada 2002. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine u Zagrebu, stana u zgradi [adresa], da je 27. studenog 2002. sklopio Ugovor o kreditu sa Raiffeisenbank d.d. koji je bio stambeni kredit i koji je očito iskorišten za kupnju tog stana.

9.3. Također iz dokumentacije u spisu (izvadak iz sudskog registra) proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trgovačko društvo Telemarket d.o.o., čiji je direktor i zakonski zastupnik bio tužitelj, imalo sjedište na adresi u [adresa].

9.4. Iz navedenog se ne može zaključiti da bi sredstva iz predmetnog ugovora o kreditu bila iskorištena za poslovanje navedenog trgovačkog društva slijedom čega nema mjesta niti zaključku o tome da se ne radi o potrošačkom ugovoru odnosno o tome da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača, pri čemu sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedokinje TC jer se ukazuje nepotrebnim obzirom na rečeni sadržaj dokumentacije u spisu.

10. Dakle, kako je sud vezan za utvrđenja iz gore navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, a tuženik u ovom postupku nije učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe to je utvrđeno postojanje osnove predmetnog zahtjeva temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 14/14, 110/15, 14/19) u vezi s čl. 3-4., 269., čl. 272. i 323. ZOO te čl. 502. a i c ZPP.

11. U odnosu na spornu visinu zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda.

11.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, ističe se da plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja, odnosno uračunavanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF. Sukladno navedenom, krivnja za ništetnost ugovornih odredbi je na strani tuženika. Pri tome se napominje da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP odnosi samo na potrošače. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži iznos u odnosu na početnu ugovoreni zbog tečajne razlike nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe čl. 1111. ZOO.

11.2. Sve i da je točno da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, a uzevši u obzir pravno shvaćanje VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, sud utvrđuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po shvaćanju ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po shvaćanju ovog suda, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe, pa u rečenom smislu niti nije prihvaćen prijedlog da se vještaku odredi zadatak da izračuna tzv. negativne razlike.

11.3. Valja dodati i to da je prigovor tuženika o svrsi vještačenja primarno pravne naravi, a u tom je pravcu usmjeren i prigovor o pitanju opravdanosti promjene kamatne stope, to se ponovno upućuje na činjenicu da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da je ništetna odredba o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica CHF.

11.4. Tako je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz pozitivne razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta iznosi ukupno 18.535,63 eur.

13. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 371. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 31. svibnja 2022.

14. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika osnove valutne klauzule iznosi 18.535,63 eur, pri čemu su pojedini mjesečni iznosi s datumima dospijeća pobliže navedeni tablici, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO.

15. Posebno valja dodati kako se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

16. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 7. srpnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 23. siječnja 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 500,00 eur, za zastupanje na ročištu 9. veljače 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 500,00 eur, za sastav podneska od 30. kolovoza 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. – 500,00 eur, za zastupanje na ročištu 27. rujna 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 500,00 eur, za zastupanje na ročištu 10. travnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 5.

– 125,00 eur te za zastupanje na ročištu 20. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 500,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 906,25 eur, a što ukupno iznosi 4.531,25 eur. Priznat mu je i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 115,69 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od odnosno u iznosu od 4.912,39 eur.

17. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 27. veljače 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika