REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P-1187/2019-41
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja FL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, Lovretska 14, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. siječnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja KL odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 27. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 060414360951, zaključen između tužitelja i tuženika dana 14. travnja 2006. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos od 55.402,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na :
− iznos od 158,07 EUR sa kamatom od 22.05.2006. godine
− iznos od 364,35 EUR sa kamatom od 20.06.2006. godine
− iznos od 361,02 EUR sa kamatom od 20.07.2006. godine
− iznos od 360,20 EUR sa kamatom od 20.08.2006. godine
− iznos od 365,77 EUR sa kamatom od 20.09.2006. godine
− iznos od 364,02 EUR sa kamatom od 20.10.2006. godine
− iznos od 359,43 EUR sa kamatom od 20.11.2006. godine
− iznos od 359,69 EUR sa kamatom od 20.12.2006. godine
− iznos od 355,89 EUR sa kamatom od 20.01.2007. godine
− iznos od 354,62 EUR sa kamatom od 20.02.2007. godine
− iznos od 358,02 EUR sa kamatom od 20.03.2007. godine
− iznos od 354,53 EUR sa kamatom od 20.04.2007. godine
− iznos od 346,64 EUR sa kamatom od 20.05.2007. godine − iznos od 345,33 EUR sa kamatom od 20.06.2007. godine
− iznos od 343,63 EUR sa kamatom od 20.07.2007. godine
− iznos od 352,61 EUR sa kamatom od 20.08.2007. godine
− iznos od 347,04 EUR sa kamatom od 20.09.2007. godine
− iznos od 342,69 EUR sa kamatom od 20.10.2007. godine
− iznos od 351,52 EUR sa kamatom od 20.11.2007. godine
− iznos od 344,07 EUR sa kamatom od 20.12.2007. godine
− iznos od 360,21 EUR sa kamatom od 20.01.2008. godine
− iznos od 378,17 EUR sa kamatom od 20.02.2008. godine
− iznos od 388,26 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine
− iznos od 378,12 EUR sa kamatom od 20.04.2008. godine
− iznos od 372,34 EUR sa kamatom od 20.05.2008. godine
− iznos od 371,10 EUR sa kamatom od 20.06.2008. godine
− iznos od 394,10 EUR sa kamatom od 20.07.2008. godine
− iznos od 393,88 EUR sa kamatom od 20.08.2008. godine
− iznos od 393,41 EUR sa kamatom od 20.09.2008. godine
− iznos od 414,27 EUR sa kamatom od 20.10.2008. godine
− iznos od 416,45 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine
− iznos od 444,49 EUR sa kamatom od 22.12.2008. godine
− iznos od 472,63 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine
− iznos od 476,00 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine
− iznos od 461,45 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine
− iznos od 462,31 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine
− iznos od 464,48 EUR sa kamatom od 20.05.2009. godine
− iznos od 465,28 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine
− iznos od 483,23 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine
− iznos od 481,56 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine
− iznos od 481,96 EUR sa kamatom od 20.09.2009. godine
− iznos od 479,02 EUR sa kamatom od 20.10.2009. godine
− iznos od 484,00 EUR sa kamatom od 20.11.2009. godine
− iznos od 486,78 EUR sa kamatom od 20.12.2009. godine
− iznos od 494,43 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine
− iznos od 498,24 EUR sa kamatom od 20.02.2010. godine
− iznos od 507,10 EUR sa kamatom od 20.03.2010. godine
− iznos od 506,67 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine
− iznos od 518,77 EUR sa kamatom od 20.05.2010. godine
− iznos od 525,57 EUR sa kamatom od 20.06.2010. godine
− iznos od 530,61 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine
− iznos od 545,28 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine
− iznos od 546,85 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine
− iznos od 550,24 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine
− iznos od 546,13 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine
− iznos od 579,09 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine
− iznos od 570,01 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine
− iznos od 555,85 EUR sa kamatom od 20.02.2011. godine
− iznos od 541,13 EUR sa kamatom od 20.03.2011. godine
− iznos od 534,63 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine
− iznos od 550,37 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine
− iznos od 573,73 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine
− iznos od 596,76 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine − iznos od 615,70 EUR sa kamatom od 20.08.2011. godine
− iznos od 580,83 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine
− iznos od 560,78 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine
− iznos od 565,51 EUR sa kamatom od 20.11.2011. godine
− iznos od 575,10 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine
− iznos od 584,16 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine
− iznos od 585,83 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine
− iznos od 582,34 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine
− iznos od 581,69 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine
− iznos od 586,63 EUR sa kamatom od 20.05.2012. godine
− iznos od 586,11 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine
− iznos od 581,19 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine
− iznos od 578,90 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine
− iznos od 571,12 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine
− iznos od 582,03 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine
− iznos od 583,64 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine
− iznos od 582,05 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine
− iznos od 565,83 EUR sa kamatom od 20.01.2013. godine
− iznos od 573,94 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine
− iznos od 578,80 EUR sa kamatom od 20.03.2013. godine
− iznos od 583,59 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine
− iznos od 568,45 EUR sa kamatom od 20.05.2013. godine
− iznos od 566,26 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine
− iznos od 566,53 EUR sa kamatom od 20.07.2013. godine
− iznos od 568,80 EUR sa kamatom od 20.08.2013, godine
− iznos od 575,64 EUR sa kamatom od 20.09.2013. godine
− iznos od 575,88 EUR sa kamatom od 20.10.2013. godine
− iznos od 577,54 EUR sa kamatom od 20.11.2013. godine
− iznos od 581,92 EUR sa kamatom od 20.12.2013. godine
− iznos od 452,45 EUR sa kamatom od 20.01.2014. godine
− iznos od 452,63 EUR sa kamatom od 20.02.2014. godine
− iznos od 453,71 EUR sa kamatom od 20.03.2014. godine
− iznos od 450,93 EUR sa kamatom od 20.04.2014. godine
− iznos od 448,15 EUR sa kamatom od 20.05.2014. godine
− iznos od 448,55 EUR sa kamatom od 20.06.2014. godine
− iznos od 452,46 EUR sa kamatom od 20.07.2014. godine
− iznos od 453,67 EUR sa kamatom od 20.08.2014. godine
− iznos od 455,77 EUR sa kamatom od 20.09.2014. godine
− iznos od 457,88 EUR sa kamatom od 20.10.2014. godine
− iznos od 460,77 EUR sa kamatom od 20.11.2014. godine
− iznos od 459,52 EUR sa kamatom od 20.12.2014. godine
− iznos od 552,85 EUR sa kamatom od 20.01.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.02.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.03.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.04.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.05.2015. godine
− iznos od 461,14 EUR sa kamatom od 20.06.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.07.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.08.2015. godine
− iznos od 461,14 EUR sa kamatom od 20.09.2015. godine − iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.10.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.11.2015. godine
− iznos od 461,15 EUR sa kamatom od 20.12.2015. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. travnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I.Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.3.1 Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora: 060414360951, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 14. travnja 2006. godine te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su izvršene nakon 14. travnja 2006.
II.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF, iznos od 13.549,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
− iznos od 1,21 EUR sa kamatom od 20.06.2006. godine
− iznos od 2,63 EUR sa kamatom od 20.09.2006. godine
− iznos od 0,89 EUR sa kamatom od 20.10.2006. godine
− iznos od 15,00 EUR sa kamatom od 20.02.2008. godine
− iznos od 25,13 EUR sa kamatom od 20.03.2008. godine
− iznos od 14,98 EUR sa kamatom od 20.04.2008. godine
− iznos od 9,20 EUR sa kamatom od 20.05.2008. godine
− iznos od 7,96 EUR sa kamatom od 20.06.2008. godine
− iznos od 30,97 EUR sa kamatom od 20.07.2008. godine
− iznos od 30,75 EUR sa kamatom od 20.08.2008. godine
− iznos od 30,28 EUR sa kamatom od 20.09.2008. godine
− iznos od 51,13 EUR sa kamatom od 20.10.2008. godine
− iznos od 53,32 EUR sa kamatom od 20.11.2008. godine
− iznos od 81,35 EUR sa kamatom od 20.12.2008. godine
− iznos od 109,49 EUR sa kamatom od 20.01.2009. godine
− iznos od 112,86 EUR sa kamatom od 20.02.2009. godine
− iznos od 98,32 EUR sa kamatom od 20.03.2009. godine
− iznos od 99,18 EUR sa kamatom od 20.04.2009. godine
− iznos od 101,34 EUR sa kamatom od 20.05.2009. godine
− iznos od 102,15 EUR sa kamatom od 20.06.2009. godine
− iznos od 120,10 EUR sa kamatom od 20.07.2009. godine − iznos od 118,42 EUR sa kamatom od 20.08.2009. godine
− iznos od 118,83 EUR sa kamatom od 20.09.2009. godine
− iznos od 115,88 EUR sa kamatom od 20.10.2009. godine
− iznos od 120,86 EUR sa kamatom od 20.11.2009. godine
− iznos od 123,64 EUR sa kamatom od 20.12.2009. godine
− iznos od 131,30 EUR sa kamatom od 20.01.2010. godine
− iznos od 135,11 EUR sa kamatom od 20.02.2010. godine
− iznos od 143,97 EUR sa kamatom od 20.03.2010. godine
− iznos od 143,53 EUR sa kamatom od 20.04.2010. godine
− iznos od 155,64 EUR sa kamatom od 20.05.2010. godine
− iznos od 162,43 EUR sa kamatom od 20.06.2010. godine
− iznos od 167,48 EUR sa kamatom od 20.07.2010. godine
− iznos od 182,15 EUR sa kamatom od 20.08.2010. godine
− iznos od 183,72 EUR sa kamatom od 20.09.2010. godine
− iznos od 187,11 EUR sa kamatom od 20.10.2010. godine
− iznos od 182,99 EUR sa kamatom od 20.11.2010. godine
− iznos od 182,99 EUR sa kamatom od 20.12.2010. godine
− iznos od 206,88 EUR sa kamatom od 20.01.2011. godine
− iznos od 192,72 EUR sa kamatom od 20.02.2011. godine
− iznos od 178,00 EUR sa kamatom od 20.03.2011. godine
− iznos od 171,49 EUR sa kamatom od 20.04.2011. godine
− iznos od 187,24 EUR sa kamatom od 20.05.2011. godine
− iznos od 210,60 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine
− iznos od 233,63 EUR sa kamatom od 20.07.2011. godine
− iznos od 252,57 EUR sa kamatom od 20.08.2011. godine
− iznos od 217,70 EUR sa kamatom od 20.09.2011. godine
− iznos od 197,65 EUR sa kamatom od 20.10.2011. godine
− iznos od 202,38 EUR sa kamatom od 20.11.2011. godine
− iznos od 211,97 EUR sa kamatom od 20.12.2011. godine
− iznos od 221,02 EUR sa kamatom od 20.01.2012. godine
− iznos od 222,70 EUR sa kamatom od 20.02.2012. godine
− iznos od 219,21 EUR sa kamatom od 20.03.2012. godine
− iznos od 218,56 EUR sa kamatom od 20.04.2012. godine
− iznos od 223,49 EUR sa kamatom od 20.05.2012. godine
− iznos od 222,97 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine
− iznos od 218,06 EUR sa kamatom od 20.07.2012. godine
− iznos od 215,77 EUR sa kamatom od 20.08.2012. godine
− iznos od 207,99 EUR sa kamatom od 20.09.2012. godine
− iznos od 218,90 EUR sa kamatom od 20.10.2012. godine
− iznos od 220,50 EUR sa kamatom od 20.11.2012. godine
− iznos od 218,92 EUR sa kamatom od 20.12.2012. godine
− iznos od 202,70 EUR sa kamatom od 20.01.2013. godine
− iznos od 210,81 EUR sa kamatom od 20.02.2013. godine
− iznos od 215,67 EUR sa kamatom od 20.03.2013. godine
− iznos od 220,46 EUR sa kamatom od 20.04.2013. godine
− iznos od 205,32 EUR sa kamatom od 20.05.2013. godine
− iznos od 203,13 EUR sa kamatom od 20.06.2013. godine
− iznos od 203,40 EUR sa kamatom od 20.07.2013. godine
− iznos od 205,67 EUR sa kamatom od 20.08.2013, godine
− iznos od 212,51 EUR sa kamatom od 20.09.2013. godine − iznos od 212,75 EUR sa kamatom od 20.10.2013. godine
− iznos od 214,41 EUR sa kamatom od 20.11.2013. godine
− iznos od 218,79 EUR sa kamatom od 20.12.2013. godine
− iznos od 89,32 EUR sa kamatom od 20.01.2014. godine
− iznos od 89,50 EUR sa kamatom od 20.02.2014. godine
− iznos od 90,57 EUR sa kamatom od 20.03.2014. godine
− iznos od 87,80 EUR sa kamatom od 20.04.2014. godine
− iznos od 85,01 EUR sa kamatom od 20.05.2014. godine
− iznos od 85,42 EUR sa kamatom od 20.06.2014. godine
− iznos od 89,33 EUR sa kamatom od 20.07.2014. godine
− iznos od 90,54 EUR sa kamatom od 20.08.2014. godine
− iznos od 92,63 EUR sa kamatom od 20.09.2014. godine
− iznos od 94,74 EUR sa kamatom od 20.10.2014. godine
− iznos od 97,64 EUR sa kamatom od 20.11.2014. godine
− iznos od 96,39 EUR sa kamatom od 20.12.2014. godine
− iznos od 189,72 EUR sa kamatom od 20.01.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.02.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.03.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.04.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.05.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.06.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.07.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.08.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.09.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.10.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.11.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.12.2015. godine
− iznos od 98,01 EUR sa kamatom od 20.01.2016. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 14. travnja 2006. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 546.846,00 kuna, slijedom čega se odbija kao neosnovan prigovor prebijanja istaknut po tuženiku.
IV.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.102,85 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik zaključili dana 14. travnja 2006.godine Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060414360951- SN, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 118.005,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,39% (čl.3.1.). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplatio pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule isplatio veći iznos od onog što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev.
2.Tuženik je u svom odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, nadalje je istakao da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, u svakom slučaju da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te da poriče navode tužbe ukoliko su iste u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, da se predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, kako glavni tako i podredni u cijelosti, uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru za suđenje u ovoj pravnoj stvari, jer da je u vrijeme podnošenja tužbe sjedište tuženika bilo u Splitu, a ne u [adresa], kako je to pogrešno navedeno u tužbi. Naime, Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, posl.br.:Tt- 18/6212-7 od 03.10.2018.g. u sudskom registru da je upisana promjena sjedišta tuženika s ranije adrese: " [adresa]" na novo sjedište: "Split, Domovinskog rata 61", pa je stoga u vrijeme podnošenja tužbe za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Općinski sud u Splitu, a ne Općinski sud u Zadru. Prije upuštanja u raspravu o meritumu ovog spora, tuženik da prvenstveno ističe da tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa da predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja sukladno odredbi čl.109.ZPP-a. Tužitelj da je tužbi istaknuo tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj ugovora 060414360951 koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ali i UL kao sudužnika i TL kao zalogodavca. Ovaj ugovor da je sklopljen dana 14.04.2005.g., a javnobilježnički potvrđen kod javnog bilježnika Nadice Milovac iz [adresa] dana 24.04.2016.g. pod brojem:OU-134/06. Zaključeno tuženik ističe, a budući se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, dakle, ne samo dvostranog, nego i dvostrano obvezujućeg pravnog posla temeljem kojeg za sve stranke proistječu i prava i obveze, pasivna legitimacija da bi bila potpuna, treba obuhvatiti sve ugovorne strane, a ne samo neke od njih, pa bi stoga sud trebao postupiti po članku 109. st. 1. ZPP-a, jer je tužba za sada nepodesna za daljnje postupanje. Tuženik nadalje ističe i daljnji razlog zbog kojeg je ova tužba nerazumljiva i ne sadrži sve što je potrebno kako bi se po njoj moglo postupiti, pa predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi čl.109. ZPP-a. Ukoliko tužitelj smatra da se ovdje radi o tužbi iz članka 186. b st. 2. i 3. ZPP-a, tuženik ističe da ova tužbe to nije, jer u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Tvrdnja tužitelja da mu tuženik odbija predati bilo koju dokumentaciju potpuna je neistina, jer tužitelj nikada od tuženika nikakvu dokumentaciju nije niti zatražio. Osim toga tužitelj raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o vraćanju ovog kredita, pa stoga nije bilo potrebe da bilo kakvu dokumentaciju i traži od tuženika. Tuženik se u svakom slučaju protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako glavnom tako i podrednom, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te predlaže da se tužbeni zahtjev, kako glavni tako i podredni u cijelosti odbiju kao neosnovani uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Svi istaknuti tužbeni zahtjevi su neosnovani jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i načinu promjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom ureduje odnos između vjerovnika i potrošača "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu" denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon sklapanja Dodatka 1, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se
1 0
radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom dana 21.01.2016.g. sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu kojim je konverzija i provedena. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu je potvrđen kod JB Emila Brkića iz [adresa] dana 25.01.2016.g. pod brojem: OV-727/16 (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EURO po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br.1. konverzija kredita dosljedno provedena , kod tužitelja da je kao rezultat ukupnosti ovih promjena utvrđena preplata u iznosu od 21.539,71 kn, koja se u skladu s odredbom članka 19.c.st.1.t.5. alineja 1. koristi za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta preplata u cijelosti ne iskoristi. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveze koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e st. 6. ZPK). Međutim kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije, sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK, a što je sve potvrđeno i solemnizacijom
1 1
ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatske donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK ("Narodne novine" 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio "... da je ZIDZOPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava." jer se u ovom slučaju radi o tzv. "prividnoj retroaktivnosti" budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe "…. da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja." Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, "...dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne instituticije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju." Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora ".... ne provodi po sili zakona - ex lege učinkom - nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača..." Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dosljedno provođenje konverzije kredita rezultiralo je preplatom upravo zato što je nakon sklapanja dodatka br.1.Ugovora o kreditu, položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi se tužitelj nalazio da je od početka imao ugovorenu valutnu klauzulu u EUR-o. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje. Zbog svih naprijed istaknutih razloga u cijelosti su neosnovani svi istaknuti tužbeni zahtjevi, kako glavni tako i podredni. Iako je nakon provedene konverzije kredita bespredmetno raspravljati o valjanosti valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik, samo opreza radi, poriče da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila nepoštena u smislu odredbi ZZP-a pa stoga ništetna. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006.g., tuženik
1 2
je u ponudi kredita imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u drugim valutama, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema tome tužitelj je taj koji je izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Odredbom članka 324. ZOO-a ali i članka 102. ZZP/07, propisano je da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači ništetnost preostalih ugovornih odredbi, a osobito ne ugovora u cjelini. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP- a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također ne utječe na valjanost cijelog Ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog Ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. (ništetnost valutne klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti "može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa." Ovakvo shvaćanje zauzeto je i u više odluka Vrhovnog suda RH, pa tako i u presudi broj: Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019.g. Naime, kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata, imala bi se primijeniti odredba članka 226.st.1.ZOO-a po kojoj tražbine povremenih davanja kao što je i tražbina kamata, zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U svakom slučaju prigovor zastare da je osnovan makar glede eventualnih preplaćenih anuiteta u odnosu na koje je istekao zastari rok prije pokretanja kolektivnog spora koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem:P-1401/12, a pokrenut je tužbom od 4.travnja 2012.godine, budući je ova tužba podnesena 13.05.2019.g.Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi, kako glavni tako i podredni, u cijelosti odbiju kao neosnovani uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na
1 3
nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060414360951- SN, sklopljen između OTP banke d.d. i tužitelja kao korisnika kredita od 14.04.2006.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OU-134/06 24. travnja 2006.godine (l.s.5-9), rješenje Trgovačkog suda u Splitu Tt-18/6212-7 od 3.listopada 2018.g. (l.s.16), radnju kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (Dodatak br.1 Ugovora o kreditu) broj:151109070068(novi broj) broj:060414360951 (stari broj) od 21.siječnja 2016.g. potvrđen po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-727/16 25.01.2016.g. (l.s.17-18), pregled uplata po kreditu broj:060414360951 Otp banke d.d. za tužitelja (l.s.19), promet po računu OTP banke d.d. za ĐL (l.s.44-46), otplatni plan za kredit 151109070067 OTP banke za FLC (l.s.76-85), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate OTP banke za FL (l.s.86-89), prikaz prometa računa iz arhive za period od 19.05.2006. do 31.12.2015. OTP banke d.d. (l.s.90-97), proveo financijsko vještačenje po vještaku Majdi Korljan dipl.oec. (l.s.100- 101,110-127), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja ĐL (l.s.146- 147).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 55.402,83 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti 13.549,51 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,39% po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060414360951- SN, sklopljenim između OTP banke d.d. i tužitelja kao korisnika kredita od 14.04.2006.g. potvrđenog po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OU-134/06 24.travnja 2006.godine.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 3.1. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060414360951- SN, između OTP banke d.d. i tužitelja kao
1 4
korisnika kredita od 14.04.2006.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OU-134/06 24.travnja 2006.godine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 118.005,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz rok otplate od 30 godina, te početnu kamatnu stopu od 4,39%, te da je čl. 3.1. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 4,39%, i to 4,99%, 5,49%, 6,00%,
10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 3.1. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 3.1. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
1 5
Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl. 3.1. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke dipl.oec. Majde Korljan, te bi iz izračuna prikazanog u Tablici br. 2 proizlazilo da je Banka uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,39 % te uslijed promjene tečaja više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 102.088,77 kuna / 13.549,51 EUR i to od dana početka otplate kredita do konverzije (u izračun prikazane pozitivne i negativne razlike), koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. svibnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana za stambeno zbrinjavanje tužitelja i obitelji, kao prve nekretnine u kojoj i danas živi sa obitelji, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.
16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.
1 6
Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 1. spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22,114/22,155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i
1 7
prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 02.svibnja
1 8
2006.godine u iznosu 1CHF=4,64Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelju pripadalo ukupno utuženo potraživanje i po tom osnovu u ukupnom iznosu od 13.549,51 Eur-a.
24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi cjelokupni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj 060414360951- SN, sklopljen između OTP banke d.d. i tužitelja kao korisnika kredita od 14.04.2006.g. potvrđen po javnoj bilježnici u [adresa] Nadici Milovac pod brojem OU-134/06 24.travnja 2006.godine bio ništetan, pa je stoga odbijen osnovni tužbeni zahtjev.
25.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.
26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.
27. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.),te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.
1 9
28.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.
29.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).
30.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012).Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
31.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.
32.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.
33.Zaključno treba kazati i da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe članka 3.1. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope.
2 0
34.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.
35.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.
36.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
37.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.
38.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o
2 1
promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .
39.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.
40.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2006. godine.
41.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju u iznosu od 546.846,00 kuna, niti je jasno po kojem osnovu bi to potraživanje nastalo, pa je stoga taj prigovor odbijen kao neosnovan.
42.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 6. rujna 2019. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za zastupanje na ročištu od 15. listopada 2019. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 15. listopada 2019.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 2. listopada 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 7. listopada 2020.godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 13. siječnja 2021.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 11. travnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 23. svibnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 25. svibnja 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog
2 2
podneska od 12. studenog 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 29. siječnja 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 1.050 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 2.100,00 Eur-a, uz pdv- 2.625,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 Eur-a i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kuna ili 177,85 Eur-a - ukupno 3.102,85 Eur-a.
43.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 27. veljače 2025. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćnicima
